U Bosni i Hercegovini samohrane majke često ne vode samo jednu borbu. One istovremeno rade, brinu o djeci, rješavaju prevoz, račune, vrtiće, školu, bolest, alimentaciju i svakodnevne probleme koje bi uređen sistem morao barem djelimično da preuzme. Umjesto toga, mnoge ostaju same pred institucijama, bivšim partnerima i finansijskom nesigurnošću.

Taj problem Gerila.info je prikazala u kratkom dokumentarcu „Život bez pauze: Samohrana majka u BiH“, koji prati svakodnevicu Dijane Popović, majke dva dječaka iz Stanova kod Doboja. Dijana radi u bolnici „Sveti apostol Luka“, brine o djeci, oslanja se na pomoć roditelja i pokušava da održi porodicu stabilnom uprkos problemima koji uključuju i neplaćanje alimentacije. Dokumentarac pokazuje kako izgleda život kada porodica preuzima ono što bi trebalo da bude i obaveza sistema.

U novoj epizodi Gerila podkasta, snimljenoj u prostorijama Austrijskog saveza sindikata u Beču, razgovaramo sa Dorotijom Kikinger o tome kako Austrija štiti samohrane roditelje. Ona objašnjava model alimentacionog fonda, u kojem država isplaćuje alimentaciju ako roditelj ne izvršava svoju obavezu, a zatim sama potražuje novac od dužnika. U razgovoru se govori i o vrtićima, jaslicama, zaštiti od nasilja, bolje plaćenim poslovima sa skraćenim radnim vremenom i podršci koja samohranim roditeljima omogućava da ne budu prepušteni sami sebi.

Suština podkasta nije da Austriju prikaže kao idealan primjer, nego da pokaže šta se iz uređenijih sistema može naučiti. Ako je samohranim majkama teško i u Austriji, jasno je koliko je taj teret veći u BiH, gdje se mnoge same bore sa alimentacijom, troškovima, institucijama i brigom o djeci. Zato ovaj razgovor, nakon dokumentarca o Dijani Popović, otvara pitanje mogućih rješenja, kao što su alimentacioni fond, bolje naplate alimentacije, dostupniji vrtići, zaštita od nasilja i sistem koji samohranog roditelja ne ostavlja samog.

The post Samohrane majke u BiH su prepuštene same sebi: Šta možemo naučiti od Austrije? (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

Zbog nedostatka produženih boravaka u osnovnim školama, mnogi roditelji primorani su da se oslanjaju na privatne ustanove, gdje cijena usluge doseže i do 400 KM mjesečno. Iz građanske inicijative koju je pokrenula grupa zabrinutih roditelja poručuju da za veliki broj porodica to nije opcija.

Roditelji zahtijevaju proširenje kapaciteta produženih boravaka u školama. Mnoga djeca ostaju ispod crte jer škole nemaju dovoljno prostora ni osoblja. Roditelji takođe traže da institucije prepoznaju potrebu za subvencionisanjem boravka u privatnim ustanovama, za one roditelje koji nemaju drugog izbora.

Inicijativa roditelja poziva sve građane da u petak, 8. avgusta, od 8 do 21 sati, na Trgu Krajine ispred robne kuće Boska, potpišu peticiju. Svaki potpis znači korak bliže sigurnosti djece i pravednijem sistemu za sve roditelje, poručuju organizatori.

Njihovi zahtjevi su jasni:

• Jednake šanse za svu djecu, bez obzira na školu koju pohađaju;
• Proširenje kapaciteta produženog boravka u školama;
• Subvencije za roditelje koji uslugu moraju potražiti u privatnim ustanovama.

Roditelji ističu da ne traže ništa više od onog što je osnovno pravo svakog djeteta – sigurnost, organizovan dan i jednake uslove za odrastanje.

Ova peticija biće upućena Ministarstvu prosvjete RS i drugim nadležnim institucijama, uz jasnu poruku – vrijeme je da se riješi pitanje produženog boravka i prestane praviti razlika među djecom.

The post Gdje će djeca poslije nastave? Roditelji pokreću inicijativu za produženi boravak first appeared on Gerila.info.

Na sjednici Opštinskog vijeća Vareš održanoj 30. juna, izneseni su alarmantni podaci o finansijskom stanju vrtića. Uposlenici nisu primili platu od aprila, a doprinosi im nisu uplaćeni još od oktobra prošle godine. Nedostatak stručnog kadra, koji se ne prijavljuje na konkurse, dodatno otežava funkcionisanje ove javne ustanove. Direktorica vrtića Nikolina Erlbek ističe da se sve svodi na borbu za osnovna prava – redovnu platu i dostojanstvo rada.

“Sve što tražimo je ono što smo zaradili i što nam po zakonu pripada – redovna plata i doprinosi”, poručili su uposlenici, dok roditelji zabrinuto pitaju gdje će njihova djeca kada vrata vrtića ostanu zatvorena.

S druge strane, samo nekoliko kilometara dalje, uz zvuke svečanog otvaranja i riječi o “najvećoj poslijeratnoj investiciji”, kompanija Adriatic Metals, pod vođstvom direktora Paula Kronina, prije izvjesnog vremena slavila je pokretanje rudarske proizvodnje u Varešu. Sa preko 250 zaposlenih, i planom da preraste u regionalni centar moderne rudarske industrije, kompanija investira u obrazovanje, stipendije, srednjoškolske programe i infrastrukturni razvoj.

„Želimo zadržati mlade u Varešu i pružiti im priliku da ostanu ovdje“, rekao je Kronin više puta. Sudeći po statistikama i novim obrazovnim inicijativama, čini se da se ta vizija i ostvaruje, ali ne za svu djecu podjednako.

Jer dok Adriatic Metals stipendira srednjoškolce za rudarska zanimanja i omogućava praksu u svojim pogonima, najmlađi Varešani, oni koji još nemaju ni školski ranac, a kamoli plan za karijeru, ostaju bez vrtića.

