Presuda je donesena 2. aprila ove godine, a pravni zastupnik Zadruge zaprimio ju je krajem aprila. Njome je ukinuta ranija odluka Okružnog suda u Doboju i otvoren prostor za novi postupak oko zemljišta poznatog kao Crkveno brdo — oko 28,5 hektara plodne poljoprivredne zemlje na kojoj se već mjesecima izvode radovi na izgradnji kompleksa solarnih elektrana.

Uprkos tome, u Podnovlju se uveliko postavljaju šipovi i paneli.

Zbog nastavka radova danas je na lokaciju izašla i policija, nakon prijave stanovnika Podnovlja. Međutim, prema riječima mještana, policijski službenici su sačinili zapisnik i poručili da za dalje postupanje prvo moraju reagovati nadležne inspekcije.

Ana Đukić, stanovnica Podnovlja, kaže za Gerilu da je razočarana odnosom institucija prema građanima koji mjesecima pokušavaju da dobiju odgovore.

„Ljudi iz Etmaxa su ušli u posjed i pored pravosnažne presude, pri tome niko ništa nam ne govori niti nas obavještava, kao da se nas koji ovdje živimo sve ovo ne tiče. Nema reakcije ni od jedne institucije, niko nam nije odgovorio na mnogobrojne upite koje šaljemo već mjesecima. Policija je maloprije došla u Podnovlje i napravila zapisnik, ali su rekli da to nije u njihovoj nadležnosti, odnosno da mora nadležna inspekcija da dođe i utvrdi stanje i da tek tada oni mogu zatvoriti gradilište. Ovo je katastrofa i evidentno je da mi živimo u državi bezakonja“, rekla je Đukićeva.

Slučaj Podnovlje već mjesecima izaziva ozbiljna pitanja o načinu na koji se raspolaže poljoprivrednim zemljištem, ali i o tome kako funkcionišu institucije kada se interesi građana sudare sa interesima investitora.

Grad Doboj je zemljište prepisao na sebe, iako je u katastru kao posjednik i dalje bila evidentirana Zemljoradnička zadruga Podnovlje. Nakon toga zemljište je prodato kompaniji “Etmax”. RUGIP je dva puta odbio zahtjev Zadruge za ponavljanje postupka, a Okružni sud u Doboju prethodno je odbacio njihovu tužbu. Tek je Vrhovni sud Republike Srpske ukinuo takvu odluku i naložio novo odlučivanje.

Paralelno sa sudskim sporovima, otvorena su i pitanja zakonitosti samog projekta.

Ekološka inspekcija Grada Doboja utvrdila je ranije da investitor nema ekološku dozvolu za projekat u Podnovlju, iako je riječ o osnovnom zakonskom uslovu za realizaciju ovakvih zahvata. Investitoru je naloženo da u roku od 30 dana pribavi potrebne dozvole, ali na terenu nije zabilježeno obustavljanje radova.

Stanovnici tvrde da su tokom protesta i obraćanja institucijama nailazili na ćutanje, a dio njih i na pritiske.

„Ovakvim projektima se uništava poljoprivredno zemljište ali i omogućava privatnicima da struju prodaju tržištima gdje oni žele i isti se ne obavezuju da tu struju ostave u našoj zemlji“, upozorio je ranije za Gerilu Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu.

Ekonomista Damir Miljević kaže da je problem dodatno ozbiljan jer se projekat realizuje na vrijednom obradivom zemljištu.

„Sa stanovišta društva, poljoprivredno zemljište je jedan od najvrijednijih prirodnih resursa i u tom kontekstu postavljanje solarnih panela i bilo koja druga djelatnost, kad su u pitanju koncesije koja će upropastiti poljoprivredno zemljište, ne bi se trebala dozvoliti“, rekao je Miljević.

Posebnu sumnju među mještanima izaziva i način na koji je projekat koncipiran. Umjesto jedne velike solarne elektrane, planirana je izgradnja 104 pojedinačne elektrane snage do 150 kilovata — upravo ispod zakonskog praga iznad kojeg se plaćaju koncesione naknade.

„Došlo je do parčanja zemljišta na 104 posebne parcele kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona“, rekao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević iz stručne komisije mjesne boračke organizacije Podnovlje.

Dodatnu zabrinutost izaziva i sama lokacija projekta. Prema navodima Aarhus centra, solarni paneli planirani su „u samom centru naseljenog mjesta, između porodičnih kuća, u neposrednoj blizini osnovne škole, te unutar uže zone eko-sanitarne zaštite“, na prostoru gdje se nalaze izvorišta pitke vode za oko 140 domaćinstava.

U međuvremenu, juče, u nedjelju 17.maja, na teritoriji grada Doboja, a samim tim i u Podnovlju su održani i izbori za savjete mjesnih zajednica. Sagovornici Gerile tvrde da veliki broj stanovnika nije ni znao da se izbori održavaju, te da u samom Podnovlju gotovo nije bilo nikakvog obavještenja.

„Nismo znali za izbore mjesnih zajednica. Ja sam lično tražila da mi naprave zapisnik. Sve je ovo u organizaciji SNSD-a, biraju se između sebe, a niko od stanovnika o tome ništa ne zna. Nikakvog obavještanja, sve u tajnosti“, kaže Ana Đukić.

I drugi mještani sa kojima smo razgovarali tvrde da na oglasnoj tabli mjesne zajednice nije bilo nikakvog obavještenja o izborima. Sve to, kako ističu, budi sumnju u povezanost sa projektom solarnih elektrana u Podnovlju.

Dok institucije ćute, a sudski postupci traju, u Podnovlju se danas direktno sudaraju presuda Vrhovnog suda Republike Srpske i očigledno ignorisanje te odluke od strane gradskih vlasti u Doboju, predvođenih gradonačelnikom Borisom Jerinićem.

Na zemljištu na kojem su se nekada nalazili objekti za uzgoj stoke i skladištenje žitarica danas stoje redovi metalnih nosača i i sve veći broj solarnih panela čiji se broj, iz dana u dan, povećava.

Grad Doboj i kompanija “Etmax” ni nakon višestrukih upita Gerile nisu odgovorili na pitanja o pravnom osnovu prenosa zemljišta, procesu licitacije, ekološkim dozvolama i nastavku radova uprkos presudi Vrhovnog suda Republike Srpske.

Dejan Rakita / GERILA

The post Podnovlje uprkos presudi Vrhovnog suda RS: Šipovi i paneli niču dok institucije ćute, policija nemoćna, mještani ogorčeni first appeared on Gerila.info.

Iz ove institucije navode da se trenutno prikuplja dokumentacija i da postupaju u skladu sa Zakonom o Pravobranilaštvu BiH. Ipak, proces već na početku nailazi na prepreke – traženi dokumenti i ugovori iz nadležnih institucija Republike Srpske još uvijek nisu dostavljeni, što dodatno usporava postupanje u predmetu.

U zahtjevu koji je upućen Pravobranilaštvu, a u koji je Gerila imala uvid, Aarhus centar upozorava na „ozbiljne indicije o nezakonitom raspolaganju poljoprivrednim zemljištem koje, prema važećem zakonodavstvu, predstavlja državnu imovinu“  . Upravo ovo pitanje – ko raspolaže zemljištem i na koji način – nalazi se u središtu višednevnih protesta u ovom naselju.

Za to vrijeme, portal Gerila raspolaže informacijama da je po ovom slučaju formiran i predmet u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, te da postupa tužilac Feđa Fejzagić. Upit je upućen Tužilaštvu, ali odgovori još uvijek nisu dostavljeni.

Građani Podnovlja već danima protestuju protiv izgradnje solarnih elektrana na oko 28 hektara obradivog zemljišta, u neposrednoj blizini kuća i izvorišta vode. Riječ je o projektu kompanije Etmax, koji, prema tvrdnjama mještana, podrazumijeva izgradnju preko 100 pojedinačnih solarnih elektrana.

„Mi se ovdje nalazimo okupljeni iz dva osnovna razloga. Prvi je zaštita izvorišta vode za vodosnabdijevanje mještana jer se radovi izvode na jedan do dva metra od samog izvorišta, a drugi je protest protiv nelegalno oduzetog zemljišta Zemljoradničke zadruge Podnovlje koje je grad prenio u svoje vlasništvo i prodao kompaniji Etmax“, rekao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević.

