U maju 2022. godine državni tužioci su već godinu dana istraživali ubistvo Davida Dragičevića, ali nisu napravili nikakve pomake u odnosu na entitetske kolege, pa je njegov otac Davor sedmicama protestovao ispred Tužilaštva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Nakon sastanka sa tadašnjim vršiocem dužnosti Milankom Kajganićem, Davor je prekinuo protest, pokupio šatore i izjavio da mu je novi šef državnih tužilaca obećao da će istraga o ubistvu njegovog sina biti prioritet.

Tri i po godine kasnije, Tužilaštvo, koje vodi Kajganić, odbija dati informacije šta je do sada urađeno u istrazi.

Nakon ukupno sedam godina istrage, koju sada duže vode državni od entitetskih tužilaca, Davor ne krije ogorčenje.

“Pored svih relevantnih dokaza i izjava koje sam dao u Tužilaštvu BiH Ozrenki Nešković i Milanku Kajganiću, oni su za mene već odavno saučesnici u ubistvu moga sina Davida”, kazao je Davor.

Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine danas nije moguće dobiti bilo kakve zvanične informacije o istrazi koju, u predmetu ubistva Davida Dragičevića, vode od 14. aprila 2021. godine.

U ovoj pravosudnoj instituciji na svako pitanje u protekle četiri godine odgovaraju na isti način, bez bilo kakvih detalja ili konkretnih informacija. Upit Detektora od 6. novembra ove godine o tome u kojoj je fazi predmet i šta je urađeno od kada su ga preuzeli od Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka, koliko je svjedoka saslušano, a koliko potencijalno osumnjičenih, i šta je još ostalo da se uradi te kada se očekuje donošenje tužilačke odluke, ponovo je bez konkretnog odgovora.

“Od momenta preuzimanja predmeta pa do danas, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u kontinuitetu preduzima istražne radnje koje su propisane Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Kada bude donesena tužiteljska odluka, javnost će moći biti obaviještena”, odgovorili su iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

U telefonskom razgovoru sa glasnogovornikom Državnog tužilaštva Borisom Grubešićem novinari Detektora insistirali su na konkretnijim informacijama, s obzirom da istraga traje gotovo pet godina a javnost očekuje rezultate. Više informacija, rečeno je novinarima, nije moguće dobiti.

“Postupajući tužilac je procijenio da je ovo što se sada može podijeliti s javnosti”, rekao je Grubešić.

David Dragičević, dvadesetjednogodišnji student iz Banjaluke, ubijen je u martu 2018. godine. Njegovo tijelo pronađeno je, nakon višednevne potrage, na ušću rijeke Crkvene u Vrbas u centru Banjaluke 24. marta te godine.

Banjalučka policija je, zajedno sa predstavnicima Zavoda za sudsku medicinu, pokušala da Davidovu smrt okarakteriše kao nesrećan slučaj, lijepeći preminulom mladiću različite negativne etikete, tražeći u njima razloge smrti.

Policijska konferencija održana, ispostaviće se kasnije, bez znanja i dozvole Tužilaštva, izazvala je negodovanje porodice i prijatelja Davida Dragičevića, ali i javnosti u Banjaluci. Otpočeli su najmasovniji i najdugotrajniji protesti u istoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Na banjalučkom Trgu Krajine svakodnevno su se, do kraja te godine, kada je proteste silom prekinula policija, okupljali građani. Na nekoliko velikih protesta okupilo se više desetina hiljada ljudi. Javnost je tražila istinu u slučaju preminulog mladića. Banjalučko Okružno javno tužilaštvo je tek tri mjeseca nakon pronalaska tijela Davida Dragičevića otvorilo istragu ubistva protiv nepoznatih počinilaca. Istraga tog tužilaštva, do momenta preuzimanja predmeta od strane Tužilaštva Bosne i Hercegovine, takođe nije dala nikakve rezultate.

“U istragama je vrijeme ključno. Ako pričamo o periodu od sedam-osam godina, šanse za uspješno okončanje istrage su nikakve”, kazala je za Detektor advokatica iz Banjaluke Jovana Kisin Zagajac.