Rudnik je, kako navode zvaničnici, preporodio Vareš, doveo novu nadu, strane diplomate, investicije i stotine miliona konvertibilnih maraka. Međutim, osnovne potrebe jedne zajednice – dostupna i funkcionalna predškolska ustanova – ostaju nepokrivene.

Predsjedavajući Opštinskog vijeća Malik Rizvanović istakao je da „vrtić mora opstati“, ali konkretna rješenja se odlažu za narednu sjednicu, tek krajem jula. Za roditelje i uposlenike to je još jedna neizvjesnost.

Dok se Vareš oblikuje kao „rudarsko čudo regije“ i simbol otvaranja BiH ka stranim ulaganjima, njegovi najmlađi ostaju na marginama tog procesa. U vremenu kada se govori o održivosti, društvenoj odgovornosti i prosperitetu, paradoks je da upravo oni koji bi jednog dana trebalo da naslijede sve to, danas ostaju bez vrtića.

Gerila.info

The post U sjeni investicija: Jedini vrtić u Varešu pred gašenjem first appeared on Gerila.info.

U jednom stambenom objektu, koji su mediji prozvali “kućom strave”, pronađeno je 31 dijete, među kojima i beba. Do sada je uhapšeno više osoba, uključujući pripadnike policije i jednu ženu iz Banje Luke, zbog sumnje na uključenost u međunarodnu mrežu trgovine ljudima.

Prema tužilaštvu Brčko Distrikta, u akciji su prvobitno uhapšene tri osobe: policajac iz Brčkog, njegova majka i žena iz Banje Luke koja je došla po djecu. Naknadno je privoreno još pet osoba. Djeca, u dobi od nekoliko mjeseci do 12 godina, prebačena su na sigurnu lokaciju uz pratnju socijalnih službi. Gradonačelnik Brčko Distrikta, Siniša Milić, istakao je da su “djeca fizički zdrava, ali psihički potresena”.

Istraga pokazuje da su osumnjičeni djelovali u organizovanoj grupi, koristeći policijske veze za krijumčarenje djece preko granica. Žena iz Banje Luke, koja je došla po djecu, navodno je planirala njihov transport u inostranstvo.

BiH kao žarište trgovine djecom

Ovaj šokantni slučaj nije izolovan. U posljednje tri godine, granična policija BiH spriječila je više pokušaja krijumčarenja djece:

• U aprilu 2023. godine otkriveno je 19 osoba, među njima šestero djece, skrivenih u kamionu;
• Pripadnici Jedinice granične policije BiH Velika Kladuša, 16. novembra 2023. godine, spriječili su krijumčarenje 71 stranog državljanina u graničnom pojasu na području Velike Kladuše. Među krijumčarenim migrantima je i 30 djece.

Posebno je potresao slučaj djevojčice otete u Njemačkoj i vraćene majci nakon intervencije vlasti BiH 2024. godine.

Iako vlasti često ističu “poboljšanu saradnju” agencija, nevladine organizacije upozoravaju na nedostatak sistemskih rješenja. Aktivisti koji se bave ovim problemom ističu da su ovi slučajevi samo vrh ledenog brega. Djeca iz ranjivih grupa, posebno Roma ili iz siromašnih porodica, često nestaju bez traga.

Granična policija pojačava kontrole, ali kriminalne mreže prilagođavaju metode: koriste lažne dokumente, prevarene roditelje ili zloupotrebu službenih položaja. U slučaju Brčkog, upravo je uključenost policajca otvorila pitanje korupcije unutar institucija.

Inače, što se slučaja u Brčkom tiče, Tužilaštvo Brčko Distrikta najavilo je podizanje optužnica protiv osumnjičenih za “trgovinu ljudima” i “organizovani kriminal”, što nosi kazne do 15 godina zatvora. Djeca su trenutno na sigurnom a brigu o njima preuzeo je Centar za socijalni rad.

Međutim, pitanje ostaje: koliko je još “kuća strave” skriveno u gradovima BiH? Dok se institucije hvale akcijama, građani traže konkretne rezultate – a ne samo privremene udare protiv najuočljivijih, već i razbijanje mreža koje stoje iza ovih zločina.

Gerila.info

The post Brčko otkrilo mračnu tajnu: Djecu držali kao zatvorenike, policajac i njegova majka među uhapšenima first appeared on Gerila.info.

Ipak, jedna inicijativa donosi svjetlo u njihove živote. Projekat “Budi i ti Deda Mraz”, koji su pokrenuli entuzijasti “sa Sjevernog pola”, ima za cilj ispuniti njihove novogodišnje želje i podsjetiti nas koliko je malo potrebno da se nekome izmami osmijeh.

Kako funkcioniše projekat?

Na veb stranici www.budiitidedamraz.com možete pronaći liste želja djece iz pomenutih institucija. Svako dijete napisalo je tri želje – one koje za većinu nas možda djeluju jednostavne, poput igračaka, knjiga ili toplog šala, ali njima znače svijet.

Projekat, koji je prošle godine ispunio više od 500 želja, ove godine ima još ambiciozniji cilj – ispuniti baš sve želje djece koja su uključena u akciju. „Želimo da ovaj praznik zaista bude magičan za svako dijete“, poručuje ekipa iz projekta.

Kako možete pomoći?

Svako od nas može postati Deda Mraz – i to ne samo simbolično. Sve što treba da uradite jeste da izaberete jednu ili više želja sa sajta i obradujete dijete svojim doprinosom. Ako radite u medijima, možete podržati ovu akciju promovisanjem iste kroz vaše kanale komunikacije – društvene mreže, portale, radio ili televiziju.

Zašto je ovo važno?

Djeca su, kako organizatori ističu, naše najveće bogatstvo. Pružiti im osjećaj da nisu sami, da su dio šire zajednice koja brine o njima, ključni je korak ka njihovom osjećaju sigurnosti i sreće. Iako možda ne možemo promijeniti svijet u jednom danu, možemo uljepšati nečiji svijet – a to je sasvim dovoljno.

Dakle, ovog decembra, dok pravite spisak poklona za svoje najmilije, razmislite i o tome da se upišete u redove Deda Mrazove armije dobrote. Neka ovo bude godina kada će i oni koji su najugroženiji osjetiti magiju praznika.