Prema navodima mještana, ključni problem nije samo lokacija, već i način realizacije projekta. Tvrde da je investitor parcelu podijelio na preko 100 manjih cjelina kako bi svaka pojedinačna elektrana ostala ispod zakonskog praga od 150 kW, čime se izbjegava plaćanje koncesionih naknada.

„Došlo je do parčanja zemljišta kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona“, tvrdi Dragičević.

Na apsurdnost ovakvih projekata upozoravaju i stručnjaci i aktivisti. Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu ističe da se ovakvim modelom omogućava privatnim investitorima da proizvode energiju za tržišta van zemlje, dok lokalna zajednica snosi posljedice.

„Ovakvim projektima se uništava poljoprivredno zemljište, a istovremeno omogućava privatnicima da struju prodaju gdje žele. Tako da mi faktički radimo dekarbonizaciju drugih zemalja“, kaže Topić.

Sličnog je stava i ekonomista Damir Miljević, koji upozorava da se u uređenim sistemima ovakvi projekti ne grade na obradivom zemljištu.

“Sa stanovišta društva, poljoprivredno zemljište je jedan od najvrijednijih prirodnih resursa i u tom kontekstu postavljanje solarnih panela i bilo koja druga djelatnost, kad su u pitanju koncesije koja će upropastiti poljoprivredno zemljište, ne bi se trebala dozvoliti”, ističe Miljević.

Pored energetskog aspekta, građani upozoravaju i na direktnu prijetnju vodozahvatu iz kojeg se snabdijeva oko 140 domaćinstava. Radovi se, kako tvrde, izvode u neposrednoj blizini zone sanitarne zaštite, a institucije, uključujući inspekcije, do sada nisu reagovale na njihove prijave.

U pozadini svega nalazi se i spor oko vlasništva zemljišta. Mještani tvrde da je navedeno zemljište, koje je decenijama bila u posjedu Zemljoradničke zadruge Podnovlje, bez sudske odluke prepisano na Grad Doboj, a zatim promptno prodato privatnom investitoru. Taj spor trenutno se nalazi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske.

Iz Aarhus centra poručuju da se u ovom slučaju ne radi o protivljenju obnovljivim izvorima energije, već o načinu na koji se projekti provode.

„Energetska tranzicija ne smije služiti kao izgovor za ugrožavanje izvorišta, obradivog zemljišta i prava građana da budu informisani i uključeni u odluke koje direktno utiču na njihov život“, navode.

Upravo zbog toga Podnovlje, kako ističu, više nije samo lokalni problem, već pitanje poštivanja zakona i odgovornosti institucija.

U međuvremenu, radovi na terenu se nastavljaju, a građani najavljuju da neće odustati od protesta dok se ne razjasne sve okolnosti.

Na pitanja koja je Gerila uputila 14. marta, kompanija Etmax i Grad Doboj ni nakon gotovo mjesec dana nisu dostavili odgovore.

Dejan Rakita / GERILA

The post Podnovlje pod lupom: Pravobranilaštvo BiH pokrenulo postupak zbog sporne prodaje zemlje za solarne elektrane first appeared on Gerila.info.

To nije upozorenje koje dolazi samo od aktivista. Prema analizi Bankwatcha, Buk Bijela nije izolovan projekat, već dio šireg sistema od 14 planiranih hidroelektrana na gornjoj Drini i njenim pritokama, a njena izgradnja bi onemogućila migraciju mladice i nanijela štetu i lokalnom rafting turizmu. U istoj analizi se navodi da nova procedura procjene uticaja, pokrenuta 2024. godine, izgleda tako da bi mogla isključiti veći dio kumulativnih uticaja planiranih postrojenja u tom području, iako upravo ti zbirni efekti određuju stvarnu razmjenu štete .

U praksi, to znači da se javnosti i institucijama formalno predstavlja jedan projekat, dok bi stvarne posljedice bile mnogo šire. Buk Bijela je dio kompleksa „Gornja Drina“, zajedno sa hidroelektranama Foča i Paunci, a dodatno su planirane i druge intervencije na pritokama, uključujući pregrade i radove za kontrolu sedimenta. Kritičari upozoravaju da se tako umanjuje stvarni obim zahvata i prikriva koliko bi rijeka zapravo bila fragmentisana.

Posebno ozbiljan problem je planirani vršni režim rada. Prema dostupnim podacima iz nacrta studije, protoci kroz turbine varirali bi od 22 do 450 kubnih metara u sekundi, uz tvrdnju da to neće imati negativan uticaj na ekosistem Drine. Stručnjaci i organizacije civilnog društva tvrde suprotno: da je riječ o tvrdnji koja je u direktnoj suprotnosti sa postojećim naučnim saznanjima o uticaju vršnog rada hidroelektrana na akvatične sisteme.

„Hidroelektrana Buk Bijela sa visokom branom i režimom rada predstavlja najdestruktivniji tip hidroelektrane koji se može zamisliti i, u ovom osjetljivom ekosistemu, dovešće do teške i trajne ekološke degradacije“, navodi se u kritikama nacrta studije.

Najveći udar mogao bi pretrpjeti upravo živi svijet rijeke. Gornji tok Drine i njene pritoke predstavljaju jedno od najvažnijih preostalih staništa mladice (Hucho hucho), vrste koju Međunarodna unija za zaštitu prirode klasifikuje kao ranjivu, dok je u Evropskoj uniji tretirana kao ugrožena. Bankwatch podsjeća da je Drina najznačajnije stanište mladice upravo po dužini očuvanog riječnog toka, te da bi izgradnja Buk Bijele, zajedno sa drugim branama na pritokama, ozbiljno ugrozila njenu migraciju i mriještenje 

Mladica nije bilo kakva riba. Ona traži čistu, hladnu i dobro oksigenisanu vodu i često prelazi desetine kilometara kako bi došla do pogodnih mjesta za mrijest. Upravo zbog toga su slobodni tokovi i povezane pritoke presudni za njen opstanak. Ako se te rute presijeku branama, posljedice nisu samo lokalne – one pogađaju čitavu populaciju vrste u regionu.

„Riba mladica, čije je stanište ovdje zastupljeno s oko 40 posto ukupne populacije, mogla bi biti potpuno uništena u roku od deset godina nakon formiranja akumulacije“, upozorio je Vuk Ivković iz Crnogorskog društva za ekologiju.

Kritike se ne zaustavljaju na ribama. Iz organizacija koje prate slučaj godinama upozoravaju da bi izgradnja hidroelektrana u ovom dijelu sliva značila i trajnu promjenu riječnog i priobalnog ekosistema, sa posljedicama po klimu, vlažnost, kvalitet života i razvoj turizma. Drina bi, umjesto rijeke koja nosi brzinu, kiseonik i život, na gotovo 30 kilometara postala niz akumulacija, dok bi slobodan tok bio sveden na tek manji dio u zoni Foče.

„Izgradnja hidroelektrane ‘Buk Bijela’, koja je dio kompleksa Hidroenergetskog sistema ‘Gornja Drina’, zajedno sa hidroelektranama ‘Foča’ i ‘Paunci’ potpuno će ‘ujezeriti’ gornji tok rijeke Drine koji je ujedno i njen najljepši dio. Odnosno, ukoliko dođe do izgradnje ovih hidroelektrana, rijeka Drina će postati jezero čime će se promijeniti ekosistem rijeke, ali i klima ovog područja. Posljedice ovog projekta najviše će osjetiti stanovništvo“, upozorili su iz Centra za životnu sredinu.

Na to se nadovezuju i zdravstvene i bezbjednosne dileme. Dragana Drakul, mještanka Foče i profesorica Medicinskog fakulteta, upozorila je da Foča već ima specifične klimatske uslove, sa povišenom vlagom tokom godine, te da tvrdnje da akumulacija neće dodatno uticati na vlažnost vazduha nisu dovoljno obrazložene. Podsjetila je i na negativna iskustva sa drugim hidroenergetskim projektima u ovom području, navodeći da se ne smije ponoviti scenario u kojem se građani upozoravaju unaprijed, a budu ignorisani.

Osim ekološkog, cijeli projekat ima i dubok pravni problem. Još od 2020. godine traje spor pred Ustavnim sudom BiH zbog pitanja da li Republika Srpska uopšte može samostalno dodjeljivati koncesije za hidroelektrane na Drini, rijeci koja čini dio državne granice i koja se, prema stavovima Ustavnog suda i zakonu o zabrani raspolaganja državnom imovinom, smatra državnom imovinom. U julu 2021. godine Ustavni sud je utvrdio da spor postoji i naložio Komisiji za koncesije BiH da ga riješi, ali to do danas nije završeno.