Kisin Zagajac navodi da je intrigantno to što nema nikakvih informacija o cijelom slučaju. Vjeruje da bi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine do sada najradije zaključilo istragu, ali se plaši reakcije javnosti.

“Razlog zašto do danas nije donesena tužilačka odluka o obustavi istrage jeste isključivo strah Tužilaštva od reakcije javnosti. Istraga se formalno drži otvorenom, ali nemamo apsolutno nikakve informacije o tome da se zaista nešto i radi u tom predmetu”, kaže Kisin Zagajac.

Dejan Lučka iz banjalučkog Centra za ljudska prava objašnjava kako bi odgovor iz Tužilaštva u kojem ne žele otkriti nikakve detalje istrage imao smisla da je u njemu napisano i kako Tužilaštvo aktivno radi na predmetu a da se rezultati istrage očekuju uskoro.

“Međutim, kod nas, poslije ovoliko godina, mislim da odgovor realno znači: Ne znamo da li možemo da otkrijemo istinu, ni da li naša istraga može da poluči određene rezultate”, smatra Lučka.

On navodi i da se nameće zaključak, nakon svih ovih godina od ubistva Davida Dragičevića i početka protesta građana, da su institucije bile revnosnije u proganjaju grupe “Pravda za Davida” nego u otkrivanju istine o tome šta se desilo sa pokojnim Davidom, uz kontinuirano institucionalno nasilje nad porodicom i aktivistima, za šta je entitetska policija osuđena za diskriminaciju nad više učesnika protesta.

“Bojim se da se ovim šalje veoma loša poruka, ne samo Davidovoj porodici nego i svim drugim žrtvama i porodicama, da ne očekuju previše, ako ni ovakav slučaj, koji je pod lupom medija i javnosti, protesta, međunarodnih organizacija… ne dovede do okončanja istrage i eventualne optužnice, što svakako dodatno razara povjerenje u bilo kakvu pravnu državu”, objašnjava Lučka.

U neformalnoj grupi “Pravda za Davida”, čiji članovi i dalje insistiraju na “pravdi za Davida”, ogorčeni su radom pravosuđa Bosne i Hercegovine u slučaju ubistva Davida Dragičevića. Smatraju da je zbog smirivanja javnosti slučaj prebačen u Državno tužilaštvo, kao i da su tada očekivanja bila velika. Ispostavilo se, navodi Ozren Perduv iz ove grupe, da “Tužilaštvo BiH predmet mrcvari duže nego Okružno tužilaštvo u Banjaluci”.

“Nama su iz Tužilaštva BiH ranije saopštili da su oni jako zadovoljni poslom koje su njihove kolege u Banjaluci uradili. I time nam je sve rečeno. Zamislite, čak su nama poručili da ih obavijestimo ukoliko budemo mi imali neka nova saznanja, jer oni ‘znaju’ da i mi vodimo nekakvu istragu”, kazao je Perduv.

“Šta reći? Jedini zaključak koji donosimo jeste da je preuzimanje predmeta od strane Tužilaštva BiH bilo klasično zamazivanje očiju i kupovina vremena, i da je sve to zapravo dogovor entitskih i državnih vlasti, čiji je jedini cilj prikrivanje istine i opstrukcija”, dodao je.

Jedan od onih koji su sigurno saslušani u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine jeste Davor Dragičević, otac Davida Dragičevića. On za Detektor ogorčeno navodi da su, gotovo osam godina nakon ubistva, ubice na slobodi a da pravosuđe nije ni korak bliže rješavanju slučaja.

“Tužilaštvo BiH smatram zločinačkom organizacijom. Takođe i sve institucije ove kanalizacije od BiH. Oni su direktno odgovorni za otmicu, mučenje i ubistvo mog sina Davida Dragičevića”, kazao je Davor Dragičević.