The post Budi i ti Deda Mraz: Kako ispuniti novogodišnje želje djece koja nemaju porodicu first appeared on Gerila.info.

“Policijska uprava zaprimila je više prijava, različita su vozila u opisu, navodno se nudi novac, sendviči, prevoz. U svakoj prijavi smo pristupili maksimalno ozbiljno, svaka se prijava detaljno provjerava. Sada nema indikacija da se radi o bilo kakvom krivičnom djelu”, izjavio je Siniša Kojdić, načelnik za krvne delikte u PU Banjaluka.

Kojdić je na pres konferenciji u PU Banjaluka rekao da je jedno dijete pretrčavalo ulicu mimo pješačkog prelaza i da mu je tom prilikom vozač nešto dobacio iz automobila, a što je kod djeteta izazvalo strah.

“Riječ je o ženi koja poznaje djevojčicine roditelje. Neko od građana je primijetio i slučaj je prijavljen policiji”, rečeno je na pres konferenciji.

“Obavili smo razgovor i sa dječakom iz Česme koji je doslovce rekao da je potrčao u tržni centar kako bi pobjegao, jer je vidio crni “golf”. U prijavi nije bio crn, već bijeli ”golf” i tu je došlo do greške u komunikaciji. Djeca i građani su uznemireni i to je onda reakcije na to”, dodao je Kojdić.

Iz PU Banjaluka poručuju da roditelji i djeca obrate pažnju i prijavljuju bilo kakav vid sumnje ali da se vodi računa i da se ne podiže panika u javnosti, posebno ukoliko za to nema osnovane sumnje.

Gerila.info

The post PU Banjaluka o vozilima koja presreću djecu: Zasad nema informacija o krivičnom djelu ali informacije provjeravamo i dalje (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

“Dodjite da nam pomognete i pružite podršku da Zakon o dečijoj zaštiti pokušamo da prilagodimo djeci i njihovim roditeljima , tako da štiti djecu sa poteškoćama u razvoju. Ujedinili smo se zbog neostvarivanja prava koje bi trebalo da ostvarujemo , potrebna nam je snaga naroda da ustanete za NAS , da nas podržite taj dan a vjerujemo da hoćete”, poručuju iz ovog udruženja.

Ističu sa su njihovi zahtjevi da svi roditelji čija djeca imaju 100% tjelesno oštećenje ostvaruju pravo roditelj njegovatelj kao i da roditeljima budu uplaćeni doprinosi.

“Sadašnja naknada roditelj njegovatelj, koja se veže za dobnu granicu djeteta najduže do 30 godine života, zakonskim rješenjem izbrisati dobnu granicu, tako da pravo na naknadu bude trajnož, dok god je dijete živo. Da roditelji mogu ostvariti pravo na status roditelj njegovatelj nakon navršenih 65 godina ako ispunjavaju zakonske uslove”, naglašavaju iz Glasa Tišine.

Kao još jedan od zahtjeva ističu i da samohranim roditeljima treba dodijeliti status bez obzira na procenat oštećenosti kod njihove djece.

“Takođe treba mijenjati Zakon o dječjoj zastiti u dijelu koji se odnosi na naknadu roditeljima njegovateljima, na način da naknadu primaju roditelji sve djece koja imaju 100% oštećenje ili oboljenje, da to pravo ostvaruju i kad djeca borave do 4 h u nekoj od ustanova socijalne zaštite”, dodaju iz Glasa Tišine.

GERILA

The post GLAS TIŠINE: Podržite djecu sa poteškoćama u razvoju i njihove roditelje 29.februara na Trgu Krajine! first appeared on Gerila.info.

Nije prošlo ni desetak dana od vanrednog obraćanja Dodikovog, Viškovićevog i Stevandićevog a jasno je da suštinske promjene teško možemo očekivati. Moguće je da bude uvedena zabrana unošenja telefona u škole, moguće je da budu podignute ograde oko škola mada ta mjera ima najmanje smisla, moguće je (već su počeli) da policajci redovnije obilaze škole u Republici Srpskoj. Teško je, međutim očekivati da preko noći u Republici Srpskoj bude ukinuta praksa stranačkog zapošljavanja u školama i da bude podignuta ograda koja će onemogućiti “moćnim”, “elitnim” roditeljima da imaju komfor da komanduju prosvjetnim radnicima.

Teško je očekivati da, recimo, Milomir Marić više neće držati predavanje banjalučkoj omladini po fakultetima ili multimedijalnim salama. Milomir Marić čija televizija sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji promoviše vrijednosti kojih bi se svako normalno društvo stidjelo. Djeca tu nisu ništa kriva.

Teško je očekivati i da banjalučkoj omladini i djeci više ne budu kao na tacni servirani besplatni antivrijednosni sadržaji. Makar za sada ništa ne upućuje na tako nešto.

Tako je za 18. maj u multimedijalnoj sali SNSD-a u Čajavecu najavljen koncert povodom maturske žurke. Ulaz uz pozivnicu i piće su besplatni a maturante će da “zabavlja” nekoliko izvođača aktuelne muzike sumnjivog kvaliteta koji u tekstovima pozivaju na nasilje, alkoholizam, narkomaniju….

U multimedijalnoj sali SNSD-a već je, ranije, bilo organizovano nekoliko sličnih koncerata na kojima su različiti izvođači zabavljali banjalučku djecu. Tako je maloljetnicima pjevala “Breskvica” koja na svoje koncerte poziva sa plakata na kojem pozira sa pištoljem. Besplatno služenje alkohola omladini posebna je tema.

Licemjerje trojca sa početka priče takođe.

GERILA info

The post Poziv maturantima da uživaju uz “treš” pjesme koje pozivaju na nasilje first appeared on Gerila.info.

Piše: Andrijana Pisarević

Na ovu pojavu država i njene institucije zadužene za brigu o najranjivijim kategorijama, nemaju pravi odgovor, pa se očevi lako izvuku od svojih obaveza i zatrpavaju majke tužbama i zahtjevima, a majka, nerijetko i žrtva nasilja, bori se i protiv napada bivšeg supruga, ali i sistema, koji definitivno nije na njenoj strani.