Na taj aspekt upozorava i Nina Kreševljaković iz Aarhus centra BiH:

„Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže državnom imovinom suprotno odredbama ovog zakona, ništavan je. S obzirom na navedeno, sasvim je jasno zašto je sporan projekat hidroelektrane Buk Bijela. O raspolaganju rijekom Drinom može odlučiti isključivo država BiH, a nikako entitet samostalno.“

Ni finansijska strana projekta ne djeluje stabilno. Bankwatch navodi da je još 2017. godine potpisan memorandum sa kineskom kompanijom AVIC-ENG, ali da do septembra 2025. godine izgleda da finansiranje nije bilo osigurano, dok nijedan ugovor nije bio potpisan. U istoj analizi podsjeća se i da su Evropska banka za obnovu i razvoj i Svjetska banka potvrdile da neće finansirati projekat, a da je izvještaj Svjetske banke iz 2021. ukazao na ozbiljne nedostatke u tadašnjoj procjeni uticaja na životnu sredinu i predložio potpuni redizajn projekta.

Tek nakon svega toga, 20. februara 2026. godine u Foči je održana javna rasprava o nacrtu nove Studije uticaja na životnu sredinu, a potom i rasprava u Plužinama u Crnoj Gori. Umjesto da ta rasprava otvori prostor za ozbiljna pitanja, iz Centra za životnu sredinu tvrde da su učesnici koji su izražavali zabrinutost nailazili na podsmijeh i paušalne odgovore.

„Svi koji su postavljali pitanja ili davali komentare u kojima je izražena zabrinutost zbog mogućih negativnih posljedica ovog projekta na stanovništvo, osjetili su neku vrstu pritiska i podsmijeha u sali“, rekla je Jelena Ivanić, koordinatorka programa Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu.

Pored toga, stručnjaci upozoravaju da čak ni nova studija nije dala odgovore na neka od ključnih pitanja. Nataša Mazalica, magistar hidrobiologije iz Centra za životnu sredinu, navela je da u studiji nema podataka o obračunu velikih voda, odnosno o tome kako bi projekat mogao uticati na opasnost od poplava nizvodno. Bez tih podataka, upozorava ona, nije moguće ozbiljno procijeniti bezbjednost stanovništva.

Upravo tu leži i suština spora oko Buk Bijele. Nije riječ samo o tome da li će jedna brana biti izgrađena ili neće. Riječ je o pitanju da li je moguće jedan složen, osjetljiv i međunarodno važan riječni sistem svesti na tabelu energetskih koristi, a da se pri tome zanemare fragmentacija staništa, gubitak biodiverziteta, pravna nesigurnost i posljedice po ljude koji žive uz rijeku.

Zato protivnici projekta već godinama ponavljaju isto: da Buk Bijela nije samo građevinski zahvat, nego prelomna tačka za budućnost gornjeg toka Drine. A ako se Drina jednom pretvori u jezero, to više neće biti pitanje obećanja, studija i konferencijskih sala, nego nepovratno stanje na terenu.

Dejan Rakita / GERILA

The post Hidroelektrana Buk Bijela: Kako bi projekat na Drini mogao uništiti mladicu i promijeniti rijeku first appeared on Gerila.info.

Federalna uprava za inspekcijske poslove potvrđuje da je tokom augusta 2025. godine izvršen zajednički inspekcijski nadzor glavnog federalnog šumarskog inspektora i kantonalne šumarske inspekcije Zeničko-dobojskog kantona, i to na odjelima 173 i 174 Šumsko-gospodarske jedinice Tribija–Duboštica. Nadzor je sproveden nad radovima koje je izvodila firma „Seven Plus“, koja je u međuvremenu promijenila ime u “Vareški minerali”.

U dokumentu se navodi da je kantonalni šumarski inspektor ranije već izdao rješenje o privremenoj zabrani rada, jer preduzeće u tom trenutku nije posjedovalo rješenje za izvođenje radova u šumarstvu. U međuvremenu, firma je pribavila traženo rješenje, nakon čega su inspekcije nastavile postupanje.

Međutim, ključni problem ne leži u tome da li je „Seven Plus“ naknadno prikupio pojedinačna odobrenja, već u činjenici da su sve institucije uključene u postupak ignorisale postojanje Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, čiju su primjenu dodatno potvrdile i odluke visokog predstavnika, a koji se primjenjuje i na šume i šumsko zemljište kao dio državne imovine.“

U samom aktu Federalne uprave za inspekcijske poslove priznaje se da u Federaciji BiH ne postoji Zakon o šumama, zbog čega su upravne mjere donosile kantonalne institucije. No, upravo tu nastaje pravni paradoks: nepostojanje entitetskog zakona ne suspenduje primjenu državnog zakona, posebno onog koji zabranjuje raspolaganje državnom imovinom bez odluke na nivou BiH.

Dokumentacija pokazuje da su u postupku izdavanja dozvola pribavljeni: odluka o dodjeli koncesije, ugovor o koncesiji, urbanistička saglasnost, rješenja o pravu služnosti, saglasnosti za sječu i izvoz drvne mase, pa čak i odobrenje za detaljna geološka istraživanja rude hroma. Međutim, nijedna od institucija koje su izdavale ove akte nije uvažila činjenicu da je raspolaganje državnim šumskim zemljištem u tom periodu bilo zabranjeno zakonom.

Posebno zabrinjava dio dokumentacije koji se odnosi na komunikaciju sa državnim pravosudnim institucijama.

Nakon zajedničkog inspekcijskog nadzora 19. augusta 2025. godine, Federalna uprava za inspekcijske poslove zatražila je mišljenje Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva BiH.

Odgovor Tužilaštva BiH, kako stoji u aktu, glasi:

„Izvršenim uvidom u sadržaj dopisa utvrđeno je da ne postoji zakonski osnov za postupanje Tužilaštva BiH.“

Pravobranilaštvo BiH, s druge strane, uopšte nije odgovorilo za skoro 4 i po mjeseca. Federalna uprava za inspekcijske poslove navodi da je 22. oktobra 2025. godine uputila urgenciju za odgovor, ali do dana sastavljanja odgovora zastupniku Nikšiću – odgovor Pravobranilaštva nije stigao.

Uprkos tome, po žalbi firme „Seven Plus“ na rješenje kantonalnog šumarskog inspektora, upravni postupak je obustavljen do „rješavanja prethodnog pitanja“, odnosno do eventualnog odgovora Pravobranilaštva BiH, dok su radovi na terenu u međuvremenu nastavljeni.

Drugim riječima, institucije su svjesne da postoji ozbiljno pravno pitanje, ali su istovremeno dozvolile nastavak postupaka koji uključuju sječu šume i izgradnju infrastrukture na zemljištu koje je, prema važećem državnom zakonu, pod privremenom zabranom raspolaganja.

Paradoksalno, u praksi se primjena zabrane raspolaganja državnom imovinom pokazuje selektivnom i to na nevjerovatan način. Kada je riječ o velikim infrastrukturnim projektima poput pojedinih dionica Koridora Vc u Federaciji BiH, realizacija se usporava upravo zbog obaveze poštovanja odluka Ustavnog suda BiH i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, na što su Autoceste FBiH upozorile u januaru 2025. godine. Istovremeno, u slučaju projekta privatne kompanije u Varešu, iste te zabrane u praksi se zanemaruju, pa se državne šume i zemljište faktički stavljaju na raspolaganje bez reakcije nadležnih institucija.

Podsjećamo, Gerila.info je nedavno objavila istraživački tekst „Bosna, Albanija i hrom: Koliko ‘zeleno’ je rudarstvo kada se dešava na Balkanu“, u kojem je detaljno obrađen slučaj planiranog rudarenja hroma u Varešu, uz poređenje s praksama u Albaniji. Tekst je ukazao na ozbiljne okolišne i zdravstvene rizike, izostanak transparentnosti i marginalizaciju lokalnih zajednica u procesima donošenja odluka.

Ako je pitanje državne imovine u BiH bilo dovoljno ozbiljno da izazove višegodišnju političko-pravnu krizu pa čak i bezbjednosnu krizu, sukobe na relaciji Milorad Dodik – Kristija Šmit, a zatim i intervencije visokog predstavnika i odluke Ustavnog suda, kako je moguće da se danas ista ta državna imovina – konkretno šume i šumsko zemljište – faktički stavlja na raspolaganje privatnoj kompaniji kroz administrativne dozvole, bez ikakve reakcije državnih institucija?

