Ovo za GERILU kaže advokat Nataša Tica koja je, između ostalog, samostalni pravni savjetnik za startape, IT pravo i digitalnu imovinu. Ona smatra da je društvo u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri digitalno nepismeno.

„Postoje ljudi u ruralnim krajevima koji nemaju pristup internetu, a kamoli da nešto dalje znaju o tom svijetu i da su digitalno pismeni. Imamo mnogo ljudi koji koriste digitalne tehnologije, ali uopšte ne znaju kolika su njihova prava i odgovornosti. Oni sami sebe prepadnu kad vide šta su uradili ili u kakvu su situaciju sebe doveli“, kazala je Nataša Tica.

Najviše zloupotreba u digitalnom svijetu dolazi, dodaje ona, prilikom krađe ličnih podataka. Najviše takvih vrsta krađâ ima prilikom online kupovinâ kada korisnici ostavljaju svoje kartice, brojeve, sliku lične karte.

„Pravnici i advokati treba da sarađuju sa sajber stručnjacima. Moramo zajedno sjesti i raditi. Moja funkcija kao advokata da spriječim zloupotrebu digitalnih prava. Veoma je teško popraviti štetu kada do nje dođe. Mnogi se služe svim i svačim da dođu do vašeg ličnog podatka, a ljudi zapravo nisu svjesni šta je sve lični podatak – ime, prezime, matični broj, mail adresa, IP adresa, lokacija, registarske tablice“, ističe Tica.

Novi Zakon o zaštiti ličnih podataka je, kaže ona, usklađen sa Evropskom unijom. Tica smatra da je taj zakon dobar i opsežan i da je dao nove odgovornosti onim licima koji su u dodiru sa našim ličnim podacima.

„Svako privredno društvo sada mora da uskladi svoje interne akte, mora da zna gdje su moji lični podaci, gdje se nalaze, kako su zaštićeni. I to na papiru izgleda veoma ozbiljno. Ostaje da vidimo kako će se vršiti taj nadzor. Kazne su rigorozne i mogu da iznose nekoliko miliona maraka. Nadam se da će ljudi to ozbiljno shvatiti“, kaže Nataša Tica.

Kada korisnik ulazi na bilo kakvu aplikaciju ili na bilo kakvu platformu, tamo ih čekaju politike privatnosti koje su veoma transparentne. U svakom trenutku je moguće pročitati detalje tih politika, ali je zanemarljivo mali broj onih koji to rade.

„To su adhezioni ugovori. Adhezivoni ugovor je onaj ugovor sa kojim ste saglasnim po samom pristupu. Ne možete da mijenjate sadržaj takvog ugovora. Kad pritisnite ‘da’, saglasni ste i u suštini ste potpisali ugovor sa tom kompanijom. U svakom momentu možete da povučete tu svoju saglasnost“, rekla je Tica.

The post Advokat Nataša Tica za GERILU: Milionske kazne su nam pred vratima (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Cilj događaja bio je da se predstave rezultati istraživanja o kršenju digitalnih prava u Republici Srpskoj i podstakne šira rasprava o jačanju bezbjednosti novinara i aktivista u online prostoru.

Istraživanje SEMPER-a donosi najnovije nalaze o oblicima digitalnih prijetnji – od govora mržnje i dezinformacija do neovlašćenog pristupa podacima, hakovanja i cenzure. Učesnici su razgovarali o pravnim, društvenim i tehničkim aspektima zaštite digitalnih prava, kroz dva tematska panela: „Društveno-pravni aspekti“ i „Tehnički aspekti digitalne bezbjednosti“.

Predsjednik UG SEMPER, Đorđe Vujatović, poručio je da je poštovanje digitalnih prava novinara i civilnog društva „od ključnog značaja za očuvanje slobode izražavanja i demokratskih procesa“.

„Novinari i aktivisti svakodnevno koriste internet za informisanje javnosti i zagovaranje društvenih promjena, ali su upravo zbog toga često izloženi prijetnjama, hakerskim napadima i pokušajima cenzure“, istakao je Vujatović.

Stručnjak za digitalnu transformaciju i sajber bezbjednost Aleksandar Mastilović ocijenio je da pojam digitalnih prava još uvijek nije dovoljno prepoznat:

„Termin ‘digitalna prava’ nije formalno ušao u zakonsku regulativu, niti je dovoljno iskomuniciran u javnosti. Ljudi često nisu svjesni koliko algoritmi i tehnologije utiču na njihov položaj i slobodu“, rekao je Mastilović.

Direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS Branko Todorović naglasio je da je za zaštitu digitalnih prava potrebna veća saradnja institucija, medija i civilnog društva.

„Vlast, nažalost, trenutno ne pokazuje ni minimum spremnosti za partnerski odnos koji bi omogućio da se ljudska prava u BiH ostvaruju u skladu s Ustavom i međunarodnim obavezama”, ističe Todorović.

Profesor Mirko Sajić sa Fakulteta za informatiku NUBL podsjetio je na važnost tehničke zaštite i digitalne pismenosti.

„Dvostepena autentifikacija pruža određeni nivo sigurnosti, ali apsolutna zaštita ne postoji. Na kraju, vaša bezbjednost zavisi od toga koliko same platforme žele da vas zaštite”, naglašava Sajić.

Zaključeno je da je potrebna sistemska saradnja i edukacija svih aktera kako bi digitalni prostor u Republici Srpskoj postao sigurniji, slobodniji i otporniji na zloupotrebe.

GERILA

The post Konferencija SEMPER-a o digitalnim pravima: Zajednička poruka o potrebi jačanja zaštite novinara i aktivista u online prostoru first appeared on Gerila.info.

Prethodne analize na portalu Gerila pokazale su kako su prijetnje, širenje dezinformacija i neovlašteni upadi u digitalne identitete postali svakodnevna pojava za one koji javno propituju rad institucija ili otkrivaju afere. Uz sve te prijetnje i napade, novinari i aktivisti suočavaju se i s nevidljivim ograničenjima — online cenzurom koja utišava njihov glas.

Ono što ovu prijetnju čini posebno opasnom jeste činjenica da ona nije uvijek očigledna. Dok su prijetnje novinarima, lažni nalozi ili digitalni napadi lako prepoznatljivi, cenzura na platformama poput Facebooka odvija se tiho, često bez obrazloženja i bez jasne mogućnosti žalbe. Time se stvara osjećaj nesigurnosti među medijima, aktivistima i građanima, jer više nije jasno gdje završava legitimna moderacija sadržaja i počinje politički motivisano ograničavanje informacija.

Primjeri prikupljeni tokom istraživanja portala Gerila pokazuju da online cenzura na Facebooku nije izolovan problem, već sve češća praksa koja utiče na vidljivost novinarskog sadržaja. Među zabilježenim slučajevima nalaze se uklanjanja tekstova i blokiranja naloga bez jasnog obrazloženja. Tako je, prema istraživanju, Facebook uklonio sadržaj portala iz Banjaluke koristeći pravila koja se tumače uz pomoć “diskutabilnih partnera” iz BiH, što je direktno uticalo na doseg objava i odlazak čitalaca sa platforme. Pored toga, Facebook je uklonio tekst o Danu bijelih traka, uz objašnjenje da je problem u opisu linka u kojem je pisalo “ubijena djeca”. Redakcija je tada dobila “strike”, a pristup Facebooka ocijenjen je kao krut i nefleksibilan.

Kada pravila postanu oružje

Pravila društvenih mreža postavljena su kako bi štitila korisnike od govora mržnje, nasilja, dezinformacija i zloupotreba. Međutim, sve češće se pokazuje da ta ista pravila mogu postati alat za ograničavanje slobode izražavanja i filtriranje informacija od javnog značaja. U praksi to znači da iste smjernice koje bi trebalo da štite integritet digitalnog prostora često koriste i platforme i vlasti kako bi ograničile pristup nepoželjnim sadržajima.

Izvještaji organizacija poput BIRN-a i portala Detektor pokazuju da je regulacija digitalnih platformi u Bosni i Hercegovini i dalje nedovoljno razvijena, nejasna i nedosljedna. Trenutno ne postoji jedinstveni okvir koji bi precizno definisao pravila odgovornosti platformi poput Facebooka, Instagrama, X-a ili TikToka, kao ni mehanizme zaštite digitalnih prava novinara i građana. Upravo taj regulatorni vakuum ostavlja prostor za različita tumačenja i omogućava zloupotrebe, kako od strane vlasti, tako i samih platformi.

U isto vrijeme, vlasti uvode odredbe i prijedloge zakona koje, iako deklarativno “štite korisnike”, u praksi mogu postati alat za ograničavanje slobode govora. Primjeri dolaze iz Unsko-sanskog kantona, gdje je predložen Zakon o informisanju koji bi vlastima dao mogućnost da naređuju uklanjanje sadržaja ili blokiranje portala pod izgovorom “zaštite javnog interesa”.

BIRN-ov regionalni izvještaj iz aprila 2025. upozorava da nadzor i cenzura u Jugoistočnoj Evropi postaju sve izraženiji. Vlade u regionu, uključujući BiH, koriste pravne mehanizme, političke pritiske i saradnju s velikim platformama kako bi oblikovale javnu debatu i kontrolisale protok informacija. Ove prakse dovode do situacije u kojoj mediji sve češće moraju balansirati između očuvanja profesionalnih standarda i rizika da budu sankcionisani ili “utišani” algoritamskim ograničenjima.

Reporteri bez granica svrstavaju Bosnu i Hercegovinu među zemlje u kojima su politički pritisci na medije, nejasne regulative i pravna nesigurnost doveli do opasnog porasta autocenzure. Novinari sve češće sami filtriraju teme, naslove i izraze kako bi izbjegli uklanjanje sadržaja ili blokiranje naloga. To stvara situaciju u kojoj novinarstvo gubi svoj osnovni smisao — istraživanje i otkrivanje osjetljivih tema — dok javnost ostaje uskraćena za informacije od ključnog značaja.

Facebook kao filter javne debate

U Bosni i Hercegovini, gdje je Facebook i dalje primarni kanal informisanja za većinu građana, ova platforma ima ogroman uticaj na oblikovanje javne debate. Prema podacima Digital 2025 izvještaja, Facebook doseže više od polovine internet korisnika u BiH. Međutim, upravo taj dominantni položaj čini je i najopasnijim filterom informacija: ono što platforma odluči prikazati ili potisnuti direktno određuje šta građani znaju o događajima, aferama i političkim procesima.

