Kad ima šta i da se vidi: unuk babe Gospave opet nešto smatra i donosi. Dela, rekoh sebi, primaknider se još malo, možda nešto pametno i čuješ. Priđem, ali slabo šta razumijem. Pitam nesuđenog potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda šta se zbiva, a on mi kaže kako gradonačelnik u parlament šalje nekakvu rezoluciju u kojoj traži da se mlađima od petnaest godina onemogući pristup društvenim mrežama. To se, kažem ponovo samome sebi, mora čuti, jer se drugačije u to ne bi vjerovalo.

Gudi Gospavino unuče, gudi, kiti i veze, smatra i razmatra, ali na koncu dođe čas i za novinarska pitanja. Ne bude mi lijeno, a i urednik mi diše za vratom, ne bude mi, dakle, lijeno, dignem ruku i pitam mladog stratega da li bi on bio voljan da se odrekne društvenih mreža na trideset dana. Da bude uzor, da bude primjer, da bude etalon. Da pokaže djeci kako to nije španska groznica i da osokoli roditelje prije bitke sa mobilnom omladinom.

Moje su mreže, odgovori mladunče, pune kvalitetnog sadržaja, ja ne dijelim ništa opasno, ništa skaredno, ništa ponižavajuće, imam pola miliona pratilaca, to nema niko u regionu, možda ni n Balkanu, sadržaj na mom X nalogu je koristan, postovi na FB profilu ugodni, rilsovi na IG-u zabavni i lagani za stomak. Ne biste, pitam ponovo, suspendovali mreže na mjesec dana i tako promovisali akciju koju ste sami predložili? Mislim da sam odgovorio na vaše pitanje, kaza
gradonačelnik i prepusti se blagodetima narednog upita.

Dođem kući, udanem vazduha, napišem tekst, legnem da odmorim. Zvoni telefon, stižu notifikacije. Šalju sa svih strana svijeta isto pitanje: Matere ti, je li stvarno ovo rekao? Ko je li rekao šta? Tek stiže link. Kliknem. Novi prijedlog, nova rezolucija: unuk babe Gospave najavljuje služenje obaveznog civilnog roka. Nema se više šta čekati: srpski narod je pred istorijskim slomom i čišćenje klozeta na Manjači jedini je spas za posrnule srpske vitezove. U jednoj ruci četkica, u drugoj kašika kojom se grabi posni pasulj i da vidiš kad se srpska vojska na Kosovo vrati.

Ima mali princ još vunice. Nakon što zašije društvene mreže i podijeli gladnoj pješadiji crveni luk, sjeda za šivaću mašinu i niže školsku uniformu za školskom uniformom. Model za dječake nosi oznaku „1/3“, model za djevojčice ima etiketu na kojoj piše „Mirna“. Dan je kratak, noć još kraća. Šilježe ne može da postigne sve što je obećao, ali to i nije tako strašno, jer je svakako obećao ono što nije ni mislio da učini. Dobro je Gospavino unuče naučilo najvažniju maksimu svakog iole uspješnijeg političara na ovom rastresitom tlu: Šta mi je obećati.

Stati i gledati. Grad se guši u magli i u smogu, korito Vrbasa je ograđeno nakaradnim zgradurinama, ulice su prljave, saobraćaj je nemoguć, parkinga nema, grijanje je pod znakom pitanja, voda poskupljuje, snježina je u najavi, a veliki vizionar predlaže ukidanje Snapchata i marširanje manjačkim platoom. Gradski olimpijski će proraditi čim gimnazijalci navuku uniforme, urbanistički plan će biti donesen tek kada vojnički tići pomažu činiju rezanim hljebom, centralno spomen obilježje biće gotovo nakon potpuno blokade youtube kanala. Kakav strateg, takva i strategija.

Ima rezona u svemu tome. Prostačkog i drskog, ali ima. Unuče se, vidjeli smo, ne bi odreklo društvenih mreža trideset dana. Da budemo pošteni: ne bi ni na trideset minuta. Može li neko da ga zamisli kako spava na mokroj zemlji na brdima iznad Sitnice? Može li neko da zamisli Drinića kako sedam dana živi na vojničkom pasulju u kojem nema ni pasulja? Hoće li prve dame maloga princa nositi uniforme na plažama Azurne obale? To je pošteno: njima regulacioni
planovi, stanovi i procenti, ostalima gušterov let i crveni luk koji ujeda.

Društvene mreže je nemoguće zabraniti, od služenja civilnog roka nema ništa, a ni školske uniforme uskoro neće imati ko da nosi. Unuk babe Gospave svakoga dana nešto lupi samo zato što svakoga dana nešto treba lupiti. Važno je da se priča, da se predlaže i da se obećava, malo manje je važno da se radi, da se djeluje i da se stvara. Dan bez slikanje bolje da je ostao u noći.

Dan bez konferencije bolje da nije svanuo. Prazna priča pomnožena sa praznom puškom. Ako je Gospavin unuk hirurg koji treba da spasi srpski narod, plašim se da ćemo svi krepati od sepse.

Goran Dakić, Gerila info

The post Velike ideje malog junaka first appeared on Gerila.info.

Stanivuković je naveo da je ključna poruka ove rezolucije ograničavanje korišćenja društvenih mreža za djecu do navršene 15. godine života. Dječja svijest u tom uzrastu, kazao je on, nije dovoljno razvijena da razlikuje opasne i štetne sadržaje koji se svakodnevno plasiraju putem društvenih platformi.

„Upravo ti sadržaji dovode do depresije, anksioznosti, nasilja, samopovređivanja, pa čak i do tragičnih ishoda među mladima. Ovo nije pitanje da li su društvene mreže dobre ili loše, već da li je dijete od osam, deset ili 14 godina spremno da se samo nosi sa algoritmima koji ga sistematski vode ka primitivizmu, nasilju i pogrešnim vrijednostima“, poručio je Stanivuković.

Rezolucija, kako je naglasio, predstavlja sveobuhvatan dokument koji otvara vrata izgradnji zdravog društva. U tom kontekstu, Stanivuković je najavio i čitav set mjera i zakonskih rješenja usmjerenih na zaštitu mladih. Ipak, i on sam priznaje da postoji čitav niz poteškoća da se ova mjera uvede. I dok predlaže ukidanje društvenih mreža za mlađe od 15 godina, Stanivukoviću na pamet ne pada da se i sam odrekne društvenih mreža na bar mjesec dana.

„Mislim da ne dijelim loše sadržaje i da se na mojim društvenim mrežema nalaze korisne stvari. Imam skoro pola miliona pratilaca i to je sigurno među najboljim rezultatima što se političara tiče na Balkanu. Na mojim mrežama ne postoji ništa što bi bilo štetno za druge“, kazao je Stanivuković.

Stručnjaci kažu da je blokiranje društvenih mreža teoretski možda i izvodivo, ali praktičnogotovo nikako. Jedini način da se blokiraju društvene mreže jeste da država napravi dogovor sa samim društvenim mrežama i da one nakon toga blokiraju korisnike sa područja Banje Luke ili Republike Srpske.

„Potpuna blokada je moguća, ali na republičkom nivou. Ali takvo fino filtriranje i profilisanje nije moguće bez saradnje sa kompanijama, a to ipak mora da se traži na državnom nivou. I pored toga nisam siguran da bi se recimo Facebook ili META ‘počešali’ na takve zahtjeve. Godinama ne mogu usaglasiti da Starlink uđe na naše tržište, a kamoli da će da zabrane društvene mreže“, rekao je jedan od programera koji dobro poznaje prirodu društvenih mreža.

Više od polovine Nijemaca podržava zabranu korišćenja društvenih mreža za mlađe od 16 godina. To je pokazalo istraživanje koje je proveo Institut Insa za nedjeljno izdanje visokotiražnog lista „Bild“.

Anketa je pokazala da je 60 odsto ispitanika za takvu zabranu, dok se 24 odsto protivi. Ukupno deset odsto reklo je da ih to ne zanima, a šest odsto nije odgovorilo ili nije sigurno.

Anketa dolazi u trenutku kada je Australija nedavno uvela nova pravila koja ograničavaju korišćenje društvenih mreža za mlade.

Od 10. decembra djeca i tinejdžeri mlađi od 16 godina u Australiji više ne smiju imati račune na mnogim velikim platformama, uključujući Instagram, TikTok, Snapchat, Facebook, YouTube, X, Reddit i Twitch.

Kontroverzni zakon donesen je krajem 2024. godine i sada je stupio na snagu.

Stručnjak za informacione tehnologije Slobodan Dragičević kazao je da društvene mreže svaki dan dobijaju neku novu dimenziju, prilagođavaju se svojim korisnicima.

Korišćenjem vještačke inteligencije, dodao je on, društvene mreže se usavršavaju do nekih individualnih potreba korisnika, bilo da su odrasli ili djeca.

„Nigdje u svijetu u praksi nije moguće zabraniti korišćenje društvenih mreža. Jedino što se može tehnologijom uticati je da se nešto od sadržaja, poput kocke ili pornografije, zabrani. Postoje određene inicijative koje podržavaju siguran internet u domenu školskih mreža. Tu su uključeni telekom operateri. Društvene mreže su veoma značajne za mlade generacije, jer putem njih dolaze do mnoštva korisnih informacija“, kazao je Dragičević.

G. Dakić

The post Stanivuković protiv društvenih mreža, ali svoje ne da first appeared on Gerila.info.

“Naša ideja je da našu djecu i mlade ljude zaštitimo od društvenih mreža tako što ćemo pristup istih ograničiti našim mladim ljudima do navršenih 15 godina. Zato smo pripremili rezoluciju i set zakona koji treba to da uradi. Ovdje nije pitanje da li su društvene mreže dobre ili nisu, nego da li je svijest naših mladih ljudi i djece do 15 godina spremna za sav onaj sadržaj koji se nudi na društvenim mrežama od internet nasilja, lažnih života, idola do čak izazova opasnih po život. Zato smatramo da je ovo veoma važno i želimo čuti vaše mišljenje”, poručio je Stanivuković u objavi na svom fejsbuk profilu.

Stanivuković godinama gradi imidž mladog, modernog političara koji uz pomoć društvenih mreža nastoji da privuče pažnju, prije svega mladih. Njegove objave su ispunjene pažljivo režiranim snimcima, emotivnim nastupima, performansima, spektakularnim ulascima na skupove i “bliskostima” s građanima. Društvene mreže su mu bile megafon i teren za kampanju. Međutim, sada mladi, koji su mu nekada trebali za klikove i lajkove, odjednom dobijaju etiketu “ugroženih” koje treba zaštititi od mreža.

Umjesto da priča o regulaciji političkog oglašavanja na društvenim mrežama, suzbijanju govora mržnje, jačanju medijske i digitalne pismenosti u školama, Stanivuković predlaže zabrane. Umjesto da podstiče i osnažuje građane da se bolje snalaze u digitalnom okruženju, on predlaže ograničavanje pristupa. Posebno je problematično što se mladi tretiraju kao pasivni objekti, a ne kao subjekti koji imaju pravo na informisanje, komunikaciju i učešće u javnom životu.