Drugim riječima, da li je zabrana raspolaganja državnom imovinom obavezujući zakon ili selektivno primjenjivo slovo na papiru?

Dejan Rakita / GERILA

The post Selektivna država: Zašto zabrana raspolaganja državnom imovinom važi za Koridor Vc, ali ne i za Vareš? first appeared on Gerila.info.

Zanimljivo, iako se o ovom problemu mjesecima piše u medijima, tek sada je neko od političara napokon obratio pažnju na ovo pitanje.

U središtu spora je koncesija koju je Vlada ZDK 2021. godine dodijelila firmi „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, danas preregistrovanoj u „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, sa sjedištem upravo u ovom planinskom gradu. Riječ je o istraživanju i potencijalnoj eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, iznad doline Krivaje, rijeke koja odavno nije samo vodotok, nego identitet čitave regije.

Na press konferenciji u Varešu, ekološki aktivisti, univerzitetski profesori i stanovnici doline Krivaje uputili su dramatičan apel javnosti širom Bosne i Hercegovine. Govorili su o, kako tvrde, grubom kršenju koncesionog ugovora, ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, potpunoj netransparentnosti kantonalnih institucija, ali i o pritiscima na lokalne aktiviste i mještane. Iznad svega, upozorili su na ono što smatraju najvećom prijetnjom: opasnost da sliv Krivaje bude trajno zatrovan heksavalentnim hromom – jednim od najtoksičnijih i najkancerogenijih oblika teških metala.

„Organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama u slivu rijeke Krivaje – njih ukupno 49 – i službeno su uputile premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za hitan raskid koncesionog ugovora sa firmom Seven Plus, odnosno Vareški minerali, kako se odnedavno zove“, rekao je eko aktivista Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani.

„Mi tražimo raskid koncesionog ugovora zbog grubog kršenja ugovornih obaveza, zato što je koncesionar bio dužan da započne radove do kraja 2022. godine, ali to se nije dogodilo. Koncesionar je čak sam javno objavio da je započeo radove u ljeto ove godine, čime je prekršen jedan od temeljnih elemenata ugovora“, dodao je Šupuković.

Dok javnost još nema uvid u sam koncesioni ugovor – Ministarstvo privrede ZDK odbija da ga objavi, pozivajući se na „komercijalne interese“ investitora – rokovi iz pratećih odluka Vlade govore dovoljno: najprije 12 mjeseci za početak istražnih radova, pa dodatnih 8 mjeseci aneksom. Sve je isteklo krajem 2022. godine, a šuma u Duboštici počela je da se sječe tek sredinom 2025.

„Vidi se iz samog izvještaja o koncesijama Vlade ZDK za 2022. godinu da ovaj rok nije ispoštovan i to je, samo po sebi, bio dovoljan razlog da Vlada ZDK započne proceduru raskida koncesionog ugovora“, upozorava Šupuković.

Ali lokalna zajednica ne problematizuje samo rokove i papire. U pitanju je i ono što bi se, prema tvrdnjama aktivista i stručnjaka, dešavalo ispod i iznad zemlje ako rudnik hroma zaživi.

Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka BiH, podsjeća da se sve dešava usred jedne od najvrednijih šumskih cjelina u BiH.

„Ta šuma nije nikakva ‘šikara’, to su naše najproizvodnije šume i to zbog bogatstva minerala tog tla gdje se nalaze. Kad nestane tih minerala u tlu, tu više nikad neće biti takve šume“, ističe Ballian.

„Šumu možemo uništiti za jednu minutu, a za obnovu je potrebno 200–300 godina. Mi, zahvaljujući koncesijama, imamo tih ‘rekultivisanih’ područja, a to su tzv. industrijske pustinje, oko 100 hiljada hektara. Sada je koncesija za rudnik hroma data na 3.200 hektara površine – 32 kvadratna kilometra – od sadašnjeg rudnika Rupice do budućeg rudnika hroma u Duboštici. Izgradnjom ovog rudnika, stanje u rijeci Krivaji će biti takvo da u njoj ne da neće biti riba i rakova, nego neće biti ni bakterija“, upozorava Ballian.

U igri nije samo šuma. Hidrolog Muriz Spahić, jedan od najeminentnijih stručnjaka za riječna korita i podzemne vode u BiH, već ranije je upozorio da hrom u obliku u kojem bi se mogao pojavljivati kao nusprodukt rudarenja – heksavalentni hrom – predstavlja direktnu prijetnju zdravlju ljudi, ekosistemima i izvorima pitke vode. Hrom VI se akumulira u sedimentima, prolazi kroz pukotine u karbonatnim masivima, stiže do izvorišta i ulazi u lanac ishrane.

„Jednom kontaminirana, voda može dugo ostati opasna za sve – prirodu, poljoprivredu, ljude“, naglasio je Spahić u ranijim upozorenjima, zbog čega i ne čudi što se otpor u dolini Krivaje širi iz sela u selo, iz grada u grad.

Za Azida Kaknjaševića, stanovnika Olova i inženjera rudarstva, paradoks je dodatni razlog za pobunu.

„Apsurdno, ja sam inženjer rudarstva, a u prilici sam da govorim protiv ovih programa vezano za rudarenje. Kada govorimo o planiranom rudniku hroma, u pitanju je ekološka bomba iz različitih aspekata zagađivanja prirode. Ovdje su prekršeni mnogi zakoni, kao i odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, a najbitnije je da su ovdje ugrožena osnovna ljudska prava. Iz Olova i doline rijeke Krivaje poručujemo da se narod koji tu živi mora ujediniti kako bi se ova koncesija raskinula”, kaže Kaknjašević.

Kada aktivisti govore o „bombi“, ne misle samo na metaforu. Ballian procjenjuje da bi u slučaju otvaranja rudnika i separacije hroma toksična prašina mogla zagađivati krug od 120 kilometara oko Duboštice–Tribije.

„U krugu od 120 kilometara stalno će biti zagađenje koje ulazi u pluća, kožu, hranu, vodu… To znači da će biti ugroženi Sarajevo, Zenica, Doboj, praktično do Tuzle“, posebno upozorava profesor.

U pozadini svega je čovjek čije se ime već godinama vezuje za najkontroverznije rudarske projekte u BiH – Miloš Bošnjaković.

Kao vlasnik firme Seven Plus, danas Vareški minerali, u javnosti je poznat po projektu Rupice, kasnije prodatom stranoj kompaniji za više od milijardu dolara, bez ijedne marke koja je kao direktna korist završila u kasi Vareša.

U Republici Srpskoj, u opštini Petrovo, isti vlasnik je ostao bez istražnih prava nakon što su inspekcije i institucije konstatovale niz nepravilnosti.

„To nam jasno govori kakav je to partner. Neko ko gubi istražna prava u jednoj opštini zbog neregularnosti, a ovdje dobija koncesiju na državnom zemljištu, bez javne rasprave, bez učešća lokalne zajednice“, upozorava Šupuković. Podsjeća i na prijavljene slučajeve zastrašivanja aktivista i mještana u oba entiteta: nezakonita geološka istraživanja iz zraka, prijetnje, ucjene, pokušaji zastrašivanja onih koji se protive „investiciji“.

Za Miroslava Pejčinovića, stanovnika Vareša i predsjednika inicijativnog odbora novoosnovanog udruženja „Opstanak“, obrazac je već viđen: prvo se simboličnim iznosima finansiraju sportski klubovi, kulturna društva, „donacije“, a potom dolaze bageri, kopovi i devastacija.

„Koncesionar koji se pojavio za taj rudnik hroma je isti kao i prvobitni za rudnik u Rupicama i on je vrlo izverziran, jer prvo uđe u sve pore društva i finansira neka sportska društva, kulturna udruženja, pridobije na svoju stranu dio lokalne zajednice time što im ‘zamaže oči’, a u suštini oni dijele naš novac“, kaže Pejčinović.

„Pozivamo vas sve zajedno da se borimo jer Bosnu žele da pretvore u jedan veliki rudnik, a tu ostanka i opstanka onda neće biti.“

U cijeloj priči možda je najglasnije odsustvo – onih institucija koje bi morale da štite javni interes.

Ministarstvo privrede ZDK odbija da objavi koncesioni ugovor, iako je Aarhus centar, u ime više organizacija, tražio uvid pozivajući se na pravo na pristup informacijama. Odgovor je bio da investitor nije dao saglasnost zbog „komercijalnih razloga“ i „reputacijskih rizika“.