Na prvi pogled, sadržaj objavljen na Facebooku izgleda dostupan, ali istraživanja pokazuju da platforma koristi niz nevidljivih mehanizama koji utiču na vidljivost objava. Uklanjanje sadržaja bez obrazloženja, selektivna zabrana sponzorisanja, potiskivanje sadržaja u algoritmu – samo su neki od primjera kako se cenzurišu sadržaji na Facebooku.

Kerim Hodžić, menadžer društvenih mreža u Balkanskoj istraživačkoj mreži, za Gerilu kaže da im je Facebook jedno vrijeme uklanjao objave koje su se ticale disciplinskih postupaka sudija zbog heštega #UDT koji krši pravila i smjernice Mete.

“Adekvatno obrazloženje od Mete nikada nismo dobili. U pitanju su objave koje u sebi sadrže link naše vijesti. Videe, fotografije, grafike i reelse nam nisu nikada uklonili”, kaže Hodžić i dodaje da nikad nisu dobili jasna obrazloženja zašto su objave obrisane.

Ističe da su uvijek bili usmjeravani ka Meta smjernicama i pravilima.

“Čak i kada sam direktno stupio u kontakt i pisao mail uposlenicima Mete, nisam naišao na bilo kakav odgovor mailom uprkos podsjećanju na upit. Žalbe sam slao direktno Meti prilikom uklanjanja oglasa ali i na mail osoba koje su relevantni POC's za Bosnu i Hercegovinu. Prvi odgovor na mail sam dobio nakon jednog dana ali nažalost, nakon dostavljanja dodatnih informacija, nisam više dobio odgovor, a pritom sam slao dva upita. Prilikom Meta pregleda, odgovore na žalbe sam dobijao i u roku od 24 sata ali su odgovori znali potrajati i do 7 dana”, naglašava Hodžić.

Facebookovi algoritmi za moderaciju sadržaja često ne razumiju lokalni kontekst, što dovodi do brojnih nesporazuma i pogrešnih blokada. Borislav Vukojević, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci i individualni konsultant za medijsku i informacijsku pismenost u UNESCO, objašnjava da su algoritmi neprilagođeni bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, pa ne prepoznaju ironiju, sarkazam ni lokalne izraze.

“AI modeli su trenirani dominantno na engleskom sadržaju, pa naši jezici za njih predstavljaju egzotiku. To je kao da tražite od nekog ko je cijeli život jeo samo burek da vam spremi sushi – može pokušati, ali rezultat će biti upitan. Ćirilica posebno “pati” jer je AI često povezuje sa ruskim sadržajem, pa automatski primjenjuje stroža pravila. Vidio sam slučajeve gdje je isti tekst na latinici prošao, a na ćirilici bio blokiran. To nije teorija zavjere, to je jednostavno loše treniranje modela. Lokalni izrazi su katastrofa – “jebiga” nije psovka nego stanje duha, ali probajte to objasniti algoritmu. Ili kada kažete “ubiće me mama” – AI misli da vam prijeti opasnost i blokira sadržaj radi “vaše sigurnosti”. Naša ekspresivnost i metaforičnost su kriptonit za AI moderaciju”, ističe Vukojević.

Ove pristrasnosti imaju direktne posljedice na novinarski rad. Mediji mijenjaju naslove, opisne rečenice i ključne riječi kako bi izbjegli uklanjanje sadržaja, dok publika ostaje uskraćena za informacije.

Iako Facebook tvrdi da neutralno provodi svoja pravila, mnoga istraživanja pokazuju da algoritamske odluke i ograničenja oglašavanja imaju vrlo stvaran uticaj na oblikovanje javnog prostora. Teme koje su ključne za razumijevanje političke situacije, korupcije, sudskih procesa i protesta često su potisnute, dok sadržaji “lakšeg formata” poput zabave automatski dobijaju veću vidljivost.

Profesor Vukojević ističe da, što se BiH tiče, imamo pravi “balkanski koktel problematičnih tema”.

“Prvo, sve što miriše na “govor mržnje” vezano za nacionalnost i religiju – algoritmi ne razumiju kontekst našeg sarkazma i ironije. Napišete “tipični Bosanac” u šali, algoritam vidi etničku karakterizaciju i bam – shadowban. Drugo, ratna dešavanja i interpretacije – tu je minsko polje. Algoritmi ne razlikuju istorijsku diskusiju od propagande. Treće, ćirilica versus latinica – da, i to je problem. AI često ćirilicu povezuje sa “problematičnim” sadržajem zbog geopolitičkih predrasuda ugrađenih u treniranje modela. Poseban problem su lokalni izrazi koji zvuče “opasno” algoritmu – “zapaliti” može značiti otići, ali AI misli da pozivate na nasilje. Ili “ubiti” u kontekstu “ubio sam se od smijeha” – algoritam ne kapira našu hiperboličnu ekspresivnost”, navodi Vukojević.

Kerim Hodžić ističe da u BIRN-u nisu imali problema sa uklanjanjem objava o ratnim zločinima, korupciji kao ni protestima. Međutim, kako kaže, često nailaze na teškoće sponzorisanja ovih objava iako odaberu opciju da su ovo “Ads about social problems or politics” uz adekvatno odobrene disclaimere i sve odobrene verifikacije.

“Tekstovi o Miloradu Dodiku najčešće ne mogu biti sponzorisani te u skladu s tim se odlučujemo da ove članke sponozorišemo putem Google Ads oglasa”, navodi Hodžić.

Dakle, novinari i redakcije u takvim okolnostima nerijetko počinju sami cenzurisati svoje sadržaje. Mijenjaju naslove, izbjegavaju određene riječi i teme, prilagođavaju ton kako bi “prošli” kroz algoritamske filtere. To dovodi do svojevrsne autocenzure, gdje mediji više razmišljaju o tome šta algoritam dozvoljava nego šta je važno za javnost.

Na taj način društvene mreže postaju neformalni urednici javne debate. Publika ne vidi sve što mediji objavljuju, nego samo ono što platforma “procijeni” kao sigurno, neutralno ili prikladno. Ovaj nevidljivi filter stvara ozbiljne posljedice po slobodu izražavanja, pravo na informisanost i zdravlje javnog diskursa.

Moderacija ili cenzura?

Jedna od ključnih dilema u savremenom digitalnom prostoru jeste granica između legitimne moderacije sadržaja i online cenzure. Na prvi pogled, oba procesa mogu izgledati slično jer uključuju uklanjanje objava, blokiranje naloga ili ograničavanje vidljivosti sadržaja. Međutim, razlika je u tome ko donosi odluke, na osnovu kojih pravila i uz kakvu transparentnost.

Moderacija, barem u teoriji, postoji kako bi se zaštitila zajednica od štetnog sadržaja. Ona uključuje uklanjanje govora mržnje, nasilnih sadržaja, dezinformacija i materijala koji direktno ugrožavaju sigurnost korisnika. Legitiman oblik moderacije je jasan i predvidljiv.

“Legitimna moderacija je kao dobar domaćin na žurci koji ne dozvoljava da neko razbije inventar, dok je cenzura kao da ti domaćin ne da ni da pričaš o politici jer mu se ne sviđa tvoje mišljenje. Ključna razlika je u transparentnosti i proporcionalnosti”, ističe profesor Vukojević.

Naglašava da legitimna moderacija ima jasna pravila igre.

“Znate šta ne smijete, zašto ne smijete i šta će se desiti ako prekršite pravila. To je kao saobraćajna signalizacija – jasna, vidljiva, predvidljiva. Cenzura, s druge strane, djeluje kao crna kutija – ne znate ko odlučuje, na osnovu čega, niti imate pravo žalbe. Pogledajte samo kako Facebook blokira objave – često ne znate ni zašto vam je sadržaj uklonjen, a kamoli da možete da se žalite nekome ko će to stvarno razmotriti”, navodi Vukojević.

Cenzura, dakle, za razliku od moderacije, ne štiti javni interes već ga ugrožava. Problem nastaje kada platforme uklanjaju sadržaje bez jasnog kriterijuma, ograničavaju sponzorisanje osjetljivih tema ili koriste algoritamske filtere koji potiskuju određene objave. Ova praksa utiče na oblikovanje javne debate jer publika dobija samo selektovanu sliku stvarnosti.

Kada platforme poput Facebooka preuzmu ulogu neformalnog urednika javne sfere, nastaje ozbiljan problem za demokratiju i slobodu izražavanja. Kritičke teme ostaju potisnute, a javnost gubi pristup informacijama od ključnog značaja. Ova nevidljiva kontrola sadržaja ne utiče samo na novinare, nego i na građane koji sve češće dobijaju filtriranu verziju stvarnosti.

Uticaj ograničenja na javnu diskusiju i navike publike je ogroman i opasan, ističe profesor Vukojević.

“Stvaramo generaciju koja praktikuje autocenzuru – ljudi više ne pišu šta misle nego šta će proći algoritam. To je kao da trenirate psa da ne laje – na kraju dobijete životinju koja je zaboravila svoju prirodu. Publika postaje pasivna, konzumira samo ono što joj algoritam servira. Nastaju eho komore gdje svi misle isto jer su svi drugi ućutkani. Javna diskusija postaje sterilna, bez kontroverzi, bez pravog dijaloga. To nije demokratija, to je simulacija demokratije”, upozorava Vukoijević.

“Ministarstvo istine” u digitalnoj eri

Borba protiv dezinformacija na društvenim mrežama često se prikazuje kao nužna mjera za zaštitu javnog interesa i informacione bezbjednosti. Međutim, u praksi se sve češće pokazuje da se upravo taj argument koristi kao izgovor za ograničavanje slobode govora i selektivno uklanjanje sadržaja. Na Facebooku, koji u BiH dominira kao primarna platforma za praćenje vijesti, algoritmi i mehanizmi provjere sadržaja često primjenjuju pravila na način koji više liči na kontrolu nego na zaštitu.

Platforme poput Facebooka sarađuju s globalnim i lokalnim fact-check organizacijama kako bi smanjile širenje dezinformacija, ali te saradnje nisu uvijek transparentne. U praksi se dešava da određeni sadržaji budu uklonjeni ili ograničeni bez jasnog objašnjenja zašto su označeni kao problematični. Čak i kada mediji imaju mogućnost žalbe, odgovori su često generički, spori i bez detaljnih obrazloženja, što ostavlja prostor za sumnju da se kriterijumi ne primjenjuju jednako na sve.

Profesor Vukojević smatra da postoji opasnost da „borba protiv dezinformacija” postane izgovor za pretjerana ograničenja.

