Ponedjeljak: Odbornici SPS-a u SO Gacko Siniša Mandić i Srđan Vujović napustili su ovu stranku i prešli u DNS. Predsjednik DNS-a Nenad Nešić pozdravio je ovu odluku gatačkih odbornika, dok je potpredsjednik SPS-a Maksim Skoko rekao kako ne prihvata samovolju neodgovornih pojedinaca i kafanske dogovore. Nešić je prethodno razbucao DNS „kao peder Playboy“, dok je Skoko isključen iz SP-a nakon dizanja bune protiv prvog socijalističkog dahije Petra Đokića. Obojica su nagrađeni za dobro obavljene poslove: Nešić foteljom u Savjetu ministara, Skoko direktorskom platom u RiTE Gacko.

Utorak: Darko Ćulum je opozvao ostavku i vratio se na mjesto direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH. Ćulum je ostavku podnio prije skoro tri mjeseca, a novu platu pronašao je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srpske kao savjetnik direktora Policije Republike Srpske Siniše Kostreševića. Ćulum je ostavku podnio nakon što je Milorad Dodik, gonjen i od Tužilaštva i od Suda BiH, pozvao sve Srbe da se povuku iz SIPE i nakon što je NSRS usvojila zakone kojima se zabranjuje djelovanje ove agencije na prostoru Republike Srpske. Zakoni nikada nisu ni važili, a Srbi se konačno vraćaju u Sarajevo.

Srijeda: Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Nikola Špirić izjavio je da se bez zalaganja Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH ne bi završilo političko-pravno nasilje prema rukovodstvu Republike Srpske. Špirić smatra da je direktor OBA Almir DŽuvo pokazao državničko ponašanje kada je nedavno odvezao predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u Tužilaštvo BiH. Daj Bože, dodao je vispreni Špirić, da su i drugi bili na nivou takvog ponašanja. Još malo, pa će i Šmit valjati.

Četvrtak: Dragan Bursać ne zna kome sada da šalje tekst, kolumnu, urlik sredine i vapaj za istinom nakon što je ugašena AlJazeera Balkans. On će i dalje, piše bez trunka patetike Dobitnik priznanja Bundestaga, nositi tu istinu u torbi, u džepu (kako se istina nosi u džepu zna samo dragi Allah dž.š.), bez štita, bez plate, bez osiguranja. Kao i do sada, naravno.

Petak: Limeni paneli kojim je obložena fasada banjalučkog Okružnog javnog tužilaštva koji mjesecima unazad otpadaju sa zidova postali su opasnost za prolaznike. Zbog toga je zgrada u centru Banje Luke opasana trakom i to u znak upozorenja prolaznicima da se ne primiču ovoj pravosudnoj instituciji. Ne bi trebali ni inače, a sada pogotovo. Više šanse građani imaju ako ne daj bože nalete na Velju Nevolju u mraku nego ako zaglave sa poštenim i hrabrim tužiocima Republike Srpske.

Subota: Predsjednik Nadzornog odbora Olimpijskog centra „Jahorina“ Nedeljko Elek potvrdio je pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da glavni i odgovorni urednik portala CAPITAL Siniša Vukelić nikada od njega nije tražio famoznih 6.000 KM da se prestane pisati o problematičnom poslovanju ovog javnog preduzeća. Ne samo da Elek uporno ponavlja ovu laž, nego je i na dan suđenja ponovio kako ide na ročište sa prvim „reketom“ Republike Srpske. Oni koji znaju Eleka kažu da se on mnogo ne sikira zbog ovoga, jer će izgubljenu parnicu vjerovatno pokriti jedna njegova dnevnica.

Nedjelja: Direktor „Šuma Republike Srpske“ Blaško Kaurin rekao je kako radnici ovog javnog preduzeća „sudskim putem vrše potraživanja za svoje plate i time ugrožavaju poslovanje kompletnog javnog preduzeća“. Kaurinu nakon ove izjave nije oduzeta radna sposobnost, ali će, kako stvari stoje, Republici Srpskoj biti oduzete „Šume“. Usput je, kako pišu pojedini mediji, pokrenuta inicijativa da se Nenad Nešić ponovo imenuje za ministra bezbjednosti BiH. Državi takođe nije oduzeta radna sposobnost.