„Ja pitam vlasti u Opštini Vareš i u ZDK – zašto se krije koncesioni ugovor?“, poručio je Šupuković na skupu u Varešu.

„Ono što znamo je da je 1,5 KM koncesiona naknada po toni rude, 150 KM po hektaru zemljišta, a to nam govori da je prodavanje prirodnih resursa ove države u bescjenje. To su resursi svih građana BiH, a ne resursi vlade ili opštinskih vlasti”, ističe on.

Jedan od stanovnika Vareša, koji je želio ostati anoniman, brutalno je sažeo ono o čemu mnogi šapuću: „Naše lokalne i kantonalne vlasti ćute, ignorišu sve. Svi su oni uzeli svoj dio da sramno ćute. Ovo treba dići na nacionalni nivo jer se tiče svih građana ove zemlje, a bojim se da mnogi toga još nisu svjesni.“

Dimenzija priče koja ovu koncesiju dodatno izdvaja od drugih je namjena rude. Prema informacijama kojima raspolažu aktivisti, hrom iz Duboštice–Tribije bio bi korišten u vojnoj industriji. „Da li Bosna i Hercegovina, nakon godina krvavog rata, smije i treba da učestvuje u proizvodnji oružja koje će sutra ubijati u Ukrajini, Palestini ili negdje drugdje?“, pita Šupuković.

Potpisnice inicijative podsjećaju da je BiH zemlja sa svježim traumama ratnih stradanja, masovnih zločina i razaranja, te da njeni resursi ne smiju služiti proizvodnji oružja, već miru, razvoju i dobrobiti ljudi.

Upravo zato, inicijativa 49 organizacija i mjesnih zajednica nije ostala samo na saopštenju i press konferenciji.

Upravo danas, na 46. sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, predsjednik Kluba zastupnika SDP BiH Damir Memić pokrenuo je Inicijativu za raskid koncesionog ugovora o istraživanju i eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, naglasivši da će planirani rudnik najviše pogoditi upravo područja u slivu rijeke Krivaje.

Time je borba mještana i organizacija iz doline Krivaje izašla iz šumskih puteva i mjesnih zajednica na kantonalnu političku scenu. Vlada ZDK više ne odgovara samo aktivistima i lokalnim ljudima, već i zastupnicima u Skupštini – a preko njih i javnosti koja će ovu priču pratiti mnogo pažljivije nego kada su šumske parcele i državna imovina dijeljene tiho, u vrijeme pandemije i pravnog vakuuma.

Redakcija portala Gerila poslala je pitanja kompaniji Vareški minerali, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili; ukoliko ga dobijemo, objavićemo ga u cijelosti.

Hoće li se koncesioni ugovor raskinuti, ili će Duboštica–Tribija postati još jedno „industrijsko pustinjasto polje“ u nizu, zavisi od odluke iste one vlasti koja je šume nazvala „šikarom“, a državnu zemlju tretirala kao privatno dvorište.

Ali ovog puta, ljudi iz Vareša, Olova, Maglaja i čitave doline Krivaje poručuju da neće ćutati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rudnik hroma prijeti Varešu: Inicijativa protiv projekta Miloša Bošnjakovića stiže pred Vladu ZDK first appeared on Gerila.info.

NATO ili SNSD?

Da.

Pregovarač sa EU ili v.d. predsjednika Republike Srpske?

Ima posla ko hoće raditi.

Hitni postupak ili redovna procedura?

Što je brzo, to je i kuso.

Povreda poslovnika ili krivi navod?

Ne mislim se ja puno javljati.

OHR ili USAID?

Prošlost moja nije sjajna bila.

Mladen Ivanić ili Milorad Dodik?

Dva počasna predsjednika.

Američko govno ili ruska torta?

Ne jedem slatko.

Glas Srpske ili Nezavisne novine?

Kopanja je bolje slušao.

BIG radio ili Radio Slobodna Evropa?

Grešila sam mnogo i sad mi je žao.

Trojka ili SDA?

Bakir je nagodan.

Trileće ili pita s jabukama?

Nije „trileće“ nego patišpanj.

Teletina ispod sača ili lešo junetina?

Jedno je zdravije, drugo slađe.

Strani plaćenici ili domaći izdajnici?

Nama je samo stalo da Republika Srpska bude stabilna.

Lider projekta za razvoj medija i nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini ili asistent šefa političkog odjela i savjetnik za međunarodne odnose u Kancelariji OHR u Banjoj Luci?

Predugačko vam je pitanje.

Stalni posao ili freelance?

Nisam sigurna kako mi se sad vodi ovo što radim.

Dejan Kusturić ili Ranko Škrbić?

Dva oka u glavi.

Hong Kong ili Šangaj?

Hong Kong ima bolje respiratore.

Fond zdravstvenog osiguranja ili Medietik?

Uvijek je bolje poslovati s državom.

Kafa ili čaj?

Čula sam jednom da ne treba piti piće u koje se piri.

Nebojša Vukanović ili Igor Crnadak?

Sa Crnatkom sam bar radila.

Valcer ili tango?

Plešem kako drugi sviraju.

Ivica Dačić ili Aleksandar Vulin?

Juče ne bih morala slagati.

RIK ili CIK?

PIK.

Šmit ili Vestendorp?

Prva ljubav zaborava nema.

Vlado Đajić ili Srđan Mazalica?

Nije lako biti ramena za te glave.

Savjet ministara BiH ili Vlada Republike Srpske?

Nisam bila ministar u Vladi RS.

Državna imovina ili imovina entiteta?

Tek sam preuzela mandat. Morala bih pitati.

Potjera ili Ko želi biti milioner?

A ko ne želi?

(u sljedećem broju objavljujemo penzionisani leksikon rakidžije Milorada Dodika)

Goran Dakić / GERILA.info

The post V.d. leksikona v.d. predsjednika Republike Srpske: Prošlost moja nije sjajna bila first appeared on Gerila.info.

Naučno-istraživački kamp održava se u bazi GSS Zavidovići u Dištici do 21. septembra, sa ciljem prikupljanja „relevantnih i pouzdanih informacija o biološkoj raznolikosti rijeke Krivaje“, te da važeći prostorni plan predviđa zaštitu područja u rangu nacionalnog parka. Naglašeno je i da je Krivaja „jedna od rijetkih preostalih rijeka slobodnog toka, bez brana“, a da je potencijalno ugrožavaju planirani rudarski zahvati na pritokama Tribija i Duboštica. 

S druge strane, uprkos inspekcijskim mjerama i odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika kojima je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, Seven Plus je 13. septembra podnio Agenciji za vodno područje rijeke Save (AVP) zahtjev za prethodnu vodnu saglasnost za detaljna geološka istraživanja rude hroma i pratećih minerala na istražnom prostoru Duboštica–Tribija. U javnoj obavijesti AVP navedeno je da zainteresovani mogu u roku od sedam dana podnijeti primjedbe i sugestije, uz taksativno pobrojane katastarske parcele obuhvaćene zahtjevom. Organizacije iz Mreže, koje su ranije alarmirale javnost zbog probijanja pristupnih puteva na državnoj šumi te sječe, ističu da o ovoj proceduri nisu bile službeno obaviještene.

„Ekološka vrijednost rijeke Krivaje višestruko nadmašuje vrijednost planiranog rudarskog projekta u njenom slivu“, poručuju iz Mreže za zaštitu prirode u BiH, naglašavajući da je za zajednice nizvodno Krivaja „više od resursa – dio identiteta i zdravlja, pitanje javnog interesa koje traži hitnu i odgovornu reakciju institucija“.

Sličan stav iznosi i Udruženje Fojničani: „Krivaja je život, identitet i zdravlje lokalne zajednice. Njena zaštita važnija je od bilo kojeg rudnika. Zato smo za Krivaju – bez kompromisa!“

Hronologija pritisaka govori sama za sebe: federalni i kantonalni inspektori su pri ranijim izlascima na teren u GJ Duboštica–Tribija utvrdili nepravilnosti pri „pripremnim radovima“, među kojima i zahvate na šumskom državnom zemljištu bez valjane pravne osnove, pa su radovi zaustavljeni. Ipak, nakon zabrane uslijedilo je administrativno „guranje“ kroz druge procedure – sada preko vodoprivrednih akata – što kod lokalne zajednice i struke podiže sumnju da se pravila selektivno primjenjuju, a javnost, pogotovo lokalnu u Varešu i Zavidovićima, drži izvan ključnih odluka koje trajno mijenjaju lice sliva Krivaje.