“To je kao kad vlast kaže da uvodi policijski čas “radi naše sigurnosti” – može biti legitimno, ali može biti i izgovor za kontrolu. Već vidimo kako se fact-checking koristi selektivno – provjeravaju se samo određeni izvori, dok drugi prolaze nekažnjeno”, navodi Vukojević.

Što se prevencije tiče, ističe da je, prije svega, važna transparentnost procesa. Ko odlučuje šta je dezinformacija? Na osnovu čega? Ko finansira fact-checkere?

“Drugo, pluralizam u fact-checkingu – ne može jedan centar imati monopol na istinu. Treće, obrazovanje publike – najbolja odbrana od dezinformacija nije cenzura nego kritičko mišljenje. Moramo insistirati na tome da borba protiv dezinformacija ne smije postati Ministarstvo istine iz Orvelove “1984”. Rješenje nije u tome da neko drugi misli umjesto nas, nego da naučimo da mislimo sami”, naglašava Vukojević.

Online cenzura i algoritamska kontrola sadržaja nisu problem koji će nestati sami od sebe. Naprotiv, u narednim godinama možemo očekivati da će pravila digitalnih platformi postajati još kompleksnija, a njihova primjena još netransparentnija. Kako se mediji mogu prilagoditi novim ograničenjima?

Kerim Hodžić kaže da, što se tiče promjene sadržaja, izbjegavanja riječi, slika ili tema, jedina situacija u kojoj je BIRN za sada “prinuđen” izbjegavati riječi su vijesti sa heštegom #UDT.

“Kada govorimo o Palestini ili Gazi sadržaj prilagodimo tek toliko da se objave mogu sponzorisati”, kaže Hodžić.

Profesor Vukojević ističe da mediji prvo moraju da diverzifikuju platforme.

“Ne mogu sva jaja u istu korpu. Drugo, moraju da grade direktan odnos sa publikom kroz newsletter, RSS, vlastite aplikacije. Treće, treba da edukuju publiku o tome kako funkcionišu algoritmi i zašto je važno da traže informacije aktivno, a ne da čekaju da im budu servirane”, navodi Vukojević.

Naglašava da mediji moraju da se bore za svoju autonomiju.

“Ne mogu da budu robovi algoritma. Moraju da insistiraju na kvalitetu, ne na klikovima. Jer ako nastave ovako, za deset godina nećemo imati novinarstvo nego samo content farme koji proizvode ono što algoritam voli. Mediji su kao bilijarski sto na kojem se odigrava društvena stvarnost – ali ako dozvolimo da algoritmi kontrolišu taj sto, onda više nismo igrači nego kuglice koje se kotrljaju kako neko drugi udari”, upozorava Vukojević.

Gerila.info

The post Sloboda izražavanja pod algoritamskim nadzorom: Gdje prestaje moderacija, a počinje cenzura first appeared on Gerila.info.

U Republici Srpskoj, novinari i aktivisti su posebno ranjiva grupa. Istraživanje portala Gerila pokazuje da se njihovi podaci nerijetko koriste za zastrašivanje, ucjene ili pokušaje diskreditacije. Dokumentovani slučajevi jasno ukazuju na obrasce digitalnog nasilja koji ne izazivaju samo nelagodu, već duboko narušavaju osjećaj sigurnosti i profesionalni integritet novinara.

U jednom od zabilježenih slučajeva poslovni mejl jednog novinara bio je zloupotrijebljen tako što su njegovi lični podaci, uključujući identitet i službene informacije, proslijeđeni direktno tužiocu u toku trajanja sudskog procesa. Iako identitet počinioca nije poznat, sama činjenica da je novinarova komunikacija korišćena van konteksta i usmjerena ka sudskom organu, jasno ukazuje na pokušaj diskreditacije ili stvaranja pritiska. Incident nije doveo do fizičke štete, ali je izazvao osjećaj uznemirenosti i povredu profesionalne autonomije, jer su informacije koje su morale ostati u redakcijskom ili privatnom domenu, korišćene bez dozvole i s potencijalno štetnim namjerama. Takav oblik upotrebe digitalnih alata za slanje i manipulaciju informacijama predstavlja ozbiljan primjer digitalnog nasilja u formi institucionalne zloupotrebe ličnih podataka.

Drugi slučaj pokazuje drugačiji, ali jednako opasan vid zloupotrebe podataka – putem lažne online transakcije. Osoba koja je oglasila proizvod na OLX portalu bila je meta sofisticirane prevare. Nepoznata osoba, predstavljajući se kao kupac, tražila je broj njene bankovne kartice uz obrazloženje da je već izvršena uplata i da je potreban broj za preuzimanje novca. Kasnije se ispostavilo da je napadač koristio kompromitovani nalog na platformi, čime je pokušao da dođe do osjetljivih finansijskih podataka. Iako nije došlo do krađe novca, incident je izazvao ozbiljnu emocionalnu reakciju i osjećaj nesigurnosti, ukazujući koliko je lako da se obična korisnička interakcija pretvori u pokušaj digitalne eksploatacije

Ova dva primjera pokazuju da zloupotreba ličnih podataka ne mora uvijek da uključuje masovno curenje baza niti sofisticirane hakerske napade. Naprotiv, često je riječ o ciljanom, personalizovanom napadu. U prvom slučaju, zloupotreba je izvedena kroz institucionalni kanal, što dodatno komplikuje mogućnost zaštite, dok je drugi slučaj ilustracija kako i lažne ponude u e-trgovini mogu postati sredstvo krađe i manipulacije. Oba slučaja upućuju na ozbiljan nedostatak efikasnog odgovora institucija i nepostojanje proaktivnih mehanizama za zaštitu digitalnih prava. Štaviše, oni potvrđuju upozorenja stručnjaka da se digitalni prostor u Republici Srpskoj sve češće koristi kao sredstvo kontrole, a ne slobode.

Kada podaci postanu prijetnja: Obrazac digitalnih povreda u BiH i regionu

Problematika neovlašćenog pristupa i zloupotrebe ličnih podataka u digitalnom prostoru nije ograničena samo na pojedinačne slučajeve, već je prepoznata kao dio šireg, sistemskog problema u regionu. Višegodišnja istraživanja organizacija kao što je Balkanska istraživačka mreža, ukazuju na porast digitalnih prijetnji koje uključuju curenje, krađu i manipulaciju ličnim podacima, a koje naročito pogađaju novinare, aktiviste i druge javne ličnosti.

U izvještaju BIRN-a za period 2022–2023. godine zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su lični podaci, poput adresa, telefonskih brojeva ili poslovnih identiteta, korišćeni za targetirane napade, ucjene i kampanje zastrašivanja. Ovi napadi su posebno uočeni u zemljama sa slabim regulatornim okvirima i ograničenim kapacitetima za zaštitu digitalnih prava, među kojima je i Bosna i Hercegovina. Zloupotreba podataka u ovom kontekstu ima višestruke posljedice, od profesionalne diskreditacije i pravne nesigurnosti do narušavanja mentalnog zdravlja i fizičke bezbjednosti meta.

Jedan od najalarmantnijih primjera dokumentovan je u maju 2024. godine, kada je istraživački portal Detektor objavio da su hiljade adresa i telefonskih brojeva građana BiH, uključujući i pojedine novinare, javno dostupne na internet imeniku bez pristanka ili znanja pogođenih lica. Ovaj slučaj pokazuje koliko je lako da informacije koje bi trebale biti zaštićene završe u javnom domenu, i koliko je zaštita ličnih podataka krhka kada nadležne institucije ne djeluju proaktivno.

Pored ovoga, istraživanje portala Capital.ba iz januara 2024. godine otkriva zabrinjavajuće trendove u pristupu podacima u javnom sektoru. Prema tom izvještaju, privatne firme koje sarađuju sa državnim institucijama u RS nerijetko dobijaju pristup bazama podataka bez jasno definisanih ugovornih obaveza o zaštiti informacija. Takođe, istaknuto je da mnoge institucije nemaju ni osnovne politike bezbjednosti informacija, dok su procedure za prijavljivanje i procesuiranje incidenata nejasne i neefikasne.

Ovakvi nalazi potvrđuju tvrdnje stručnjaka poput direktora Banjalučkog centra za ljudska prava Dejana Lučke da zaštita ličnih podataka u Bosni i Hercegovini još uvijek nije institucionalni prioritet. Nedostaci dosadašnjeg zakona o zaštiti ličnih podataka podataka i doskorašnja neusklađenost sa evropskim GDPR standardima, kao i nedovoljna edukacija zaposlenih koji rukuju osjetljivim informacijama čine pravni sistem ranjivim i neefikasnim u zaštiti građana.

Uz sve navedeno, zabrinjava i činjenica da se institucije rijetko oglašavaju kada dođe do incidenata, što dodatno smanjuje povjerenje javnosti. Kao što pokazuje i istraživanje Gerile, većina žrtava se odlučuje na anonimnost ili ne prijavljuje slučaj, zbog osjećaja da nadležne službe neće preduzeti konkretne korake. U tom kontekstu, šira slika jasno pokazuje da incidenti neovlašćenog pristupa i zloupotrebe podataka nisu puki izolovani slučajevi, već indikator sistemske ranjivosti u oblasti digitalnih prava.

Stručnjaci upozoravaju: Tehnička zaostalost, pravna rupa i institucionalna nezainteresovanost

Stručnjaci za digitalna prava i bezbjednost informacionih sistema jasno ukazuju da je trenutno stanje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini zabrinjavajuće. Bez snažnog regulatornog okvira, bez proaktivne institucionalne zaštite i bez široke javne svijesti, građani, a posebno novinari i aktivisti, ostaju izloženi zloupotrebama koje mogu imati ozbiljne profesionalne, psihološke i bezbjednosne posljedice.

Profesor informatike Mirko Sajić sa Nezavisnog univerziteta Banja Luka ističe da se neovlašćeni pristup ličnim podacima sve češće koristi u pokušajima krađe identiteta i finansijskih prevara. Prema njegovim riječima, veliki broj korisnika ne zna prepoznati digitalne prijetnje i lako upada u zamke koje uključuju phishing mejlove, zlonamjerne linkove i lažne poruke sa zahtjevima za lične informacije. Sajić upozorava da institucionalne sigurnosne mjere, posebno u državnim, opštinskim i obrazovnim sektorima, nisu na zadovoljavajućem nivou. Jedina izuzetna mjesta, kaže on, jesu banke, ali ne zato što su domaće institucije ozbiljno pristupile zaštiti, već zato što banke posluju pod standardima matičnih institucija iz Evropske unije.

