Kuća za privremeno i dugoročno zbrinjavanje djece, mladih i odraslih sa smetnjama u razvoju „Predah“ biće izgrađena na lokaciji u Ulici Ivana Gorana Kovačića u Banjaluci.

Gradonačelnik Banjaluke ističe da će kuća “Predah” biti gotova za nekoliko mjeseci.

“Izgradnja kuće “Predah” će mnogo značiti za privremeno i dugoročno zbrinjavanje djece, mladih i odraslih sa smetnjama u razvoju”, navodi Stanivuković.

На корак до остварњења њихових снова!
За само неколико мјесеци кућа “Предах” ће постати стварност, а са постављањем камен темељца овдје на локалитету гдје ће се налазити овај објекат, скидамо камен са срца свим оним породицама које се свакодневно суочавају са изазовима које са… pic.twitter.com/5NKVXJvOFz

— Драшко Станивуковић (@Stanivukovic_D) August 8, 2024

Stanivuković je rekao da je dio sredstava sakupljen putem humanitarnog broja 1414, dio od donatora a da će dio obezbijediti Grad, što će biti dovoljno da se započne gradnja.

Naglasio je da u Banjaluci nema nijedne ustanove koja bi mogla da brine o djeci sa smetnjama u razvoju kada roditelja više ne bude ili kada roditelji treba da obave nešto, tako da će kuća „Predah“ u tim situacijama biti “sigurna luka za tu djecu”, kako ističe.

“Pravimo velike korake, odlučni smo u ovome i imamo podršku društveno odgovornih kompanija. Grad i ja kao gradonačelnik stojimo iza ovog projekta i hoćemo da ga završimo u što kraćem roku. Važno nam je da roditelji vide ovaj projekat i želimo da saslušamo i njihovo mišljenje. Ovo je važan projekat, želimo do kraja godine da objekat stavimo pod krov i da naredne godine zaživi u početku kao kuća „Predah“, a u perspektivi da bude ustanova za trajno zbrinjavanje”, poručio je Stanivuković, dodavši da je gradska administracija prepoznala ovaj problem kao važno životno pitanje.

“Vodili smo računa da kreiramo politike podrške za svaku kategoriju stanovništva, a ovim roditeljima baš treba ova kuća”, zaključio je gradonačelnik.

Savjetnica gradonačelnika Milada Šukalo izjavila je da je trenutna administracija prepoznala potrebu za jednim ovakvim objektom i naglasila da se u projekat, odnosno izradu idejnog rješenja, ušlo oprezno sa učešćem svih relevantnih institucija i roditelja.

“Kroz ovaj projekat organizovali smo da naši roditelji i stručna lica posjete ovakve i slične ustanove u regionu i da vide na koji način oni funkcionišu. Drugi korak koji smo uradili jeste da smo formirali pravni tim koji u ovom trenutku sarađuje i sa resornim ministarstvom i Centrom za socijalni rad, jer želimo da uporedmo radimo na pravnoj legislativi kako bi ustanova mogla da profunkcioniše odmah kada objekat bude izgrađen”, navela je Šukalo.

Prema njenim riječima, objekat će se u prvoj fazi sastojati od tri etaže, sa kancelarijama, prostorijama poput senzorne sobe, dnevnog boravka i na trećem spratu biće veći broj mjesta za spavanje. Objekat će imati i senzorno igralište.

“Dugoročna ideja jeste da ovaj objekat širimo i da u konačnici imamo trajno stanovanje koje će biti humano da roditelji mogu da budu bezbrižni da njihova djeca imaju gdje da budu. Prvi smo grad koji je uvodio dnevne centre, tako da je Banja Luka zaslužila da i jedna ovakva ustanova krene upravo iz našeg grada”, zaključila je Šukalo.

Danijela Višnjić, majka dječaka sa autizmom, ističe da nema ustanove koja bi omogućila trajno zbrinjavanje, “da se kao roditelji djece sa smetanjama u razvoju osjećamo sigurnima i da će naše dijete biti zbrinuto u situacijama kada mi nismo u mogućnosti da to radimo. Ovo je prva ustnova koja nama skida kamen sa srca. Ovo je projekat koji smo pokušavali jako dugo da ostvarimo, ali do ovog trenuka nismo imali podršku”.

Međutim, ne dijele svi roditelji isti entuzijazam povodom najave izgradnje kuće “Predah”.

Ivona Šunkić, majka djeteta sa invaliditetom, za Gerilu kaže da to možda nije loša ideja, ali da nije trajno rješenje.

“Ljudima je potrebno sistemsko rješenje u kojem mogu dijete da ostave. Roditelji su preopterećeni, roditelji ne znaju na koju će stranu, umorni su, postaju nervozni. Idu u depresiju”, ističe Šunkić, i naglašava da nije rješenje da roditelji dođu i ostave sat vremena dijete kako bi otišli na kafu ili u kupovinu.

“Najbolja varijanta je da se napravi dnevni centar, na dnevnom nivou, gdje vi možete ostavljati djecu. Uglavnom su dnevni centri organizovani do tri ili četiri sata popodne. U tim dnevnim centrima u većini slučajeva rade roditelji, negdje ima neko od angažovanih ljudi da se bave djecom, ali uglavnom rade roditelji”, navodi Šunkić.

Tvrdi da sedam udruženja u Banjaluci koče pitanje dnevnog centra.

“Znam šta oni rade. Prijave dijete, uzmu pare za projekat, da čuvaju dijete, onda poslije toga dijete izbace iz udruženja, kažu nema mjesta ili nemaju koga da ga čuva. A pare su ostale. Na projekte uzimaju par hiljada maraka s vremena na vrijeme, zavisi s kojeg nivoa su projekti”, ističe Šunkić, dodajući da joj iz tih udruženja prigovaraju da želi da ih ugasi.

“Kažem im da ih ne gasim, samo želim da ta udruženja budu da se tamo uči slikanje, da se tamo uči crtanje, da imate mimo dnevnog centra nekoga kome ćete ostaviti dijete, čak im roditelji možda mogu plaćati da im čuvaju djecu. Djeca s poteškoćama koja su pokretna, ne bi trebala imati problema prilikom crtanja, pisanja i takvih stvari. Konkretno, neke društvene igre. Ali kažem, nije vaše da vi čuvate djecu, vi niste sposobni za to, vi nemate kapacitet za to. Imate par tih udruženja koja su se sad udružila protiv mene i moje inicijative, a imaju neke veze”, kaže Šunkić.

Što se kuće “Predah” tiče, sumnja da je u pitanju zloupotreba roditelja. Kaže da je po zamisli gradonačelnika kuća “Predah” trebala da bude neka vrsta dnevnog centra, ali da to ipak neće biti.