U narednim danima fokus će biti dvostruk: u Dištici i duž toka Krivaje naučni timovi prikupljaće podatke o endemskim i zaštićenim vrstama, staništima i ekološkim funkcijama rijeke, dok će se Seven Plus pokušati prikupiti dozvole koje je, zapravo, trebao prikupiti prije početka radova.

Ishod te dvije „procedura“ – naučne i upravne – uticaće na isto pitanje: hoće li Krivaja ostati ono što jeste, rijeka slobodnog toka i kandidat za nacionalni park, ili će njene pritoke postati ulazna tačka za industrijski projekat s neizvjesnim posljedicama.

GERILA

The post Krivaja pod pritiskom: Uprkos zabranama, investitor traži vodnu saglasnost, a naučnici izlaze na teren first appeared on Gerila.info.

Zanimljivo je izvještavanje medija sa dvije strane bosanskohercegovačke međuentitetske linije o temi velikih projekata u rudarstvo. Dok se za iskopavanje i najavu otvaranja rudnika u Loparama interesuju najvećim dijelom mainstream mediji iz Federacije BiH zbog navodne bojazni za moguće ekološke posljedice, za rudnik u Varešu, paradoksalno, više se “interesuju” mediji iz Republike Srpske i to oni bliski vlastima.

Sprega medija, domaćih političara i međunarodnih zvaničnika

Urednik portala Objavi.ba Adis Nadarević slaže se da je izvještavanje medija o ovoj temi jako zanimljivo. Prema njemu, inače izrazito polarizirana mainstream medijska i politička scena u Bosni i Hercegovini obično nema puno tema oko kojih može postići jedinstvo, ali se čini kako su nekako svi udruženi u podršci velikim rudarskim projektima.

„Veći mediji i političke stranke koje su u vlasti ili ozbiljno ciljaju da budu u vlasti dosljedno ignorišu ovu temu. Očito je da je u pitanju ili interes ili strah od zamjeranja međunarodnim interesnim grupama od kojih ovise, svaki na svoje načine“, kaže Nadarević.

On kao najočitiji primjer sprege političara, medija i međunarodnih zvaničnika navodi promotivnu vožnju voza za Vareš kao školski primjer PR poteza kompanije Adriatic Metals. Na osnovu medijskih izvještavanja o „vozu koji vraća život u Vareš“ javnost bi zaključila kako je riječ o putničkom vozu koji počinje saobraćati po prvi put nakon rata, iako će tom prugom saobraćati jedino teretne kompozicije sa rudom za izvoz.

„To je klasičan primjer korporativnog medijskog spina i izvještavanja u potpunosti prilagođenog interesu ’naručioca’. Spisak putnika tog famoznog voza je svojevrsna who-is-who lista sprege politike, medija i međunarodnih brokera u ovom projektu“, ističe Nadarević.

Dva lica državne imovine

Sve su glasnije kritike aktivista da je aktuelna politička priča o državnoj imovini samo krinka iza koje se krije namjera političara da se dočepaju bogatstava koje skriva zemljište u FBiH i Republici Srpskoj, te da su to i stvarne namjere predstavnika međunarodne zajednice, popularno rečeno „stranaca“. Ako je to istina, u cijeloj priči svoju ulogu svesrdno igraju i domaći političari.

Upravo je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske početkom ove godine podržao borbu mještana protiv rudnika u Varešu.

“Da li je to fer prema ljudima koji žive u Federaciji? To neće u Srpskoj niko dobiti dok se ne vidi interes Srpske koji je dominantan. Kakva naknada? Zbog toga je neko smislio da se imovina prebaci na nivo BiH, pa će naći nekoga da po usvojenoj koncesiji koja je beznačajna, da ta prava”, rekao je tom prilikom medijima Dodik.

Nije nužno da je predsjednik RS u krivu kada govori o Varešu i namjeri britanskog investitora da otvori rudnik u ovom gradiću. Protiv ekoloških istraživanja u tom mjestu bune se ekološki aktivisti iz Federacije. Zanimljivo je, međutim, kako Dodik ne vidi iste stvari u “svom dvorištu”. Prema logici koju on demonstrira, očigledno je da su istraživanja i rudarenje u Federaciji pokušaj “prebacivanja imovine na BiH” dok su u Republici Srpskoj “dominantan interes Srpske”.

Nakon Dodikove odbrane interesa “ljudi koji žive u Federaciji” oglasila se i banjalučka Alternativna televizija tekstom “Britanci namirisali zlato, Bošnjaci daju dozvole”. Međutim, ova je televizija prošle godine u svojim prilozima optužila pojedince iz prijedorskog sela Bistrica koji su se protivili otvaranju rudnika uglja lignita u tom selu da stoje na putu razvoja Republike Srpske. Za pobunu protiv otvaranja rudnika optužili su nevladine organizacije “koje dolaze iz drugog entiteta”.

Sa druge strane, na nedavnoj sjednici održanoj 23. maja 2024., Narodna skupština Republike Srpske nije usvojila Prijedlog deklaracije o protivljenju otvaranju rudnika litijuma, bora, natrijuma, stroncijuma, kalijuma i prateće asocijacije elemenata na teritoriji opštine Lopare. Od 64 prisutna narodna poslanika, samo je 21 glasao za Prijedlog rezolucije, dok se ostali nisu uopšte ni izjasnili. Dakle, 43 narodna poslanika nisu glasala ni “za” ni “protiv” iako su bili prisutni i to dovoljno govori o svijesti vladajuće koalicije na temu uvažavanja glasa naroda. Slično je bilo i sa rudnicima u Bukovoj kosi, Mednoj, Bistrici…

Situacija ništa bolja nije ni u Federaciji kada govorimo o političarima, a ulogu federalnog premijera Nermina Nikšića u priči oko rudnika u Varešu smo objasnili na početku. Nikšić je nedavno izazvao ogorčenje aktivista za očuvanje okoliša kada je, komentarišući onu spornu odluku o prenamjeni šumskog zemljišta visoko vrijedne šume oko Vareša nazvao „šikarama“.

Upravo zbog toga su aktivisti iz Udruženja građana „Fojničani“ iz Maglaja svoju nedavnu konferenciju posvećenu zaštiti šuma i održivom upravljanju njima nazvali „Kako šuma postaje šikara?“. Ali čini se kako Nikšić ne čuje poruke aktivista koje se tiču njegovog vokabulara jer je istu riječ upotrijebio i u komentaru nakon što je Ustavni sud BiH 31. maja navedenu odluku o prenamjeni zemljišta stavio van snage.

„Neki očito misle da je bolje da ostane besperspektivna šikara koja će se zvati državna, nego perspektivna investicija na zemljištu koje je također državno“, izjavio je ovom prilikom Nikšić.

Postoji li granica?

Nesporno je da se progres ne treba zaustavljati niti usporavati, pogotovo u siromašnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Investicije su neophodne jer ćemo bez njih ostati bez stanovništva, što pogotovo važi za male sredine poput Vareša ili Lopara. Ipak, stvarni vlasnik ove zemlje, njene prirode i rijeka, pa i njenih rudnih bogatstava, jeste narod ove zemlje.

Ipak, postavlja se logično pitanje – koje su granice moći rudarskih kompanija, kao i granice osionosti i samovolje domaćih političara ukoliko se zarad eksploatacije rudnih bogatstava krše ljudska prava, ukoliko se narušava javno zdravlje, ukratko ako sve to ima preveliku cijenu?

“Granica postoji” bio je slogan upravo vlasti u Republici Srpskoj predvođenih Miloradom Dodikom u jednom od njegovih brojnih performanasa i “obračuna” sa “političkim Sarajevom” i Christianom Schmidtom.

U slučaju rudarskih projekata u BiH upravo bi taj slogan bio bi adekvatna poruka i političarima i stranim investitorima. Razlika je jedino u tome što ovdje ne bi bio u pitanju politički performans, već stvarna poruka.

Granica zaista postoji!

Dejan Rakita / Objavi.ba

The post RUDNIK U VAREŠU: Od El Dorada do malverzacija i zagađenja prirode (IV) first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Dejan Rakita

Aktivisticu Hajriju Čobo je kompanija Adriatic Metals krajem prošle godine tužila zbog “narušavanja ugleda”, a neporedno prije toga je stigla odluka Sekretarijata Bernske konvencije da se obustave radovi na eksploataciji u Varešu. Kao razlog je navedena upravo potreba da se ispitaju navodi aktivista.