U slučaju ubistva Davida Dragičevića vođeno je nekoliko “paralelnih” suđenja, uglavnom po tužbama za klevetu. Za klevetu su bili tuženi i oslobođeni optužbe i roditelji Davida Dragičevića. Njih su, između ostalih, tužili u odvojenim procesima Milorad Dodik i bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Pred sudovima u Banjaluci bili su i brojni aktivisti koje je banjalučka policija prekršajnim prijavama teretila za kršenje javnog reda i mira i kršenje Zakona o javnom okupljanju. Zbog ubistva Davida Dragičevića sudovi u Republici Srpskoj održali su na desetine ročišta.

Glavnog suđenja za ubistvo, međutim, i dalje nema. I dalje se čeka podizanje optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Vladimir Kovačević, BIRN BiH

The post Tužilaštvo BiH skoro pet godina bez pomaka u istrazi ubistva Davida Dragičevića first appeared on Gerila.info.

“Јedna od mogućnosti je uvođenje novog krivičnog djela u Krivični zakonik RS kojim bi se sankcionisala svaka komunikacija sa predstavnicima ambasada, međunarodnih organizacija i stranih država, koje bi Narodna skuština RS definisala kao strane organizacije i lica koja učestvuju u aktivnostima protiv ustavnog, pravnog i ekonomskog poretka Republike Srpske”, naglasio je Vranješ.

Bh ambasador taj radikalni prijedlog pravda činjenicom da “ambasada SAD-a u Sarajevu, zajedno sa britanskom i njemačkom ambasadom, vode  hibridni rat protiv Republike Srpske, što se ogleda kroz njihovo nediplomatsko ponašanje, sankcije i politički pritisak, te je dodao da se takvom djelovanju Srpska može i mora oduprijeti.”

Vranješ tvrdi da američka i britanska ambasada do informacija dolaze preko saradnika i doušnika i zato, kako  ističe, bi valjalo da “krivično djelo predstavljala svaka komunikacija naših funkcionera, državnih službenika, predstavnika lokalne samouprave, direktora javnih preduzeća, savjetnika u kabinetima i dr. funkcionera u Republici Srpskoj i na nivou BiH sa organizacijama i licima sa definisane crne liste Narodne skupštine RS”.

“Mi ne možemo da kaznimo nekog predstavnika političkog odjeljenja američke ambasade za subverzivno djelovanje na teritoriji RS, ali možemo da kaznimo naše državne službenike ili imenovana lica sa prebivalištem u Republici Srpskoj koji na bilo koji način sarađuje i komuniciraju sa tim istim predstavnicima pojedine ambasade ili organizacije koja se nalazi na navednoj listi”, rekao je Vranješ za Srnu.

Crna lista, kako kaže Vranješ, bi bila javna i transparentna, sve sa imenima i fotografijama, čime bi šira javnost bila upoznata.

“Tako da bi s tim bili upoznati i oni građani Republike Srpske koji nisu obuhvaćeni ovim krivičnim djelom kao što su predstavnici realnog sektora, mediji, javne ličnosti, profesori univerziteta, predstavnici nevladinog sektora i drugi”,  dodaj je Vranješ.

Lučka: Nepotrebna ideja jer već postoje krivična djela koja obuhvataju djelovanje protiv Srpske!

Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava ističe da je u pitanju apsolutno nepotrebno propisivanje novog krivičnog djela u ovom smislu.

“U Krivičnom zakoniku Republike Srpske već postoje krivična djela koja obuhvataju djelovanje protiv Republike Srpske, kao što su npr. špijunaža ili odavanje tajne Republike Srpske. Tako onaj ko saopšti, preda ili učini dostupnim stranoj državi, stranoj organizaciji ili licu koje im služi, tajne ekonomske ili službene podatke ili dokumente može dobiti kaznu zatvora od dvije do dvanaest godina. Takođe, onaj ko neovlašteno nepozvanom licu saopšti, preda ili učini dostupnim podatke ili dokumente koji su mu povjereni ili do kojih je na drugi način došao, a koji predstavljaju tajnu Republike Srpske, može biti kažnjen kaznom zatvora od jedne do deset godina”, kaže Lučka u razgovoru za Gerilu.

On naglašava da je “u ovim krivičnim djelima na dobar i primjeren način definisano djelovanje onih koji rade protiv interesa Republike Srpske podrivajući njeno ustavno uređenje i bezbjednost”.