“Po mojim informacijama, ono što su mi razočarani roditelji rekli, jer su se zaletjeli u to sve, misleći da će on njima riješiti sve probleme, ispalo je na kraju, da u toku godine, 90 dana, to je neka tri mjeseca, možete ostaviti dijete da se tu čuva. Znači, nema tu dnevnog zbrinjavanja da ostavite dijete četiri sata”, ističe Šunkić.

Što se tiče ostavljanja djeteta preko noći, tvrdi da nijedna ustanova, osim ako nije specijalizirana, kao što su Klinički centar ili Institut Miroslav Zotović, ne mogu da prime dijete da ostane preko noći, ako dijete ima zdravstveni problem. Naglašava da nijedno udruženje u Banjaluci nema pravo da čuva djete po noći.

Tvrdi da Stanivuković nije bio iskren prema roditeljima djece sa problemima u razvoju.

“Prvo je lagao za palijativnu njegu, evo sad ih je nasankao da će im riješiti dnevnu situaciju, ali, eto, kao prvo krećemo sa tih sat vremena čuvanja. To nije ništa”, ističe Šunkić.

Smatra da je sve ispolitizovano.

“Imate roditelje koji kroz svu tu priču skreću pažnju na Miladu Šukalo. Javi se Miladi, ajde Miladi. Nemam ništa protiv Milade, ali imam protiv tog skretanja na nekoga ko je sutra na listi odbornika. Kao, ona je zadužena za to. Stalno je neko političko skretanje. I onda, neki roditelji djece sa poteškoćama, moram ih nazvati botovima, počnu komentarisati neke druge stvari, tipa Draško dao knjige besplatno. Imate situacije i da se roditelji pozivaju, kad krenete kritikovati, šalju se poruke, maltretiraju se roditelji, i onda se roditelji ućutkaju, jer im je dovoljna njihova muka”, ističe Šunkić.

Kaže da su gradonačelnik i njegov tim ućutkali i razočarali roditelje. Tvrdi da postoje prijetnje i pritisci na sve strane.

“To je par tih kabadahija, zajedno sa gradonačelnikom. Ovdje dolazi do masovne obmane roditelja kroz taj projekat kuće “Predah”. To nije to. Lažu roditelje. Napravio si ih, da ne kažem budalama, doveo si ih u tešku zabludu da ćeš odmah nešto riješiti, a u stvari nećeš ništa”, smatra Šunkić.

Što se finansiranja projekta tiče, kaže da je, između redova shvatila, kad su Stanivuković i ministar zdravlja Alen Šeranić davali izjave, da nema novca da se napravi ta kuća.

“Ni roditelji ne zovu broj za darivanje za tu kuću. Jer ako mi vidimo park kod Delte od tri miliona, milion ovamo, milion tamo, što nisu od tih para napravili? Ne, nego ti tražiš milostinju preko SMS-a, poziva, a ovamo trošiš milione, bahatiš se na nečemu što trenutno nije potrebno”, ističe Šunkić.

Podsjeća da je inicijativa za jedan takav projekat potekla od nje, ali da je “izvitoperena”.

“Moja ideja je bila, što u stvari treba da se riješi, dajte dnevni centar, od 7 ujutru do 10 naveče, da roditelji mogu da rade prvu i drugu smjenu, a da djeca budu na sigurnom. Druga stvar, tek ćemo poslije toga ići u tu palijativnu njegu i vidjeti s kim možemo riješiti situaciju i ko može dobiti dozvolu da uopšte čuva dijete po noći kad vam se, ne daj Bože, desi operacija, pa ne znate gdje ćete sa njim sedam dana. Dajte dnevni centar od 7 ujutru do 10 sati naveče da radi u dvije smjene, da djeca budu pokrivena”, kaže Šunkić.

Naposlijetku, ističe da je, kao i većina roditelja, spremna da učestvuje u mjesečnom iznosu za čuvanje djeteta.

“Jer, ako tražite stručno lice, sigurno treba 700-800 maraka, toliko košta da neka teta, tehničar, neki zdravstveni radnik, dođe i čuva moje djete kući. Kako ja sad to da platim? Znači, ja sam voljna, pošto radim, mjesečno da učestvujem u tom dnevnom centru. Voljna sam da dam 200-300 maraka, ali nemojte da dajem 800 maraka. Pitala sam roditelje, kažu “kako da nećemo, to je super, nastavljamo raditi, imamo zaposlenje”. Što ne bih platila 200-300 maraka mjesečno da mi neko čuva dijete u dnevnom centru, samo da ne moram poslije djetetove 15. godine ići kući za to”, kaže Šunkić na kraju.

Gerila.info

The post Kuća “Predah” za privremeno i dugoročno zbrinjavanje djece, mladih i odraslih sa smetnjama u razvoju: Plemenita ideja ili obmanjivanje roditelja? first appeared on Gerila.info.

Ivona Šunkić, majka djeteta koje je stoodstotni invalid, rekla je za Gerilu da će ovaj vid protesta da se nastavi i dalje.

“Bićemo tu svaki dan od 10 do 11 svaki dan da ih sve podsjećamo na naša prava. Nas ne zanima svađa gradonačelnika i većine u skupštini grada. Neka nađu način da riješe ovaj problem”, rekla je Šunkić.

Ona je dodala da, ukoliko se sredstva ne isplate do 20. januara, nastupiće zakašnjenje od dva mjeseca za tuđu njegu i pomoć i invalidnine i to će onda iznositi oko 800 KM.

Okupljeni roditelji su rekli da današnji protest nije politička priča, već ukinuta prava. naveli su da su među ugruženima i samohrane majke koje nisu zaposlene.

“Tu se radi o dvije invalidnine, dvije tuđe njege, takođe kasni i prevoz i to za četiri mjeseca, tako da je ovo vrlo teška situacija jer većina ovih roditelhja ne radi. Nas ne interesuje ni skupštinska većina, ni gradonačelnik, mi samo tražimo ono što nam pripada”, rekao je Aleksandar Kljajić, roditelj dječaka sa autizmom.

Stanivuković je ranije tražio od odbornika i rukovodstva banjalučka Skupštine da se održi sjednica na kojoj će tema biti rebalns budžeta na kojoj bi se riješila ova pitanja.

Kasnije se saznalo, a što je Stanivuković i potvrdio, da “u pomoć uskače” Grad Novi Sad koji je Banjaluci trebao donirati oko 3 miliona eura koji bi pokrio plaćanja  za koja je većina u Skupštini grada odbila da podrži Stanivukovićev prijedlog o dizanju kredita u tom iznosu.

The post GODINA NOVA, A PROBLEMI STARI Roditelji i staratelji osoba sa poteškoćama u razvoju OPET protestovali pred GU Banjaluka first appeared on Gerila.info.