Slične rasprave vode se i u drugim državama, ali rješenja ne idu u pravcu zabrana. Francuska je, recimo, uvela koncept “digitalne punoljetnosti” koji nalaže da djeca mlađa od 15 godina ne bi smjela imati profile na društvenim mrežama bez saglasnosti roditelja, dok Ujedinjeno Kraljevstvo kroz Online Safety Act fokus stavlja na odgovornost samih platformi od kojih se traži da procijene rizike za djecu, uklanjaju štetan sadržaj i uvedu provjere uzrasta. Na nivou EU, Digital Services Act zabranjuje ciljano oglašavanje prema maloljetnicima i nameće dodatne obaveze velikim platformama da mijenjaju algoritme i prakse koje djecu izlažu štetnim sadržajima.

Paralelno s tim, sve više zemalja ograničava korištenje telefona i društvenih mreža u školama, ali ne tako što djeci brišu digitalni život, nego tako što školski prostor pokušavaju da pretvore u “analognu zonu” za učenje i socijalizaciju. UNESCO ističe da desetine obrazovnih sistema uvode zabrane ili stroga ograničenja pametnih telefona u nastavi, uz istovremeno jačanje programa medijske i digitalne pismenosti. Ideja je da se djecu nauči kako da se snađu u onlajn svijetu, a ne da se pravi iluzija da će problem nestati ako se zabrani pristup.

Na drugom kraju spektra su modeli poput kineskog, gdje Douyin (kineska verzija TikToka) za djecu uvodi “youth mode”. On ograničava korištenje na nekoliko desetina minuta dnevno i strogo kontroliše sadržaje. Takva rješenja formalno štite djecu, ali otvaraju i ozbiljna pitanja nadzora i cenzure. Upravo zato je važno kako se i zašto uvode ograničenja. Da li je cilj da se zaista pomogne mladima, ili da država i političari dobiju još jedan alat za kontrolu onlajn prostora, dok istovremeno nastavljaju da ga koriste za sopstvenu promociju.

Upravo to predstavlja ključnu kontradiktornost u slučaju Draška Stanivukovića. Društvene mreže su bile dobre dok su radile za njega, dok su podizale njegov rejting, donosile lajkove i preglede. Međutim, postaju problem onog trenutka kada se u javnosti pokrene priča o štetnim sadržajima, mentalnom zdravlju i zavisnosti, što su svakako veoma ozbiljne teme, ali zahtijevaju ozbiljne, sistemske odgovore, a ne populističke rezolucije. Ako zaista vjeruje da društvene mreže kvare mlade, logično pitanje je da li je spreman prvo sebe da ograniči? Da li će prestati da ih koristi za vlastitu promociju, ili zabrana važi samo za one koji nemaju plaćene kampanje?

Uz to, svaka zabrana društvenih mreža predstavlja opasnost i podlogu za dalja ograničenja digitalnih prava. Danas je to “briga za mlade”, sutra može biti “briga za bezbjednost”, “borba protiv lažnih vijesti”, “zaštita poretka”, “zaštita pravih vrijednosti”… U društvu u kojem su kritički mediji ionako pod stalnim pritiskom, ideja da vlast dobije još jedan instrument da kontroliše onlajn prostor nije nimalo bezazlena.

Iskustvo drugih zemalja pokazuje kako “briga za djecu” može postati izgovor za širi nadzor. U autoritarnijim državama ograničenja pristupa mrežama često prate zahtjevi za obaveznu registraciju korisnika, masovno filtriranje sadržaja i praćenje onlajn aktivnosti, pri čemu se granica između zaštite i kontrole lako briše. Kada se jednom uspostavi princip da je prihvatljivo gasiti pristup mrežama u ime “višeg cilja”, mnogo je lakše nakon toga ograničavati rad medija ili građanski aktivizam.

Ako se zaista želi “zdravija” omladina, rješenje nije u rezolucijama koje, ironično, privlače lajkove i preglede, nego u ulaganjima u mentalno zdravlje, psihološku podršku u školama, obuku nastavnika, programe medijske i informacijske pismenosti, ograničavanje agresivnog oglašavanja, uključujući i političkog. Ali to ne donosi brze političke poene, niti veliki domet i lajkove.

Ova inicijativa, u principu, više govori o načinu na koji političari doživljavaju društvene mreže, nego o brizi za mlade. Dok god ih vide kao alat koji treba da bude slobodan dok služi njima, i kao “problem” koji treba riješiti čim se krene u novu kampanju, ovaj i slični prijedlozi će predstavljati samo političku hipokriziju.

Mladen Bubonjić

The post Od lajkova do zabrana: Dvostruki standardi Draška Stanivukovića first appeared on Gerila.info.

Prethodne analize na portalu Gerila pokazale su kako su prijetnje, širenje dezinformacija i neovlašteni upadi u digitalne identitete postali svakodnevna pojava za one koji javno propituju rad institucija ili otkrivaju afere. Uz sve te prijetnje i napade, novinari i aktivisti suočavaju se i s nevidljivim ograničenjima — online cenzurom koja utišava njihov glas.

Ono što ovu prijetnju čini posebno opasnom jeste činjenica da ona nije uvijek očigledna. Dok su prijetnje novinarima, lažni nalozi ili digitalni napadi lako prepoznatljivi, cenzura na platformama poput Facebooka odvija se tiho, često bez obrazloženja i bez jasne mogućnosti žalbe. Time se stvara osjećaj nesigurnosti među medijima, aktivistima i građanima, jer više nije jasno gdje završava legitimna moderacija sadržaja i počinje politički motivisano ograničavanje informacija.

Primjeri prikupljeni tokom istraživanja portala Gerila pokazuju da online cenzura na Facebooku nije izolovan problem, već sve češća praksa koja utiče na vidljivost novinarskog sadržaja. Među zabilježenim slučajevima nalaze se uklanjanja tekstova i blokiranja naloga bez jasnog obrazloženja. Tako je, prema istraživanju, Facebook uklonio sadržaj portala iz Banjaluke koristeći pravila koja se tumače uz pomoć “diskutabilnih partnera” iz BiH, što je direktno uticalo na doseg objava i odlazak čitalaca sa platforme. Pored toga, Facebook je uklonio tekst o Danu bijelih traka, uz objašnjenje da je problem u opisu linka u kojem je pisalo “ubijena djeca”. Redakcija je tada dobila “strike”, a pristup Facebooka ocijenjen je kao krut i nefleksibilan.

Kada pravila postanu oružje

Pravila društvenih mreža postavljena su kako bi štitila korisnike od govora mržnje, nasilja, dezinformacija i zloupotreba. Međutim, sve češće se pokazuje da ta ista pravila mogu postati alat za ograničavanje slobode izražavanja i filtriranje informacija od javnog značaja. U praksi to znači da iste smjernice koje bi trebalo da štite integritet digitalnog prostora često koriste i platforme i vlasti kako bi ograničile pristup nepoželjnim sadržajima.

Izvještaji organizacija poput BIRN-a i portala Detektor pokazuju da je regulacija digitalnih platformi u Bosni i Hercegovini i dalje nedovoljno razvijena, nejasna i nedosljedna. Trenutno ne postoji jedinstveni okvir koji bi precizno definisao pravila odgovornosti platformi poput Facebooka, Instagrama, X-a ili TikToka, kao ni mehanizme zaštite digitalnih prava novinara i građana. Upravo taj regulatorni vakuum ostavlja prostor za različita tumačenja i omogućava zloupotrebe, kako od strane vlasti, tako i samih platformi.

U isto vrijeme, vlasti uvode odredbe i prijedloge zakona koje, iako deklarativno “štite korisnike”, u praksi mogu postati alat za ograničavanje slobode govora. Primjeri dolaze iz Unsko-sanskog kantona, gdje je predložen Zakon o informisanju koji bi vlastima dao mogućnost da naređuju uklanjanje sadržaja ili blokiranje portala pod izgovorom “zaštite javnog interesa”.

BIRN-ov regionalni izvještaj iz aprila 2025. upozorava da nadzor i cenzura u Jugoistočnoj Evropi postaju sve izraženiji. Vlade u regionu, uključujući BiH, koriste pravne mehanizme, političke pritiske i saradnju s velikim platformama kako bi oblikovale javnu debatu i kontrolisale protok informacija. Ove prakse dovode do situacije u kojoj mediji sve češće moraju balansirati između očuvanja profesionalnih standarda i rizika da budu sankcionisani ili “utišani” algoritamskim ograničenjima.

Reporteri bez granica svrstavaju Bosnu i Hercegovinu među zemlje u kojima su politički pritisci na medije, nejasne regulative i pravna nesigurnost doveli do opasnog porasta autocenzure. Novinari sve češće sami filtriraju teme, naslove i izraze kako bi izbjegli uklanjanje sadržaja ili blokiranje naloga. To stvara situaciju u kojoj novinarstvo gubi svoj osnovni smisao — istraživanje i otkrivanje osjetljivih tema — dok javnost ostaje uskraćena za informacije od ključnog značaja.

Facebook kao filter javne debate

U Bosni i Hercegovini, gdje je Facebook i dalje primarni kanal informisanja za većinu građana, ova platforma ima ogroman uticaj na oblikovanje javne debate. Prema podacima Digital 2025 izvještaja, Facebook doseže više od polovine internet korisnika u BiH. Međutim, upravo taj dominantni položaj čini je i najopasnijim filterom informacija: ono što platforma odluči prikazati ili potisnuti direktno određuje šta građani znaju o događajima, aferama i političkim procesima.

Na prvi pogled, sadržaj objavljen na Facebooku izgleda dostupan, ali istraživanja pokazuju da platforma koristi niz nevidljivih mehanizama koji utiču na vidljivost objava. Uklanjanje sadržaja bez obrazloženja, selektivna zabrana sponzorisanja, potiskivanje sadržaja u algoritmu – samo su neki od primjera kako se cenzurišu sadržaji na Facebooku.

Kerim Hodžić, menadžer društvenih mreža u Balkanskoj istraživačkoj mreži, za Gerilu kaže da im je Facebook jedno vrijeme uklanjao objave koje su se ticale disciplinskih postupaka sudija zbog heštega #UDT koji krši pravila i smjernice Mete.

“Adekvatno obrazloženje od Mete nikada nismo dobili. U pitanju su objave koje u sebi sadrže link naše vijesti. Videe, fotografije, grafike i reelse nam nisu nikada uklonili”, kaže Hodžić i dodaje da nikad nisu dobili jasna obrazloženja zašto su objave obrisane.

Ističe da su uvijek bili usmjeravani ka Meta smjernicama i pravilima.