To vam je, što bi rekla majka moga prijatelja, što vam je. Stavite ih na rever kao što oni stavljaju značku Republike Srpske dok je istovremeno pljačkaju, ponižavaju i uništavaju. Oni bar znaju zbog čega se kite – puni su im magacini, puno im je i na zemlji i pod zemljom – a znate li vi zašto im tako srčano aplaudirate i zašto ih tako strasno branite? Naravno da ne znate. U tome je, na koncu, njihova snaga.

Goran Dakić, GERILA info

The post Pregled srpske sedmice first appeared on Gerila.info.

Posljednji u nizu “realizovanih” je i skeč poznatiji kao “Austrijski fašizam”.

Za one koji ne znaju, radnja ove priče se odvija na nekoj vrsti tržnice na kojoj se prodaju stvari koje se (valjda) ne bi trebale prodavati, poput diploma, građevinskih projekata na kilo, religije (sjetimo se “svježeg islama iz Travnika” ili “tranžiranja “katoličanstva i pravoslavlja”), ali i ideologija i to onih ekstremnih, poput fašizma i nacizma.

Istina, nije mu prvi put da se obistinjuje, ali ovaj posljednji (zasad) je realizovan u produkciji dobrog dijela (O tempora, o mores) sarajevske medijske i političke javnosti a povodom hajke na organizatore “Sarajevo film festivala” a povodom prikazivanjem nekoliko isječaka filma “Heroji Halijarda” autora Radoša Bajića na ovom prestižnom filmskom festivalu.

Javnost, ona sarajevska koja je po količini neznanja i bezkarakternosti jednaka banjalučkoj, okomila se na organizatore 29.izdanja SFF zbog pitanja revizije četničkog pokreta. Podsjećamo, u pitanju je prikazivanje nekoliko scena fima koji se trenutno nalazi u postprodukciji, a premijera se očekuje u septembru u Beogradu.

Prvi među jednakima, populista i zbunjivač javnosti, Dragan Bursać, kojeg javnost BiH na žalost percipira kao ozbiljnog novinara, jedan je od pokretača ove medijske hajke.

“Ljudi, jeste li vi normalni??? Dopustili ste prezentaciju četničke serije i filma na Sarajevo Film Festivalu. Za one koji ne znaju “Heroji Halijarda” je četnička drama Radoša Bajića. Hoću da vjerujem kako je ovo neistina”, napisao je Bursać.

Naglašavamo da Bursać nije bio na “premijeri” tih prikazanih 90 sekundi (kako su naveli organizatori) na SFF, što ga naravno nije spriječilo da napiše ono što on, a na žalost i dobar dio bh javnosti, percipira kao “novinarski tekst”, a što je u suštini samo lični stav jednog neinformisanog populiste. I nije mu prvi put. Koji nužno možda i nije toliko neinformisan u tolikoj mjeri u kolikoj je populista koji u svojim tekstovima ima više uzvičnika nego smislenih tvrdnji, a o činjenicama da i ne govorimo.

Nedugo zatim oglasila se i gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić koja je naglasila da je “Draža Mihailović presuđeni ratni zločinac u Drugom svjetskom ratu kao i Ratko Mladić i Radovan Karadžić tokom agresije 1992-1995. godine te da su pokušaji rehabilitacije Mihailovića i četničkog pokreta u Sarajevu nedopustivi”.

Ona je zatražila ostavku osobe zadužene za dio programa SFF na kojem je prikazano par inserata iz “Heroja Halijarda” faktički ucijenivši organizatore SFF daljom podrškom (čitaj finansiranjem) Grada Sarajeva.

Iz Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo su naveli da je “Sarajevo otvoren grad za umjetnost i ljude, ali nije otvoren za filmove koji promovišu četničke pokrete i četničke vođe”.

“Ne bih komentarisao ludilo”, rekao je o kritikama Radoš Bajić, autor filma, i dodao da će biti spreman ozbiljno razgovarati o filmu nakon premijere.

Da bi se uopšte raspravljalo o “Herojima Halijarda” treba se pozvati na činjenice.