Roditelji, koji su protestovali više puta, ali tvrde da do sad institucije nisu imale sluha za njihove probleme, ističu da imaju nekoliko gorućih problema. Jedan od njihovih zahtjeva jeste da svaki roditelj djeteta koji ima poteškoće u razvoju dobije status roditelja-njegovatelja. Takođe, raže i da se ukine starosna granica do tridesete godine djeteta za ostvarivanje ovog prava, kao i da djeca sa poteškoćama imaju pravo na dnevni centar i škole.

Među navedenim zahtjevima je i to da se roditelju-njegovatelju uvedu doprinosi, da se za stanja kao što su autizam i neizlječivi sindoromi kod komisija vode kao trajna, a ne privremena, kao što je do sada slučaj. Takođe, jedan od zahtjeva je da se samohranim roditeljima da status roditelja-njegovatelja bez obzira da li rade ili ne.

Nataša Krivošija Filipović, majka djeteta s poteškoćama u razvoju, ističe da je prvi zahtjev da status roditelja njegovatelja ima svaki roditelj čije je dijete ometeno u razvoju i koji ne može da se zaposli.

“Drugi zahtjev je da se ukine starosna granica statusa hranitelja koja sada važi, a ona je do navršene tridesete godine djeteta, i da se ono bude bez ograničenja. Zahtjev je i da djeca imaju pravo na dnevne centre, jer to nije zbrinjavanje djece već njihova potreba da se socijalizuju, te da imaju odgovarajuće tretmane s logopedima, defektolozima i sličnim stručnim licima. Zahtjev je i da se njegovatelju roditelju uvedu doprinosi, te da se djeca sa autizmom i sličnim sindromima stave pod trajnim invaliditetom i na taj način odnosi prema takvim osobama, jer njima je potrebna pomoć koja traje čitav život. Zahtjev je i da se samohranim roditeljim koji imaju djete s posebnim potrebama da status hranitelja bez obzira da li je taj roditelj u radnom odnosu ili nije. Napominjem da je jedan od problema i refundacija lijekova i da nadležni obećavaju štošta ali ništa ne ispunjavaju. Naglašavam da se odgovorni više ne igraju sa ljudima kojima su ovi lijekovi prijeka potreba i da se zakon o zdravstvenom osiguranju napokon riješi”, ističe Nataša.

Radmila Glušica, majka djevojčice s Daunovim sindromom, uputila je poruku nadležnima.

“Meni je obećano da će se vršiti neke revizije vezano za probleme koje iznosimo, a to mi je obećanje dao ministar zdravlja i socijalne zaštite Alen Šeranić. Mi treba da dobijemo pravo roditelja njegovatelja, kao što pravo imaju i u drugim gradovima Republike Srpske. Roditelji iz Banjaluke i Bijeljine još uvijek to nisu ostvarili. Gospoda iz institucija imaju hiljade maraka i opet im je malo. Postali su previše oholi, drčni, gordi, a mi ovdje živimo od par stotina maraka. Ono što primamo novac je naše djece. Ja sam majka koja ima dijete ometeno u razvoju, imam pedeset i sedam godina i nezaposlena sam. Tražim posao, ali imam probleme za naći posao jer imam djete sa kojim treba neko da boravi dok sam ja na poslu. Mi roditelji njegovatelji u velikom smo problemu, a nemamo nikakva prava. Poručujem ministru Šeraniću ako ne zna kako da obavlja svoj posao, onda je njegova moralna obaveza da da ostavku”, poručuje Radmila.

Na protestu je prisustvoalo i oko dvadesetak roditelja iz Bijeljine među kojima i Aleksandra Stankić, majka maloljetnog djeteta ometenog u razvoju.

“Mi smo došli da podržimo roditelje iz Banjaluke, jer svi imamo goruće probleme a među njima tri koja su najbitnija. Mi iz Bijeljine već smo slali dva puta dopise i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i ministru Šeraniću. Od njih nismo dobili odgovor. Jedan dopis bio je poslat 21. decembra 2022. godine, a drugi 21. februara. 2023. godine. Ovo je treći put da se javno oglašavamo za pravo naše djece i to ne samo djece iz Bijeljine i Banjaluke, već iz svih gradova Republike Srpske. Imam tri goruća problema, prvi je vezan za njegovatelje i hraniteljski dodatak. Po njima mi bi trebali djecu zatvoriti u četiri zida dvadeset i četiri sata. Od roditelja čija su djeca oštećena stotinu posto u razvoju traže da se ispišu iz specijalne škole i dnevnog centra, ili drugih centara koje djete pohađa. Taj centar je potreban i djeci i njihovim roditeljima. Pogotovo je potrebno djeci jer u tim centrima postoje i logopedi i defektolozi koji brinu o toj djeci. Nama roditeljima ti centri dobro dođu da u tom periodu dok su naša djeca u tim ustanovama možemo obaviti neke svoje osnovne obaveze. Imamo problem i da djeca koja su oštećena sedamdeset ili osamdeset posto ne primaju svoj dodatak. Ti dodaci bi trebalo da se primaju prema određenoj kategorizaciji, zavisno koliko su djeca oštećena. Želim da kažem da su dali ograničenje na hraniteljski dodak do tridesete godine, ali je problem šta će ta djeca poslije navršene tridesete godine života. U Federaciji BiH je izmjenjeno to pravo na dječiji i hraniteljski dodatak za kategorizovanu djecu”, navodi Aleksandra, dodavši da roditelji djece ometene u razvoju imaju ogroman problem, jer institucije koje vrše kategorizaciju traže, kako ona tvrdi, dlaku u jajetu kako bi umanjila prava njihove djece.

“U uređenim državama za njegovatelje ide čak i radni staž a kod nas to nije slučaj. Ova prava treba da budu ista za sve gradove u Republici Srpskoj. Naprimjer, u Bijeljini se prima hraniteljski dodatak ali samo za djecu koja imaju sto odsto invaliditet. Ona ispod stotinu odsto ne primaju. Ali i taj dodatak je nekih stotinu trideset maraka. Mislim da su naša djeca gurnuta pod tepih i da ih institucije zatvaraju u četiri zida. U Bijeljini se često dešavaju priredbe, gdje svi dođu davati aplazu našoj djeci i govore da moraju da imaju zadovoljavajući socijalni život, da treba da se druže za djecom koja nisu ometena u razvoju, ali ta podrška traje samo dok traje taj određeni program. Veliki je grijeh da se kategorizovana djeca zatvaraju u četiri zida. Ako treba mi ćemo zbog prava naše djece izlaziti i na put i blokirati ceste sve dok se njihova prava ne ostvare”, ističe Aleksandra.

Podršku roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju dalo je i udruženje Restart koje je u više navrata nadležnim slalo dopise i zahtjeve.