“Čak i kada sam direktno stupio u kontakt i pisao mail uposlenicima Mete, nisam naišao na bilo kakav odgovor mailom uprkos podsjećanju na upit. Žalbe sam slao direktno Meti prilikom uklanjanja oglasa ali i na mail osoba koje su relevantni POC's za Bosnu i Hercegovinu. Prvi odgovor na mail sam dobio nakon jednog dana ali nažalost, nakon dostavljanja dodatnih informacija, nisam više dobio odgovor, a pritom sam slao dva upita. Prilikom Meta pregleda, odgovore na žalbe sam dobijao i u roku od 24 sata ali su odgovori znali potrajati i do 7 dana”, naglašava Hodžić.

Facebookovi algoritmi za moderaciju sadržaja često ne razumiju lokalni kontekst, što dovodi do brojnih nesporazuma i pogrešnih blokada. Borislav Vukojević, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci i individualni konsultant za medijsku i informacijsku pismenost u UNESCO, objašnjava da su algoritmi neprilagođeni bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, pa ne prepoznaju ironiju, sarkazam ni lokalne izraze.

“AI modeli su trenirani dominantno na engleskom sadržaju, pa naši jezici za njih predstavljaju egzotiku. To je kao da tražite od nekog ko je cijeli život jeo samo burek da vam spremi sushi – može pokušati, ali rezultat će biti upitan. Ćirilica posebno “pati” jer je AI često povezuje sa ruskim sadržajem, pa automatski primjenjuje stroža pravila. Vidio sam slučajeve gdje je isti tekst na latinici prošao, a na ćirilici bio blokiran. To nije teorija zavjere, to je jednostavno loše treniranje modela. Lokalni izrazi su katastrofa – “jebiga” nije psovka nego stanje duha, ali probajte to objasniti algoritmu. Ili kada kažete “ubiće me mama” – AI misli da vam prijeti opasnost i blokira sadržaj radi “vaše sigurnosti”. Naša ekspresivnost i metaforičnost su kriptonit za AI moderaciju”, ističe Vukojević.

Ove pristrasnosti imaju direktne posljedice na novinarski rad. Mediji mijenjaju naslove, opisne rečenice i ključne riječi kako bi izbjegli uklanjanje sadržaja, dok publika ostaje uskraćena za informacije.

Iako Facebook tvrdi da neutralno provodi svoja pravila, mnoga istraživanja pokazuju da algoritamske odluke i ograničenja oglašavanja imaju vrlo stvaran uticaj na oblikovanje javnog prostora. Teme koje su ključne za razumijevanje političke situacije, korupcije, sudskih procesa i protesta često su potisnute, dok sadržaji “lakšeg formata” poput zabave automatski dobijaju veću vidljivost.

Profesor Vukojević ističe da, što se BiH tiče, imamo pravi “balkanski koktel problematičnih tema”.

“Prvo, sve što miriše na “govor mržnje” vezano za nacionalnost i religiju – algoritmi ne razumiju kontekst našeg sarkazma i ironije. Napišete “tipični Bosanac” u šali, algoritam vidi etničku karakterizaciju i bam – shadowban. Drugo, ratna dešavanja i interpretacije – tu je minsko polje. Algoritmi ne razlikuju istorijsku diskusiju od propagande. Treće, ćirilica versus latinica – da, i to je problem. AI često ćirilicu povezuje sa “problematičnim” sadržajem zbog geopolitičkih predrasuda ugrađenih u treniranje modela. Poseban problem su lokalni izrazi koji zvuče “opasno” algoritmu – “zapaliti” može značiti otići, ali AI misli da pozivate na nasilje. Ili “ubiti” u kontekstu “ubio sam se od smijeha” – algoritam ne kapira našu hiperboličnu ekspresivnost”, navodi Vukojević.

Kerim Hodžić ističe da u BIRN-u nisu imali problema sa uklanjanjem objava o ratnim zločinima, korupciji kao ni protestima. Međutim, kako kaže, često nailaze na teškoće sponzorisanja ovih objava iako odaberu opciju da su ovo “Ads about social problems or politics” uz adekvatno odobrene disclaimere i sve odobrene verifikacije.

“Tekstovi o Miloradu Dodiku najčešće ne mogu biti sponzorisani te u skladu s tim se odlučujemo da ove članke sponozorišemo putem Google Ads oglasa”, navodi Hodžić.

Dakle, novinari i redakcije u takvim okolnostima nerijetko počinju sami cenzurisati svoje sadržaje. Mijenjaju naslove, izbjegavaju određene riječi i teme, prilagođavaju ton kako bi “prošli” kroz algoritamske filtere. To dovodi do svojevrsne autocenzure, gdje mediji više razmišljaju o tome šta algoritam dozvoljava nego šta je važno za javnost.

Na taj način društvene mreže postaju neformalni urednici javne debate. Publika ne vidi sve što mediji objavljuju, nego samo ono što platforma “procijeni” kao sigurno, neutralno ili prikladno. Ovaj nevidljivi filter stvara ozbiljne posljedice po slobodu izražavanja, pravo na informisanost i zdravlje javnog diskursa.

Moderacija ili cenzura?

Jedna od ključnih dilema u savremenom digitalnom prostoru jeste granica između legitimne moderacije sadržaja i online cenzure. Na prvi pogled, oba procesa mogu izgledati slično jer uključuju uklanjanje objava, blokiranje naloga ili ograničavanje vidljivosti sadržaja. Međutim, razlika je u tome ko donosi odluke, na osnovu kojih pravila i uz kakvu transparentnost.

Moderacija, barem u teoriji, postoji kako bi se zaštitila zajednica od štetnog sadržaja. Ona uključuje uklanjanje govora mržnje, nasilnih sadržaja, dezinformacija i materijala koji direktno ugrožavaju sigurnost korisnika. Legitiman oblik moderacije je jasan i predvidljiv.

“Legitimna moderacija je kao dobar domaćin na žurci koji ne dozvoljava da neko razbije inventar, dok je cenzura kao da ti domaćin ne da ni da pričaš o politici jer mu se ne sviđa tvoje mišljenje. Ključna razlika je u transparentnosti i proporcionalnosti”, ističe profesor Vukojević.

Naglašava da legitimna moderacija ima jasna pravila igre.

“Znate šta ne smijete, zašto ne smijete i šta će se desiti ako prekršite pravila. To je kao saobraćajna signalizacija – jasna, vidljiva, predvidljiva. Cenzura, s druge strane, djeluje kao crna kutija – ne znate ko odlučuje, na osnovu čega, niti imate pravo žalbe. Pogledajte samo kako Facebook blokira objave – često ne znate ni zašto vam je sadržaj uklonjen, a kamoli da možete da se žalite nekome ko će to stvarno razmotriti”, navodi Vukojević.

Cenzura, dakle, za razliku od moderacije, ne štiti javni interes već ga ugrožava. Problem nastaje kada platforme uklanjaju sadržaje bez jasnog kriterijuma, ograničavaju sponzorisanje osjetljivih tema ili koriste algoritamske filtere koji potiskuju određene objave. Ova praksa utiče na oblikovanje javne debate jer publika dobija samo selektovanu sliku stvarnosti.

Kada platforme poput Facebooka preuzmu ulogu neformalnog urednika javne sfere, nastaje ozbiljan problem za demokratiju i slobodu izražavanja. Kritičke teme ostaju potisnute, a javnost gubi pristup informacijama od ključnog značaja. Ova nevidljiva kontrola sadržaja ne utiče samo na novinare, nego i na građane koji sve češće dobijaju filtriranu verziju stvarnosti.

Uticaj ograničenja na javnu diskusiju i navike publike je ogroman i opasan, ističe profesor Vukojević.

“Stvaramo generaciju koja praktikuje autocenzuru – ljudi više ne pišu šta misle nego šta će proći algoritam. To je kao da trenirate psa da ne laje – na kraju dobijete životinju koja je zaboravila svoju prirodu. Publika postaje pasivna, konzumira samo ono što joj algoritam servira. Nastaju eho komore gdje svi misle isto jer su svi drugi ućutkani. Javna diskusija postaje sterilna, bez kontroverzi, bez pravog dijaloga. To nije demokratija, to je simulacija demokratije”, upozorava Vukoijević.

“Ministarstvo istine” u digitalnoj eri

Borba protiv dezinformacija na društvenim mrežama često se prikazuje kao nužna mjera za zaštitu javnog interesa i informacione bezbjednosti. Međutim, u praksi se sve češće pokazuje da se upravo taj argument koristi kao izgovor za ograničavanje slobode govora i selektivno uklanjanje sadržaja. Na Facebooku, koji u BiH dominira kao primarna platforma za praćenje vijesti, algoritmi i mehanizmi provjere sadržaja često primjenjuju pravila na način koji više liči na kontrolu nego na zaštitu.

Platforme poput Facebooka sarađuju s globalnim i lokalnim fact-check organizacijama kako bi smanjile širenje dezinformacija, ali te saradnje nisu uvijek transparentne. U praksi se dešava da određeni sadržaji budu uklonjeni ili ograničeni bez jasnog objašnjenja zašto su označeni kao problematični. Čak i kada mediji imaju mogućnost žalbe, odgovori su često generički, spori i bez detaljnih obrazloženja, što ostavlja prostor za sumnju da se kriterijumi ne primjenjuju jednako na sve.

Profesor Vukojević smatra da postoji opasnost da „borba protiv dezinformacija” postane izgovor za pretjerana ograničenja.

“To je kao kad vlast kaže da uvodi policijski čas “radi naše sigurnosti” – može biti legitimno, ali može biti i izgovor za kontrolu. Već vidimo kako se fact-checking koristi selektivno – provjeravaju se samo određeni izvori, dok drugi prolaze nekažnjeno”, navodi Vukojević.

Što se prevencije tiče, ističe da je, prije svega, važna transparentnost procesa. Ko odlučuje šta je dezinformacija? Na osnovu čega? Ko finansira fact-checkere?

“Drugo, pluralizam u fact-checkingu – ne može jedan centar imati monopol na istinu. Treće, obrazovanje publike – najbolja odbrana od dezinformacija nije cenzura nego kritičko mišljenje. Moramo insistirati na tome da borba protiv dezinformacija ne smije postati Ministarstvo istine iz Orvelove “1984”. Rješenje nije u tome da neko drugi misli umjesto nas, nego da naučimo da mislimo sami”, naglašava Vukojević.

Online cenzura i algoritamska kontrola sadržaja nisu problem koji će nestati sami od sebe. Naprotiv, u narednim godinama možemo očekivati da će pravila digitalnih platformi postajati još kompleksnija, a njihova primjena još netransparentnija. Kako se mediji mogu prilagoditi novim ograničenjima?

Kerim Hodžić kaže da, što se tiče promjene sadržaja, izbjegavanja riječi, slika ili tema, jedina situacija u kojoj je BIRN za sada “prinuđen” izbjegavati riječi su vijesti sa heštegom #UDT.

“Kada govorimo o Palestini ili Gazi sadržaj prilagodimo tek toliko da se objave mogu sponzorisati”, kaže Hodžić.