Ovo su za eTrafiku ispričale majke koje se godinama unazad bore da prežive razlaz sa partnerom i prehrane svoju djecu. Njihovu priču potkrepljuju dokumenta koja su u posjedu našeg portala, ali i stručnjaci u ovoj oblasti. Oni kažu da je krah braka sam po sebi veoma težak za obje strane, da su žene sa malom djecom po izlasku iz braka veoma ranjive, a da je sistem svojim nemarom omogućio očevima da izbjegavaju svoje obaveze i preko leđa djece se obračunavaju sa majkama.

Kao da ovo nije dovoljno, one su vrlo često izložene osudama i nerazumijevanju okoline, a najteže im pada to što pomoć ne mogu da dobiju ni u centrima za socijalni rad, koji bi trebalo da im pruže najbolju moguću logistiku za započinjanje novog života.

Ovakvih primjera ima na svakom koraku. Jedna majka iz Banjaluke, sa kojom smo razgovarali, uspjela je da se razvede nakon pet godina suđenja, ali status starateljstva nad djecom, koja su sve vrijeme sa njom, još uvijek nije riješen. Ona priča da je od trenutka kada je sa dvjema djevojčicama napustila zajednički stan, teret izdržavanja i brige pao samo na nju. Pomoći nije bilo.

“Sistem sigurno nije naklonjen djeci. Kada se supružnici razvedu, proces dodjeljivanja starateljstva traje od pola godine do godinu dana. Čak i kada se sve dogovori, pola godine je najbrže što se može, do trenutka kada djeca dobiju izdržavanje. To, naravno, nije moj slučaj. Više od pet godina sam na sudu i još nije riješeno pitanje starateljstva nad djecom i nema nikakvog dokumenta koji bi bio osnova za plaćanje alimentacije. Za to vrijeme otac ne daje ni marku za izdržavanje. Dok su ga djeca viđala, plaćao je hranu koju su jele dok su bile sa njim i to je to. One više ne žele da kontaktiraju sa njim, porasle su i shvatile da ih koristi kao instrument za obračun”, priča naša sagovornica.

Ona dodaje da su u toku razvoda braka u fokusu suda i Centra za socijalni rad (CSR) samo roditelji, a djeca su sporedna. Svi se bave time da ne bi bio oštećen jedan od roditelja, potpuno zapostavljajući činjenicu da sve vrijeme dok traju ti procesi, djeca oskudijevaju i pate.

“Radnici CSR su spori i tromi na svojim zadacima, a moje kćerke se uvijek šokiraju kada odu tamo. Ne mogu da kažem da li je to neprofesionalno ili ne, ali ta sporost i inertnost nešto govore. Pokrenu nešto tek ako im visite nad glavom. Nama je bilo jako teško na početku. Kad smo se odselile od muža, nisam mogla da ponesem ništa osim ličnih stvari. Čak ni dječiji klavir nije dao. Da ne govorim o mašini za veš, krevetima ili frižideru. Sve to sam morala da kupujem. Nikada nije osjetio obavezu da nešto obezbijedi djeci, a kada sam ga pozvala da pomogne, rekao je da on nije bankomat”, kaže majka.

Tromost sistema, kaže, očevi obilno koriste, zloupotrebljavajući rupe u zakonu, žalbe, prigovore, zakazivanja i otkazivanja ročišta, odlaganja, sve da bi se oteglo i rasteglo, iako to ide na štetu djece.

“Procesi na sudu traju po godinu dana, a djetetu je potrebna podrška prvi dan nakon što se roditelji raziđu, da se pregura najteži period. Alimentacionom fondu se radujem, ali ni to ne pomaže onima koji nemaju presudu. Pametnije bi bilo da se alimentacija plaća odmah nakon podnošenja tužbe za razvod. Djeci je potrebno izdržavanje i neka plati onaj roditelj kod kojeg nisu jer se o djeci ne možete brinuti naknadno. To ne ide tako”, kaže ona.

Druga majka je partnera napustila zbog nasilja, nakon čega je prekinula vezu i vratila se roditeljima. Šest godina kasnije, i dalje ne uspijeva da ostvari pravo izdržavanja za svoje dijete uprkos sudskoj presudi koja to naređuje. Ona govori da je njen bivši partner sada uspio da ubijedi radnice CSR da mu dodijele starateljstvo nad djetetom, uprkos istoriji nasilja, neplaćanju alimentacije i drugim problemima.

Ona tvrdi da radnice ove ustanove koje vode njen slučaj na sve načine pokušavaju da je ocrne i oduzmu joj dijete, te da nagovaraju njenog bivšeg partnera da protiv nje pokreće postupke u CSR.

“Centar za socijalni rad, uprkos tome što se radi o nasilniku koji neće da plati za izdržavanje sopstvenog djeteta, hoće da mi oduzme dijete i dodijeli ga njemu. Ne znam zašto su radnice tako postupale, ali znam da su njihova rješenja puna neistina. Čak mi je radnica rekla jednom da će sve najgore o meni da napiše. Uložila sam žalbu u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS. Tražila sam i izuzeće tih radnica i žalila sam se direktorki”, rekla je majka.

Nažalost, ni iz Centra za socijalni rad Banjaluka, ni iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS nismo uspjeli da dobijemo odgovore na naša pitanja u vezi ovog slučaja. Iz obje institucije su nam odgovorili da ne mogu da govore o konkretnom slučaju zbog zaštite ličnih podataka štićenika. Iako smo ponovili da nećemo objavljivati identitet djeteta, a da tražimo neka obrazloženja, opet smo dobili isti odgovor.

“Ne smijemo iznositi nikakve informacije ni podatke o ovom slučaju konkretno, a što se tiče uopšteno da govorimo, svaki slučaj je priča za sebe, i svako postupanje je različito”, rekli su nam u CSR Banjaluka.