“Mi iz Restarta smo već mjesecima uz majke djece kojima je potrebna pomoć. Slali smo dopise ministarstvima, slali smo zahtjeve z izmjenu pravinika. Trenutno je u pripremi izmjena zakona, međutim želim da naglasim da do ovoga trenutka apsolutno nikakvog sluha nije bilo od strane ministra Šeranića što je jedna velika sramota. Sto pedeseti dio novca, koji se potrošio na izgradnju teniskih terena i dvorane u parku Mladen Stojanović, potrebno je da bi se riješio problem ovih majki i roditelja. Lažu ako kažu da novca nema”, poručio je Stefan Blagić iz Restarta.

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske navode da razumiju potrebe roditelja djece sa poteškoćama u razvoju i podržavaju ih u ostvarivanju svih njihovih zakonskih prava, ali ističu da je nužno da svi koji se u posljednje vrijeme upuštaju u bavljenje ovom tematikom u javnosti, to rade odgovorno, uvažavajući činjenice.

U saopštenju Ministarstva se navodi da istupi koji se o ovoj temi već izvjesno vrijeme mogu čuti nisu za dobrobit sistema socijalne i dječije zaštite, već doprinose urušavanju sistema koji pruža podršku hiljadama korisnika, te da u prilog tome najbolje govori činjenica da nijedno udruženje korisnika prava u ovoj oblasti ne stoji iza ovih okupljanja, niti podržava stavove koji se iznose, već to čini isključivo organizacija “ReStart Srpska”.

Ističu da najcjelishodniji oblik zaštite djece određuju stručne Komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju, te da nije moguća pravna analiza najsloženijih stručnih poslova.

Naglašavaju da je odgovornost prepuštena struci i najkompetentnijima, kako bi se sredstva za ovu namjenu usmjerila ka onima kojima su najpotrebnija.

“Subjekti socijalne i dječije zaštite prolaze i stručne obuke, kako bi se osigurala vjerodostojna interpretacija ovih prava, u skladu sa Međunarodnim sistemom procjene funkcionalnosti. Korisnici, podsjećamo, uvijek mogu koristiti i pravo na žalbu drugostepenom organu ili pokretanje upravog spora kod nadležnog suda, za zaštitu prava”, ističe se u saopštenju.

Napominju i da je, kada se govori o ovoj tematici, potrebno znati da djeca sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom najveći dio svojih prava ostvaruju na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti, dok Zakon o dječjoj zaštiti, koji se pominje, daje dodatnu podršku porodici.

“Sistem socijalne i dječije zaštite u Republici Srpskoj prepoznaje i uvažava specifičnost položaja djece sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica, pruža neophodnu podršku, te se u saradnji i po zahtjevima saveza i udruženja koji okupljaju lica sa invaliditetom i djecu sa smetnjama u razvoju, u kontinutitetu radi na unapređenju i proširenju njihovih prava”, naglašava se u saopštenju i dodaje da je, kao rezultat toga, Republika Srpska među prvima uvela pravo na naknadu roditelju-njegovatelju, a potom i znatno povećala iznos koji se na ime tog prava isplaćuje roditeljima, prepoznajući potrebe najosjetljivijih kategorija.

Ukazuju na to da Republika Srpska daje širok obim prava u ovoj oblasti, a samo jedno od njih je pravo na naknadu roditelju-njegovatelju, koje je specifično pravo.

“Kao specifično pravo, status roditelj-njegovatelj podrazumijeva posebnu cjelodnevnu njegu, odnosno preduzimanje medicinskih i nemedicinskih radnji od roditelja-njegovatelja i to je isključivo njega koja se pruža u kućnim uslovima, što je prevencija smještaja u ustanovu socijalne zaštite”, ističe se u saopštenju Ministarstva.

“Nije svim licima koja su potpuno zavisna od tuđe njege i pomoći potrebna posebna njega, odnosno cjelodnevna njega, već je prilikom uvođenja ovog prava ono definisano kao važan iskorak prema osobama sa najtežim oblicima invaliditeta i podrška njihovim porodicama”, napominje se u saopštenju i dodaje da, ujedno, djeca čiji roditelji nisu njegovatelji nisu na bilo koji način uskraćena za podršku i da brojne porodice ostvaruju prava iz sistema socijalne i dječije zaštite po više osnova, a u novčanom smislu ona u zbiru idu do iznosa i više od 650 KM, što je iznos naknade koju od ove godine primaju roditelji-njegovatelji.

“Osim toga, korisnici mogu da ostvare i druga prava kao što su pravo na naknadu plate za vrijeme rada sa polovinom punog radnog vremena radi pojačane njege i brige o djetetu sa smetnjama u razvoju, uključivanje u proces školovanja, troškove prevoza za dijete i pratnju, te uključivanje u različite defektološke i logopedske tretmane”, podsjećaju iz Ministarstva.

Na kraju, ističu da se za prava iz sistema socijalne, dječije i porodične zaštite svake godine izdvaja više novca, a za ovu godinu za prava korisnika socijalne zaštite koja se finansiraju iz budžeta Republike planirano je oko 49,2 miliona KM, a za sva prava iz oblasti dječije zaštite više od 140 miliona KM.

Začarani krug – Život djece sa poteškoćama u razvoju

U istraživanju koje je obavio portal Gerila, ističe se da je strah, pored brige, neizvjesnosti, razočarenja i frustracije, jedno od osjećanja koje se, poput začaranog kruga, proteže kroz život djece sa poteškoćama u razvoju i njihovih roditelja.

Stručnjaci, kao i institucije, daju sve od sebe da im pomognu, iako to često nije dovoljno, bar prema mišljenjima roditelja koji su učestvovali u istraživanju portala Gerila. Ni društvo ne doprinosi previše, u najboljem slučaju ljudi okreću glavu od njih. Većina ljudi nije ni svjesna kroz kakve probleme prolaze roditelji i njihova djeca, nemaju ni izbliza tačnu predstavu kakav im je život. Život ispunjen bolom, tugom, bespomoćnosti.

U društvu koje ne obraća previše pažnje na probleme djece sa poteškoćama u razvoju, roditelji ćutke nose svoje breme vrteći se u začaranom krugu iz dana u dan. Malo više razumijevanja i susretljivosti od strane društva, kao i efikasniji rad institucija, ističu roditelji, doprinijeli bi, ako ništa drugo, onda bar da im život malo olakšaju.

Majka djeteta sa invaliditetom za GERILU: ZAŠTO NAS SE SJETE JEDNOM U GODINI?

Gerila/Buka/Mondo/ReStart Srpska

The post Protest roditelja djece s poteškoćama u razvoju: “Gospoda iz institucija imaju hiljade maraka i opet im je malo. Mi živimo od par stotina maraka” first appeared on Gerila.info.