Profesor Vukojević ističe da mediji prvo moraju da diverzifikuju platforme.

“Ne mogu sva jaja u istu korpu. Drugo, moraju da grade direktan odnos sa publikom kroz newsletter, RSS, vlastite aplikacije. Treće, treba da edukuju publiku o tome kako funkcionišu algoritmi i zašto je važno da traže informacije aktivno, a ne da čekaju da im budu servirane”, navodi Vukojević.

Naglašava da mediji moraju da se bore za svoju autonomiju.

“Ne mogu da budu robovi algoritma. Moraju da insistiraju na kvalitetu, ne na klikovima. Jer ako nastave ovako, za deset godina nećemo imati novinarstvo nego samo content farme koji proizvode ono što algoritam voli. Mediji su kao bilijarski sto na kojem se odigrava društvena stvarnost – ali ako dozvolimo da algoritmi kontrolišu taj sto, onda više nismo igrači nego kuglice koje se kotrljaju kako neko drugi udari”, upozorava Vukojević.

Gerila.info

The post Sloboda izražavanja pod algoritamskim nadzorom: Gdje prestaje moderacija, a počinje cenzura first appeared on Gerila.info.

Ono što je čudno jeste da je ovaj zakon već jednom usvojen u parlamentu Srpske i to u martu. Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS je nakon toga uložio veto, nakon čega je Ustavni sud Republike Srpske oborio ovaj zakon i on nije otišao na potpis predsjedniku Republike Srpske. Ujedno je i predsjednik Srpske predlagač ovog zakona.

„Ovim zakonom se formalizuje tzv. prijeki sud kojim će svi kritičari režima biti stavljeni pod špijunsko-policijsku kontrolu i na bazi kojeg će se svako ko se ne sviđa vlastima moći brzopotezno strpati u zatvor“, rekao je šef Kluba poslanika PDP-a u NSRS Igor Crnadak.

On tvrdi da će ovaj zakon suspendovati sve druge zakone Republike Srpske, jer se u članu 2. navodi da se primjenjuje ovaj zakon ako postoji neasaglasnost sa bilo kojim drugim zakonom. Ovim diktatorskim zakonom formira se, kazao je Crnadak, specijalno tužilaštvo za zaštitu ustavnog uređenja, sa glavnim specijalnim tužiocem na čelu, koji može od svih drugih tužilaštava u Srpskoj preuzimati predmete, čime je novo specijalno tužilaštvo stavljeno iznad svih drugih pravosudnih institucija.

„Formira se i specijalna tajna služba, odnosno služba za zaštitu ustavnog uređenja, čije se nadležnosti navode u članu 13. Republika Srpska postaje i zvanično policijska država sa ovim zakonom, uz već poznati kineski softver za nadzor komunikacija građana i praćenje privatnih naloga na društvenim mrežama, te uz ukidanje finansiranja političkih partija, koje je već na snazi“, istakao je Crnadak.

Predsjednik NSRS Nenad Stevandić kazao je kako je Vlada Srpske poslala novi Prijedlog ovog zakona. Stevandić je kazao da će skupštinski Kolegijum odlučivati o ovom zahtjevu sutra na sjednici koja bi trebalo da bude održana oko 9 časova, neposredno prije samog zasjedanja parlamenta.

„Vlada je to poslala i Kolegijum tek treba da utvrdi da li će dnevni red sjednice biti dopunjen. Ustavni sud RS je taj zakon oborio i vratio na doradu da se ispravi to što je neustavno. Ne znam šta je izmijenjeno u odnosu na prethodni tekst zakona, jer ga još nismo dobili“, kazao je Stevandić.

Zakon o zaštiti ustavnog uređenja RS predložio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Kao razlog za njegovo donošenje navodi se djelovanje Visokog predstavnika u proteklom periodu. Kako je tada navedeno, zakon bi podrazumijevao krivična djela kao što su „napad na ustavno uređenje RS“, „ugrožavanje teritorijalne cjeline“, „dovođenje RS u položaj potčinjenosti ili zavisnosti“, „oružana pobuna“, „sabotaža i špijunaža, nepoštovanje ili neizvršavanje odluka institucija ili organa RS-a“.

Prema prijedlogu, glavnog specijalnog tužioca i njegovog zamjenika imenuje NSRS na prijedlog ministra pravde. Amandmanom kluba poslanika SNSD-a, po ovom zakonu bi se trebala osnovati i Služba za zaštitu ustavnog uređenja Republike Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci. Radi se o službi koja je nadležna da obavlja poslove koji se odnose na „prikupljanje podataka i sprečavanje djelatnosti na podrivanju ili rušenju ustavnog uređenja i bezbjednosti RS-a, istraživanje, prikupljanje, obradu i analiziranje podataka i saznanja od značaja za bezbjednost RS-a i informisanje nadležnih republičkih organa i institucija o tim podacima, kao i druge poslove određene zakonom“.

Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović tada je ovaj zakon nazvao „uvodom u Staljinov gulag“ i alatom za obračun s kritičarima vlasti, dodavši da je on „kombinacija onog što su radili Kim Jong-un, Staljin i Pol Pot“.

Goran Dakić / GERILA

The post Prijeki sud i specijalna služba: Zakon o zaštiti ustavnog uređenja ponovo pred parlamentom RS first appeared on Gerila.info.

Brojni protesti građana koji su se održali od 2012. godine u Bosni i Hercegovini organizovani su putem društvenih mreža, prije svega Facebooka. Aktivisti i javnost koristili su Facebook kako bi objavljivali informacije o kršenju ljudskih prava i zagađenju životne sredine, dijelili pozive na akciju i ujedinjavali se oko zajedničkih ciljeva. Međutim, društvene mreže takođe služe kao alat za vođenje kampanja blaćenja. Aktivisti i građani koji su učestvovali u ovim protestima redovno su bili uznemiravani i diskreditovani putem interneta. Aktivisti smatraju da su takve kampanje blaćenja organizovane kako bi se ućutkali i zastrašili pojedinci koji su kritikovali one na vlasti.

Proteste su pratili pokušaji vlasti da ograniče slobodu izražavanja u online sferi. Posljednjih godina, pod izgovorom borbe protiv dezinformacija, vlasti u oba entiteta Bosne i Hercegovine pokušavale su da uvedu mjere koje bi mogle uticati na slobodan protok informacija, slobodu izražavanja i udruživanja građana putem interneta.

Pod izgovorom borbe protiv dezinformacija, vlasti u Republici Srpskoj su 2015. godine proglasile internet javnim prostorom prema kojem bi online izrazi koji krše red i mir mogli biti sankcionisani, zatim pokušali da ograniče protok informacija i kritičke glasove tokom pandemije COVID-19 i na kraju kriminalizovali klevetu.

Slični pokušaji da se proglasi internet javnim prostorom i da se kazne građani za izazivanje panike tokom COVID-19 uslijedili su i u drugom entitetu Bosne i Hercegovine, Federaciji Bosne i Hercegovine. Takvi pokušaji uticali su na ponašanje građana na internetu: aktivisti su oprezniji prilikom korišćenja društvenih medija, dok se mnogi korisnici društvenih mreža ne osjećaju slobodno da izraze svoje mišljenje online i, od kriminalizacije klevete u Republici Srpskoj, pažljiviji su u vezi sa time šta objavljuju na internetu.

Sloboda izražavanja i korištenja društvenih mreža u Bosni i Hercegovini

Pravo na slobodu izražavanja je zagarantovano međunarodnim konvencijama, Ustavom Bosne i Hercegovine, ustavima dva entiteta i Ustavom Brčko distrikta. Iako ne postoje posebne zakonske odredbe u Bosni i Hercegovini za zaštitu digitalnih prava, ustavi i konvencije koje štite slobodu izražavanja odnose se na sva sredstva izražavanja, uključujući internet. Online platforme su značajan resurs za građane, aktiviste i organizacije da ostvaruju svoje pravo na slobodu izražavanja i slobodu okupljanja.

Penetracija interneta i broj korisnika društvenih mreža u Bosni i Hercegovini su porasli posljednjih godina. Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine, u 2024. godini stopa korišćenja interneta bila je oko 100 odsto, dok je, na primjer, 2021. godine iznosila samo 55 odsto. Iako je televizija još uvijek najpopularniji izvor informacija, korišćenje društvenih mreža i online medija stalno raste. Facebook je najpopularnija društvena mreža, a slijede ga Instagram i YouTube. U posljednjih nekoliko godina TikTok dobija na popularnosti među mlađim generacijama.

Studija navika konzumiranja medija kod odraslih u Bosni i Hercegovini pokazala je da osam od deset ispitanika koristi bar jednu društvenu mrežu. Istraživanja pokazuju da većina korisnika samo čita sadržaj na društvenim mrežama i rijetko obavlja bilo kakve aktivnosti na njima, kao što su objavljivanje sadržaja i postavljanje komentara. Međutim, društvene mreže su važan resurs za mobilizaciju i ujedinjavanje zajednica i dijeljenje informacija od javnog interesa.

Iako većina zakona u Bosni i Hercegovini ne uključuje odredbe za digitalni prostor, krivični zakoni, koji, na primjer, zabranjuju javno podsticanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, kao i prijetnje smrću, mogu se koristiti za sankcionisanje takvih slučajeva online. Postoji samo mali broj slučajeva u kojima su pojedinci sankcionisani zbog nezakonitog štetnog sadržaja na društvenim mrežama, poput govora mržnje.

Objavljivanje sadržaja i komentara na društvenim mrežama podložno je opštim pravilima kompanija društvenih mreža, koje, kako bi zaštitile digitalni prostor prvenstveno radi komercijalnih interesa, ne dozvoljavaju štetan sadržaj poput govora mržnje, eksplicitnog nasilnog sadržaja, uznemiravanja i samopovređivanja. Uprkos poboljšanju moderiranja sadržaja na platformama društvenih mreža, primjeri izražavanja mržnje prema drugim grupama i veličanja ratnih zločina i dalje su dostupni na BHS jezicima. Osim toga, bilo je izvještaja u kojima je sadržaj medijskih kuća ili organizacija civilnog društva automatski uklonjen sa interneta zbog grešaka, iako nije kršio standarde zajednice.

Sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini nije uvijek bila zagarantovana. Pojedinci su uznemiravani online zbog svojih mišljenja, zbog čega često samocenzurišu i prilagođavaju svoje riječi i tvrdnje kako ne bi postali meta. Neki ne izražavaju svoja mišljenja zbog straha od odmazde, straha od pronalaženja posla ili drugih posljedica. Aktivisti su posebno mete organizovanih kampanja diskreditacije na internetu koje imaju za cilj da ih zastraše i smanje povjerenje javnosti u njihove namjere. Društvene mreže u ovim slučajevima postaju sredstvo odmazde i koriste se protiv onih koji kritikuju akcije onih na vlasti.