“Operacija Haliard (ili misija Haliard), poznata na srpskom kao Operacija Vazdušni most, je bila saveznička operacija vazdušnog transporta iza linija Osovine tokom Drugog svetskog rata. U julu 1944. godine, Kancelarija za strateške službe (OSS) izradila je planove za slanje tima četničkim snagama predvođenim generalom Dražom Mihailovićem na nemačku okupiranu teritoriju Vojnog komandanta u Srbiji radi evakuacije oborenih savezničkih avijatičara. Ovim timom, poznatim kao tim Haliard, komandovao je poručnik Džordž Musulin, zajedno sa glavnim narednikom Majklom Rajačičem i specijalistom Arturom Džibilijanom, radio-operaterom. Tim je raspoređen u Petnaestu vazduhoplovnu snagu Sjedinjenih Država i određen kao 1. jedinica za spasavanje vazduhoplovne posade”, navodi se na wikipediji na engleskom jeziku.

I sad ono najvažnije – “Bila je to najveća operacija spasavanja američkih vazduhoplovaca u istoriji”.

Preko 400 savezničkih vazduhoplovaca koji su oboreni nad okupiranom Jugoslavijom spasli su tada Mihailovićevi četnici, navodi se na wikipediji.

I prije nego što hajka krene i na ovaj tekst i na našu redakciju, cilj ovog teksta nije “revizionizam četničkog pokreta”. Četnici su nesumnjivo poražena vojska u Drugom svjetskom ratu. Vojska koja je činila velike ratne zločine, isto tako nesumnjivo umnogome manje nego ustaški pokret koji je nad, uglavnom, srpskim narodom izvršio genocid. Zločini su, kao i svi zločini, vršeni nad civilima, nedužnom djecom, ženama, starcima. Takođe je činjenica da je zločine, vjerovatno u najmanjoj mjeri, činio i pokret NOB-a odnosno partizani, ma koliko se to nekome dopadalo ili ne. Činjenica je takođe da je među sva tri pokreta, i četnicima i ustašama i partizanima, bilo dobrih ljudi i ološa. Neki od njih su primorani da nose oružje, a, da se ne lažemo, sigurno smo svi, pored partizana, imali predaka ili barem daljih rođaka koji su bili u četničkoj ili ustaškoj uniformi. Najveći dio njih je tada gledao da sačuva živu glavu u vihoru zlog i krvavog rata. Jedan dio je, nesumnjivo, jedva dočekao rat da uzme kamu u ruke i kolje, bukvualno.

Činjenica je i da su partizani dobili rat i da je iz svega toga proizašla SFRJ sa svim svojim vrlinama, ali i manama. Sve ostalo je na istoričarima, tumačenje istorije kroz argumente i dostupne dokumente. Operaciju “Halijard” je, kao što je navedeno, najveća operacija spasavanja američkih vazuhoplovaca u istoriji, i logično je da će nekad neki filmadžija sa ovih prostora, u ovom slučaju Bajić, ocijeniti da takav jedan fenomen treba ekranizovati.

A šta o svemu kaže Ambasada SAD, istina ona u Beogradu, na koju se vrlo često politički i medijski mejnstrim voli pozvati.

Pre 78 godina hrabri Srbi i preko 500 savezničkih vazduhoplovaca prevazišli su nezamislive prepreke da bi izvršili najveću vazdušnu spasilačku misiju u istoriji. Još jedan primer kako su i #JačiZajedno #HalyardMission78 pic.twitter.com/MUUpItIxER

— Američka ambasada (@USEmbassySerbia) September 17, 2022

Koga zanima, tu je i dokumentarni film o navedenoj temi u produkciji “The Greatest GENERATIONS Foundation”.

U pitanju je jedna od najvećih američkih nevladinih organizacija posvećenih odavanju počasti žrtvama veterana SAD u Drugom svjetskom ratu. Koga zanima rad ovog udruženja ovdje je i link.

I sad dolazimo na poveznicu sa Banjalukom. U junu ove godine u Banjaluci je gostovalo Sarajevsko ratno pozorište SARTR sa sjajnom i višestruko nagrađivanom predstavom “Moj sin samo malo sporije hoda”.

Hajku na Narodno pozorište Republike Srpske zbog odabira ove predstave za ovogodišnju selekciju Teatar festa digla je Gorica Dodik, koja se za razliku od Bursaća, bar ne predstavlja kao novinar, inače ćerka Milorada Dodika i tviter influenser.