Štrajk banjalučkih vrtića koji je bio na snazi samo jedan dan u većini vrtića izazvao je mnogo bure.

Radnici Centra zahtijevaju povećanje od 50 KM koje im je obećano za avgustovsku platu, zaključivanje kolektivnog ugovora kojim bi im plate bile dodatno povećane, kao i da svako povećanje primanja zaposlenih u Gradskoj upravi prati isto povećanje za radnike ovog centra.

Ipak, nekoliko posebno osjetljivih grupa je ostalo u sjenci jučerašnjih dešavanja, a to su roditelji djece sa posebnim potrebama, kao i samohrani roditelji. Čini se da o njima apsolutno niko nije razmišljao, a upravo se GERILI obratila samohrana majka koja brine o djetetu sa poteškoćama u razvoju u namjeri da se čuje glas ove nedvosmisleno društveno marginalizovane i obespravljene grupe.

“Zanima li nekoga šta će samohrani roditelji ako stanu vrtići? Zanima li direktoricu Centra za predškolsko, zanima li vaspitače, zanima li Gradsku upravu i službe nadležne za to, zanima li Ministarstvo, zanima li predstavnika Sindikata prosvjete i kulture Gnjatića, zanima li Predsjednika Srpske, zanima li GO SNSD BL građani Banja Luke, zanima li ostatak naroda kako će im proći sugrađani?”, postavila je pitanja u izjavi za GERILU Ivona Š. majka djeteta sa poteškoćama  koja je juče ujutro pokušala da ostavi djete u vrtić, a poslije jučerašnjeg i prekjučerašnjeg ratom saopštenjima od strane predstavnika sindikata, Gradske uprave ali i Skupštine grada Banjaluka, Centra za predškolsko vaspitanje, gdje roditelji nisu znali kome i šta da vjeruju, a sve vezano za rad vrtića u Banjaluci i generalnog štrajka u koji su ušli.

“Ovo je stvarno prešlo sve crvene linije i bezobrazluk se ne može mjeriti sa bilo koje strane. Juče sam pokušala da ostavim djete u vrtićkoj grupi djece sa poteškoćama u vrtiću “Marija Mažar “, te sam već tad u 9h primjetila da ima dosta auta na parkingu, misleći da jedan bar dio vrtića radi, ali se ispostavilo da to nije tako. Radnici, njih par, krijući iza zida su gledali ko to od roditelja zvoni kako bi vaspitači i osoblje vrtića preuzelo brigu oko djeteta i to je sve. Prošli su par puta ispred vrata, da se vidi valjda da eto neko ima, ali da otvore ili objasne da ne žele da prime djecu, to niko nije uradio”, priča u izjavi za naš portal Ivona.

Ona je, kako navodi, zvala i Gradsku upravu, Službu za društvene djelatnosti, ali su joj odgovorili kako ništa ne mogu da urade, ali da će se razgovori sa sindikatom vaspitača nastaviti.

– Odmah poslije toga sam se zaputila kod direktorice Centra za predškolsko Jelene Kurtinović, te me ista nije primila navodno jer nema vremena, ali je jasno bilo da i nju puno ne zanima što je haos i ludilo nastalo zbog inata i jednih i drugih, te me je primila pomoćnik direktora i objasnila da su oni juče zvali sve svoje koordinatore tj glavne vaspitače u svakom vrtiću i rekli im da, iako je generalni štrajk, da moraju po zakonu omogućiti minimalni rad i da se prime djeca koju nema ko da čuva, jer su roditelji u totalnoj nemogućnosti da se organizuju – kaže Ivona.

Ističe i da su, po njenom mišlenju, vaspitači i koordinatori u vrtićima odlučili drugačije, te su “ciljano i smišljeno sve ovo uradili kako bi ne samo izgurali svoja prava, već napravili ciljanu štetu kolektivu i građanima, misleći da će tako doći do svojih uvećanja plate, koju trebaju da dobiju, ali ne na štetu kolektiva”.

– Na žalost, danas vidimo da ti isti vaspitači, kao i sindikati koji ih podržavaju, ispadaju čak i gori od političara koji se prepucavaju oko uvećanja i rebalansa budžeta Grada Banjaluka, te svjesno ti isti vaspitači ostale svoje sugrađane guraju u dubiozu i mogući otkaz, jer ako ne dođete na posao 3 dana bez opravdanja, slijedi vam otkaz. Ovim činom su se vaspitači stavili u rang istih onih koji zloupotrebljavaju sistem kako njima odgovara, a sve na štetu građana tj. kolektiva. Moje lično mišljenje, a mislim da će biti i većine je sljedeći, da te iste vaspitače republička inspekcijska popiše, ko nije došao na posao i da se predloži, kao što ću i ja lično dopisom nadležnim institucijama predložiti, da dobiju otkaz zbog teže povrede radnog odnosa i štete koju su nanijeli kolektivu, zbog ugrožavanja opšteg interesa i osnovnih prava sve djece, jer je očito da i tim vaspitačima ni djeca nisu sveta – ogorčena priča Ivana za naš portal.

Ona postavlja i pitanje šta ako sutra 3000 radnika najvećeg kolektiva UKC RS koji godinama ne dobijaju topli obrok i regres od par stotina maraka, prestane sa radom i uđe u štrajk, da stane Urgentni centar, da stanu operacije i hitne intervencije.

– Ljudi bi umirali ne bi se moglo prebrojati, onda se tu postavi i jedno logično pitanje, ko to onda tako bešćutan i bez emocija, meni i ostalim građanima čuva djete u vrtiću, ako su spremni da radi njihovih 50 KM povećanja, ostave djecu na ulici, šta tek onda rade sa tom djecom u vrtiću? Čuvaju li ih uopšte i šta su sve prećutali? – pita Ivona.

Ivona naglašava da u ovoj priči nema jednog krivca, kao i da su u ovom slučaju krivi svi radi bahatog i drskog ponašanja, silom gurajući svoje zahtjeve, a da se niko nije okrenuo i pitao šta građani žele i šta njima treba, već se ovde radi o inatu pojedinaca kao i to da se politika uplela i u vrtiće, tamo gdje ne bi trebala i gdje su nam sva ta nova pokoljenja i nasljednici.

GERILA.info

The post U SVJETLU ŠTRAJKA VRTIĆA: Šta sa samohranim roditeljima? Šta sa djecom sa poteškoćama u razvoju? first appeared on Gerila.info.