U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite kažu da ne mogu da nam učine dostupnim tražene informacije ili da u javnost iznosi bilo kakve informacije o eventualnim postupcima u ovakvim predmetima, zbog povjerljivosti ličnih podataka, zaštite maloljetnih lica i obaveze čuvanja službene tajne.

“Imajući u vidu sadržaj vašeg upita, informišemo vas da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite odluke donosi na osnovu trenutno raspoloživih dokaza i činjenica utvrđenih u postupku, a u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Napominjemo da je zakonitost svake odluke ovog organa podložna preispitivanju u okviru upravno sudskog postupka, o čemu se stranke na propisan način pouče”, rekli su u Ministarstvu.

Direktorka Sigurne kuće u Modriči Gordana Vidović kaže da su ovi primjeri pokazatelji neprijateljskog odnosa sistema prema majkama i djeci i pogodovanja očevima da izbjegnu svoje obaveze. Ona priča da u centrima za socijalni rad ima dosta samovolje, ali i pred sudovima, koji bi trebalo da budu tu i zaštite prava djece i roditelja. Kao primjer navodi činjenicu da je od rastanka roditelja do razvoda i trenutka kada počinju da teku obaveze plaćanja alimentacije, potrebno preko sedam mjeseci, a nekada i više godina. Do tada su majka i djeca prepušteni sami sebi i nema pomoći države niti izdržavanja drugog roditelja.

“Mislim da nema dovoljno senzibiliteta prema roditeljima koji se nađu u toj situaciji, posebno ako su još i žrtve nasilja. Neki roditelji su spremni da odu toliko daleko da traže starateljstvo nad djecom ne zato što su ih željni, nego da bi napakostili bivšoj supruzi. Učestalo je da roditelji kod kojih nisu djeca izbjegavaju svoje obaveze prema njima, a od prije nekoliko godina moguće i podići krivičnu prijavu zbog toga”, kaže naša sagovornica.

Međutim, dodaje ona, prijave se vrlo često ne prihvataju, a roditelji nastavljaju da uspješno izbjegavaju obaveze, kriju imovinu, ne prikazuju platu.

“Borba između supružnika nekada traje unedogled, a kada konačno stigne presuda, onaj koji bi trebalo da plaća alimentaciju, samo zaboravi da ima djecu i obaveze prema njima”, objašnjava Vidovićka.

Kroz praksu se, kaže, susrela sa velikim brojem ovakvih situacija u kojima se veoma teško riješi problem i dogovori plaćanje alimentacije za djecu. Ranija najava uspostavljanja Alimentacionog fonda iz kojeg bi se pomagalo majkama i djeci dok se ne riješi izdržavanje sa ocem, ostala je mrtvo slovo inicijative, a rezultate ne daje ni oduzimanje pasoša i druge mjere, jer se uvijek nađe način za izbjegavanje obaveza.

“Predviđeno je da se formira takozvani Alimentacioni fond. Bila sam na raspravi oko toga dok sam još bila poslanik i zakon je trebalo da stupi na snagu. Trebalo je da se riješi tako da ako jedan roditelj ne plaća alimentaciju uskoči država da pomogne djeci. Trebalo je i da se oduzme pasoš ili onemogući registracija automobila za onog ko izbjegava obaveze. Pobunili su se određeni poslanici jer bi to, navodno, onemogućilo da se zaradi za izdržavanje djece. Zato se i dalje borimo sa starim problemima”, kaže Vidovićka.

Jednoroditeljske porodice u iščekivanju Alimentacionog fonda

Ona navodi primjer majke koja je zbog nasilja provela neko vrijeme u Sigurnoj kući i koja je sa četvoro djece ostavljena bez krova nad glavom, bez alimentacije i posla.

“Ona je već 15 godina konstantno naša korisnica. Od momenta kad je sa bebom došla kod nas dobila je podršku i pomoć da stane na noge. Danas ima dijete na fakultetu, drugo traži posao nakon srednje škole, a dvoje su još u školi. Radi sve moguće poslove, od posluživanja u svadbenim salonima, do uređenja dvorišta. Međutim, nikada nije dobila alimentaciju, a ostala je sama sa četvoro djece. Protiv njenog bivšeg muža smo podnosili krivičnu prijavu, ali ni to nije riješeno. On jednostavno izbjegava i pronalazi bezbroj načina da ne plati svoje obaveze, od onog da ne radi do toga da se previše zadužio i tako dalje”, kaže Vidović.

Gordana Vidović: “Žrtva nasilja obično kasnije postane i žrtva sistema”

Advokat Din Tešić kaže da pravni poredak Srpske u svom sistemu sadrži dovoljno dobra rješenja da zaštiti sve socijalno ugrožene građane, a posebno žrtve mogućeg porodičnog nasilja.

“Žene su često prilikom raspada bračne zajednice ostavljene sa djecom na milost i nemilost supružnicima koji su često i nasilni. Gorući problem su trenutno needukovan ili nezainteresovan kadar koji obavlja odgovoran poziv u nadležnim centrima za socijalni rad”, navodi naš sagovornik.

Ipak, dodaje, to ponekad nije dovoljno, jer je sistem socijalne zaštite, kako kaže, devastiran.

“Žena i majka ne smije biti nezaštićena, niti ostavljena da moli za svoja prava od institucije do institucije. Naprotiv, institucije moraju da, u roku od par sati, a ne par godina, riješe lična prava majke i djeteta, inače ćemo i dalje svjedočiti najgorim scenarijima koji su postali normalna pojava u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine”, kaže Tešić.

Ranije istraživanje “Gender centra” pokazalo je da određen broj partnera, naročito muškaraca, izbjegava odgovornost prema djetetu ili djeci, pa i po cijenu vlastitog osiromašenja. Imajući u vidu da je gorući problem izbjegavanje doprinosa izdržavanju djece, kada ne funkcioniše izdržavanje, obično ne funkcioniše ni kontakt, to se negativno odražava na roditelja kojem je dijete povjereno na staranje (najčešće majke).