Još oštriju kritiku iznosi Dejan Lučka. On smatra da Bosna i Hercegovina već godinama zaostaje u razvoju istinskih procedura koje bi štitile digitalna prava građana.

„Bosna i Hercegovina je napokon ove godine donijela novi zakon o zaštiti ličnih podataka, čime je prema navodima zakonodonosilaca izvršila usklađivanje sa relevantnom pravnom tekovinom EU. Međutim, za pravilnu zaštitu ličnih podataka potrebno je i usklađivanje drugih propisa, kao i konkretne promjene u praksi mnogih institucija. Nažalost, generalno gledajući, kada pričamo o zaštiti ličnih podataka, mislim da ona nije prioritet u postupanju mnogih organa, što možemo vidjeti po tome što dobar dio institucija ne informiše dovoljno građane o tome kako se njihovi podaci koriste, ko im ima pristup i na koji način su zaštićeni, a naročito rijetko proaktivno obavještavaju javnost o eventualnim incidentima u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti”, ističe Lučka.

Dodaje da su problematične i tehničke mjere zaštite koje u mnogim organima nisu na najvišem nivou, a problem predstavlja i prekomjerno prikupljanje podataka, kao i nedovoljna obučenost zaposlenih koji rukuju ličnim podacima.

“Curenje informacija iz Poreske uprave i hakerski napadi na zdravstvene sisteme poput IZIS-a otkrivaju nedovoljnu pripremljenost institucija za sajber prijetnje. Kada bismo počeli priču o pooštravanju kaznene politike u ovoj oblasti ili kažnjavanje odgovornih u institucijama koji dijele lične podatke građana, vidjeli bismo da je pred nama dugačak put, a to je samo jedan segment u zaštiti digitalnih prava“, kaže Lučka.

Naglašava da čak i kada se propisi de iure usklade sa EU akijem, to je samo prva stepenica, uzevši u obzir da je potrebno implementirati odredbe u praksi, što uopšte nije jednostavna i brza radnja. Sumnja da će to biti višegodišnji proces.

„Konkretno, u slučaju zaštite podataka, to će se kretati od edukacije, preko imenovanja posebnih službenika za zaštitu podataka, pa do uvođenja i sprovođenja politika u institucijama ali i privatnom sektoru. Ukoliko bismo počeli priču i o drugim aspektima digitalnih prava, ili o digitalnoj sigurnosti u BiH, tu bismo mogli vidjeti koliko institucije, odnosno političare u njima, ova tematika ne dotiče previše”, tvrdi Lučka.

Kombinacija neznanja i sistemske nezainteresovanosti, prema Lučki, stvara pogodno tlo za zloupotrebu, posebno kada se podaci koriste za politički ili institucionalni pritisak na one koji javno govore – novinare, aktiviste i uzbunjivače.

I Sajić i Lučka se slažu da su neophodni sistemski odgovori – sprovođenje novog zakona, njegova reforma u slučaju potrebe na terenu i usklađivanje i reforma drugih propisa, uspostavljanje obavezujućih standarda i formiranje specijalizovanih jedinica za brzu reakciju na digitalne prijetnje. Naglašavaju da dok se digitalni prostor sve više koristi kao produžena ruka političkog uticaja i institucionalne kontrole, novinari i građani ostaju nezaštićeni. Ako se sada ne izgrade mehanizmi otpora i zaštite, digitalni prostor će postati mjesto straha, a ne slobode.

Digitalna prava: Nevidljiva granica slobode

U savremenom društvu koje je duboko prožeto digitalnim tehnologijama, granica između privatnog i javnog sve više postaje nejasna. Digitalna prava, iako često nevidljiva običnom korisniku interneta, čine temelj slobode i sigurnosti u online prostoru. Ona uključuju pravo na privatnost, pravo na zaštitu ličnih podataka, slobodu izražavanja, pravo na digitalnu sigurnost, ali i pristup informacijama i internetu bez straha, nadzora i zloupotrebe.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, a posebno Republike Srpske, digitalna prava su često prepoznata samo deklarativno, dok su u praksi zanemarena, ignorisana ili direktno kršena. Digitalni prostor, koji bi trebalo da bude alat za slobodu i povezivanje, sve češće se pretvara u poligon za institucionalni nadzor, cenzuru, manipulaciju informacijama i ciljana zastrašivanja, naročito usmjerena protiv onih koji govore javno – novinara, aktivista i boraca za ljudska prava.

Kako ističe Dejan Lučka, digitalna prava predstavljaju novi oblik osnovnih ljudskih prava u digitalnom okruženju, ali ih institucije i dalje ne prepoznaju kao prioritet. Pravo na digitalnu sigurnost, pravo na zaštitu identiteta i nepovredivost ličnih podataka nisu luksuz, već preduslov za slobodu govora i profesionalni rad onih koji u javnom interesu razotkrivaju korupciju, zloupotrebe i nepravdu. Kada se ta prava naruše, bilo kroz neovlašćen pristup mejlovima, objavu adresa, praćenje komunikacije ili zloupotrebu kroz platforme poput OLX-a, ne ugrožava se samo pojedinac, već se suštinski narušava javna debata i demokratski proces.

Profesor Mirko Sajić upozorava da je tehnološka pismenost u našem društvu i dalje na niskom nivou, te da većina korisnika nije svjesna rizika na internetu. Građani često ne znaju kako da se zaštite, a još češće ne prepoznaju da su njihova prava već narušena. Naglašava da nezainteresovanost sistema da podigne tehničke standarde zaštite, posebno u javnim ustanovama, ostavlja građane nezaštićenima.

“Državne, regionalne i opštinske institucije nemaju primijenjene zadovoljavajuće sigurnosne standarde, tu treba puno toga da se uradi. Privatni sektor, pogotovo mala i srednja preduzeća, gotovo da nemaju nikakvu sigurnosnu politiku zaštite informacionog sistema”, upozorava profesor Sajić.

Problem ne leži samo u korisnicima, već i u onima koji podatke obrađuju. Institucije u BiH, kako pokazuju brojna istraživanja, često nemaju ni osnovne procedure zaštite podataka, niti službenike za zaštitu privatnosti. Pored toga, kaznena politika za one koji zloupotrebljavaju pristup je gotovo nepostojeća, što dodatno podstiče nekažnjivost. Incidenti poput curenja podataka iz poreskih baza ili hakerskih napada na zdravstvene sisteme, ostaju bez jasnih institucionalnih odgovora, čime se šalje opasna poruka da je digitalna povreda prava nešto što se toleriše.

Zaštitni mehanizmi koji (ne)postoje

U virtuelnom prostoru koji sve više oblikuje našu svakodnevicu, pitanje zaštite postaje ključno: ko štiti građane kada im neko ukrade identitet, objavi privatne podatke ili koristi njihove digitalne tragove za ucjene i manipulaciju? Za novinare i aktiviste u Republici Srpskoj, to pitanje nije teorijsko, već egzistencijalno.

Istraživanja jasno pokazuju da žrtve digitalnog nasilja i zloupotrebe podataka rijetko prijavljuju incidente, a kada to učine, institucionalni odgovor je slab, spor ili u potpunosti izostaje. Regulatorna tijela, poput Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, nemaju dovoljno kapaciteta, resursa niti političke podrške da efikasno reaguju. Policijske i pravosudne institucije često nemaju obučen kadar, niti razvijene procedure za digitalne incidente, pa se čak i prijave koje se podnesu brzo zagube u birokratskim lavirintima.

Ono što dodatno zabrinjava jeste potpuna tišina institucija nakon incidenata. Kada dođe do curenja podataka, hakerskih napada ili zloupotrebe informacija, javnost se rijetko ili nikada ne obavještava. Odsustvo transparentnosti stvara utisak nekažnjivosti i gura žrtve u ćutanje, dok napadačima šalje poruku da imaju odriješene ruke.

U tom kontekstu, zaštita digitalnih prava postaje ne samo pravno, već i političko pitanje. Kako ističe Dejan Lučka, neophodno je formirati specijalizovane jedinice za brzu reakciju na digitalne prijetnje, koje bi uključivale stručnjake iz oblasti prava, informacionih tehnologija i bezbjednosti. Te jedinice bi morale imati jasan mandat, zakonsku osnovu i institucionalnu podršku da reaguju na prijetnje kao što su hakerski upadi, doxxing, phishing napadi i sistematski nadzor nad novinarima.

Osim toga, Lučka zagovara osnivanje ombudsmana za digitalna prava – nezavisne institucije koja bi imala ulogu u praćenju primjene zakona, pružanju podrške žrtvama i predlaganju sistemskih rješenja. Ovakva institucija ne bi bila samo „posrednik“ između građana i državnih tijela, već i edukator i zagovarač, sa zadatkom da gradi svijest o tome da su digitalna prava stvarna prava, a njihovo kršenje stvarna prijetnja.

Međutim, odgovornost nije isključivo na institucijama. Mediji, obrazovne ustanove i organizacije civilnog društva moraju raditi na jačanju digitalne pismenosti. Građani moraju znati svoja prava, razumjeti rizike, i imati gdje da potraže pomoć. Digitalna bezbjednost nije samo tehničko pitanje, već i pitanje kulture – kulture u kojoj je povreda privatnosti nedopustiva, a institucije obavezne da reaguju.

Gerila.info

The post Lični podaci kao oružje: Novinari i aktivisti u Republici Srpskoj na meti neovlašćenih upada u digitalni identitet first appeared on Gerila.info.

U eri društvenih mreža, ono što je nekada bilo šapat u kafani danas je postalo oružje u rukama politički motivisanih botova, anonimnih korisnika i zvaničnika koji slobodno koriste svoj status za obračun s neistomišljenicima.

To potvrđuju i rezultati istraživanja portala Gerila u vezi sa ugrožavanjem digitalnih prava i bezbjednosti novinara i aktivista u Republici Srpskoj. Najveći broj analiziranih slučajeva kršenja digitalnih prava odnosio se upravo na online uznemiravanje i govor mržnje, čineći ovu kategoriju najzastupljenijom u prijavljenim incidentima.

Neki od slučajeva podrazumijevali su vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i psovke, kao i vrijeđanje i prijetnje zbog komentara utakmice.