“Dakle, ukoliko se ispostavi da npr. neko od predstavnika lokalne samouprave ili direktor javnog preduzeća špijunira, odnosno predaje tajne podatke predstavnicima strane države, on može da se sankcioniše prema sadašnjem Krivičnom zakoniku. Međutim, propisivanje sankcija za svaku komunikaciju sa predstavnicima ambasada, međunarodnih organizacija i stranih država, bez sprovođenja adekvatnog sudskog postupka, samo na osnovu nekog političkog zaključka ili odluke je neproporcionalno i zadire u prava pojedinaca“, zaključuje Lučka.

Dragan Maksimović, novinar iz Banjaluke, smatra da je ovo nastavak represivnih mjera vlasti u Srpskoj koje, ako se usvoje, mogu uticati na rad nezavisnih medija ali i bilo kakvo drugačije mišljenje u javnom diskursu od onog koje je po volji vlastodršcima.

“Ovo je, na žalost, još jedan represivnih prijedloga u pokušaju aktuelne vlasti u Srpskoj da dodatno iskontrolišu medije koji nisu pod njihovom kontrolom, ali i da dodatno “disciplinuju” pojedine funkcionere za koje se sumnja da su se navodno sastajali sa predstavnicima stranih ambasada i odavali podatke koji su dovele do sankcija za političke lidere ali i firme povezane sa njima. Nadam se da ima dovoljno razuma da se ovakvo nešto ne uzima uopšte u razmatranje jer Republiku Srpsku može još dodatno da gurne u neki oblik represivnog sistema gdje će biti opasno baviti se javnim poslom. Postoje već zakoni koji štite Republiku Srpsku od eventualnih negativnih stranih uticaja i smatram da bi pravljenje dodatnog pritiska bila samo nova farsa za javnost ali i potencijalna opasnost za sve koji su politički protivnici vlasti, a ponajviše za nezavisne novinare i medije, kojih ionako ima premalo u cijeloj BiH“, kaže Maksimović u razgovoru za naš portal.

The post Nove ideje Dodikovih pretorijanaca: Sastanak sa stranim ambasadorima uskoro krivično djelo u RS?! first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Dejan Lučka

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 28. septembra Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Ovaj Nacrt se u javnosti spominje kao „Zakon o stranim agentima”, „NVO zakon”, „Zakon o agentima stranog uticaja”, „Zakon o stranim plaćenicima” i sl.

Pa šta konkretno donosi ovaj Nacrt zakona?

Registar neprofitnih organizacija

Nacrtom zakona je određeno da se osniva poseban Registar neprofitnih organizacija osnovanih u Republici Srpskoj koje finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti kao agente stranog uticaja.

Ovakvim propisivanjem bi se praktično stvorio još jedan, potpuno nepotreban, registar organizacija. Naime, jedinstveni registar udruženja i fondacija već vodi Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske, a ovo ministarstvo vodi i jedinstveni registar stranih i međunarodnih nevladinih organizacija koje su registrovale svoja predstavništva na teritoriji Republike Srpske. Pored toga, udruženje ili fondacija se upisuje u registar udruženja ili registar fondacije koga vodi osnovni sud u sjedištu okružnog suda na čijem području udruženje ili fondacija ima svoje sjedište.

Pod neprofitnim organizacijama koje će da se upisuju u novi Registar podrazumijevaju se udruženja i fondacije, kao i strane i međunarodne nevladine organizacije osnovane i registrovane u Republici Srpskoj u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske, koje u cijelosti ili djelimično finansiraju druge države, njihovi organi ili njihovi ovlašteni zastupnici, međunarodne i strane organizacije, strani državljani ili registrovane nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva.

Dakle, za sada, prema Nacrtu zakona, one organizacije koje su osnovane u skladu sa drugim zakonima u BiH neće potpadati pod ovaj režim. Ipak, dovoljno je da ova odredba u budućnosti pretrpi izmjenu, i da se npr. propiše da se zakon odnosi na organizacije koje sprovode djelatnost u Republici Srpskoj i da se time pokriju i druga udruženja i fondacije koje nisu osnovane u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske. Sve je moguće, pa i ovakav razvoj situacije.