Iako je SARTR gostovao i nekoliko godina prije na Teatar festu.  A gostovao je i kamerni teatar i to sa predstavom u kojoj je glavnu ulogu igrao Emir Hadžihafizbegović, nesumnjivo vrstan glumac ali i neko ko godinama “ispaljuje otrovne strelice” prema Srbima i Republici Srpskoj. Riječ je i o “vojniku” SDA i bivšem kantonalnom ministru kulture, čovjek kojem je Alija Izetbegović nesumnjivi životni i moralni uzor, a govorimo o političaru kojeg je vjerovatno prerana smrt spasila (makar) suđenja za ratne zločine u BiH.

Hajci su se tada, poput sarajevskoj, pridružili mediji, oni “mejnstrim”, povlađujući svojoj publici i vladajućem narativu u društvu, bez sagledavanja šire slike i opšteg društvenog konteksta. RTRS, SRNA i ATV su danima “jahali” po priči o “izdaji” NPRS, a potom se pojavila i priča o famoznom skidanju zastave sa NPRS iako se zastave na svim kulturnim insititucijama u Banjaluci (izuzetak je Banski dvor) ističu samo za vrijeme državnih praznika.

Pridružili su se i političari, pojedini novinari, takmičeći se u tome ko će više “nadodati” na priču o SARTR-u, Narodnom pozorištu RS i “skinutoj zastavi”.

I to je trajalo do pres konferencije na kojoj je Aleksandar Stojković, glumac NPRS, održao govor za pamćenje kojim je “otrijeznio” javnost i ukazao na mnoge činjenice, kao i onu najbitniju – da je rat odavno GOTOV.

Mediji i političari iz Sarajeva koji su tada, navodno, bili uz NPRS i SARTR sada napadaju SFF i na jednom, a što mu je valjda osnovni cilj, slobodarskom filmskom festivalu prave podjele na poželjne srpske autore i filmove i na one koji to nisu. Pri tome ne uzevši u obzir argumente i činjenice, već isključivo emociju i vladajući narativ a da se nešto jednostavno “oblati”.

Nakon gostovanja SARTR-a u Banjaluci, ista Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva koja je kritikovala organizatore SFF-a napisala je izjavu gdje se zahvaljuje Dijani Grbić, direktorici NPRS, i cijelom timu NPRS za gostoprimstvo, te ih pozvala na gostovanje u Sarajevo, uz “umjetnički” zaključak: “Svi zajedno ste pokazatelj kako kultura i umjetnost ne smiju imati prepreke i kako je moguće odoljeti svakom pritisku ako su namjere istinski dobre“.

Kako se koketira sa dvostrukim aršinima kada je riječ o prozivanju fašizma, najbolje je ilustrovao novinar Ajdin Kamber koji je objavio kako se na Sajmu knjiga u Sarajevu koji se takođe održava uz podršku Grada Sarajeva prodaju knjige Adolfa Hitlera, a pojedine sarajevske ulice nose imena po fašistima, okupatorima i kvislinzima.

Griješite ako mislite da je jedan fašizam loš a drugi dobar.

Oba su podjednako loša i pogubna. Za sve nas.

GERILA

The post O hajci na SFF i “Heroje Halijarda” – Naš i vaš fašizam first appeared on Gerila.info.

U tekstu na portalu magazina Foreign Policy ističe se da u BiH postoji respektabilan medijski sektor, ali oni koji odbijaju da postanu portparoli vlasti sve više odlaze u egzil ili su pod policijskom zaštitom.

Tekst počinje intervjuom sa novinarom BN televizije i portala Gerila.info Vladimirom Kovačevićem koga su Marko Čolić i Nedeljko Dukić pokušali ubiti u avgustu prošle godine. Osvrćući se da bi bio siguran da ga niko ne vidi, Kovačević novinaru magazina Foreign Policy krišom pokazuje suzavac naglašavajući da nije uobičajeno da ljudi ovdje nose suzavac. Iako kaže da se ne boji, ističe da mu nije svejedno.

Iako je prošlo više od šest mjeseci otkako je Kovačević pretučen, još uvijek se može sjetiti detalja iz te sudbonosne večeri. Dva maskirana napadača su ga napala ispred ulaznih vrata i udarala metalnim šipkama po glavi ostavljajući ga da krvari na ulici. U to vrijeme Kovačević je istraživao korupciju u Republici Srpskoj.