Dok epidemija virusa korona svaki dan zaokuplja pažnju medija, jedna druga epidemija, tiha, još bolnija, izjeda sve više porodica u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama UNICEF-a u BiH čak 6,5% djece u starosti od dvije do devet godina ima neku vrstu invaliditeta. I taj procenat se uvećava iz godine u godinu. Prema podacima Situacione analize o položaju djece u Bosni i Hercegovini koju je izradio UNICEF, u školskoj 2017/2018. godini bilo je 283 specijalnih obrazovnih ustanova i škola sa specijalnim odjeljenjima za djecu sa poteškoćama koje je pohađalo 964 djece (33% djevojčica) u osnovnim i 380 djece (od toga 38% djevojčica) u srednjim školama. Dodatnih 3.934 djece sa poteškoćama, što predstavlja porast od 13% u odnosu na prethodnu školsku godinu, pohađalo je redovne osnovne škole (36% djevojčica), a 931 dijete je pohađalo redovne srednje škole (41% djevojčica).

Da Svjetlana i njena ćerka nisu izolovan slučaj pokazuje i istraživanje koje je portal Gerila obavio u februaru ove godine. Javila su nam se 22 roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, i gotovo svi (18) su naveli da se sistem, odnosno institucije, ne odnose dobro prema osobama sa poteškoćama u razvoju.

Roditelji su redom iznosili primjedbe sugerišući šta je, prema njima, neophodno promijeniti. Isticali su, između ostalog, da je neophodno organizovati više aktivnosti u koje bi bila uključena njihova djeca. Takođe, naveli su da je potrebno da nadležne institucije odobre asistente koji će raditi sa djecom u vrtiću, a ne da šalju odbijenice pod izlikom da nemaju sredstava ili da to nije u njihovoj nadležnosti. Kao poseban problem su istakli slabu komunikaciju sa nadležnim institucijama i, nerijetko, nedostatak poštovanja prema njima i njihovoj djeci.

Anita Samios-Sam Pejanović, defektolog, logoped i surdolog sa višegodišnjim iskustvom u radu sa djecom i odraslima sa poteškoćama u govorno-jezičkom i psiho-motornom razvoju, socijalnoj i emotivnoj seriji, ističe da je prije 20 godina broj djece sa teškim problemima bio mnogo manji, dok danas na pregledu svako drugo-treće dijete ima autistične simptome.

„I tada je postojala svijest o tome. Isto su rano dolazili na preglede, ali je bio manji broj djece sa poteškoćama, posebno iz spektra. Šta je to sad? Tu postoji i ekranizacija koje tada nije bilo. Prije 20 godina nisu postojali pametni telefoni, djeca su manje bila sa tabletima. Ali bez obzira čak i na to opet su imala televiziju. Nije to ništa novo. Ali imam utisak da su današnja djeca drugačija od djece od prije 20 godina“, naglašava Anita.

Što se prepoznavanja problema tiče, doktor Mišo Gajić, pedijatar neonatolog na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, ističe da se već sa devet mjeseci može procijeniti da će biti oštećenja. Ima mnogo znakova koji govore da nešto nije dobro, prije svega motoričkih.

„Ako je nešto sumnjivo, onda malo češće dijete treba naručivati. Imaju sistematski u vrtićima, u predškolskom. Kad je dijete malo i stručnjaku je teško razdvojiti šta je normalno, djeca se različito razvijaju, nisu sva ista, ali ne smiju biti drastične stvari. Uvijek to nekako ispliva, prilikom upisa u vrtić kada mora proći sistematski, sve je pokriveno sistematskim tako da se rijetko promaši da se ne primijeti nešto drastično“, ističe doktor Gajić dodajući da nije previše kasno da se dijete uključi u terapiju sa tri godine.

„Ako djetetu treba samo logoped ili psiholog, najbolji rezultat će postići kad malo sazri. Daleko od toga da stimulacija nije bitna za takvu djecu, da što prije uđu u program, ali tek sa dvije i po godine, tri. Prije toga su infantilni svakako.“

Svjetlana potvrđuje navode doktora Gajića o prijedlozima pedijatara da se malo sačeka, ali smatra da je takav pristup dodatno otežao problem kod njene djevojčice.

„Pedijatrica bi nam govorila da čekamo do treće, četvrte godine, nije joj ništa i da će progovoriti, samo malo kasni. Normalno, roditelj uvijek sluša stručnijeg pa tako i ja. Zahvaljujući takvima moje dijete je tek uz intenzivan defektološko-logopedski rad, koji podrazumijeva pet dana sedmično, plus kućni rad od nekoliko sati dnevno, progovorilo sa četiri, pet godina“, ističe Svjetlana.

Anita Samios-Sam Pejanović ističe da je veliki problem u svim zemljama regiona taj što ne postoji pravi timski rad sa djetetom.

„Ne mislim na timski rad koji postoji po državnim službama, jer ne rade kako treba taj posao, nego zaista timski rad. Ko će da sjedne da se izbori sa roditeljima u vidu psihoterapije? Ja ne znam nijednog roditelja koji je bio u državnoj službi nakon iznošenja poteškoća koje dijete ima i sa čime će se sve oni susresti u životu, to im nikada niko nije rekao“, navodi Anita.

Međutim, nedostatak komunikacije nije jedini problem koji su roditelji naveli. Mnogo ozbiljniji problem je neadekvatna i nepravovremena dijagnoza, kako ističu. Saša, jedan od roditelja koji je učestvovao u istraživanju, naveo je da je zbog neupućivanja u odgovarajuću ustanovu na liječenje, njegovo dijete pretpjelo veliku štetu i postalo teški invalid.

„To se redovno dešava, posebno po državnim službama, iz prostog razloga što doktori ne žele da rano daju posebno teške dijagnoze. Problem je što većina mojih kolega ne želi otvoreno da kaže da je autizam zato što roditelji reaguju strašno burno“, ističe Anita dodajući da se nerijetko dešava da doktori znaju da je u pitanju autizam ali da nisu postavili dijagnozu.

„Kada razgovaram sa kolegama oni kažu to je autizam. Kad ih pitam što im niste napisali, kažu da nije njihovo da napišu. Zašto mu ne napišu? Ja ga vodim kao autizam. Vi ga ne vodite. A zašto ga ne vodite? Dijete već ima pet godina. Da dijete ima dijagnozu autizma do tada bi imalo tuđu njegu i pomoć. Baš iz tog razloga oni ne smiju da daju rano te dijagnoze zato što bi ljudi onda dobijali novčanu nadoknadu, da se ne povlače sredstva od države“, naglašava Anita.

Doktori s kojima smo razgovarali, a koji su ključni u procesu postavljanja dijagnoze – dječiji psihijatar i neuropedijatar, negiraju optužbe da se djeci sa poteškoćama u razvoju postavljaju neadekvatne i nepravovremene dijagnoze. Ne želeći javno da istupaju, naglašavaju da, ne samo oni, nego i sve njihove kolege, rade savjesno i prema pravilima. Ne spore da postoji mogućnost grešaka, ali kategorično odbijaju insinuacije, kako navode, da se svjesno odugovlači sa postavljanjem dijagnoze i da se ne želi dati dijagnoza, kao što je autizam, kako ta djeca ne bi dobijala novčanu nadoknadu.