Sam Registar bi vodilo Ministarstvo pravde, a u njega bi se upisivali podaci kao što su: ime, prezime i adresa, odnosno naziv i sjedište osnivača neprofitne organizacije, osnivački akt i rješenje o upisu izdato od nadležnog organa, statut i organi neprofitne organizacije.

Političko djelovanje i politička aktivnost

Veoma je kontroverzan član u Nacrtu zakona koji propisuje da neprofitnim organizacijama neće biti dozvoljeno političko djelovanje niti obavljanje političke aktivnosti.

Političko djelovanje neprofitnih organizacija prema Nacrtu zakona podrazumijeva učešće u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i kandidate, finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka i sprovođenje političke aktivnosti radi formiranja javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva.

Ovako definisano političko djelovanje je dijelom na tragu onog iz Zakona o udruženjima i fondacijama, koji propisuje da ciljevi i djelatnost udruženja i fondacija ne mogu uključivati: angažovanja u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i kandidate i finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka.

Međutim, dio u Nacrtu zakona koji zabranjuje neprofitnim organizacijama sprovođenje političke aktivnosti radi formiranja javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva je potpuno nejasan.

Politička aktivnost iz Nacrta tako označava svaku aktivnost prema organima, institucijama ili izabranim predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine u smislu formulisanja, usvajanja ili izmjene propisa i politike Republike Srpske ili u smislu političkog i javnog interesa.

U ovakvo definisanje političkih aktivnosti praktično se može uokviriti skoro svaka aktivnost neprofitnih organizacija koja potpadne pod budno oko onih koji ih prate. Te aktivnosti mogu da se kreću od inicijativa za izmjene zakona, preko kritike političkih odluka do istraživanja političkih procesa. Potencijalno bi ovo moglo obuhvatiti, kao što su rekli Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS, bilo koji oblik zagovaranja kroz aktivnosti kao što su učešće u mirnim okupljanjima, davanje izjava medijima, učešće u radio ili televizijskim programima, publikacije itd.

Ipak, treba napomenuti da Nacrt zakona propisuje da se političkim djelovanjem ne smatra djelovanje u oblasti nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterstva i informisanja.

Zanimljivo je da pod ovim izuzecima nisu navedena ljudska prava ili vladavina prava, kojima se bavi značajan broj aktivnih organizacija civilnog društva u Srpskoj. Venecijanska komisija i OEBS su u Zajedničkom mišljenju o Nacrtu zakona iz juna 2023. godine naveli da bi to moglo dovesti do toga da pod političke aktivnosti potpadnu i sve izjave ili aktivnosti koje se odnose na promociju i zaštitu ljudskih prava, vladavinu prava, krivično pravosuđe ili reformu pravosuđa, zajedno sa javnim konsulatacijama u procesima donošenja politika ili zakona.

Dakle, Nacrt zakona time direktno udara na slobode izražavanja i udruživanja, kao i na demokratske forme poboljšavanja propisa i prakse u Republici Srpskoj. Nažalost, Nacrt zakona je osmišljen na taj način da dosta toga u njemu nije potpuno jasno, sadrži kaučuk norme koje se mogu rastezati kako kome padne na pamet, a tek sa njegovom primjenom bismo mogli vidjeli kako bi se šta tumačilo, što je naravno, nedopustivo.

Birokratizacija i izvještaji

Neprofitna organizacija bi prema Nacrtu zakona bila obavezna da Ministarstvu pravde dostavi polugodišnji i godišnji finansijski izvještaj sa naznakom uplatioca, visine doznačenih sredstava, vrste i iznosa naknade i prihoda izraženih u novcu ili drugoj vrijednosti, kao i izvještaj o utrošku sredstava.

Ministarstvo bi dostavljalo Poreskoj upravi Republike Srpske finansijski izvještaj radi kontrole finansijskog poslovanja.