Mobilizacija i odmazda na društvenim mrežama

Društvene mreže su bile ključne za organizovanje protesta i mobilizaciju građana u Republici Srpskoj. Građani su se ujedinjavali putem Fejsbuk grupa tokom protesta “Spasimo Picin park”, protesta “Pravda za Davida” u Banjaluci i protesta za Kasindolsku rijeku u Istočnom Sarajevu. Društvene mreže su takođe bile alat koji se koristio za diskreditaciju aktivista i osoba koje su učestvovale u protestima. Aktivisti i njihove porodice bili su uznemiravani putem korišćenja botova, dezinformacija i kampanja diskreditacije.

Protesti za Picin park: Početak digitalnog aktivizma

Inicijativa “Spasimo Picin park” postala je simbol otpora uništavanju zelenih površina i građanskih prava u Banjaluci u Republici Srpskoj 2012. godine. Protest je organizovan protiv uništavanja istorijskog javnog parka u gradu, Picinog parka. Iako protest nije uspio da zaustavi uništavanje parka, prerastao je u društveni pokret sa pozivima na veću odgovornost vlasti.

Tihomir Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu, bio je ključna figura u ovoj borbi. Dakić se prisjeća svojih prvih koraka u borbi za digitalna prava i online okupljanja. Prije pojave društvenih mreža, aktivisti su koristili mailing liste i emailove, što je bilo mnogo sporije za komunikaciju. Facebook je donio revoluciju 2007. godine, a Dakić ga je počeo koristiti 2009. godine.

“U to vrijeme, algoritmi su bili na strani korisnika, a ne korporacija”, prisjeća se Dakić. Iste godine, njegovo udruženje je pokrenulo YouTube kanal kako bi doseglo pratioce.

Facebook grupa “Spasimo Picin park” privukla je između 42.000 i 45.000 ljudi i podstakla vlasti da promijene način na koji se protesti mogu organizovati.

“Više nismo mogli da pozivamo ljude na okupljanja putem Facebooka bez podnošenja zvaničnih zahtjeva”, ističe Dakić.

On kaže da je vlada Republike Srpske koristila botove i online kampanje kako bi obezvrijedila pokret.

“Sjećam se da su, kada su bili protesti Pravda za Davida i Picin park, pokušavali da nas prikažu kao narkomane i alkoholičare”, kaže on.

Na primjer, osoba koja sjedi i pije pivo u parku prikazana je kao alkoholičar u medijima pod kontrolom vlasti. Jedan od najvećih izazova za Dakića i njegove kolege bio je kada su vlasti počele da tretiraju društvene mreže kao javni prostor.

“Nakon protesta u Picinom parku 2012. godine, zakon je promijenjen”, primjećuje Dakić.

Godine 2015. vlasti u Republici Srpskoj izmijenile su Zakon o javnom redu i miru, tako da se internet sada smatrao javnim prostorom i pojedinci su mogli biti sankcionisani za narušavanje reda i mira svojim izrazima i aktivnostima na internetu. Slične inicijative uslijedile su u Federaciji, gdje su brojni gradovi, poput Cazina i Bihaća, uključili internet u zakone o javnom redu, na osnovu kojih su uvrede i prijetnje na internetu mogle biti sankcionisane.

Što se tiče budućnosti digitalne borbe, Dakić ističe važnost korišćenja sigurnih kanala komunikacije kao što je Signal, umjesto manje bezbjednih platformi, kao što su Viber i Zoom.

Priča o Tihomiru Dakiću i inicijativi “Spasimo Picin park” pokazuje kako su digitalne platforme prije više od deset godina korišćene kao snažan alat za mobilizaciju i organizaciju građanskih protesta. Međutim, suočavanje sa izazovima koje postavljaju vlasti zahtjeva kreativnost i spremnost na prilagođavanje. Dakić vjeruje da je prava promjena moguća samo kroz fizička okupljanja.

“Moramo se vratiti fizičkim okupljanjima, sastancima i radnim akcijama”, kaže on.

Pravda za Davida: Vrhunac protesta građana u Republici Srpskoj

Protesti “Pravda za Davida”, koji su održani zbog nerazjašnjene smrti mladića Davida Dragičevića i započeli 2018. godine u Banjaluci, bili su najveći i najduži građanski protesti u Republici Srpskoj. Facebook grupa “Pravda za Davida”, koja je brojala 100.000 članova, bila je ključna platforma za širenje informacija o okupljanjima. Aktivisti su objavljivali razne sadržaje i dijelili materijale kao što su policijski izveštaji, a objave su dosegle preko šest stotina hiljada ljudi na internetu.

Ozren Perduv, jedan od aktivista, rekao je da su sve aktivnosti organizovane online, čak su i dizajni za majice dijeljeni online, tako da je svako mogao da ih odštampa.

“Najvažnije informacije su dijeljene putem grupe, gdje se okupljamo, kada se okupljamo, šta da ponesemo, kako da se ponašamo”, kaže Perduv.

Vlasti su pokušale da spriječe protestante i njihove aktivnosti na internetu raznim metodama. U početku je Facebook grupa bila otvorena i Perduv kaže da su vlasti, prvenstveno policija, pratili njihove aktivnosti na društvenim mrežama. Tokom određenih prilika, kada su okupljanja bila najavljena na društvenim mrežama, policija se pojavljivala prije aktivnosti, izdavala prekršajne prijave i lišavala ljude slobode.

Protestanti su bili diskreditovani online u provladinim medijima i od strane javnog servisa Republike Srpske, RTRS. Na primjer, riječi Davora Dragičevića, Davidovog oca, bile su izvučene iz konteksta i zatim dijeljene online.

“To je bilo zloupotreba našeg sadržaja. Naš sadržaj se uzima i isječe se dio koji se izvlači iz konteksta. Zatim nađu neke analitičare da to komentarišu. Tako to ide u online prostoru, pa čak i na javnom servisu”, objašnjava Perduv.

Perduv navodi da su kampanje dezinformacija o protestantima dolazile i iz policije i iz provladinih medija.

“Morali smo da se borimo i protiv laži o ubistvu i protiv laži usmjerenih ka nama. Oni su slučaj Davida Dragičevića pretvorili u slučaj svih nas. Prvo smo se borili za istinu o ubistvu Davida Dragičevića, a onda smo morali da se borimo za istinu o nama. To su bile bitke na više frontova”, ističe Perduv.

Neki postovi aktivista na društvenim mrežama bili su uklonjeni jer je, prema Perduvu, veliki broj ljudi prijavio da su uznemirujući. Perduv kaže da je vjerovatno organizovana grupa botova stajala iza takvih prijava, što je spriječilo da neki postovi budu objavljeni i dostupni većem broju ljudi.

“Mi nismo odustali. Ako bi nešto bilo cenzurisano, pokušavali bismo to ponovo objaviti, možda na drugačiji način. Neko drugi bi mogao da to objavi kako bismo to podijelili. Uvek smo uspijevali da prevaziđemo njihove pokušaje da nas cenzurišu”, kaže Perduv.

Kasindolska rijeka: Protesti protiv zagađenja životne sredine

Kampanja za Kasindolsku rijeku u Istočnom Sarajevu protiv izgradnje mini hidroelektrana započela je početkom 2020. godine i pokrenuta je putem društvenih mreža. Prva mini hidroelektrana na rijeci izgrađena je 2018. godine, a aktivisti su mogli vidjeti štetne posljedice koje je imala na životnu sredinu. Borba za rijeku počela je osnivanjem Facebook grupe „Stop izgradnji mini hidroelektrana na Kasindolskoj rijeci“. Ekološke aktivistkinje Sunčica Kovačević i Sara Tuševljak počele su da objavljuju dokumentaciju, fotografije i video zapise o ekološkom zagađenju i nezakonitim aktivnostima i kažu da su društvene mreže bile ključne u organizovanju protesta.

“Vidjele smo da je online prostor zapravo važan upravo zbog ove borbe protiv nepravde i nezakonitosti”, kažu one.

Aktiviskinje su koristile društvene mreže da podstaknu građane na akciju i kontinuirano objavljivale saopštenja potkrijepljena dokazima i davale redovne izjave javnosti kako bi izgradile povjerenje i kredibilitet.

Koristile su jednostavan jezik kako bi ih svi mogli razumjeti, pozivale su građane, kreirale Facebook događaje i dijelile sadržaj kroz druge aktivne online grupe iz Istočnog Sarajeva. Kroz društvene mreže stupile su u kontakt sa drugim organizacijama za zaštitu rijeka, a regionalna komunikacija putem interneta bila je važna za razmjenu praksi. Društvene mreže su bile ključne za podizanje svijesti o ekološkom zagađenju među građanima. Aktivistkinje kažu da su bilr uspješne u mobilizaciji ljudi jer su uspjele da objasne kako zagađenje životne sredine može uticati na živote građana.

Stav vlasti u Istočnom Sarajevu, koje su u početku smatrale grupu nevažnom, promijenio se kada su vidjele da je grupa putem društvenih mreža mobilizovala veliki broj ljudi u kratkom periodu i postala važna tema u lokalnoj zajednici.

“Prošli smo kroz sve faze aktivizma. Prvo su nas smatrali nebitnim, nismo mogli ništa da postignemo, a onda smo na kraju došli do tačke kada su nas zvali na sastanke i tražili neke savjete”, kažu Kovačević i Tuševljak.

U njihovom slučaju, društvene mreže su takođe korišćene za zastrašivanje. Protiv njih je pokrenuta online kampanja, botovi i političari su postavljali zlonamjerne komentare, a putem političkih Viber grupa mobilisani su drugi članovi da komentarišu, dijele i lajkuju sadržaj.

Aktivistkinje su dobile informacije da odbornici u lokalnoj skupštini prate njihove objave i komentare na internetu. Različite informacije su korišćene protiv njih, čak i činjenica da su na proteste pozvali medije iz Federacije. Aktivistkinje su optužene za sumnjive izvore finansiranja, dobijale su prijetnje i upozorenja o mogućim tužbama, a čak su i članovi njihovih porodica pozivani na razgovore. Kovačević i Tuševljak kažu da ih neki građani ne bi javno podržali zbog straha od odmazde i zato što oni ili članovi njihovih porodica rade u državnim institucijama. Podrška javnosti putem društvenih mreža bila je izuzetno važna jer je stvorila pritisak na donosioce odluka i primorala ih da riješe problem.

Okružni sud u Banjaluci poništio je tri obnovljene ekološke dozvole i jednu građevinsku dozvolu za mini hidroelektrane. Investitor je potom tužio aktivistkinje za klevetu. Postupci su u toku.

“Pored dugotrajnosti sudskih postupaka, jedna od najgorih stvari u vezi sa tužbama je njihov uticaj na mentalno zdravlje i činjenica da morate da se bavite tužbama, a ne možete da radite ono što vas je motivisalo za aktivizam”, navode one.

Kampanje diskreditacije izazvale su anksioznost i pritisak. Nisu imale efikasne mehanizme, mogućnosti i dovoljno resursa da podnose tužbe protiv onih na vlasti.