Proces dijagnostikovanja je složen, ističu, i zahtijeva stručno znanje doktora, posebno jer se radi o djeci u razvoju kod koje često nije lako u potpunosti ustanoviti šta je normalno a šta odstupa od toga, zato što se sva djeca ne razvijaju na isti način. Međutim, drastična odstupanja se uoče i u tim slučajevima se postavljaju dijagnoze. Naglašavaju da postoje višestruki načini za uočavanje poteškoća u razvoju, od pregleda kod pedijatra pa do sistematskih pregleda. Takođe, ističu da su tu i roditelji koji trebaju pratiti rast i razvoj svoje djece i čim primijete neko čudnije ponašanje da se obrate stručnjacima. Naposlijetku, kada je problem uočen, u institucijama postoje stručnjaci koji rade sa djecom sa poteškoćama u razvoju, ističu naši sagovornici.

Međutim, taj rad je prepoznat kao jedan od problema. Roditelji su istakli da su termini za rad sa djecom rijetki i da u institucijama nema dovoljno stručnog osoblja, kao što su logopedi ili defektolozi, koji bi češće radili sa djecom. „Zakažu nas jednom sedmično pola sata, a to je ništa“, naglašava Svjetlana. Anita Samios-Sam Pejanović ističe da je veliki problem nedostatak stručnog osoblja.

„To nije samo u našoj branši. To je i kod ostalih ljekara. Ja sam više puta djecu slala genetičaru, svaki put sve bude uredno ali iz aviona se vidi da je sindrom u pitanju. U Barseloni su tri sindroma dijagnostikovana, ali taj test je skup, 5.000 evra, koje treba da plati zdravstveno i onda oni možda ne žele ni zbog toga da šalju.“

Iz Fonda solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu, koji je osnovan s ciljem da se finansiraju troškovi liječenja djece do 18 godina u inostranstvu, odnosno onda kada njihovo liječenje nije moguće u Republici Srpskoj i kada troškove liječenja izvan RS ne snosi Fond zdravstvenog osiguranja RS, navode da je od početka rada Fonda solidarnosti, tačnije od 2018. godine, pa do danas ukupno odobreno 367 zahtjeva za dijagnostiku i liječenje u inostranstvu i to za 253 djece (pojedina liječenja su produžavana više puta), i da su troškovi liječenja iznosili više od devet miliona КM.

„Gotovo da se ne dešava da se zahtjev za liječenje ili dijagnostiku djece u inostranstvu odbije, uglavnom se dešava da nije potpuna dokumentacija pa se traži dopuna, ali i ti slučajevi su sve rjeđi jer u većini slučajeva roditelji djece kontaktiraju Fond solidarnosti prije podnošenja zahtjeva pa im se detaljno objasni šta je potrebno da imaju od dokumentacije. U suštini, najbitnije je da postoji prijedlog UКC RS ili ustanove izvan RS u kojoj je dijete liječeno da je potrebno dalje liječenje u nekoj od klinika u inostranstvu“, naglašavaju iz Fonda.

Ističu da su genetska ispitivanja među najčešćim razlozima upućivanja djece na dijagnostiku i liječenje u inostranstvo. Primjera radi, u prošloj godini Fond solidarnosti odobrio je 63 genetske analize. Uzorci na genetske analize se šalju u akreditovane genetske laboratorije, uglavnom u Španiji, Njemačkoj, Srbiji, Sloveniji, Holandiji. Dodaju da Fond solidarnosti u potpunosti snosi troškove liječenja, odnosno dijagnostike djece u inostranstvu, a pored toga finansira i troškove smještaja za roditelje koji se nalaze u pratnji djeteta.

Naglašavaju da samo u iznimnim situacijama ne odobravaju i ne finansiraju liječenja, npr. kada su u pitanju eksperimentalne metode liječenja, koje nisu naučno dokazane i prihvaćene u praksi. Dešava se i da se utvrdi da nisu iscrpljene sve mogućnosti liječenja u Republici Srpskoj, odnosno ustanovama sa kojima FZO RS ima ugovore.

Zahtjeve razmatra Кomisija za dodjelu sredstava Fonda solidarnosti i donosi stručni nalaz, ocjenu i mišljenje, kao i prijedlog o dodjeli sredstava (Кomisiju čine ljekari iz zdravstvenih ustanova Srpske). Upravni odbor donosi odluku na prijedlog Кomisije, a direktor Fonda na osnovu te odluke donosi rješenje o dodjeli sredstava.

Stigmatizacija

Od roditelja koji su učestvovali u istraživanju samo jedan smatra da stigmatizacija i diskriminacija prema osobama sa poteškoćama u razvoju uopšte nisu prisutni u društvu. Ostali roditelji smatraju ili da su prisutni u izvjesnoj mjeri (njih šest) ili da su prisutni u značajnoj mjeri (15). Biljana, majka blizanaca sa poteškoćama u razvoju, ističe da vršnjaci nerijetko izbjegavaju njenu djecu u parku, dok roditelji udaljavaju svoju djecu kada oni naiđu. Svjetlana kaže da su u vrtiću djeca bježala od njene djevojčice i da su joj se rugala, nazivajući je pogrdnim imenima, čak i pred vaspitačicom. Navodi da drugi roditelji neće da se njihovo dijete druži sa djetetom koje ima problem, a kamoli da bude u njihovoj grupi.

Logopedica Anita ističe da je stigmatizacija od strane roditelja pogubnija od stigmatizacije od strane djece. Kaže da djeca još uvijek nisu svjesna, dodajući da ako se prema njima ophodi na pravi način, ako im se objasni, oni će se lijepo ponašati prema djetetu sa poteškoćama u razvoju, dok odrasli vrlo teško mogu da se adaptiraju takvoj situaciji.

„Kada se desi da je dijete sa poteškoćama u parku i da trči u krug bez određene namjere, bez svrhe, uglavnom su to neki pogledi roditelja koji sklanjaju svoju djecu. Rijetko koji roditelj hoće da gurne svoje dijete u određeni kontakt, ne uvijek zato što ne želi da se njegovo dijete druži, nego mu bude neprijatno da dođe u situaciju da treba da pita da li dijete govori, šta mu je i slično. Postoji i druga vrsta roditelja koji se upliću u to i onda se miješaju zašto se to dijete tako ponaša, zašto ga majka ne zaustavi, zašto plaši drugu djecu ili udara drugu djecu, ne shvatajući da dijete ima poteškoća. I kad se objasni da dijete ima poteškoća opet se uglavnom naiđe na barijeru.“

Svi roditelji koji su učestvovali u istraživanju naveli su da društvo nije dovoljno senzibilizirano kad su u pitanju osobe sa poteškoćama u razvoju. Redom su navodili razloge, od toga da ljude ne zanimaju problemi osoba sa poteškoćama u razvoju, preko toga da ljudi nemaju vremena za probleme osoba sa poteškoćama u razvoju pa do toga da nisu dovoljno informisani pa zbog toga nisu previše senzibilni prema ovoj populaciji.