Ovakvi navodi u Nacrtu zakona navode na zaključak da se ide ka otežavanju rada i dodatnim obavezama za organizacije. Naime, udruženja su prema trenutnim zakonskim propisima već dužna da podnose različite izvještaje institucijama Republike Srpske, te svako udruženje, kao pravno lice, ima npr. obavezu da preda završni finansijski izvještaj Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge (poznati APIF), da prilikom priliva finansijskih sredstava banci preda osnovu za priliv sredstava da bi ista mogli koristiti, te podliježe kontrolama Poreske uprave u Republici Srpskoj. Na postojeću regulativu i nepotrebnost dodatnih obaveza su već ukazivale brojne organizacije civilnog društva.

Nova izvještavanja i dostavljanja različitih dokumenata na više strana samo je bespotrebno birokratizovanje procedura, nametanje novih obaveza za koje ne postoji nikakvo uporište kako u standardima vezanim za praktikovanje slobode udruživanja, tako ni u praksi, i suvišno opterećivanje rada udruženja i fondacija.

Kažnjavanje

Nacrtom zakona je propisano da nadzor nad zakonitošću rada neprofitne organizacije vrši nadležni inspekcijski organ. Međutim, uopše nije definisano koji je to konkretno organ.

Takođe, redovan inspekcijski nadzor nad zakonitošću rada određen je da se vrši jednom godišnje, a vanredni inspekcijski nadzor će se moći sprovoditi po predstavkama građana, pravnih lica, javno dostupnih informacija, organa Republike Srpske ili na zahtjev nadležnog odbora Narodne skupštine.

Ministar pravde dobija mogućnost da bude „dželat” neprofitnih organizacija. Tako će on moći podnijeti zahtjev nadležnom sudu za zabranu obavljanja rada, u slučaju da neprofitna organizacija djeluje suprotno odredbama iz Nacrta zakona.

Pored toga, u slučaju da neprofitna organizacija u svom djelovanju postupa suprotno Ustavu i propisima Republike Srpske, odnosno kada djeluje kao agent stranog uticaja na štetu individualnih i drugih prava građana ili podstiče na nasilje, koristi govor mržnje ili podstiče vjersku ili drugu netrpeljivost s ciljem postizanja političkih ciljeva ili ukoliko Poreska uprava Republike Srpske utvrdi nepravilnosti u finansijskom poslovanju, Ministarstvo pravde će pokretati postupak kod nadležnog suda za zabranu obavljanja rada, kao i postupak protiv odgovornih lica u skladu sa Krivičnim zakonikom Republike Srpske.

Postojećim Zakonom o udruženjima i fondacijama već je propisano da statut i djelovanje udruženja i fondacija ne mogu biti suprotni ustavnom poretku niti usmjereni na njegovo nasilno podrivanje, raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivost ili diskriminacije zabranjene Ustavom i zakonom. Pored toga, Krivičnim zakonikom je određeno npr. krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje koji propisuje kažnjavanje za onog ko javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihovih osobina. Takođe, nepravilnosti vezane za Poresku upravu i kažnjavanje u vezi sa tim već je propisano zakonima po kojima postupa Poreska uprava.

Dakle, Nacrtom zakona se stvara nepotrebno gomilanje istih ili sličnih odredbi, ali sa jednom veoma bitnom razlikom. U slučaju Nacrta govori se o direktnom pokretanju postupka za zabranu rada organizacije kojoj Poreska uprava utvrdi nepravilnosti, a ne o njenom prekršajnom kažnjavanju!

O žalbama na odluke se ne govori u Nacrtu zakona.

Zakoni već postoje!

U javnosti se od strane vlasti pokušava predstaviti da ne postoji regulativa u oblasti rada udruženja, kako udruženja ne rade transparentno i da nikome ne polažu račune.

Međutim, aktivnosti udruženja i fondacija u Republici Srpskoj su već regulisane Zakonom o udruženjima i fondacijama kojim se uređuje osnivanje, registracija, unutrašnja organizacija, prestanak rada udruženja i fondacija kao i druga povezana pitanja. Takođe, postoje i drugi zakoni koji se posredno odnose na rad udruženja, kao što su, između ostalih, Zakon o opštem upravnom postupku, Zakon o upravnim sporovima, Zakon o parničnom postupku i drugi.