Što se konkretnih primjera tiče, u maju ove godine je evidentiran slučaj napada na društvenim mrežama zbog kritike geoloških istraživanja. Putem fejsbuk naloga Ozren na dlanu, te lokalnih dobojskih portala Olovka.ba i RTV Doboj, kao i portala Tanjug Srpske, vodila se hajka na eko aktiviste i portale Antikorupcija.ba i Odgovorno.ba zbog kritika načina i dodjele koncesija na geološka istraživanja na Ozrenu. Čak je objavljena i šema čime se, kako je navedeno u anketi, crtala meta na čelo eko aktivistima i novinarima koji kritički pišu o navedenoj temi.

Inače, radi se o napadima koji su se dešavali unazad godinu i po dana, a eko aktivisti Ozrenskog studenca i Ozren Gostilj su podnijeli u januaru 2025. godine krivičnu prijavu OJT Doboj, na koju su iz OJT odgovorili u maju ove godine. U prijavi je navedeno da je predmet kod MUP-a, odnosno da ništa nije učinjeno na procesuiranju, navodi se u anketi.

Pored ovog slučaja, navedeno je i da je u nekoliko navrata u posljednjih godinu dana predsjednik NO Olimpijskog centra Jahorina Nedeljko Elek iznosio neosnovane optužbe na račun urednika portala Capital Siniše Vukelića.

Naposlijetku, najteži slučaj zabilježen je u martu ove godine kada je putem društvene mreže X jedna osoba prijetila silovanjem djeteta.

“Zbog interesa istrage koju, navodno, vode policija RS i okružni tužilac u Banjaluci ne mogu govoriti o identitetima jer i nisam sto posto siguran u imena”, navodi ispitanik.

Prema podacima iz istraživanja, napadi najčešće dolaze sa anonimnih X naloga, često bez stvarnih sljedbenika, zatim sa ličnih naloga javnih zvaničnika, koji djeluju u potpunosti nekažnjeno, kao i putem komentara na Facebook stranicama medija, gdje se normalizuje govor mržnje protiv novinara, aktivista i predstavnika manjina.

Stručnjak za digitalnu transformaciju, pametne gradove i sajber bezbjednost Aleksandar Mastilović za Gerilu ističe da se pitanje balansa između slobode izražavanja i zaštite od zloupotreba nije do kraja riješilo ni u tehnološki najnaprednijim društvima.

“Evropska Komisija je usvojila direktivu o legalnom presretanju i zadržavanju informacija o tzv. prisluškivanju i stavljanju lica pod mjere praćenja za koje postoji pravno utemeljenja sumnja da su uključena u djela organizovanog kriminala ili terorizma. Par godina kasnije Evropski sud je stavio van snage tu direktivu (zakon) sa obrazloženjem da se radi o nesrazmjernim ovlašćenjima spram rizika. Iz samog obrazloženja se vidi da se pogled na to može mijenjati prema trenutnom riziku – ako bi javnost bila ubijeđena da stvarno prijeti opasnost od npr. terorističkih napada, vjerovatno bi bili skloniji odustati dijelom od svog prava na privatnost u korist veće bezbjednosti. I tu nema vage koja bi tačno odvagala granicu”, navodi Mastilović.

Ocjenjuje da Bosna i Hercegovina, zbog svog tehnološkog zaostatka, još nije pogođena na način kako su pogođene razvijenije zemlje, ali upozorava da su prijetnje realne i da već postoje primjeri zloupotreba i u domaćem prostoru.

Dalje, naglašava da je razvoj tehnologija, a posebno vještačke inteligencije, stvorio platformu da se pomoću naprednih alata može kreirati vijest ili video gdje neko čita i izgovara potpuno netačne vijesti i da sve izgleda savršeno uvjerljivo.

“To su tzv. „deepfake“ prevare, i pitanje je kako će se regulacija izboriti sa tim trendom”, ističe Mastilović.

Posljedice: od psihološkog pritiska do autocenzure

Iako se online uvrede i prijetnje često relativizuju kao „samo riječi na internetu“, njihove posljedice po pojedince koji su izloženi konstantnom digitalnom nasilju mogu biti duboko traumatizujuće i dugoročne. Posebno su ranjivi novinari i aktivisti, koji su zbog prirode svog rada konstantno izloženi javnosti, nerijetko bez institucionalne zaštite.

„Napad je na mene prilično uticao jer se radilo o mom djetetu“, naveo je ispitanik čiji je slučaj prijetnje silovanjem kćerke evidentiran kao jedan od najtežih.

Psiholozi i stručnjaci za bezbjednost medijskih radnika ukazuju da su ovakve prijetnje posebno štetne kada su usmjerene na porodicu ili privatni život žrtve. Seksualizovane prijetnje, napadi na djecu ili pokušaji zastrašivanja putem doxxinga (objavljivanja ličnih podataka) mogu izazvati dugotrajne anksiozne poremećaje, depresiju, pa čak i PTSP.

Osim direktnog psihološkog uticaja, online uznemiravanje ima i ozbiljne profesionalne posljedice. Praksa autocenzure, iako neformalna i teško mjerljiva, postaje sve češća posljedica digitalnog nasilja. Dugoročno gledano, to vodi do smanjenja kritičkog prostora u medijima, do stagnacije istraživačkog novinarstva i gušenja slobode izražavanja u društvu.

Prema istraživanju koje je 2023. godine sproveo European Centre for Press and Media Freedom, u EU glavna vrsta zabilježenih incidenata su bili verbalni napadi (koji su činili 35,9 % svih napada). Takođe, 20,6% incidenata u EU uključivalo je neku vrstu fizičkog napada, posebno tokom izvještavanja o protestima. Zabilježeni su i slučajevi koji uključuju napade na imovinu (17,4%) i cenzuru (15,9%), poput blokiranog pristupa događajima ili konferencijama za novinare. Glavni izvor napada ostali su privatne osobe (gotovo 33% slučajeva), a slijede ih javni zvaničnici (17,9%) te policija i državna bezbjednost (12,6%).

Kad institucije ne reaguju, napadači se ohrabruju

Direktor “Banjalučkog centra za ljudska prava” Dejan Lučka za Gerilu kaže da su uznemiravanje i govor mržnje u digitalnom prostoru postali praktično svakodnevica u Republici Srpskoj i BiH i da su se počeli doživljavati kao neka vrsta prihvaćene normalnosti, koja to svakako ne bi smjela biti.

“Rekao bih i da su aktivisti i novinari među grupama koje su najviše na udaru, i da je teško naći nekog novinara ili osobu iz nevladinih organizacija koji se bave tzv. „škakljivijim temama” u našem društvu, a da nije doživio neki oblik online uznemiravanja ili prijetnji. Živimo u dobu kada su društvene mreže i portali bez pravilne moderacije i etičkog novinarstva praktično omogućili čak i vođenje kampanja targetiranja, uznemiravanja i linča protiv neistomišljenika, naročito iz medijske i aktivističke sfere, kojima se javni organi veoma malo bave”, ističe Lučka.

Iako Republika Srpska i Bosna i Hercegovina formalno posjeduju određene zakonske mehanizme koji bi mogli obuhvatiti online uznemiravanje i govor mržnje, analiza njihovog stvarnog učinka otkriva zabrinjavajući raskorak između normativnog okvira i njegove primjene u praksi.

To ističe i Lučka koji naglašava da u određenom obimu postoje neka krivična djela kojima se može sankcionisati npr. jedna vrsta prijetnji ili govora mržnje i podsticanja nasilja upućena prema nekome ili nekoj grupi lica, ali da ne postoji konkretno i decidno definisano nasilje na internetu da je na jedinstven način definisano u svim krivičnim zakonima u BiH kao krivično djelo, na zadovoljavajući i harmonizovan način.

U Krivičnom zakoniku RS, kako ističe Lučka, postoji krivično djelo ugrožavanje sigurnosti prema kome će se kazniti onaj ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom.

“Takođe, postoji krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje u kome je definisano da će se kazniti onaj ko, između ostalog, putem kompjuterskog sistema ili društvene mreže, ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualno opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina”, navodi Lučka.

Dalje, postoji i polno uznemiravanje koje je definisano kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje polne prirode koje je usmjereno na povredu dostojanstva nekog lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ono je, kako naglašava Lučka, kažnjivo i ako je učinjeno korištenjem kompjuterske mreže ili nekog drugog vida komunikacije.

Dodaje da postoje i druga krivična djela koja mogu da budu učinjena u okviru vršenja nasilja na internetu ili koja mogu da budu uvod u nasilje i uznemiravanje na internetu, kao što su npr. zloupotreba fotografije i video-zapisa polno eksplicitnog sadržaja ili neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka. Takođe, postoje i prekršajne kazne za npr. vrijeđanje ili ugrožavanje bezbjednosti prijetnjom napada na život, tijelo ili imovinu iz Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske.

Dakle, zaključuje Lučka, postoji određeno definisanje nekih djela i navođenje da se mogu počiniti i putem kompjuterske mreže ili društvenih mreža, ali isto tako i trenutno propisana krivična djela se mogu učiniti i u online sferi ukoliko imaju sva obilježija iz zakona.

“Ipak, mislim da najviše nedostaje striktno propisivanje krivičnog djela nasilje na internetu, uz sve njegove specifičnosti, kojim bi se tačno definisalo šta sve spada u ovo nasilje i koja je kazna za to djelo, i to na jedinstven način u svim krivičnim zakonima u BiH”, ističe Lučka.

Pravna regulativa u RS i BiH, dakle, generalno ne prepoznaje digitalni prostor kao specifičan kontekst nasilja i uznemiravanja. Nema posebnog zakona o cyber nasilju, niti su postojeći zakoni usklađeni sa evropskim aktima kao što su EU Digital Services Act (DSA) koji definiše obaveze platformi, pravo korisnika na žalbu i mehanizme za borbu protiv dezinformacija i govora mržnje, ili Preporuka Savjeta Evrope CM/Rec(2022)16 koja poziva države članice da prepoznaju online napade na novinare kao napade na slobodu medija.

Mnogobrojne analize ukazuju na sve češće online napade na novinare, sa veoma malim brojem sudskih epiloga napada. To ukazuje na nedostatak volje, kapaciteta ili znanja institucija da se bave online nasiljem, pogotovo kada dolazi iz političkih ili para-političkih krugova.

Zabrinjava i činjenica da vlasti u RS sve češće posežu za zakonodavnim rješenjima koja mogu dodatno ugroziti slobodu izražavanja pod plaštom borbe protiv „lažnih vijesti“. Izmjena Krivičnog zakonika RS iz 2023. godine, koja je uvela krivično djelo „uvrede“ i „klevete“, naišla je na oštre kritike domaće i međunarodne javnosti, jer otvara prostor za kriminalizaciju novinarskog rada i zastrašivanje građana.