“Bespomoćnost i nedostatak dovoljnih mehanizama za pozivanje na odgovornost bili su zapravo obeshrabrujući i ono što nas je najviše ljutilo: iznošenje laži i korišćenje cijelog sistema bez ikakve odgovornosti i nemogućnost borbe na bilo koji konkretan način, osim da ih opovrgnete”, kažu aktivistkinje.

Suzbijanje slobode izražavanja na internetu tokom pandemije

Tokom vanrednih situacija, sloboda izražavanja na internetu može biti posebno ugrožena zbog mjera koje vlasti preduzimaju kako bi suzbile dezinformacije i širenje panike. Takve mjere su preduzete od strane određenih vlada u Bosni i Hercegovini tokom pandemije COVID-19, a neki građani su kažnjeni zbog širenja panike i dezinformacija. Međunarodne organizacije su upozorile da takvi dekreti i mjere ograničavaju slobodu izražavanja i slobodan protok informacija na internetu.

Tokom prvih mjeseci pandemije COVID-19 u Bosni i Hercegovini, izdato je nekoliko kazni za prekršaje zbog širenja dezinformacija i panike na društvenim mrežama.

Tokom pandemije 2020. godine, vlasti u Republici Srpskoj su donijele, a potom, nakon kritika međunarodnih organizacija, ukinule Uredbu o zabrani izazivanja panike i nereda tokom vanrednog stanja na teritoriji Republike Srpske. Uredba je zabranjivala predstavljanje ili prenošenje “lažnih” vijesti, tvrdnji koje izazivaju paniku ili ozbiljno remete javni red i mir i onemogućavaju ili značajno ometaju sprovođenje odluka i mjera državnih organa ili organizacija. Kršenja Uredbe bila su podložna kaznama u rasponu od 1.000 do 9.000 KM za pojedince, pravna lica i druge odgovorne osobe.

Na primjer, dvije kazne od po 1.000 KM izrečene su u Gradišci zbog širenja panike i dezinformacija. Jedna osoba je kažnjena jer je napisala na Instagramu da opština ćuti o pozivima za testiranje na koronavirus. Doktor je kažnjen zbog tvrdnji o navodnim manjkavostima zdravstvenog sistema u Republici Srpskoj, kao i jedan bloger iz Prijedora, koji je napisao da pandemija stvara priliku za krađu javnih sredstava. U Federaciji Bosne i Hercegovine, policija je kažnjavala ljude koji su navodno širili paniku na društvenim mrežama objavljivanjem dezinformacija i lažnih vijesti. Dvije osobe su kažnjene sa po 200 KM zbog narušavanja javnog reda i mira objavljivanjem sadržaja na Facebooku.

Jedan od ispitanika, koji je htio da ostane anoniman, izjavio je da mu je sloboda bila oduzeta zbog objava na Facebooku tokom pandemije, a saslušanje u njegovom slučaju je zakazano. To se dogodilo nakon što je objavio video vožnje automobila, gdje je sat pokazivao da se vozilo kretalo poslije policijskog časa, iako je video snimljen prije nego što je policijski čas najavljen. Pozvan je na razgovor u policiju i kažnjen sa 1.000 KM, optužen za izazivanje straha i panike. Ogorčen, objavio je sliku kazne i komentar da svi treba da napuste zemlju, nakon čega mu je sloboda oduzeta i kažnjen je sa 1.000 KM. Odbio je da potpiše nalog i zakazano mu je sudsko saslušanje u roku od 24 sata, koje je na njegov zahtjev odloženo. Kasnije se to nikada nije održalo.

“Do danas, troškovi koje sam morao da platim advokatu nisu plaćeni. Zato se smatram oštećenim”, ističe.

Pandemija i slučajevi u kojima su pojedinci kažnjeni zbog svojih objava na internetu uticali su na slobodu izražavanja, jer su ljudi postali oprezniji u pogledu onoga što bi objavljivali online. Takvi slučajevi su takođe imali uticaj na mentalno zdravlje onih koji su kažnjeni.

“Policija dolazi kući, komšiluk gleda, oni upadaju, traže me… Strašno je, dolaze i lišavaju me slobode, stavljaju lisice… Jezivo. Nisam nikoga ubio. Nisam počinio nijedan krivični čin da bi mogli doći i tretirati me na taj način”, ističe jedan sagovornik.

Zbog kritika međunarodnih organizacija, Republika Srpska je ukinula naredbu kojom su građani mogli biti kažnjeni zbog širenja dezinformacija i izazivanja panike tokom pandemije COVID-19, a policija u Federaciji takođe je prestala da kažnjava ljude zbog objavljivanja sadržaja na internetu. Ovi primjeri, međutim, pokazuju kako se izgovor borbe protiv dezinformacija može zloupotrebiti protiv pojedinaca i može uticati na slobodu izražavanja online.

Sankcije za širenje dezinformacija na internetu u Federaciji

Bilo je nekoliko pokušaja u Federaciji da se izmijene zakoni o javnom redu i miru na osnovu kojih bi pojedinci mogli biti kažnjeni zbog širenja dezinformacija i uvreda na internetu. Zakon o javnom redu Brčko distrikta i šest od deset kantonalnih zakona o zaštiti javnog reda i mira propisuju prekršajne sankcije za širenje lažnih vijesti ili tvrdnji koje mogu uzrokovati uznemiravanje građana i ugroziti javni red i mir.

Prema ovim zakonima, javni prostori se definišu kao ulice, trgovi, javni putevi, parkovi, sportski stadioni i igrališta, te bioskopi, ali ne i internet. U 2021. godini, u Federaciji Bosne i Hercegovine, postojale su inicijative da se izmijene zakoni i internet uključi kao javni prostor. Inicijatori tih inicijativa tvrdili su da su takve izmjene potrebne zbog velike količine štetnog sadržaja na internetu.

U 2023. godini, u Kantonu Sarajevo, novi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ušao je u parlamentarnu proceduru, klasifikujući internet i društvene mreže kao javne prostore, a pojedinci bi mogli biti kažnjeni za predstavljanje ili širenje lažnih vijesti i za “omalovažavanje državnih organa”. Organizacije civilnog društva protestovale su, tvrdeći da bi to moglo dovesti do ograničavanja slobode izražavanja i biti korišćeno proizvoljno protiv građana.

Uticaj kriminalizacije klevete na slobodu izražavanja

Uprkos kritikama organizacija civilnog društva i međunarodne zajednice, Republika Srpska je u julu 2023. godine kriminalizovala klevetu. Iznoseći i prenoseći neistine o osobi koje štete ugledu i časti postalo je krivično djelo kažnjivo novčanom kaznom od 1.000 do 6.000 KM. Iste kazne su propisane za predstavljanje i prenošenje informacija iz ličnog i porodičnog života osobe koje nisu činjenice od legitimnog interesa, a čije objavljivanje može nanijeti štetu njihovom ugledu i časti. Uvođenje ovih krivičnih dijela znači da pojedinci mogu biti krivično gonjeni zbog svog izražavanja na internetu, a ako nisu u mogućnosti da plate kaznu, mogu služiti zatvorsku kaznu.

Vlasti Republike Srpske pokušale su da usvoje Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, prema kojem bi neprofitne organizacije koje primaju strana sredstva bile podložne posebnim obavezama finansijskog izvještavanja, ne bi smjele da sprovode političke aktivnosti i morale bi da uključe poseban znak na materijalu koji proizvode. Vlada bi imala ovlašćenja da ih zatvori ukoliko smatra da su njihove aktivnosti nelegalne.

Takav zakon bi legitimizovao retoriku koju politički lideri često koriste, prema kojoj su predstavnici nezavisnih medija i civilnog društva strani agenti plaćeni od strane stranih aktera da destabilizuju Republiku Srpsku. Narativi o stranim plaćenicima koje plaćaju različiti akteri, kao i novinari i predstavnici civilnog društva koji rade protiv interesa političkih lidera, takođe se koriste i u Federaciji.

Aktivista Pravde za Davida Ozren Perduv kaže da je jedini cilj ovih zakonskih promjena da se ućutkaju pojedinci koji kritikuju one na vlasti.

“Veliki problem je što se zakon očigledno primenjuje na građane, na običan svet, ali se ne primenjuje na političare”, kaže on.

Jedan drugi ispitanik koji je htio da ostane anoniman rekao je da je kriminalizacija klevete pogoršala pravo na slobodu izražavanja. To su pokazale i globalne studije, poput Svjetskog indeksa slobode medija, prema kojem je Bosna i Hercegovina pala za 18 mjesta ove godine. Sada je rangirana na 81. mjestu od 140 zemalja svijeta. Ispitanik tvrdi da je od uvođenja amandmana na krivični zakon bolje ne objavljivati sadržaj na internetu i da plaćanje kazne može teško pasti građanima zbog teške ekonomske situacije u zemlji.

Ekološke aktivistkinje Sunčica Kovačević i Sara Tuševljak kažu da su kriminalizacija klevete, kao i Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, alati za zastrašivanje i uznemiravanje građana.

“Ovo je način na koji će moći da nas provlače kroz sudove i zapravo nas odvlače od našeg rada. Kada imate tužbu, ne možete se samo baviti aktivizmom, morate se baviti pravom na slobodu izražavanja.”

Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u januaru 2024. godine presudio da kriminalizacija klevete nije neustavna, naglasio je da vlasti treba da izbjegavaju korišćenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od izvještavanja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija.

Korišćenje krivičnog gonjenja za klevetu nije metoda koja se mnogo koristi u zemljama Evropske unije, i postoje brojni pozivi međunarodnih organizacija da se ukinu takve zastarjele odredbe i da se dekriminalizuje kleveta u onim zemljama gdje ova rješenja još uvijek postoje. Gonjenja za klevetu su posebno opasna u zemljama gdje su autoritarni režimi na vlasti i mogu koristiti ova sredstva da ućutkaju kritičke glasove.

Još uvijek nema krivičnih optužnica za klevetu u Bosni i Hercegovini, ali podaci iz tužilaštva pokazuju da je od 26. avgusta 2023. godine, kada su stupile na snagu izmjene Krivičnog zakona Republike Srpske, do 19. maja 2024. godine prijavljena 101 žalba. Najveći broj prijava za klevetu i otkrivanje ličnih i porodičnih okolnosti, 54, podnijet je Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka. Petnaest slučajeva za klevetu otvoreno je u Okružnom javnom tužilaštvu u Bijeljini, 14 u Okružnom javnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, i 12 u Okružnom javnom tužilaštvu u Doboju. Pet žalbi za klevetu podnijeto je Okružnom javnom tužilaštvu Trebinje.