S tim u vezi jasno je određeno da su sadašnji registri (koje vode osnovni sud i Ministarstvo uprave i lokalne samouprave) otvoreni za javnost za vrijeme radnog vremena. Svako lice može lično ili putem pošte, zatražiti kopiju bilo kojeg upisa u registar ili bilo kojeg dokumenta iz spisa predmeta registrovane organizacije.

Takođe, udruženja i fondacije su dužne da podnose godišnji izvještaj o radu i finansijski izvještaj u skladu sa zakonom, drugim propisima i statutom.

Pored toga, veoma je problematično to što su odredbe Nacrta zakona nejasne, neprecizirane i nedovoljno obrazložene, a isto tako su u suprotnosti sa postojećim zakonima, Ustavom Republike Srpske, međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, kao i praksom međunarodnih tijela, kao što je Evropski sud za ljudska prava. Odredbe Nacrta zakona su suprotne čak i Poslovniku Narodne skupštine, organa koji treba da donese ovaj zakon (sic!). Tako je npr. Poslovnikom određeno da inicijativu za donošenje zakona ili drugih akata iz nadležnosti Narodne skupštine mogu dati i udruženja. Međutim, kao što smo vidjeli, u Nacrtu zakona ovakva inicijativa se posmatra kao politička aktivnost koja je zabranjena.

Kao što su različite organizacije već upozoravale, u samom Nacrtu zakona je jasno vidljivo da se organizacijama koje se u cijelosti ili djelimično finansiraju iz inostranstva nameću dodatne obaveze, te sužava mogućnost djelovanja, a ujedno im se i pokušava onemogućiti sudjelovanje u određenim procesima.

Možda i krucijalna stvar iz Nacrta zakona je da se targetirane organizacije označavaju kao „agenti stranog uticaja” čime se stigmatizuju određena udruženja, što će direktno uticati na njihovo poslovanje, a moglo bi diskreditovati aktivnosti koje sprovode u očima drugih.

Istovremeno, stigma „agent stranog uticaja” može dovesti do fizičkih napada na članove stigmatizovanih udruženja i njihove prostorije, jer je atmosfera straha već stvorena i još uvijek raste u Republici Srpskoj. Tako se već sada dešava huškanje građana na civilni sektor uz optužbe da on podriva državu, vlasti i vladajuće partije u Republici Srpskoj, kroz nazivanje aktivista „izdajicama”, „neprijateljima srpskog naroda” i „stranim plaćenicima”. Odredbe koje se nalaze u Nacrtu zakona bi ovo samo pojačale.

Donošenje ovakvog zakona ne samo da nije potrebno nego je i zlonamjerno i jasno usmjereno prema targetiranim organizacijama. Razlozi zbog kojih se zakon donosi, odnosno samo obrazloženje u Nacrtu zakona, veoma je šturo i loše napisano i uopšte ne sadrži objašnjenje neophodnosti donošenja zakona, kako već postoji zakonsko regulisanje pitanja koje on obrađuje, što sam ranije već objasnio.

Šta dalje?

Narodna skupština Republike Srpske odlučila je da se Nacrt zakona uputi na javnu raspravu, jer se navedenim Nacrtom zakona uređuju pitanja koja su od posebnog značaja za građane i o kojima je neophodno da se konsultuju organi, organizacije, naučne i stručne institucije i zainteresovani građani. Ova javna rasprava biće sprovedena u roku od 30 dana.

Nakon javne rasprave, pristupiće se izradi prijedloga zakona, a nakon toga i novom odlučivanju u Narodnoj skupštini. Do sada, utisak je da javne rasprave nisu bile previše djelotvorne, što smo odlično mogli vidjeti na primjeru izmjena Krivičnog zakonika, i da one u stvari predstavljaju fasadu demokratije koja se održava samo pro forma.

Ukoliko zakon bude tada izglasan i prođe Vijeće naroda, Predsjednik ga proglasi, a Službeni glasnik objavi, što je izvjesno da će se desiti, već do kraja ove ili početka sljedeće godine možemo imati novi zakonski režim u pogledu rada neprofitnih organizacija.