Svima je neophodno da se djeca socijalizuju, da se uključe u zajednicu, ističe izvršna direktorica Udruženja “Moja luka” Gordana Adamović-Đorđević, dodajući da je socijalizacija unazad desetak godina intenzivnija nego što je bilo ranije kad su ljudi držali djecu u kućama. “Bilo je stigme. I danas ima stigme ali je danas više senzibilizirana zajednica i društvo malo više pažnje posvećuje. Negdje 2012. je bilo prvo veče “S ljubavlju hrabrim srcima” pa se tu malo uključuju i političari i institucije. Ali to je sve uglavnom zahvaljujući roditeljima koji su se angažovali prije toga, kad su tražili pomoć. Ništa od strane institucija prvo. Prvo su roditelji tražili pomoć pa su tek onda institucije reagovale na to. Najteže je pionirima, onima koji tek započinju”, navodi Gordana.

Inače, većina roditelja koji su učestvovali u istraživanju su izjavili da njihovo dijete nije dovoljno socijalizovano. Najveći broj njih smatra da se angažovanijim pristupom institucija osobe sa poteškoćama u razvoju mogu adekvatno socijalizovati. Zanimljivo je da su samo četiri roditelja navela da se osobe sa poteškoćama u razvoju mogu adekvatno socijalizovati ličnim naporima roditelja.

Lični napori roditelja su ključni, ne samo u vezi sa socijalizacijom, nego i kad je riječ o radu sa djecom. S tim u vezi, Anita Samios-Sam Pejanović ističe da od roditelja u značajnoj mjeri zavisi da li će terapije biti uspješne.

Naposlijetku, najveći strah svih roditelja, ističe Anita, nakon suočavanja sa problemom, jeste da li da imaju drugo dijete, odnosno kako će proći sa drugim djetetom. Takođe, tu je i strah šta će biti s djetetom kada njih više ne bude. Većina roditelja koji su učestvovali u istraživanju navode da strepe za budućnost svog djeteta, prije svega zbog toga što društvo zanemaruje probleme osoba sa poteškoćama u razvoju ali i zbog straha da se niko neće starati o njihovoj djeci kada njih ne bude jednog dana. Generalno, svi roditelji strepe od budućnosti, kaže Gordana Adamović-Đorđević.

Upravo je strah, pored brige, neizvjesnosti, razočarenja i frustracije, jedno od osjećanja koje se, poput začaranog kruga, proteže kroz život djece sa poteškoćama u razvoju i njihovih roditelja. Stručnjaci, kao i institucije, daju sve od sebe da im pomognu, iako to često nije dovoljno, bar prema mišljenjima roditelja. Ni društvo ne doprinosi previše, u najboljem slučaju ljudi okreću glavu od njih. Većina ljudi nije ni svjesna kroz kakve probleme prolaze roditelji i njihova djeca, nemaju ni izbliza tačnu predstavu kakav im je život. Život ispunjen bolom, tugom, bespomoćnosti. U društvu koje ne obraća previše pažnje na probleme djece sa poteškoćama u razvoju, roditelji ćutke nose svoje breme vrteći se u začaranom krugu iz dana u dan. Malo više razumijevanja i susretljivosti od strane društva, kao i efikasniji rad institucija, ističu roditelji, doprinijeli bi, ako ništa drugo, onda bar da im život malo olakšaju.

Gerila.info

The post Začarani krug – Život djece sa poteškoćama u razvoju first appeared on Gerila.info.

Portal Gerila je do sada više puta izvještavao o slabo zastupljenim i osjetljivim društvenim grupama, kao što su djeca sa poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji. Nastojali smo da na što adekvatniji način predstavimo probleme ove populacije, prije svega sistemske ali i društvene, kao što je stigmatizacija.

Ovaj put radimo jedno sveobuhvatno istraživanje u kome želimo da iz ugla roditelja predstavimo probleme djece sa poteškoćama u razvoju, kao što su socijalizacija, odnos sistema prema osobama sa poteškoćama u razvoju, zanemarivanje, stigmatizacija, diskriminacija, finansijski problemi i slično.

S ciljem ukazivanja na ove probleme, portal Gerila je odlučio da istraži i predstavi iskustva roditelja djece s poteškoćama u razvoju, s tim što će u ovom istraživanju, u odnosu na većinu ostalih, fokus biti pomjeren na roditelje i njihovu djecu. Od iskustava sa sistemskim nedostacima, preko socijalizacije djece, do odnosa društva prema ovoj populaciji, roditelji će biti u prilici da predstave svoja iskustva i ukažu na probleme koji ih muče.

Upitnik, koji je sastavni dio ovog istraživanja, predstavlja samo prvi korak. Nakon upitnika slijediće obimnije istraživanje u koje će biti uključeni roditelji, ali i ostali akteri koji mogu uticati na poboljšanje položaja djece sa poteškoćama u razvoju i njihovih roditelja.

Kako možete pomoći? Tako što ćete popuniti upitnik i našem timu istraživača ispričati svoja iskustva, s konačnim ciljem što adekvatnijeg predstavljanja u javnosti. U upitniku se nalaze pitanja kao što je “Da li je društvo dovoljno senzibilizirano kad su u pitanju osobe sa poteškoćama u razvoju” koja nude odgovore DA ili NE, ali i pitanja koja iziskuju složenije odgovore, kao što je “Šta je potrebno poboljšati kako bi se sistem bolje odnosio prema osobama sa poteškoćama u razvoju” u kojima možete predstaviti svoja mišljenja šta je potrebno poboljšati. Takođe, za razliku od uobičajenih anketa, u ovom upitniku se nalaze i opcije postavljanja fotografija ili dokumenata za koje smatrate da su zanimljivi ili relevantni (npr. ukoliko imate primjer aktivnog učešća u borbi za bolji položaj osoba sa poteškoćama u razvoju u vidu fotografije ili nekog dokumenta, možete ga podijeliti sa nama).

Sve navedeno nam može pomoći kako bi istraživanje obavili na što bolji način. Ako imate bilo kakvih nedoumica, ili ako vam je potrebna pomoć pri popunjavanju upitnika, slobodno nas kontaktirajte direktno na e-mail redakcija@gerila.info.

The post Istraživanje portala Gerila: Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju, treba nam vaša pomoć first appeared on Gerila.info.