Napad na njega izazvao je reakcije stotina ljudi koji su izašli na ulice Banjaluke, koja je već bila na talasu masovnih demonstracija nakon smrti Davida Dragičevića, čiji su misteriozni nestanak i smrt u martu 2018. potresli Republiku Srpsku kao nijedan drugi događaj u novijoj istoriji.

Tokom rada na tekstu, novinar magazina Foreign Policy je stupio u kontakt i sa Tužilaštvom u Banjaluci koje je odbilo komentarisati Kovačevićev slučaj, rekavši da se napad još uvijek istražuje.

Za Kovačevića, međutim, jedva da postoji sumnja da su postojali politički motivi napada na njega. Jedino nije siguran ko je to tačno naredio. “Sve glavne javne institucije u RS zarobljene su od strane članova vladajućih struktura ili njihovih porodica, i oni nisu previše zainteresovani da saznaju istinu”, kaže Kovačević.

Policija, koja je tretirala slučaj kao pokušaj ubistva, privela je jednog od navodnih počinilaca, ali je drugi osumnjičeni pobjegao izvan zemlje. Jedna pretpostavka je da je naređenje došlo od lokalnog oligarha – Kovačević odbija da kaže njegovo ime, bojeći se tužbe ili još goreg.

U prošloj godini, kada su ubistva novinara šokirala Slovačku, susjednu Crnu Goru, a kasnije i Bugarsku, premlaćivanje Kovačevića odmah je privuklo međunarodnu pažnju na BiH. Iako Bosna i Hercegovina nije najstrašnije mjesto na Balkanu za novinarsku profesiju – Reporteri bez granica u svom Svjetskom indeksu slobode medija 2018. rangirali su BiH na 62. mjesto na globalnom nivou, iza Slovenije na 32. i Rumunije na 44. mjestu, ali iz godine u godinu primjeri zastrašivanja novinara su u porastu zahvaljujući nedostatku transparentnosti vlasništva nad medijima, bliskim odnosima između političara i kriminalaca, neefikasnom pravosuđu i duboko polarizovanoj političkoj klimi zbog etničkih i teritorijalnih podjela u zemlji.

U posljednjih šest godina, Udruženje BH novinari dokumentovalo je 121 slučaj nasilja, 44 fizička napada, 21 prijetnju smrću i 48 ozbiljnih slučajeva uznemiravanja ili verbalnog pritiska. Samo mali broj ovih slučajeva je presuđen u korist novinara.

U Republici Srpskoj prisutni su mnogobrojni problemi koji muče cijelu zemlju: klijentelizam, visoka nezaposlenost, miješanje stranih država i ograničen prostor za profesionalne medije. Ipak, ono što RS razdvaja od ostatka zemlje su čvršće veze između novinara i političara, kako kaže Borka Rudić, generalni sekretar Udruženja BH novinari.

To je glavna razlika između Republike Srpske i Federacije BiH. U bošnjačko-hrvatskoj federaciji, medijske organizacije prate etničke linije i prezentuju gledaocima sadržaj koji odražava svjetonazor Hrvata, Srba ili Bošnjaka. Nasuprot tome, u Republici Srpskoj mediji su podijeljeni na pro i antivladine medije. Čak i Kovačević priznaje da je BN TV, gdje zarađuje za život, otvoreno podržao opoziciju sadašnjoj vladi. “Ili slijedite politički program ili ste bez posla”, ističe Rudićeva.

Republikom Srpskom već godinama upravlja Milorad Dodik, proruski srpski nacionalista i šef stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Politički, on je mnogo bliži Srbiji i njenom predsjedniku, Aleksandru Vučiću, nego vladi u Sarajevu. Nakon što je Dodik u oktobru 2018. godine osvojio mjesto srpskog člana u tročlanom Predsjedništvu BiH, njegova moć je dodatno učvršćena.

Dodik ima dugu istoriju napada na novinare, počevši od odbijanja odgovora na pitanja na konferencijama za štampu do optuživanja pojedinih novinara za antipatriotsko ponašanje i širenja laži. Prema riječima Siniše Mihailovića, glavnog urednika RTRS-a, provladinog javnog emitera, Dodik je samo “retorički izražajan” i ne može se okriviti za napade na medije.