“Više od polovine djece prepušteno majci na brigu i izdržavanje, a dijelom i državnim institucijama. Prema iskustvima iz prakse, da bi izbjegli doprinos za izdržavanje djeteta, očevi daju otkaze na poslu, rasprodaju imovinu ili je prenose na druge članove porodice, pribavljaju lažne potvrde o nezaposlenosti, mijenjaju mjesto boravka, osporavaju vlastito očinstvo”, navodi se u pomenutom istraživanju.

Sljedeći veliki problem zbog kojeg im se samohrani roditelji obraćaju je pitanje izdržavanja.

“Odluku o doprinosu za izdržavanje donosi sud. Međutim, i poslije te odluke, vrlo, vrlo teško to ide, mnogo je nesavjesnih, uglavnom očeva, koji na sve moguće načine izbjegavaju izdržavanje, pogotovo kad su u pitanju vanbračne zajednice. Mi u upravnom postupku povjerimo dijete jednom roditelju, to je najčešće majka. Kad sud donese odluku i obaveže oca da doprinosi izdržavanju, gotovo svaki postavi pitanje očinstva”, navode iz “Gender centra.”

Do tada, dodaju, ispaštaju i dijete i njegova majka.

“Ona treba da vodi brigu o njemu, da ga vaspitava, da ga izdržava, i to što očevi doprinose je malo u odnosu na ono što majka pruži djetetu. Otac ne može dati onoliko koliko djetetu treba. Toj djeci, pogotovo školskoj i predškolskoj, treba obezbijediti odjeću, obuću, hranu, toplu sobu, ono elementarno da bi učilo i boravilo”, navodi se u istraživanju.

(eTrafika)

The post Majke u milosti bivših muževa i nakaradnog sistema first appeared on Gerila.info.

Roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti vode svakodnevnu bitku za zdravlje i život svoje djece. Iako su bolesti koje im otežavaju život rijetke, problemi s kojima se susreću su česti. U istraživanju koje je portal Gerila provodio od maja, roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti su naveli višestruke probleme koji muče njih i njihovu djecu, od institucionalnih, preko finansijskih, do društvenih. Međutim, jedan problem se izdvojio kao posebno zabrinjavajući.

Nedostatak neophodnih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine roditelje dovodi do gotovo nemogućih situacija u kojima su prinuđeni čak i da krijumčare lijekove preko granice kako bi spasili život svoje djece.

Dragoslav Šinik, predsjednik Udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima iz Gradiške, za Gerilu kaže da je za vrijeme pandemije virusa korona organizovao dopremanje više stotina kutija lijekova neophodnih djeci oboljeloj od rijetkih bolesti, što je bio veliki rizik, kako ističe.

Navodeći primjer lijeka diazepam klizma, koji se primjenjuje kao sedativ za smirenje i antikonvulziv za kontrolu napada ili za opuštanje napetih mišića, a može se koristiti i za prekid epi-napada, Šinik navodi da on spada u listu narkotika. Naglašava da je isti zakonski prekršaj za krijumčarenje 100 kutija diazepama i za dva kilograma heroina. „To je bio veliki rizik transporta, organizacije. Ali bila je opcija ili da dijete ima smrtni ishod ili da se rizikuje“, naglašava Šinik.

Inače, samo veledrogerija može legalno da uveze lijek, ističe Šinik.

„Sve što ja radim je ilegalno, ali jednostavno nemam drugog izbora. Život djece je u pitanju. Ne interesuje me. Govorio sam i na televiziji, volio bih da dođe neko da me uhapsi i da kaže uhapšeni ste zato što ste dopremali lijekove za djecu koja boluju od epilepsije, kojih nema u BiH. Pa neka me tuže. Naravno, nije do toga došlo. Svako to vidi, ljudi izađu u susret, okreću glavu, i carinici, i špediteri.“

Statistika kaže da je u BiH malo djece oboljele od rijetkih bolesti koja koriste određene vrste lijekova. To su npr. djeca sa epilepsijom koja koriste lijek frisium. Oko 250 djece u Republici Srpskoj koristi frisium, negdje oko 600 djece u Federaciji BiH, dakle oko 850 djece u cijeloj Bosni i Hercegovini koristi lijek frisium za epilepsiju, ističe Šinik naglašavajući da sada „na scenu stupa“ matematika.

„U Austriji kutija od 100 tableta u maloprodaji košta 13 evra. I neko se sad bavi matematikom. Za veledrogeriju ne postoji lijek na svijetu koji se ne može uvesti. Šta se dešava? Veledrogerija uvozi ono za šta ima interes, na čemu će zaraditi. Ne isplati se nijednoj veledrogeriji uvesti lijek od koga neće zaraditi. U prosjeku tri mjeseca bude ta kutija frisuima. Ako uzmemo cijelo tržište na toliko djece, to je njima jednostavno toliko sitno da oni ne žele.“

Da veledrogerijama nije u interesu da uvoze lijekove za rijetke bolesti potvrđuju i u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine. „Lijekovi za rijetke bolesti su lijekovi za mali broj pacijenata i proizvođači lijekova nemaju interes da ih registruju u malim državama. Dakle, nisu problem procedure Agencije nego interes proizvođača da ove lijekove registruje“, ističe se u dopisu Agencije koji je upućen Gerili.

Sličan odgovor smo dobili i iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

„Кada su u pitanju lijekovi za rijetke bolesti, često je problem taj što su to tzv. ”lijekovi siročići” koje koristi mali broj oboljelih, pa oni uglavnom kod nas nisu ni registrovani jer proizvođači nemaju interes da ih registruju na malom tržištu poput našeg.“

Jasno je, dakle, da veletrgovci nemaju ineteresa da uvoze lijekove za mali broj korisnika. Međutim, postavlja se pitanje zdravlja i života osoba oboljelih od rijetkih bolesti, posebno djece. „Navedu da je u pitanju lijek za jedno dijete. Pa šta sad? To jedno dijete treba da umre? Taj lijek mu treba“, kaže Biljana Kotur, predsjednica Saveza za rijetke bolesti Republike Srpske, dodajući da su u vezi s problemom nabavke lijekova u dva navrata imali sastanak sa predstavnicima Fonda i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