Podaci iz tužilaštava ukazuju da je značajno više prijava podnijeto za krivično djelo klevete nego za krivično djelo otkrivanja ličnih i porodičnih okolnosti, i da je većina ovih slučajeva još uvijek u fazi prijave. U samo pet slučajeva donijeta je odluka da se ne pokrene istraga, a u četiri slučaja je donijeta odluka da se sprovede istraga – tri u Banjaluci i jedna u Bijeljini. Najveći broj krivičnih prijava podnijet je protiv građana, manje protiv političara, a podnijete su i od strane pravnih lica i pojedinaca. U Trebinju, na primjer, članovi uprave Termoelektrane Gacko podnijeli su žalbe protiv građana, a članovi uprave javnog preduzeća Elektroprivreda RS protiv člana lokalne skupštine, Nebojše Vukanovića, i predsjednika Gradskog odbora Srpske demokratske stranke, SDS, Milice Radovanović.

Podnijeto je desetak krivičnih prijava protiv novinara i urednika: po tri protiv novinara podnijete su Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci i Bijeljini. U Okružnom javnom tužilaštvu u Doboju, slučajevi su takođe registrovani protiv urednika internet portala i administratora Facebook stranica. Mnoge žalbe se odnose na sadržaj objavljen u online medijima i društvenim mrežama. Pojedinci obično ne znaju da je podnijeta prijava protiv njih osim ako nisu pozvani na saslušanje u okviru istrage.

Rezultati ankete pokazuju da su izmjene krivičnog zakona u Republici Srpskoj uticale na građane u oba entiteta. Ispitanici kažu da drugačije tretiraju svoje online objave od kada je stupila na snagu kriminalizacija klevete. Jedan ispitanik iz Republike Srpske izjavio je da se više ne osjeća slobodno da dijeli svoje mišljenje na internetu, i nakon što je kleveta kriminalizovana, razmišlja nekoliko puta prije nego što nešto objavi, i moderira svoje objave i komentare.

Drugi ispitanik je rekao da sada ublažava objave jer zna da može potencijalno dobiti kaznu, a u krajnjem slučaju platiti kaznu za komentar na internetu koji je istinit, ali može se ipak okarakterisati kao kleveta. Treći ispitanik iz Republike Srpske izjavio je: “Ne pišem više ništa. Nijedna objava nije vrijedna da me jure po gradu. Kačim muziku i fitnes i to je to”.

Odgovori ispitanika iz Federacije ukazuju da je kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj imala posljedice i u ovom entitetu. Činjenica je da oni koji nisu registrovani u Republici Srpskoj takođe mogu biti krivično gonjeni, što ukazuju advokati i pravni stručnjaci. Jedan ispitanik iz Federacije rekao je da nakon kriminalizacije klevete razmišlja dvaput prije nego što nešto objavi. Drugi ispitanik je naveo da ublažava objave i da je “jedan portal upozorio da bi mogli biti tuženi zbog mog članka”.

Sloboda izražavanja na internetu danas

Kriminalizacija klevete nije jedini razlog zašto građani Bosne i Hercegovine ne osjećaju slobodu da izraze svoje mišljenje na internetu. Odgovori na upitnik pokazuju da mnogi ispitanici iz oba entiteta generalno ne osjećaju slobodu da izraze svoje mišljenje na internetu.

Glavni razlozi za to su uznemiravanje koje pojedinci trpe zbog svog mišljenja, negativni komentari i napadi od strane ljudi koji se ne slažu sa njihovim mišljenjem, ali i napadi botova. Ovo ukazuje na nedostatak kulture komunikacije, ali i na neistraženu temu korišćenja botova za uticanje na javno mnjenje i ućutkivanje neistomišljenika. Aktivisti su posebno meta napada, uznemiravanja i kampanja diskreditacije na internetu, a botovi često javno napadaju i diskredituju pojedince online i tako podstiču druge da rade isto. Izražavanje mišljenja na internetu, prema nekim ispitanicima, takođe bi moglo otežati dobijanje zaposlenja.

Ispitanici su rekli da ne osjećaju slobodu da izraze svoje mišljenje jer kritika vladajućih stranaka može ugroziti njihovo zapošljavanje u budućnosti. Takođe kažu da se boje da bi njihovo slobodno izražavanje moglo izazvati mržnju među drugim ljudima, nasilje, napade botova, ismijevanje i omalovažavanje.

“Svaka izjava može biti interpretirana na različite načine. Danas se ljudi kažnjavaju zbog onoga što misle, a kamoli zbog onoga što rade. Sve je kleveta, a ako nije, može biti”, odgovorio je jedan od ispitanika.

“Linčovanje tuđeg mišljenja je apsolutni hit danas”, rekao je drugi ispitanik.

Aktivisti ukazuju na to da su posebno meta online uznemiravanja i da se koriste različite metode na internetu da ih diskredituju – diskreditacija putem korišćenja botova, napadi na njihovu ličnost i porodicu, dekontekstualizacija izjava aktivista sa društvenih mreža i kampanje protiv njih online i u drugim medijima gdje se često povezuju sa stranim plaćenicima.

Tihomir Dakić iz Centra za životnu sredinu smatra da je najčešći oblik ućutkivanja glasova na internetu putem korišćenja botova, “kroz fiktivne likove, mreže i finansiranje tih ljudi. Na kraju dana, dobar dio tih ljudi radi u institucijama, tj. ne rade ono što bi trebalo u institucijama, ali imaju poziciju koja je plaćena i oni su komentatori na portalima i na Facebook stranicama”.

Aktivista Pravde za Davida Ozren Perduv navodi još jedan način zloupotrebe objava na društvenim mrežama – korišćenjem objava aktivista i izvlačenjem iz konteksta kako bi se dokazali određeni narativi koje vlasti promovišu. Kao aktivista, pozivan je na informativne razgovore zbog svojih objava na društvenim mrežama. Tokom tih razgovora postavljana su mu brojna pitanja, što je smatrao gubitkom vremena.

“Nakon toga, ako ne postupite prema tim informativnim razgovorima, izdavaće se prekršajne prijave. Pa, ako stvarno zagrizu, onda će čak pokušati da podnesu krivične prijave protiv vas”, ističe Perduv.

Perduv objašnjava da su brojne institucije uključene u uznemiravanje aktivista, kao što su policija, tužilaštva i javni servisi.

“Određene osobe nas prate, prate nas u vozilima, prate nas na mjestima gdje se okupljamo. Postoji nekoliko načina na koje vlada pokušava da ograniči prava”, rekao je Perduv.

Vlasti su pokušavale na različite načine da diskredituju ljude koji su učestvovali u protestima, uključujući medije, koji su proteste opisivali kao akcije inicirane od strane stranih aktera sa ciljem rušenja legitimno izabrane vlade. Obilježavanje pojedinaca i aktivista kao stranih plaćenika i izdajnika je jedan od načina diskreditacije novinara, predstavnika civilnog društva i aktivista.

Vanja Stokić, Mladen Bubonjić i Anida Sokol / Balkan Insight

The post Ograničavanje sloboda na internetu: Od novčanih kazni do krivičnih istraga za online sadržaj first appeared on Gerila.info.

Naravno, kad bi se šalili. Suština je da SNSD, kao i većina političkih stranaka, obilato koristi botove, ali i ljude-botove, za promociju svojih političkih ideja, kao i za manipulaciju i spinovanje.

Botovi, odnosno softverski roboti, kao i ljudi-botovi, odnosno ljudi koji na društvenim mrežama plasiraju komentare s ciljem zavaravanja javnog mnijenja, nisu nova pojava. Političke stranke, ali i mediji, poslovni subjekti, sportske organizacije, odavno koriste botove za promociju svojih proizvoda, ideja, aktivnosti i slično. Ni ljudi-botovi nisu nova pojava. Doduše, češće promovišu političke stranke i pojedince, ali princip je isti – komentarisanjem ili prenošenjem poruka političara stvara se privid iznošenja mišljenja i stavova građana, s ciljem zavaravanja javnog mnijenja.

Botovski komentari se lako prepoznaju, uglavnom su slični i pojavljuju se na više mjesta identično. Veoma zgodan alat za prepoznavanje botova na društvenim mrežama, konkretno na Twitteru, razvijen je od strane Univerziteta u Južnoj Kaliforniji i Indijana Univerziteta koji su kreirali softver koji se zove Botometer. Kada smo, primjera radi, provukli par naloga koji su komentarisali tvit na zvaničnom nalogu Milorada Dodika, došli smo do podatka da su većina naloga botovi.

Međutim, čak i da ne provjeravate naloge uz pomoć Botometra, veoma je lako uočiti naloge koji su ili botovi ili ljudi-botovi. Naime, sve ih “krasi” manjak kreativnosti.

Tako, u već navedenom primjeru tvita na nalogu Milorada Dodika, u kome je plasirana sljedeća poruka: “Za Republiku Srpsku je veoma važno da jačamo saradnju i veze s Izraelom, da se naši stavovi čuju ovdje. Zadovoljan sam činjenicom da imamo predstavništvo koje uspješno radi na tome”, mogli su se pročitati prilično trivijalni komentari, kao što su: “Izrael ima poštovanje prema našem narodu”, “Dodik predstavlja Srpsku na najbolji način”, “Bitno je za sve kad znamo da imamo ovakve prijatelje kao što je Izrael”, “Izrael i Srpska imaju dobru saradnju”, “Dodik sa svima ima odličnu saradnju” i slično. U ovim komentarima možemo vidjeti svu “inovativnost” i “kreativnost” koja krasi botovske naloge.

Ljudi-botovi koji plasiraju ove poruke su stranački aktivisti koji na osnovu, najčešće, usmenih instrukcija komentarišu, dijele linkove, fotografije, video zapise, napadaju političke protivnike i slično. U par navrata su se desili “propusti” pa su instrukcije dijeljene pismenim putem, mejlom ili putem nekih aplikacija za razmjenu poruka. Nakon što su te poruke isplivale u javnost, instrukcije se isključivo dijele usmenim putem. Ali, i dalje je jasno kako sve funkcioniše – od najviših do najnižih struktura. Samo što ih je sve jednostavnije “pročitati”, upravo zbog trivijalnosti, izostanka kreativnosti i inovativnosti, kao i banalnosti poruka koje plasiraju.

Gerila.info

The post U korak s vremenom – Kreativnost stranačkih botova first appeared on Gerila.info.

Pišu: Olga Robinson i Marijana Spring

Riječ je o obavještenjima i savjetima – nekim istinitim, nekim bezazlenim, a nekim potencijalno opasnim – koji kruže Fejsbukom, Vocapom, Tviterom i drugim mjestima.

Post nazvan „Ujak sa diplomom mastera”, zbog navodnog izvora tih informacija, prošao je put od Fejsbuk naloga 84-godišnjeg Britanca preko Instagram naloga televizijskog voditelja iz Gane i Fejsbuk grupa za katolike iz Indije do foruma, Vocap grupa i Tviter naloga posvećenih korona virusu.

Na prvi pogled djeluje legitimno zato što je informacija pripisana povjerljivom izvoru – doktoru, instituciji ili tom visokoobrazovanom „ujaku”.