“On je političar visokog kalibra, jedan od najtalentovanijih na Balkanu”, rekao je Mihailović tokom intervjua u njegovoj kancelariji, koja se nalazi pored sjedišta Vlade Republike Srpske. U Republici Srpskoj postoji sloboda izražavanja, insistira Mihailović. “U svakom kiosku možete naći gomilu novina iz Sarajeva, Zagreba i Beograda”, dodao je on, sugerišući da kvantitet osigurava zdravu raznolikost pogleda.

On je u pravu zato što je medijsko tržište u BiH jedno od najplodnijih na Balkanu. Prema najnovijim podacima Međunarodnog odbora za istraživanja i razmjene, postoji devet dnevnih novina, 189 drugih periodičnih časopisa, 141 radio stanica i 41 televizijska stanica u zemlji od samo 3,8 miliona ljudi.

U podijeljenoj zemlji kakva je BiH, skoro svako izražavanje je povezano sa političkim strankama ili etničkim grupama. “Naša tragedija je da se mediji koriste za širenje straha i paranoje kako bi se stvorila atmosfera stalnog konflikta, atmosfera koja pomaže političarima da zadrže svoju moć”, izjavio je Srđan Puhalo, popularni bloger iz Banjaluke.

Kao i u mnogim drugim zemljama, internet ostaje slobodna zona s nekoliko manjih portala koji nude mogućnosti za pošteno i beskompromisno izvještavanje. Ali u zemlji u kojoj 66% stanovništva dobija većinu dnevnih političkih vijesti putem televizije, a gotovo 40% ljudi nema pristup internetu, njihova publika je ograničena. Tradicionalni mediji još uvijek dominiraju, posebno u ruralnim područjima.

Suočavajući se s izborom da li će se prilagoditi i cenzurisati ili živjeti u strahu od napada, samo nekoliko njih nastavilo je sa radom kao nezavisni novinari – a većina ih je skupo platila za to.

Dragan Bursać, kolumnista portala Buka i Al Jazeera Balkans, koji je 2018. osvojio nagradu European Press Prize, skoro dvije godine živi pod policijskom zaštitom. Prijetnje na društvenim medijima su uvijek bile dio njegovog posla, čak ga i povremeno lupanje njegovog automobila nije uplašio. Ali kad je jedno jutro vidio riječi “Ti si mrtav” na ulaznim vratima, pomislio je da bi on i njegova žena mogli biti u stvarnoj opasnosti.

Za razliku od Kovačevića, Bursać nije izvještavao o korupciji. On je pokrio temu koja izaziva još jače emocije u Republici Srpskoj i Srbiji: genocid i drugi ratni zločini. “Mržnja je jedina stvar koja ovdje drži ljude zajedno. Svaki izbor je izbor između krajnje desnice, odnosno opozicije, i još dalje desnice, a to je Dodik”, ističe Bursać.

Nakon što je tri sedmice živio na selu kada se prvi put sklonio od prijetnji, Bursaću je konačno obećana policijska zaštita. “Svi me pitaju: Zašto ne odete i dobijete dobro plaćen, siguran posao?”, navodi Bursać. Prema BH novinarima, prosječna plata za lokalnog novinara kreće se od 175 do 465 dolara mjesečno; to je često dvostruko više nego u državnim medijima. “U tome je poenta: ako odlučim da odem, otići ću prema svojim uslovima. Znam da moje pisanje neće promijeniti umove ljudi, ali to je ono što ja radim”, navodi Bursać.

Slobodan Vasković, jedan od najuticajnijih i najugroženijih istraživačkih novinara u Republici Srpskoj, veoma dobro razumije dilemu Dragana Bursaća. U novembru 2016. godine pobjegao je iz BiH i od tada živi u egzilu u zemlji čije ime odbija otkriti, kako se navodi u tekstu. On kaže da je nakon nekoliko pokušaja ugrožavanja njegovog života, kao i javnih prijetnji i tužbi vodećih političara, smatrao da je vrijeme za odlazak.