Institucionalni odgovor

Iako digitalno nasilje prema novinarima, aktivistima i građanima u Republici Srpskoj postaje sve učestalije i ozbiljnije, institucionalni odgovor ostaje spor, nejasan i često potpuno izostaje. Ovaj nedostatak sistemskog pristupa, jasne nadležnosti i funkcionalnih mehanizama zaštite stvara ono što stručnjaci nazivaju „institucionalnim vakuumom“ – prostor u kojem se digitalna prava teoretski priznaju, ali se u praksi zanemaruju.

Dejan Lučka ističe da je u većini slučajeva reakcija institucija spora, formalna i minimalna i često je svedena na rečenicu da „nema elemenata krivičnog djela”, bez ulaženja u suštinu problematike. Analize pokazuju da se bilježi malo podignutih optužnica za digitalno uznemiravanje, od čega su gotovo svi predmeti okončani bez osuđujuće presude.

“Problem u ovome je što se često online nasilje ne shvata dovoljno ozbiljno ako ne uključuje „fizičku prijetnju smrću” ili direktno ugrožavanje života. Isto tako, službenici često nemaju dovoljno mogućnosti da prate sve tragove, posebno kod anonimnih naloga ili stranih platformi, a dešava se i da savjetuju žrtvama „da blokiraju i ne čitaju”, ili da zaključaju svoje profile na društvenim mrežama, umjesto da djeluju. Sama tužilaštva znaju da zaključuju da nema elemenata krivičnog djela, pogotovo ako prijetnja nije vrlo konkretna (npr. „ubiću te” se lakše procesuira nego „znaš šta te čeka”). Ipak, to je donekle i shvatljivo u našim prilikama, jer je jasno da je institucijama neophodan i kadar koji bi bio stručno osposobljen i nadležan samo za ovakava djela, kao i ostali resursi da bi se mogle uhvatiti u koštac sa svim problemima i brzim razvojem digitalnog svijeta”, navodi Lučka.

S druge strane, Mastilović ističe da policijske organizacije u BiH razvijaju svoje sektore za visokotehnološki kriminal i da su relativno spremni za to i da je cijeli niz prevara u sferi zloupotrebe interneta i digitalnih tehnologija riješen zahvaljujući njihovom radu.

“Oni zaista rade težak posao i to nije ništa manje izazovno i njihovim kolegama iz mnogo bogatijih i tehnički naprednijih država. Ipak, mislim da im moramo pomoći značajno efektnijom i prilagođenijom legislativom i kampanjama razvoja svijesti kod ljudi o rizicima digitalnih rješenja. Pri tome nije namjera da se ljudi odbiju od inovacija – štaviše, da ih naučimo da te alate koriste odgovorno, mudro, da se nauče čuvati i da sve to „voze“ ispravno. I automobile naučimo da vozimo, i ako to radimo kako treba imamo benefite, a rizike po zdralje i život minimizujemo – slično je i kod digitalnih tehnologija”, kaže Mastilović.

Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH formalno može reagovati na povrede prava na slobodu izražavanja i digitalnu privatnost, ali u praksi ta pomoć dolazi sporo i ima ograničen efekat. Ombudsman često djeluje na nivou preporuka, koje institucije u Republici Srpskoj ne moraju da usvoje, niti snose posljedice ako ih ignorišu. Pored toga, politički kontekst dodatno ograničava kapacitet ove institucije da reaguje na napade koji dolaze od strane javnih funkcionera ili njihovih bliskih mreža.

Iako u RS postoji Tim za reagovanje na računarske incidente (CERT), njegova uloga se odnosi na infrastrukturu, sistemske bezbjednosne propuste i širenje zlonamjernih softvera. U slučajevima gdje su žrtve pojedinci, novinari ili aktivisti, CERT RS ne pruža ni pravnu, ni tehničku podršku, niti se aktivno uključuje u prevenciju ili dokumentovanje digitalnih napada. Za razliku od CERT timova u nekim zemljama EU (npr. Holandija ili Njemačka), koji imaju razvijene mehanizme saradnje s medijima i civilnim sektorom, u RS ta veza ili ne postoji, ili je isključivo deklarativna.

Aleksandar Mastilović ističe da BiH nema uređen prostor sajber bezbjednosti.

“Još uvijek je pitanje političkog usaglašavanja da li je državni nivo ili entiteti odgovoran za ovu zadaću ili je to pitanje dijeljene nadležnosti. Bilo koje rješenje se mora usvojiti i mora se usvojiti neki oblik jednog ili više zakona o informacionoj bezbjednost i formirati CERT/CSIRT ili više njih koji će štititi digitalni suverenitet BiH, a posebno u segmentu kritične i esencijalne infrastrukture kao što je vodosnadbjevanje, elektromreža, putne komunikacije, sistemi za grijanje, distribucija gasa, poštanski saobraćaj i drugo što već nalaže EU NIS-2 direktiva sa kojom ćemo se zasigurno usaglašavati”, naglašava Mastilović.

Uzevši u obzir da ne postoji jedinstveno tijelo koje koordiniše odgovor na digitalna kršenja prava, odnosno da policija, tužilaštva, CERT, agencije za zaštitu ličnih podataka i sudovi djeluju fragmentisano, bez jasne saradnje i bez zajedničkih protokola, žrtve se često nalaze u situaciji da ne znaju kome se mogu obratiti, koja je adresa za hitnu intervenciju, i šta da očekuju od institucija. Ovaj pravni i institucionalni haos obeshrabruje ljude da uopšte prijave digitalne napade.

Online govor mržnje nije izolovan incident, već simptom dubokog društvenog problema. U politički polarizovanom društvu, uz slab institucionalni odgovor i neefikasan pravosudni sistem, digitalno nasilje postaje oružje u službi zastrašivanja.

Gerila.info

The post „Digitalna paljba“: Kako prijetnje i uvrede na mrežama ciljaju novinare i aktiviste first appeared on Gerila.info.

Podaci iz istraživanja portala Gerila u vezi sa ugrožavanjem digitalnih prava i bezbjednosti novinara i aktivista u Republici Srpskoj pokazuju da je svaki četvrti zabilježeni incident u vezi sa širenjem dezinformacija.

Primjer s početka ove godine pokazuje kako su bot profili na društvenoj mreži X širili lažne tvrdnje o uzrocima nesreće u Novom Sadu, gdje je usljed pada nadstrešnice stradalo više osoba. Umjesto fokusiranja na odgovornost izvođača radova i lokalnih vlasti, mreža lažnih naloga širila je teorije zavjere o sabotaži, „plaćenicima opozicije“ i „stranim centrima moći“. Iako je incident formalno bio vezan za Srbiju, širenje tih sadržaja bilo je intenzivno i u Republici Srpskoj, posebno u kontekstu studentskih protesta koji su dobili regionalnu pažnju.

Jedan od najozbiljnijih slučajeva širenja dezinformacija dokumentovanih u istraživanju odnosi se na psihologa i kolumnistu Srđana Puhala, koji je prije izvjesnog vremena javno postavio pitanje o verifikaciji broja ubijene djece u Sarajevu tokom rata. Umjesto argumenata i podataka, Puhalo je doživio brutalnu kampanju uvreda, optužbi da je „kurir smrti“, prijetnji smrću i pokušaja fizičkih napada. Incident je kulminirao saopštenjem Udruženja novinara BiH, ali bez konkretne institucionalne zaštite.

“Nisam ništa očekivao, ali je reakcija bila žestoka i trajala je dugo. Sve je krenulo od društvenih mreža, da bi se prelilo u medije i politiku. Svi su imali mišljenje o tome, ali niko nije ponudio relevantne podatke, ni tada ni danas. O svemu se pričalo osim o dokazima. Mene su prvo optužili da sam kao vojnik RS ubijao djecu u Sarajevu, potom da sam dijelio pozive Bošnjacima 1992. godine da se jave na radnu obavezu i koji su kasnije ubijeni, ali ništa od toga nije tačno i to se sada nalazi na sudu. Ostao mi je nadimak “kurir smrti”. Bilo je gomila prijetnji preko odruštvenih mreža, bilo je dobacivanja na ulici i pokušaja pljuvanja, ali to je očekivano kada dirnete neki tabu. Emocije su bile pomiješane, bilo je ponosa jer sam otvorio jednu važnu temu, ali i straha i zabrinutosti za bezbjednost”, naveo je Puhalo u upitniku.

Tehnologija + nepismenost = savršena oluja

Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, za Gerilu ističe da je prepoznavanje dezinformacija danas izuzetno složeno zbog tehnoloških alata poput algoritama, deepfake tehnologija, AI alata i bot mreža koje stvaraju lažni dojam vjerodostojnosti, ali i zbog društvenih faktora poput pristrasnosti potvrde, polarizacije i nedostatka obrazovanja. Efikasna borba protiv dezinformacija zahtijeva visoke kompetencije, kritičko razmišljanje i stalnu medijsku edukaciju korisnika.

Prema riječima Vukojevića, većina čitalaca u Bosni i Hercegovini suočava se s niskim nivoom digitalne pismenosti, što potvrđuju brojna lokalna i regionalna istraživanja. Digitalna pismenost ne podrazumijeva samo tehničko rukovanje digitalnim alatima, već obuhvata i sposobnost kritičkog sagledavanja sadržaja, razumijevanja konteksta, provjere izvora, prepoznavanja manipulacija i procjene tačnosti informacija. Nedostatak obrazovnih programa koji bi sistematski razvijali ove vještine, kako u formalnom, tako i u neformalnom obrazovanju, ostavlja veliki dio građana izloženim dezinformacijama, lažnim vijestima i propagandi.

Novinarka Ljiljana Smiljanić ističe da je prepoznavanje dezinformacija sve izazovniji zadatak, čak i za profesionalce. Navodi da više nije dovoljno osloniti se na dva ili tri izvora, dok novinari, zbog brzine širenja informacija i obima posla, posebno na portalima, imaju sve manje vremena za temeljne provjere. Ipak, naglašava da to ne može biti izgovor za objavljivanje neprovjerenih informacija, jer odgovornost novinara mora ostati prioritet. Smiljanićeva dodaje da je digitalna pismenost važna, ali da bez unapređenja opšte pismenosti ne može biti značajnog napretka u borbi protiv dezinformacija. Nažalost, smatra da je obrazovni sistem na veoma niskom nivou, što dodatno otežava razvoj digitalnih kompetencija.