“Radi se o klasičnoj SLAPP tužbi da se ućutka građane koji se bune za bilo šta, konkretno moji sugrađani i ja se bunimo protiv zagađenja vode. Za to zagađenje postoje brojni dokazi, ne samo snimci sa terena, gdje su bageri u koritu rijeke koja nama dolazi u vodozahvat, nego se radi i o zvaničnim laboratorijskim nalazima koji pokazuju povećanje kadmija u pitkoj vodi“, kaže kakanjska aktivistica.

Sekretarijat Bernske konvencije je izrazio žaljenje zbog izostanka zvaničnog odgovora vlasti Bosne i Hercegovine, države koja je potpisala ovu konvenciju kao ključni sporazum za zaštitu prirodnih vrsta i njihovih staništa. Posebno je naglašena zabrinutost zbog problema koje je tužitelj iznio o rudarskim aktivnostima Adriatic Metalsa koje mogu rezultirati gubitkom vrsta, degradacijom staništa i zagađenjem zraka, vode i tla, te štetnim posljedicama za ekosistem. Nadalje, naglašeno je i da je nedopustiv izostanak učešća lokalnog stanovništva u procesu donošenja odluka koje se tiču rudnika i zaštite životne sredine.

Aktivisti ne odustaju, opštinske vlasti zabrinute

Ipak, rudarska kompanija Adriatic Metals BH nedavno je povukla je tužbu protiv Hajrije Čobo, braniteljice prava na zdravu životnu sredinu iz Kaknja i predstavnicu NGG „Park prirode Trstionica i Boriva“, neformalne grupe lokalnih aktivista iz Kaknja koji se zalažu za zaštitu svojih šuma i rijeka.

Hajriju to nije pokolebalo da nastavi sa svojom borbom.

„Nisam pristala da na taj način se završi ovaj slučaj, te  sam odmah, idući dan 10.05.2024. godine obavijestila Sud da ne pristajem na povlačenje tužbe“, izjavila je za portal Antikorupcija.

U tužbi protiv nje tužitelj zahtijeva naknadu od 2,000 KM za nematerijalnu štetu. U odgovoru na ovu tužbu Hajrija Čobo je navela kako se sa svojom grupom aktivista zalaže za zaštitu šuma i riječnih korita od maja 2022. godine kada je saznala da je u mjestu Mehorić u blizini rudnika a izvan koncesionog polja nelegalno izgrađena betonara.

“Po pritužbi nadležnima, izvršen je inspekcijski nadzor kojim je utvrđeno da je objekt izgrađen bez potrebnih dozvola, a lokalna kooperantska firma Trgošped kažnjena je novčano. Zgrada je ubrzo nakon toga srušena i iako je uprava Adriatic Metalsa obećala da će to područje obnoviti, nije bilo poboljšanja u radovima na restauraciji. Naprotiv, ugovorna kompanija je nastavila da siječe drveće i odlaže otpad na obale rijeka Boriva i Trstionica, sužavajući tok vodotoka, kao i da ga zagađuje“, stoji u odgovoru na tužbu aktivistkinje.

Iako su iz Opštine Kakanj tražili pismenu garanciju od Adriatic Metalsa da neće dolaziti do zagađenja vode, to se nije desilo. Zauzvrat su ponudili alternativno rješenje za pijaću vodu.

“Zašto nam nude novo rješenje, ako rudnik ne zagađuje vodu. Naša zabrinutost je i za sam kvantitet, količinu vode, koju imamo u tim izvorima. Nama ne treba novi izvor vode, želimo samo da se postojeći zaštiti”, naglašava načelnik opštine Mirnes Bajtarević.

Pored mogućeg uticaja na vodu i zdravlje ljudi, stručnjaci upozoravaju da bi rudnik mogao uticati i na obližnju šumu Trstionica.

Šta će biti sa prašumom Trstionicom?

Redovni profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu Dalibor Ballian ističe da se rudnik nalazi u neposrednoj blizini prašume Trstionice, a da je njegovo širenje planirano prema planini Tajan. Prema njegovim riječima, koncesije se daju na velike šumske površine koje se krče, a koncesiono polje graniči sa ovom prašumom koju aktivisti i stručnjaci pokušavaju sačuvati.

„Onog trenutka kada rudnik dođe s radovima do samog ruba prašume, nje više neće biti. Sve će se srušiti kao kula od karata, jer da bi ova prašuma funkcionisala, ona mora imati sloj šume od oko 800 metara“, zabrinut je profesor Ballian.

Na protestima protiv otvaranja rudnika u blizini opštine Jezero i rijeke Plive bila je i Čobo koja je pred prisutnim građanima i aktivistima održala inspirativan govor.

“Ne dajte. Ne da ni Ozren. Ne da ni Jezero. Ne da ni Srbija. Ne da ni Makedonija. Ni Crna Gora. Ne da bogami ni Britanija. U sebe ne kopaju. Što u sebe ne kopaju? Što ne kopaju po Australiji? Što nama? Mala je ova zemlja za tolike rudnike. Premala. Ako su nas ratom gonili odavde, pa nas gone nemaštinom, onda je jasno da nas sada gone mašinama. Zašto? Hoće baterije. Elektrane su u nas, pa će staviti hidroelektrane, pa će staviti rudnike, a sebi će napraviti električna vozila od naše sirovine. A nama ništa nema. I sebi će imati zelenu energiju. A kakva nama energija da bude? Od raka. Ko dobije rak nema energije“, poručila je okupljenima Hajrija Čobo.

Robert Oroz, koordinator Koalicije za zaštitu rijeka, kaže kako je u Bosni i Hercegovini opljačkano sve što se moglo, te kako je kroz razne malverzacije prodata gotovo cijela društvena imovina. Sad je, ističe, došlo vrijeme za pustošenje naših prirodnih resursa, a sumnja i u profil ljudi koji traže koncesije i u ozbiljnost njihovih namjera.

“Veliko je pitanje koliko će BiH imati koristi od tog iskopavanja. Da li smo mi ovdje nekakav protektorat, jer vidim da u posljednje vrijeme dolazi do pobuna u Africi. Konkretno mislim u Niger gdje zabranjuju eksploataciju svojih prirodnih resursa, a znamo da sve nuklearke u Francuskoj rade na uranij koji se iskopava u Nigeru. Samo se bojim da Bosna i Hercegovina ne bude neki novi Niger”, kaže Oroz.

[kraj prvog nastavka]

The post RUDNIK U VAREŠU: Od El Dorada do malverzacija i zagađenja prirode (III dio) first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Dejan Rakita

Počelo je, kao i svaki veliki projekt u maloj sredini, sa nadom u bolje sutra. Ta nada je pratila dolazak kompanije Eastern Mining kada je 2013. godine ona preuzela MM Project d.o.o. iz Kreševa, preduzeće koje je godinu dana ranije dobilo koncesiona prava na istraživanje i eksploataciju metalnih ruda barita, cinka i olova na području opštine Vareš.

U oktobru 2013. godine osnovnom koncesionom ugovoru dodan je i prvi aneks u kojem je izvršena izmjena naziva i sjedišta dosadašnjeg koncesionara MM Project d.o.o. u novog titulara – Eastern Mining. Do tada pozitivna slika o rudniku u javnosti se počinje mijenjati sa objavama u medijima da je Eastern Miningu koncesiona naknada sa 10.000 KM po hektaru spuštena na 150 KM!

Jednokratna koncesiona naknada je u 2013.godini iznosila 10.000 KM po hektaru, ali se to mijenja 2018. godine, kada tadašnji odlazeći premijer kantona Miralem Galijašević u Odluci o dodjeli koncesije za istraživanje i eksploataciju mineralne sirovine – olova, cinka i barita na proširenom ležištu „Rupice-Borovica“ i „Veovača-Orti-Selište-Mekuše“ u opštini Vareš obračunava naknadu po nekadašnjoj cijeni od 0,15 KM/m2.

Ukupna površina novog koncesionog prostora koji je dobila kompanija Eastern Mining iznosi cca. 585 hektara, za koji su uplatili iznos 876.489,15 KM za stavku jednokratne koncesione naknade. Prema tada važećoj odluci, oni su bili dužni uplatiti oko 5,85 miliona KM. Tako je tadašnja Vlada ZDK na čelu sa premijerom Galijaševićem oštetila vlastiti budžet za oko pet miliona KM.