„Bio je jedan sastanak u Fondu, poslije toga je bio jedan sastanak u Ministarstvu. Mi smo se poslije toga obratili Ministarstvu da vidimo kako će to dalje biti riješeno. Međutim, nikada nam nisu odgovorili. Na taj sastanak su pozvali Fond, Agenciju za lijekove i podijeljeno je ko šta treba da uradi. Međutim, nismo nikada dobili povratnu informaciju, niti je nešto urađeno. Završilo se sve sa tim sastankom. Ispostavilo se da mi kao udruženje ne možemo uopšte pokrenuti, farmaceuti moraju pokrenuti. Meni je ministar rekao, u vezi sa nekim drugim lijekom, da novim nacrtom zakona, u toku je rad na tom zakonu, predvidjeće se javna apoteka. U smislu da se ne može bazirati samo na tržišni princip već se za neke lijekove za očuvanje ljudskog života mora naći drugo rješenje. Kada će to stupiti na snagu? Ako u septembru opet blokiraju granicu, šta onda?“

Biljana Kotur ističe da je nedostatak lijekova strašan psihički stres, dodajući da je za svoje dijete ipak uspjela nabaviti lijekove u BiH.

„Međutim, kako su zatvarali granice, rastao je strah da će nestati lijeka. Lijek je, inače, bio na recept, ali uspjeli smo samo za mjesec uzeti, nismo mogli uzeti za više. Ja sam nazvala apoteku i rekla da mi naruče lijeka za tri mjeseca, ja ću ga platiti. To je takav psihički stres, misliti da lijek bez koga ne možeš, bez koga ti dijete ne može živjeti, da će nestati. Ja nisam mogla spavati. Imala sam pare da kupim za tri mjeseca, a neko nema ni to. Ja ne mogu ni zamisliti kako je tim ljudima.“

A da je svima teško i da doživljavaju ogroman stres, potvrđuju roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti koji su učestvovali u istraživanju Gerile.

Snježana, majka djevojčice koja ima epilepsiju, ističe da preko deset godina u Austriji kupuje zonisamid i fycompu.

„Dovijamo se na razne načine kako ih transportovati do nas. Nažalost nisu registrovani u BiH. Na sreću, Fond ima razumijevanja i refundira nam sredstva, ali sve je to ipak komplikovano.“

Da je komplikovano i iscrpljujuće dodaju i Ana i Tanja, koje su takođe učestvovale u istraživanju.

„Lijekove nabavljam ilegalno iz evropskih zemalja. Kako znam i umijem se snalazim“, navodi Tanja.

Ana ističe da lijekove takođe nabavlja iz inostranstva, i da je nabavka nerijetko komplikovana.

„Lijekove nabavljam preko više posrednika. Iako Fond zdravstvenog osiguranja refunduira troškove, sve je to veoma iscrpljujuće.“

Iako im je nabavka lijekova komplikovana, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske izlazi u susret djeci, ali i svim osobama oboljelim od rijetkih bolesti i refundira im troškove nabavke lijekova.

„FZO RS je uvijek refundirao troškove lijekova koje su roditelji oboljele djece, odnosno oboljeli od rijetkih bolesti sami kupovali, kao i troškove suplemenata i drugo. Važno je da postoji preporuka ljekara da su određeni lijekovi neophodni u liječenju, te da ne postoji adekvatna terapija dostupna na našim listama. Uz zahtjev za refundaciju, pored medicinske dokumentacije, prilaže se i originalan račun kupljenog lijeka, preparata ili medicinskog sredstva, bez obzira gdje je (u kojoj zemlji) lijek kupljen“, ističu iz Fonda, dodajući da intenzivno sarađuju sa Savezom za rijetke bolesti Republike Srpske s ciljem unapređenja dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite za oboljele od rijetkih bolesti.

„Samo u proteklih pet godina, tri puta smo uvažili izmjene Liste A lijekova, upravo na inicijativu Saveza, kao i izmjenu Pravilnika o pravu na medicinska sredstva, a najveći pomak je bio oslobađanje od participacije svih oboljelih od rijetkih bolesti 2018. godine. Pored toga, konstantno nastojimo da obezbjeđujemo adekvatne terapije za oboljele, medicinska sredstva i pomagala, kao i neophodne preparate (dodatke ishrani), te da pojednostavljujemo procedure kako bi se prava ostvarivala na što jednostavniji način.“

Da Fond olakšava situaciju refundirajući troškove nabavke lijekova, potvrđuju i naši sagovornici.

Biljana Kotur ističe da je Fond pokrio rijetke bolesti. „Nama se zaista sve refundira. Ima kartica rijetkih bolkesti kojom dokazujete da je zaista rijetka bolest. Sačeka se malo, ali se refundira.“

I Dragoslav Šinik ističe da Fond refundira troškove nabavke lijekova, naglašavajući da situacija nije ista u cijeloj Bosni i Hercegovini.

„U Republici Srpskoj, kada kupi u Hrvatskoj kutiju od 100 komada frisiuma koja košta 48 KM, majka pošalje recept meni, ja pošaljem apoteci, oni izdaju fiskalni račun na ime djeteta, ovjere ga pečatom apoteke, ja ga dostavim majci, majka odnese u Fond, u roku od 15 dana dobije novac nazad. Ovo ne može u Fedearciji BiH. Tamo se sve plaća. Ja nabavljam jednom djetetu u Bužim jedan lijek. Kutija sa 35 injekcija njemu bude 35 dana i košta 1210 evra, skoro 2400 KM. Njemu je to mjesečna terapija. Majka nema pravo na refundaciju u Federaciji, dijete koje živi u RS ima pravo na refundaciju. U Federaciji svaki kanton ima svoje zakone, neki kantoni imaju refundaciju, neki ne.“

Rješenje problema?

Gdje ima volje, nađe se i način. Ali kad nema volje, ili kad se odgovornost prebacuje sa institucije na instituciju, kao u slučaju nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, svaki način u suštini postaje problem.

U potrazi za rješenjem problema nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, predstavnici udruženja koja okupljaju oboljele od rijetkih bolesti predlagali su razne modele koji bi obezbijedili sigurnu dostavu lijekova.