Glavni urednik TV K3 iz Prnjavora, Branko Dakić, za Gerilu ističe da je u vremenu ubrzane digitalizacije i ekspanzije društvenih mreža veoma lako postati žrtva dezinformacija. Navodi da čak i novinarima ponekad nije jednostavno razlikovati tačne informacije od spinova i lažnih vijesti, ali da oni imaju mogućnost provjere kroz pouzdane izvore. S druge strane, prosječni čitaoci često nemaju te resurse i zbog toga lako postaju mete dezinformacija, nerijetko formirajući stavove na osnovu naslova, klikbejtova ili čak satiričnih tekstova.

Dakić upozorava da je nizak nivo digitalne pismenosti jedan od najvećih problema u BiH. Iako većina koristi pametne telefone i računare, istraživanja pokazuju da BiH spada među zemlje s najnižim nivoom digitalnih vještina u Evropi. Podaci govore da svaki četvrti stanovnik tri mjeseca nije koristio internet, dok preko 40% populacije nema ni osnovne digitalne kompetencije, što predstavlja ozbiljan izazov za društvo.

Dezinformacije – hibridni sistem prijetnji opstanku društva

Komunikacijska savjetnica i medijska trenerica Marija Milić kaže da je sve teže razlikovati informacije od dezinformacija, jer su ljudi na to navikli. Glavni izvor lažnih vijesti su anonimni portali bez impresuma i odgovornosti. Oni plasiraju netačne informacije koje prenose komercijalni mediji, društvene mreže, pa čak i javni servisi. Ljudi vjeruju da iza tih portala stoje novinari, iako tu nema redakcije. Političarima ovakvo stanje odgovara jer im olakšava blaćenje protivnika. Niko od političkih aktera ne pokazuje ozbiljnu volju da promijeni situaciju.

Milić upozorava da rast online medija donosi globalne probleme. Dok uređena društva dezinformacije shvataju kao prijetnju, Bosna i Hercegovina nema jasan okvir za borbu protiv njih. Evropska unija ima Strategiju za borbu protiv dezinformacija, a kod nas vlada potpuni haos. Milić poredi ovakvo stanje s neuređenim saobraćajem. Dezinformacije nisu bezopasne – tokom pandemije su dovele i do ljudskih žrtava zbog lažnih informacija o liječenju.

Evropska unija već godinama razvija strategije za borbu protiv dezinformacija, uključujući Kodeks dobre prakse, East Stratcom Task Force i zakonodavne prijedloge koji podrazumijevaju transparentnost algoritama i odgovornost platformi. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, međutim, svijest o dezinformacijama kao hibridnoj prijetnji tek počinje da se formira.

Gerila.info

The post Digitalna (ne)zaštićenost: Širenje dezinformacija u Republici Srpskoj first appeared on Gerila.info.

Ova vrsta napada — Distributed Denial of service (DDoS) — ima za cilj da preopterećenjem servera onemogući korisnicima pristup portalu. S obzirom na ozbiljnost i tehničku složenost napada, sve su učestalije sumnje da iza ovakvih akcija stoje dobro organizovane grupe koje djeluju po nalogu naručilaca, moguće izvan Bosne i Hercegovine.

U toku je hakerski DDoS napad iz više od 20 zemalja na portal https://t.co/PUPDvIKiHR. Najobimniji napad koordiniran je iz Nizozemske

— Istraga.ba (@IstragaB) April 21, 2025

Ovo, nažalost, nije izolovan slučaj. Prošlog mjeseca je portal Capital takođe bio privremeno oboren usljed intenzivnog sajber napada. Tada su napadi identifikovani kao dolazeći sa IP adresa iz Singapura, preko servera kompanije Alibaba Cloud, što je ukazivalo na profesionalno pripremljenu operaciju. Redakcija Capitala je tada upozorila da očekuje novi i još snažniji talas napada, ističući kako se napadi dešavaju upravo u trenucima kada objavljuju tekstove o zloupotrebama javnih sredstava i političkim aferama.

Slične hakerske prijetnje i napade pretrpjeli su i portali Žurnal, Buka i drugi mediji koji se bave istraživačkim novinarstvom. Napadi variraju od jednostavnih DDoS tehnika, do pokušaja krađe podataka kroz fišing i sofisticirane pokušaje proboja u administrativne sisteme.

Zajednički imenilac gotovo svih napada jeste trenutak u kojem su mediji izloženi najvećoj pažnji javnosti zbog objavljenih istraživanja — bilo da se radi o političkim zloupotrebama, poslovnim malverzacijama ili bezbjednosnim prijetnjama.

Stručnjaci za sajber sigurnost ističu da napadi često dolaze iz zemalja u kojima je moguće anonimno zakupiti servere, čime se dodatno zamagljuju tragovi i otežava identifikacija naručilaca. Međutim, prema dosadašnjim iskustvima, jasno je da mete nisu birane slučajno — radi se o medijima čiji rad ne odgovara moćnim akterima političke i poslovne scene.

Organizacije koje se bave zaštitom medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini i regionu već duže vrijeme upozoravaju na zabrinjavajući trend porasta digitalnih prijetnji prema nezavisnim medijima. Ovakvi napadi predstavljaju direktan udar ne samo na novinare i redakcije, već i na temeljna demokratska prava građana — pravo na informaciju i slobodu izražavanja.

Dok Istraga nastoji da stabilizuje rad svog portala i odbrani se od digitalne agresije, ostaje da se vidi hoće li domaće institucije, ali i međunarodni partneri, konačno prepoznati ozbiljnost prijetnje i reagovati adekvatnim mjerama zaštite. Jer napadi na medije su, u suštini, napadi na javni interes.

Gerila.info

The post Novi hakerski napad na medije: Portal Istraga oboren iz Holandije first appeared on Gerila.info.

Prema informacijama koje je redakcija podijelila na društvenim mrežama, utvrđeno je da je napad stigao preko IP adresa iz Singapura i servera Alibaba Cloud, što ukazuje na dobro organizovanu operaciju sa mogućim naručiocima izvan BiH.

„Naša IT podrška je uspjela uspostaviti normalno funkcionisanje sajta, uz upozorenje da uskoro očekuje novi i jači talas napada“, navedeno je u objavi portala Capital.

Na naš portal je juče izvršen jak hakerski napad, zbog čega smo određeno vrijeme bili nedostupni čitaocima. Ustanovili smo da je naručeni napad stigao preko IP adresa u Singapuru i servera Alibaba Cloud.
Naša IT podrška je uspjela uspostaviti normalno funkcionisanje sajta, uz…

— CAPITAL.ba (@portal_CAPITAL) March 14, 2025

Ovo nije prvi slučaj da se mediji u BiH suočavaju sa sajber napadima. S obzirom na to da Capital redovno objavljuje istraživačke tekstove o korupciji, zloupotrebama javnih sredstava i političkim aferama, sumnja se da napadi nisu slučajni.

Slično su ranije prošli i portali Žurnal, Buka, Inforadar, te drugi mediji koji se bave istraživačkim novinarstvom. Metode napada variraju – od DDoS napada koji obaraju sajtove, fišing pokušaja s ciljem krađe podataka, pa sve do sofisticiranih pokušaja proboja u administrativne sisteme portala.

Iako precizni naručioci napada ostaju nepoznati, dosadašnji slučajevi pokazuju da se hakerski napadi najčešće intenziviraju u trenucima kada mediji objavljuju priče koje razotkrivaju političku korupciju ili ekonomske malverzacije. Upotreba stranih servera i IP adresa dodatno otežava identifikaciju odgovornih.

Stručnjaci za sajber sigurnost upozoravaju da ovakvi napadi često dolaze iz zemalja koje nude mogućnost anonimnog iznajmljivanja servera, ali da naručioci mogu biti iz BiH ili regiona. Pored toga, neki od ovih napada mogu biti i dio šire strategije zastrašivanja medija, kako bi se smanjio prostor za objektivno izvještavanje.

Digitalna prava: Nevidljiva granica slobode u online svijetu

Organizacije koje se bave zaštitom medijskih sloboda u BiH i regionu već su ranije upozoravale na rastući trend sajber prijetnji. Ističu da je svaki napad na novinarski rad direktan napad na slobodu izražavanja i pravo građana da budu informisani.

Dok Capital i dalje pruža nesmetano informisanje uprkos napadima, postavlja se ključno pitanje – hoće li institucije u BiH prepoznati ozbiljnost problema i preduzeti konkretne korake u zaštiti nezavisnih medija od digitalnih prijetnji?

Gerila.info

The post Mediji u BiH pod udarom hakerskih napada: Ko stoji iza pokušaja gušenja slobode informisanja? first appeared on Gerila.info.

„Poštovani članovi grupe BOJkot.ba, administratori i moderatori se izvinjavaju zbog izbrisanih postova. Nažalost, grupa je bila meta hakerskog napada, ali radimo na oporavku i vraćanju svih vaših objava. Takođe, izvinjavamo se što nismo mogli brže reagovati u rješavanju problema. Hvala vam na strpljenju i podršci“, poručili su administratori u saopštenju objavljenom na Facebooku.

Hakerski napad dogodio se u trenutku kada je u Bosni i Hercegovini započeo dvodnevni bojkot trgovina, kojim građani žele izraziti nezadovoljstvo zbog visokih cijena osnovnih životnih namirnica. Bojkot, koji traje od 7. do 9. februara, ima za cilj vršenje pritiska na trgovačke lance i nadležne institucije kako bi se smanjili troškovi života.

Organizatori akcije pozvali su građane da u petak i subotu ne kupuju ništa, te da racionaliziraju potrošnju tokom ostalih dana. Očekuje se da će dvodnevna akcija imati veći odjek od prethodnog jednodnevnog bojkota održanog 31. januara.

Iako administratori grupe nisu direktno optužili nikoga za hakerski napad, mnogi članovi grupe smatraju da bi to moglo biti povezano s interesima trgovačkih lanaca ili određenih političkih i ekonomskih aktera kojima ovakve inicijative ne odgovaraju.

Hakerski napadi na aktivističke grupe na društvenim mrežama nisu rijetkost, a često se koriste kao način gušenja građanskih inicijativa. Ovaj incident otvara pitanje bezbjednosnih digitalnih platformi za organizaciju građanskih protesta i potrebe za jačom zaštitom takvih online zajednica.