Nulti postavljač

Najraniju verziju koju smo uspjeli da nađemo postavila je korisnica Fejsbuka 7. februara. Postavljena je u grupu nazvanu „Srećni ljudi”, koja ima skoro 2.000 članova. Ovo je pisalo:

„Ujak mog školskog druga, koji ima diplomu mastera, radi u Šenzenskoj bolnici. Prebacuju ga da proučava virus upale pluća iz Vuhana. Upravo me je zvao i rekao mi da poručim mojim prijateljima…”

Savjeti koji slijede dovode u zabludu ili su neistiniti. Jedan glasi da nemate virus „ukoliko vam curi nos”.

Prema organizacijama za provjeru činjenica Ful fekt (Full Fact) i Snoups (Snopes), koje se pozivaju na zdravstvene autoritete kao što su američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) i medicinski časopis Lanset, nos koji curi nije uobičajen simptom – ali se dešavao među pacijentima korona virusa.

Post takođe podstiče ljude da „piju više tople vode” i da se „trude da ne piju ništa hladno”, a trenutno ne postoje medicinski dokazi da bilo šta od toga može da pomogne u liječenju od korona virusa ili u njegovom sprečavanju.

„To nema nikakvo utemeljenje”, kaže Aleks Kasprak iz Snoupsa. „Ludo je vidjeti to tamo, to je odmah jedno veliko zvono za uzbunu.”

Pokušali smo da kontaktiramo osobu koja je postavila ove informacije; ona nam nije odgovorila.

Post se širi

Lista je dobila zamajac nekoliko dana kasnije kad ju je podijelio čovjek po imenu Glen u Indiji. On ju je okačio u nekoliko različitih Fejsbuk grupa, uključujući i onu za katolike.

Novi post nadovezao se na onaj od 7. februara dodatnim informacijama. Iako je novi post tvrdio: „Ujak mog školskog druga, koji ima diplomu mastera… upravo me je zvao i rekao mi da poručim mojim prijateljima…”, Glen nije zapravo dobio telefonski poziv od tog ujaka. On kaže da je post bio samo „poruka koji je on dobio i proslijedio dalje”.

Dodatna obavještenja sadržala su neke tačne savjete – na primjer, ljudima se poručuje da peru ruke, što je ključna preventivna mjera.

Međutim, nova verzija dodala je i neke nepotvrđene i informacije koje dovode u zabludu. Na primjer, do detalja je opisala na koji način bolest napreduje, a ljekari kažu da su simptomi i težina korona virusa veoma promjenjivi i da ne postoji jedan tačan obrazac njegovog napredovanja.

Post postaje viralan

Nekoliko nedelja post je bio sveden na relativno male kutke na mreži. Onda je došao 27. februar, kada ga je 84-godišnji bivši vlasnik umjetničke galerije po imenu Piter načinio viralnim.

Piterov post bio je sličan Glenovom, ali je ponovo sadržao neke nove informacije – od kojih su neke bile pogrešne ili su dovodile u zabludu. Njegov post se raširio brzo, skrenuvši pažnju fekt čekera kao što su Ful fekt i Snoups.

Obe ove organizacije napisale su detaljne članke u kojima su opovrgle tvrdnje, pozvavši se na pouzdane medicinske izvore uključujući SZO, američki CDC, britansku Nacionalnu zdravstvenu službu (NHS) i druge.

Jedna tvrdnja iz posta, na primjer, navela je da virus „ne voli Sunce”, ali do sada ne postoji nijedan dokaz da sunčeva svjetlost ubija virus, a prijavljeni su slučajevi u mnogim zemljama sa sunčanom i vrelom klimom. Druge tvrdnje iz posta bile su provjerene. Na primjer, ponovljen je savjet o pranju ruku.

Piter, koji živi u južnoj Engleskoj, izbacio je dijelove posta koji dovode u zabludu nakon što su fektčekeri objavili članke. Ali do tada su ga ljudi podijelili već 350.000 puta.

Kad ga je kontaktirao BBC, Piter nije želio konkretno da kaže odakle mu informacije iz posta, ali je samo rekao da je u ono vrijeme vjerovao izvoru.

„Povjerovao sam mu da je rođak tog naučnika, zdravstvenog radnika koji mu je prenio sve te činjenice i brojke”, rekao je u telefonskom intervjuu.

Piter kaže da je želio da pomogne ljudima da se zaštite. „Trudim se da širim onoliko provjerene informacije koliko mogu. I ukoliko me isprave ili ako sam otkrijem da sam rekao nešto netačno, ja se izvinim i ispravim to”, kaže on.

Post mutira

Uprkos njegovima izmjenama zasnovanim na činjenicama, tvrdnje iz originalne verzije Piterovog posta brzo su se raširile i mutirale. Neke verzije počele su da dodaju još informacija koje dovode u zabludu. A i izvor se promijenio.

U nekim verzijama, koje su stigle dalje od Fejsbuka, Vocapa i Tvitera, „ujak sa diplomom mastera” postao je „član odbora Stenfordske bolnice”, pa čak i „brat prijateljice prijateljeve sestre koji je u odboru Stenfordske bolnice”.

Bile su tu i informacije pripisane „japanskim ljekarima” i „tajvanskim ekspertima” – među mnogim drugim modifikacijama.

Postovi koji pominju Stenford – samo na Fejsbuku pojavilo se najmanje stotinu njih – raširili su se toliko brzo da je univerzitet morao da izda saopštenje negirajući da ima bilo kakve veze s tim.

Post preskače jezičku barijeru

Post se potom raširio – potpomognut javnim ličnostima, uključujući televizijskog voditelja iz Gane i američkog glumca, ali i gomilu drugih, običnih ljudi.

Jedna Amerikanka postavila je verziju u grupu na Fejsbuku po imenu „Vijesti o korona virusu” – jednu od na hiljade grupa posvećenih virusu koje su buknule na ovoj društvenoj mreži.

Ejprilin post pripisan je „prijateljičinom sinovcu koji je u vojsci”.

Ona je objasnila kad smo je kontaktirala preko Fejsbuk mesindžera da je vidjela informaciju kad ju je podijelila njena prijateljica, ali je tek kasnije shvatila da je „njena prijateljica samo kopirala i pejstovala kao što sam i ja to uradila. Čini se da je većina toga tamo netačno.”

„Koristim Fejsbuk po čitav dan, svaki dan”, kaže Ejpril. „Pronašla sam na njemu mnogo korisnih informacija… Ne gledam vijesti.”

Istovremeno, post je preveden na nekoliko jezika uključujući arapski, amharski, vijetnamski, francuski španski i italijanski.

Ponovo, neki od postova sadržali su tačne ili u najgorem slučaju bezazlene informacije koje dovode u zabludu – dok su druge navodne „činjenice” imale potencijal da budu štetne.

Jedan savjet predložio je da radite „samoprovjeru” na korona virus svako jutro tako što ćete zadržati dah duže od 10 sekundi. Ali nema dokaza koji potvrđuju da ukoliko možete to da uradite nemate virus.

Kopipasta

„Ujak sa diplomom mastera” specifična je vrsta viralnog posta – u slengu se naziva „kopipasta”. To je materijal koji neko kopira i pejstuje umesto da upotrebi „dijeljenje” ili „retvitovanje”, druge alate za podjelu u ponudi na društvenim mrežama.

Zbog toga svaki post izgleda originalno – on djeluje kao da ga je napisao neko koga poznajete, možda prijatelj ili rođak, tako povećavajući šansu da mu povjerujete.

Zato što ima toliko mnogo „originalnih” postova, to otežava društvenim mrežama i ljudima koji ih proučavaju da prate koliko su se daleko takvi postovi proširili.

Mi znamo da je taj Piterov post podijeljen stotinama hiljada puta – ali kolosalan je, možda i nemoguć, zadatak izračunati koliko je ljudi vidjelo razne kopirane varijante „ujaka sa diplomom mastera” na Fejsbuku ili bilo kojoj drugoj većoj društvenoj mreži. Očigledno je, međutim, da su ga vidjeli milioni.

Šta preduzima Fejsbuk

O postovima koji dovode u zabludu a u međuvremenu iz njih nisu izbačene dezinformacije, portparol Fejsbuka nam je rekao: „Ti postovi krše našu politiku i uklonjeni su.”

„Mi non-stop radimo na tome da uklonimo štetne dezinformacije o korona virusu”, rekao je portparol.

„Fejsbuk se udružio i sa britanskom Nacionalnom zdravstvenom službom kako bi povezao ljude sa najnovijim zvaničnim vodičem NHS-a oko korona virusa – i stavio ga direktno u njihove njuz fidove i kad ljudi pretražuju ovu temu.”

Ova kompanija ubacuje i tekst iz tih postova u automatizovane sisteme kako bi pronašla slične sadržaje. Tehnološki giganti – Fejsbuk, Majkrosoft, Gugl, Linkdin, Redit, Tviter i Jutjub – zarekli su se da će sarađivati na borbi protiv dezinformacija o virusu.

Fektčekeri kažu da svi možemo da učestvujemo u tome – tako što ćemo prvo razmisliti prije nego što nešto podijelimo. „Zastanite na sekund. Bacite malo pogled. Vidite da li možete da nađete više informacija o tome”, kaže Kler Milne iz Ful fekta. „Razlučite da li je to tačno ili dijelite nešto sa prijateljima i porodicom što bi moglo da ih dovede u zabludu i naškodi im.”

Ukoliko djeluje da je nejasno ko je izvor ili je post dugi spisak ili niz krcat informacijama, uporedite te navode sa poznatim, pouzdanim izvorima.

Spoj istine i gluposti

Ljudi koji dijele post o „ujaku sa diplomom mastera” – koji se u raznim verzijama još uvijek dijeli preko interneta – generalno gledano nisu zlonamjerni: oni obično misle da prosljeđuju činjenice. Ili možda nisu sigurni u autentičnost informacija, ali vjeruju da ipak pomažu, „u slučaju” da je navedeno istina.

Generalno gledano, ti ljudi nisu luckasti ili glupi. Lako vas je preveslati kad ste zabrinuti. Post sa „ujakom” još je i spoj istine i gluposti, što ga čini pogubnim i lakšim za širenje.

„Kad se neistinite stvari pomiješaju sa stvarima koje zvuče razumno ili istinito, to zbuni ljude, a u nekim slučajevima ih navede da pomisle kako je ostatak savjeta takođe legitiman”, kaže Kasprak iz Snoupsa.

Tri pitanja koje treba sebi da postavite pre nego što nešto podijelite

1. Da li izvor informacije djeluje neodređeno ili kao da potiče od prijateljevog prijatelja kog ne možete da identifikujete?
2. Da li sve informacije djeluju istinito?
3. Da li ovaj sadržaj u vama budi emocije – sreću, bijes ili strah?

Izvori: Full Fact, Snopes, BBC Monitoring

The post Korona virus: Kako lažne informacije postaju viralne first appeared on Gerila.info.