„Moje neko rješenje, kada sam razgovarao sa ministrom, kada se raspiše tender, npr. naš klinički centar, za infuzije, za citostatike, to su milionske cifre. Zar ne može niko reći toj veledrogeriji uz to što će uvesti, što će biti plaćeno od strane države, dužna je da uveze taj i taj lijek? Nema tu stotinu lijekova“, ističe Dragoslav Šinik.

Biljana Kotur kaže da se nadala da će država uspjeti animirati veledrogerije na neki način da nabave lijekove za oboljele od rijetkih bolesti.

„Država toliko toga snosi i plaća i refundira, veliki su to troškovi. Mi smo mislili da neka pregovaračka moć ministra ili nekog drugog može biti jača u smislu da nam izađu u susret. Ali očigledno da ta registracija i sve to traje. Meni nije jasno da se nije moglo naći neko privremeno rješenje u takvim situacijama. Mislim da se sa državnog nivoa moglo usloviti nečim. Nabavljaju neki lijek i uz to mogu nabaviti određenu količinu nekog drugog lijeka. Kao što se traže donacije u kiseoniku npr. ili u kovid opremi, zar se nije mogla tražiti donacija i u tim lijekovima?“

Dragoslav Šinik navodi da je prije imao problema kada je javno prozivao veledrogerije. Ističe da je farmaceutska industrija prejaka, a da su obični ljudi previše mali. Ipak, smatra da djeca zaslužuju da se za nabavku lijekova moraju pronaći i sredstva i način dostave.

„Šta da mi radimo? Kao da mi volimo što imamo takav problem. Meni ministar kaže u oči da oni nemaju modaliteta da natjeraju veledrogeriju da uveze neki lijek. Pa šta brani Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite da osnuje veledrogeriju? Neka je entitet osnuje, ako ne može BiH. Onda pomislim da se nekome možda ne isplati, da ih ne interesuju životi. To je toliko prebacivanje loptice.“

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske su nam kratko odgovorili da je postupak uvoza lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH izdatu od strane Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, uključujući i lijekove potrebne za liječenje rijetkih oboljenja, definisan Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima i Pravilnikom o uslovima za uvoz lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH.

„Ovim propisima definisano je, između ostalog, da se lijek koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH može uvesti u slučaju hitne medicinske opravdanosti za pojedinačnog ili grupu pacijenata, na prijedlog zdravstvene ustanove.“

Ističu da zahtjev za uvoz takvog lijeka Ministarstvu podnosi pravno lice koje ima dozvolu za obavljanje prometa lijekova na veliko izdatu od strane Agencije, tj. veleprometnik lijekova.

„U vezi s tim, bitno je napomenuti da je procedura uvoza lijeka koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH jasna i da je Zakonom definisano donošenje rješenja kojim se odobrava uvoz u roku od sedam dana od dana podnošenja potpunog zahtjeva, te da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srske takve zahtjeve rješava prioritetno, u propisanom roku“, naglašavaju iz Ministarstva.

Dragoslav Šinik podsjeća da Agencija za lijekove kontroliše uvoz lijeka. Kad veledrogerija uvozi, svaki lijek ide preko Agencije, oni daju odobrenje.

„Onda veledrogerija kaže: „Nama je komplikovana procedura da bi mi uvezli neki lijek, jer za svaki lijek mi moramo da platimo“. Pa dobro, koliko moraju da plate registraciju jednog lijeka da se uveze? Da bi neka veledrogerija uvezla frisium i stavila ga na listu treba da plati državi 2000 maraka dozvolu. Evo, mi ćemo platiti za vas. Nećete biti na gubitku. U maloprodaji u Austriji taj lijek košta 13 evra, dok taj isti lijek u Beogradu košta 100 evra. Neko zarađuje na tome. Klizma je puno skuplja kod nas nego u Njemačkoj“, navodi Šinik.

Naglašava da je njemu i ostalim roditeljima djece oboljele od rijetkih bolesti važno da lijekove mogu uzeti na recept, konkretno diazepam klizmu.

„Ali, duša me boli zato što Fond plaća 63 marke svaku tu kutiju toj apoteci, jer apoteka je stavila maržu, stavila zaradu, obračunala PDV na cijenu koju je kupila od veledrogerije. Veledrogerija je uvezla, stavila je svoju maržu. S jedne strane meni je bitno da lijeka ima, ne interesuje koliko će neko zaraditi, ni apoteka ni veledrogerija. Ali kad vidite neku drugu matematiku, tu su astronomske zarade“, ističe Šinik.

U vezi sa uvozom lijekova, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hecegovine ističe da je njen zadatak zaštita zdravlja pacijenata, i to obezbjeđivanjem kvalitetnih, efikasnih i bezbijednih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine.

Naglašavaju da lijekovi koji nemaju dozvolu za promet mogu biti uvezeni u BiH za potrebe liječenja određenog pacijenta, odnosno određene grupe pacijenata na prijedlog zdravstvene ustanove, a na osnovu odobrenja entitetskih ministarstava nadležnih za poslove zdravlja i Odjela za zdravstvo Brčko distrikta, i taj zahtjev podnosi veleprometnik.

Na kraju, ističu da bi udruženja pacijenata za rijetka oboljenja trebala biti u komunikaciji sa entitetskim ministarstvima zdravlja i na taj način dolaziti do rješenja za nabavku lijekova koji nemaju važeću dozvolu za stavljanje u promet a neophodni su za liječenje jednog ili više pacijenata, čime se opet vraćamo na početak.

Loptica, odnosno odgovornost, samo se prebacuje sa jedne institucije na drugu, sa institucija na udruženja oboljelih, dok djeca oboljela od rijetkih bolesti i njihovi roditelji vode svakodnevnu borbu za goli život. Na kraju se ispostavlja da su interes, zarada i procedure iznad ljudskih života. Ipak se radi o „rijetkim životima“.

Gerila.info

The post Rijetke bolesti – česti problemi: Nedostatak lijekova za oboljelu djecu first appeared on Gerila.info.