Zlato i srebro kao „prateće rude“

Zanimljivo je da je Galijaševićev nasljednik na mjestu premijera ZDK Mirza Ganić 23. januara 2020. godine donio spornu odluku kojom na novim ležištima u općini Vareš dodjeljuje koncesiju „i za eksploataciju zlata, srebra i bakra kao pratećih minerala ruda olova, cinka i barita, čije je prisustvo utvrđeno u osnovnom istražno-eksploatacionom polju Rješenjem o potvrđivanju geoloških rezervi broj: 06-18-405/18 od 24.08.2018. godine i Rješenjem o potvrđivanju geoloških rezervi broj: 06-18-182/19 od 29.03.2019. godine izdatih od Federalnog ministarstva energije, industrije i rudarstva za ležišta Veovača I, Veovača II i Rupice-Juraševac, Brestić u opštini Vareš.“

Time su zlato i srebro postali “prateće rude” olova, cinka i barita a nepoznatom formulom je propisano da je koncesionar bio dužan da plati 780.000 KM mada se u odluci uopšte ne navodi koju površinu zauzimaju koncesiona polja zlata i srebra.

Iako je visina kontinuirane koncesione naknade blago podignuta na 3,90 KM po rovnoj toni rude, to se i dalje smatra za izuzetno mali iznos. Zanimljivo je da je koncesiona naknada za cink i srebro ista, iako je cijena tone srebra oko 700.000 eura čime je skoro 300 puta skuplja od tone cinka!

I sam generalni direktor kompanije Adriatic Metals Paul Cronin priznao je medijima da su koncesije preniske. “Moja kompanija i svaka druga rudarska kompanija u BiH, državna ili privatna, ne plaćaju dovoljno. I to je krivica vlade“, rekao je Cronin u intervjuu za portal Naratorium.

Uloga Miloša Bošnjakovića

Ime koje se najčešće dovodilo u vezu sa Eastern Miningom je Miloš Bošnjaković, koji je jedan od osnivača ove firme i koji je na čelu firme bio do početka 2020. godine kada se povukao iz kompanije i osnovao novu firmu ” Seven Plus d.o.o. Sarajevo”.

Za Bošnjakovića se kaže da je tvorac “zlatne groznice” u BiH, a o njemu se ne zna mnogo osim da je iz Tuzle i da je sa završetkom rata otišao u Australiju odakle se vratio 2012. godine kada je pokrenuo Eastern Mining, čija je sestrinska kompanija Adriatic Metals osnovana u Velikoj Britaniji i izlistana je na londonskoj berzi.

Nakon otkrića zlata u Varešu osnovao je još dva preduzeća u Bijeljini i to Medeni brijeg d.o.o., kompaniju koja je ishodovala saglasnosti za rudna istraživanja u ozrenskoj opštini Petrovo a koja su u međuvremenu propala nakon pobune lokalnog stanovništva, te SNK Metali d.o.o. sa kojom želi da istraže područje Sinjakova kod Mrkonjić Grada.

Šta je sa ekologijom i zaštitom životne sredine?

Hajrija Čobo stanovnica je obližnjeg Kaknja i aktivistica koja tvrdi da je kompanija Adriatic Metals devastirala prirodu i ugrozila pitku vodu u tom području.

“Provlače nama nekakvu zelenu energiju, hoće da gase naše termoelektrane jer njima zagađuje vazduh, a istovremeno nam donose rudnike teških metala i to preko svojih ambasadora koji to podržavaju, pa evo i preko Christiana Schmidta. Nekakva zelena energija, a mi vidimo samo zagađenje“, kaže Hajrija Čobo.

Slučajno ili ne, javna rasprava za ocjenu Studije o procjeni uticaja na okolinu podzemne eksploatacije rudnika Eastern Mininga (kasnije Adriatic Metalsa, op. ur.) koju je organizovalo Federalno ministarstvo okoliša i turizma održana je 31. avgusta 2020. godine u udaljenom selu Borovica, i to u jeku pandemije virusa korona.

Iako se rudnik nalazi tek nekoliko stotina metara od rijeke Bukovice iz koje se Kakanj napaja vodom, predstavnici lokalne zajednice nisu pozvani na javnu raspravu.

“U skladu sa odredbama člana 61. i 62. Zakona o zaštiti okoliša blagovremeno smo obavijestilo i pozvali sve zainteresirane subjekte na javnu raspravu za ocjenu Studije o procjeni uticaja na okoliš za podzemnu eksploataciju kompleksne rude olova, cinka, barita i pratećih mineralnih komponenti na lokalitetu „Rupice“, opština Vareš investitora „Eastern Mining“ d.o.o. Sarajevo (danas Adriatic Metals op.a.)“, navodi se u dopisu Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

A upravo je u susjednom Kaknju zabilježeno povišeno prisustvo teškog metala kadmija u rijeci Bukovici iz koje se ova opština snabdijeva pitkom vodom. Cronin kaže da je upoznat sa problemom kadmija u vodi i tlu, ali tvrdi da uzrok toga nije rudnik nego industrija koja je ranije postojala, kao i ilegalna sječa šume.

Enormno povećanje prisustva kadmija u vodi

“Rudnik Rupice ima suhu jamu i ne može da uzrokuju zagađenje Bukovice“, kaže direktor Adriatic Metalsa. On dodaje da je njegova kompanija tri mjeseca puštala obojenu tečnost u podzemne stijene ali da se ta tečnost nije probila podzemnim kanalima do rijeke.

Načelnik Kaknja Mirnes Bajtarević (SDA) nije ubijeđen u ove tvrdnje.

“Sumnjamo da određeni podaci koji su obrađeni prilikom ishodovanja tih dozvola nisu onakvi kakvo je stanje na terenu i iz tog razloga su vijećnici donijeli odluku da se zaduži preduzeće Vodokom da pratiti situaciju. Javno preduzeće Vodokom je pred sudom u Mostaru uputilo upravni spor na rješenje jer smo smatrali da podaci u njihovim elaboratima nisu adekvatni“, izjavio je Bajtarević  u izjavi za portal Naratorium.

Granična vrijednost kadmija u vodi je 5 µg/l prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće, a 13. aprila prošle godine u vodi koju piju stanovnici Kaknja je zabilježeno 5.5 µg/l. Prema podacima kakanjskog Javnog preduzeća Vodokom, samo dvije godine ranije, u aprilu 2021. godine, vrijednost ovog teškog metala je bila manja od 0,001 µg/l.

“Kakanj sa svojom gradskom vodovodnom mrežom (kojom upravlja javno preduzeće), prije ’slučaja Vareš’, nije imao naročitih problema sa pitkom vodom, kao što, prema posljednjim analizama, ni trenutno nema. Mišljenja smo da bi dalje određene aktivnosti (eksploatacija, izgradnja pogona, krčenje šuma itd.), mogle dodatno dovesti u opasnost normalno funkcionisanje postrojenja za preradu vode“, navode iz Vodokoma.

Konstatacija JP Vodokom Kakanj o povećanom prisustvu kadmija u vodiIako iz Ministarstva okoliša i turizma FBiH tvrde da aktivnosti na lokaciji rudnika Rupice ne mogu uticati na kvalitet rijeke Bukovice na kojoj se nalazi vodozahvat za opskrbu vodom grada Kaknja, jer lokacija nije u slivu rijeke Bukovice, aktivisti i građani Kaknja su sumnjičavi jer im nije jasno kako voda nije bila zagađena prije radova na rudniku.

Aktivistica Hajrija Čobo tvrdnje Adriatic Metalsa kako je voda bila zagađena i prije njihovog djelovanja odbacuje kao sramotne. Ona kaže kako se aktivisti pozivaju upravo na analize vode same kompanije koje dobijaju sa njihove internetske stranice i od njihovih uposlenika.

“Uzimamo njihovu analizu i vidimo rezultate. Dakle, od nulte tačke 2021. do sada neke vrijednosti drastično su porasle i o tome govorimo. One su ispod granice, da, za sada. Ali koliko dugo? Da sačekamo da se poveća do neke crvene tačke da reagujemo!? Ne! Vrijeme je da reagujemo, vrijeme je da to zaustavimo, što možemo odmah, prije nego što bude prekasno“, kaže Hajrija Čobo, ekološka aktivistica.

[kraj drugog nastavka]

Piše: Dejan Rakita / Objavi.ba

The post RUDNIK U VAREŠU: Od El Dorada do malverzacija i zagađenja prirode (II dio) first appeared on Gerila.info.