Bez obzira na tehničke probleme i napade, administratori BOJkot.ba poručuju da ih to neće spriječiti u nastavku borbe protiv rasta cijena. Planiraju dodatne akcije i nastavak pritiska na trgovačke lance i institucije, a građane pozivaju na istrajnost i solidarnost u borbi za niže cijene osnovnih namirnica.

Gerila.info

The post Hakerski napad na Facebook grupu BOJkot.ba tokom dvodnevnog bojkota trgovina u BiH first appeared on Gerila.info.

Digitalna prava, kao temelj slobodnog i sigurnog djelovanja na internetu, postaju neophodna za očuvanje osnovnih ljudskih prava u virtuelnom prostoru. Međutim, u regiji kakva je naša, gdje su političke, društvene i ekonomske tenzije visoke, digitalni prostor često je arena sukoba, kontrole i manipulacije.

Internet, zamišljen kao univerzalna platforma slobode, sve češće postaje oružje cenzure, nadzora i uznemiravanja. Novinari i aktivisti, koji bi trebali biti glasnici istine i promjena, često su mete online napada, govora mržnje i sistematskog nadzora. Ovi oblici digitalnog nasilja ne samo da ugrožavaju pojedince već utiču i na društvo u cjelini, stvarajući atmosferu straha i autocenzure.

Govori mržnje, dezinformacije i manipulacija postaju uobičajena valuta online diskursa, dok mehanizmi zaštite – kako pravni tako i tehnički – često zaostaju za brzim razvojem tehnologije. Za prosječnog korisnika interneta, kršenje digitalnih prava može značiti gubitak privatnosti, manipulaciju informacijama ili čak direktnu fizičku ugroženost zbog objavljenog mišljenja.

Profesor Mirko Sajić sa Fakulteta za informatiku Nezavisnog univerziteta Banja Luka ističe da je najveći problem što neovlašteni pristup podacima može za posljedicu imati finansijsku prevaru i/ili krađu identiteta. Pored tih sigurnosnih rizika, bitna je i povreda privatnosti, gubitak povjerenja i sl.

“Jedan od najčešćih propusta korisnika je otvaranje svakakvih emailova koji kriju određene viruse, malware i sl. Savjet je da se otvaraju samo emailovi od poznatih pošiljaoca, mada i oni mogu biti hackovani. Pogotovo su česti emailovi, u kojima vam se nude razne opcije brzog bogaćenja od strane nepoznatih osoba i sl. To se lako prepoznaje iz sadržine poruka, najčešće skopčano sa pravopisnim greškama, hitnošću i traženjem ličnih informacija. Uostalom, uvijek se treba zapitati, zašto je neko odabro baš vas, da podijeli sa vama određenu dobit”, upozorava profesor Sajić pružajući generalni savjet – uopšte ne otvarati takve emailove!

Dok se globalni lideri sve više fokusiraju na regulaciju interneta i zaštitu digitalnih prava, lokalni konteksti, poput onog u Bosni i Hercegovini, suočavaju se s izazovima implementacije ovih standarda. Institucije su često spore, pravni okviri zastarjeli, a svijest građana o digitalnim pravima minimalna.

Profesor Sajić ističe da, kao i u ostalim segmentima razvoja, naša regija zaostaje za razvijenim zemljama.

“S druge strane, upravo zbog zaostalosti, prije svega privrede, znatno manji je obim napada, jer smo manje zanimljivo područje za sticanje dobiti putem krađe i ostalih protivzakonitih metoda rađenih elektronskim putem”, navodi profesor Sajić.

Naglašava da našu regiju više štiti nezainteresovanoast hakera visokog nivoa, nego što je činjeno da se izgrade adekvatne sigurnosne zaštite.

“Nešto veći stepen zaštite je npr. u bankama, ali to je posljedica toga što su banke kod nas većinom članice grupacija registrovanih u EU, pa samim tim su prinuđene da u skladu sa grupnom politikom izgrađuju sigurnosni informacioni sistem. Državne, regionalne i opštinske institucije nemaju primijenjene zadovoljavajuće sigurnosne standarde, tu treba puno toga da se uradi. Privatni sektor, pogotovo mala i srednja preduzeća, gotovo da nemaju nikakvu sigurnosnu politiku zaštite informacionog sistema”, upozorava profesor Sajić.

Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, za Gerilu ističe da su pravni okviri u našoj regiji djelimično usklađeni sa standardima Evropske unije, a postoje i značajni nedostaci.

“Kao primjer mogu da uzmem Opštu uredbu o zaštiti podataka (General Data Protection Regulation – GDPR). Srbija je npr. donijela Zakon o zaštiti podataka o ličnosti kojim je pokušala harmonizovati svoje pravo sa evropskim akijem u pogledu zaštite podataka o ličnosti. Međutim, ovaj zakon nije bio potpuno usklađen sa drugim propisima, ili bolje rečeno, drugi sektorski zakoni nisu usklađeni sa njim, što dovodi do neadekvatne zaštite podataka građana. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina još uvijek nije čak ni donijela novi zakon o zaštiti ličnih podataka, a o usklađenosti drugih zakona da i ne pričam”, ističe Lučka.

Naglašava da, kada pričamo o zaštiti ličnih podataka, ona nije prioritet u postupanju mnogih organa, što možemo vidjeti po tome što dobar dio institucija ne informiše dovoljno građane o tome kako se njihovi podaci koriste, ko im ima pristup i na koji način su zaštićeni, a naročito rijetko proaktivno obavještavaju javnost o eventualnim incidentima u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti.

“Tu su svakako i problematične tehničke mjere zaštite koje u mnogim organima nisu na najvišem nivou, a problem predstavlja i prekomjerno prikupljanje podataka, kao i nedovoljna obučenost zaposlenih koji rukuju ličnim podacima. Curenje informacija iz Poreske uprave i hakerski napadi na zdravstvene sisteme poput IZIS-a otkrivaju nedovoljnu pripremljenost institucija za sajber prijetnje. Kada bismo počeli priču o pooštravanju kaznene politike u ovoj oblasti ili kažnjavanje odgovornih u institucijama koji dijele lične podatke građana, vidjeli bismo da je pred nama dugačak put, a to je samo jedan segment u zaštiti digitalnih prava”, navodi Lučka.

Profesor Sajić naglašava da je nedovoljna edukacija i obuka korisnika u smislu jačanja informatičke svijesti i zaštite i dalje osnovni problem. Prema njemu, osnovni koraci u edukovanju građana bi trebali da idu u smjeru omasovljenja adekvatnih edukacija.

“Potrebno je obezbijediti dovoljan broj adekvatnih predavača, što povlači znatno veće investicije u tom pravcu, medijsko prisustvo na tu temu da pobudi prosječnog klijenta da pristupi takvim predavanjima, obezbjeđenje besplatnih emisija, online help usluga na tu temu i slično”, ističe profesor Sajić.

I Lučka ističe da je značajan problem u samim građanima koji nisu dovoljno svjesni svojih digitalnih prava, što ih čini ranjivim na zloupotrebe.

“To možemo vidjeti na primjeru prava vezanih za podatke o ličnosti, koje građani olako daju na sve strane, kako trećim licima tako i na internetu, apsolutno nesvjesni različitih rizika koje ovakvo davanje podataka može da nosi; dok zaposleni, naročito u privatnom sektoru, nemaju dovoljno obuke o podacima i zaštiti podataka, pa i oni često traže podatke koje ne bi trebalo tražiti”, navodi Lučka.

Slično profesoru Sajiću koji smatra da je neophodna ozbiljnija tehnološka edukacija, Lučka ističe da obrazovne institucije, javni medijski servisi i izvršna vlast imaju dužnost da organizuju lako razumljive i zanimljive kampanje za podizanje svijesti građana u ovom pogledu.

Uticaj cenzure i nadzora na slobodu izražavanja

Dejan Lučka navodi da cenzura i nadzor stvaraju, a u slučaju BiH i podgrijavaju postojeću atmosferu straha i autocenzure među novinarima i aktivistima, ograničavajući njihovu slobodu da istražuju i objavljuju osjetljive teme, odnosno njihovu slobodu izražavanja.

“Postojeći pravni mehanizmi u nekim slučajevima funkcionišu, ali u mnogim slučajevima nisu dovoljno efikasni zbog slabog provođenja, političkog pritiska, bezvoljnosti ili nedovoljne obučenosti onih koji treba da ih koriste”, navodi Lučka i dodaje da bi bolja zaštita zahtijevala zakone o slobodi medija u potpunosti usaglašene sa standardima ljudskih prava, kao i strogo kažnjavanje pojedinaca i organizacija koje nezakonito prate komunikaciju novinara i aktivista, odnosno uvođenje i sprovođenje strožih kazni za nadzor bez sudskog naloga, naročito ukoliko je riječ o nosiocima vlasti koji naređuju ili sprovode taj nadzor.

Kao dodatne mjere, Lučka navodi da bi bilo dobro kada bi se moglo osigurati propisivanje i sprovođenje strogih zakonskih obaveza koje bi obavezivale institucije da u skladu sa javnim interesom javno objavljuju informacije o nadzoru i konkretno sprečavaju masovno nezakonito prikupljanje podataka o građanima.

“Takođe, dobro bi bilo i svojevrsno formiranje specijalizovanih jedinica za brzu reakciju na prijetnje poput nelegalnog nadzora, hakovanja, phishinga i drugih oblika digitalnog nasilja prema novinarima i aktivistima i stvaranje sigurnih online platformi za anonimno prijavljivanje kršenja digitalnih prava”, ističe Lučka.

Naposlijetku, važno je uzeti u obzir da digitalni prostor nije samo tehnologija – on je društveni prostor, gdje se odvijaju rasprave, kreiraju pokreti i brani sloboda izražavanja. Ako se ova prava ne budu štitila i unapređivala, rizikujemo da izgubimo ključni aspekt demokratskog društva u 21. vijeku.

Postavlja se pitanje ko nas štiti u virtuelnom svijetu? Šta činimo da zaštitimo sebe i druge? I, možda najvažnije, kako možemo izgraditi digitalni prostor u kojem će privatnost, sloboda izražavanja i sigurnost biti osnova, a ne privilegija?

Odgovori na ova pitanja zahtijevaju zajednički napor – od građana, organizacija civilnog društva i medija, do institucija i međunarodne zajednice. Digitalna prava nisu budućnost. Ona su sadašnjost koju moramo aktivno oblikovati.

Gerila.info

The post Digitalna prava: Nevidljiva granica slobode u online svijetu first appeared on Gerila.info.