„Morao sam da napustim Bosnu i Hercegovinu zato što se vladajući sistem, koji sam napadao, spremao da uzvrati udarac“, napisao je u e-mailu. U svom blogu Vasković je godinama osuđivao nedjela vladajuće elite, često uz korištenje unutrašnjih izvora, stičući reputaciju jednog od najžešćih i najopasnijih kritičara Dodika i njegovih bliskih saradnika. “U BiH postoji samo nekoliko političara koji nisu uključeni u kriminalne aktivnosti, ali najgore je što je ta činjenica postala opšte prihvaćena”, tvrdi Vasković. “To je dovelo do potpuno korumpiranog sistema u kojem su slavljeni oni koji su na vlasti, a oni koji ukazuju na njihova loša djela su progonjeni.”

Novinar magazina Foreign Policy se obratio i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da provjeri zašto se novinari u RS ne osjećaju sigurno. Mirna Miljanović, portparol ministarstva, odgovorila je u e-mailu: “Policija je identifikovala one koji su napali Kovačevića i uhvatila jednog od njih.” Dodala je: “Policija je takođe pružila zaštitu Bursaću i tragala je za ljudima koji su mu prijetili. Policija je Vaskoviću pružila istu zaštitu, ali ju je odbio.”

Za politizovano i sve opasnije medijsko okruženje u BiH mogu se okriviti mnogi različiti akteri – uključujući političare koji koriste medije kako bi pobijedili na izborima, publiku koja ima niska očekivanja što se istinitosti informacija tiče kao i same novinare. Ali, prema nekim kritičarima, početnu grešku počinili su oni koji su uspostavili medijsko tržište u BiH nakon rata: zapadne vlade.

Jedan od najupečatljivijih primjera su Nezavisne novine iz Banjaluke. Suosnovana 1995. od strane američke vlade, Nezavisne novine su zauzele liberalni stav i na početku se isticale u kritičkom izvještavanju o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba. Ali kasnije – u potezu koji je iznenadio mnoge, uključujući i Amerikance – Nezavisne novine su postale čvrsti zagovornik Dodikove nacionalističke politike. Alternativna TV iz Banjaluke, koju je finansirao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, suočila se sa sličnom sudbinom. Prije više od godinu dana, većinski udio (56 procenata) preuzeo je Slobodan Stanković, lokalni tajkun i Dodikov prijatelj.

Nezavisne novine su od samog početka bile povezane sa Dodikom (njegov brat je bio prvi glavni urednik), i jednostavno su slijedile Dodikovu političku transformaciju od liberalnog reformiste u tvrdokornog nacionalistu, transformaciju koju Zapad nije mogao predvidjeti. Preuzimanje ATV-a je dokaz da Dodik i njegovi saveznici mogu oblikovati događaje ne samo politički, već i ekonomski. Prema lokalnim medijima, kupovina je koštala 2,3 miliona dolara. Ne čudi što se u Banjaluci još uvijek čuje da je Dodik “američki čovjek” – pretpostavka je da su SAD i druge zapadne vlade nenamjerno pomogle da postane moćan kao što je danas.

“Zapadni igrači su ulagali mnogo novca kako bi ohrabrili medije da budu slobodni i nezavisni, ali zapravo su ih koristili u svoje svrhe i imali malo predstave o lokalnim okolnostima”, rekao je Srećko Latal, bivši dopisnik Associated Press-a. U BiH, dodao je, u srži svakog problema postoji greška stranacaa ili neuspjeli eksperiment.

“Zapad se može kriviti za mnogo stvari”, priznao je jedan zapadni diplomata blizak situaciji u BiH, koji je insistirao na anonimnosti. “Ali, samo zamislite kako bi mediji izgledali bez Zapada”, rekao je on, ističući da, šta god da se dogodilo u prošlosti, Dodik je danas na crnoj listi Sjedinjenih Država.

Za Kovačevića, koji je zamalo izgubio život, to je mala utjeha. Poput desetine novinara u Banjaluci, on razmatra opcije za budućnost, insistirajući da ne želi da njegova djeca odrastaju u ovoj zemlji.

“Uvijek se radi o tome koliko daleko mogu ići”, rekao je Kovačević. “Mogu pisati o svemu, ali ne znam šta će se desiti meni ili mojoj porodici sutra.”

The post Foreign Policy: Novinari u Republici Srpskoj žive u strahu first appeared on Gerila.info.