Pored toga što je Nacrt zakona loše napisan, diskriminatoran, nepotreban i suprotan slobodi udruživanja, postoje i mnoga druga otvorena pitanja vezana za njega.

Jedno od njih je zašto predloženi Nacrt etiketira i diskriminiše neprofitne organizacije iz Republike Srpske čije aktivnosti i projekte finansiraju strane vlade i organizacije, dok su iz Nacrta zakona izuzeta udruženja i fondacije koja se finansiraju iz javnih budžeta, a upravo su ti mehanizmi dodjele finansijskih sredstava nedovoljno transparentni i izvor različitih zloupotreba.

Takođe, nema logike da se od stavljanja etikete „agent stranog uticaja” izuzmu političke organizacije (političke partije), privredna društava, druga pravna lica, kao i organi vlasti i institucije u Republici Srpskoj. Naime, kako se same institucije finansiraju kroz međunarodne projekte, uključujući one od Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, postavlja se pitanje zbog čega se onda i one ne proglašavaju agentima stranog uticaja kada dobiju sredstva iz inostranstva, koja su uz to mnogo veća nego ona koja dobijaju neprofitne organizacije…

***

U praksi će donošenje ovakvog zakona značiti da će udruženja koja budu potpala pod ovaj zakonski režim biti diskriminisana i nosiće stigmu agenta stranog uticaja; njihov rad će biti dodatno otežan i birokratizovan; a u slučaju kršenja odredbi iz Nacrta zakona, njima bi bile izricane kazne, ali i zabranjivan rad.

Na kraju, moram zaključiti da je svrha Nacrta zakona da pošalje poruku građanima da su targetirana udruženja neprijatelji države. Ovako kako je napisan, Nacrt predstavlja još jedan korak u nizu onih kojima se nelegitimno ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode, kao što su slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja. Ne sumnjam da će se ograničivanja prava nastaviti u budućnosti.

Da sumiram: strani plaćenici, domaći izdajnici, agenti, neprijatelji, rušitelji države i naroda… trenutno su opasne riječi, konstrukcije i obilježavanja, ali za koji mjesec one će da se parafiraju, ozvaniče i osnaže te će se proskripcije proklamovati „po zakonu”!

AUTOR je diplomirani pravnik, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava

The post Šta tačno piše u tzv. „Zakonu o stranim agentima”? first appeared on Gerila.info.

Druga tačka dnevnog reda Četvrte redovne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske koja će se održati 18. jula biće Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Кrivičnog zakonika Republike Srpske. Iako je predložena visina kazne u značajnoj mjeri smanjena u odnosu na prvobitni prijedlog, činjenica da će kleveta predloženim izmjena i dopunama ponovo biti kriminalizovana i dalje opterećuje javnost Republike Srpske.

Međutim, Nenad Stevandić, predsjednik NSRS, rekao je da su kazne dosta menje nego u nacrtu zakona i da se sada može smatrati kao da nema kriminalizacije klevete.

“Što se mene tiče ja govorim da ta visina kazne ne ide u prilog tome da mi govorimo da je kriminalizacija klevete“, rekao je Stevandić.

Sličan stav zastupa i ministar pravde Republike Srpske Miloš Bukejlović koji ističe da građani ne treba da očekuju bilo kakvu vrstu progona, “kako se to predstavlja u pojedinim medijima, jer to nije svrha zakona”.

“Moramo biti svjesni da svaki zakon, naročito Krivični zakonik, prije svega ima svrhu preventivnog djelovanja i uticaja na potencijalne učinioce krivičnih djela da ne pristupe tome, te za lica koja su već učinila krivično djelo da ga ne ponove”, ističe Bukejlović, dodavši da neće doći do gušenja javne riječi u Republici Srpskoj.

“Najbitnije je da se sva od ovih krivičnih djela vode po prijedlogu oštećenog. Neće biti slučajeva gdje će tužioci po službenoj dužnosti pokretati postupak za učinioce ovih krivičnih djela”, naglašava Bukejlović.

Ipak, uprkos uvjeravanjima vladajućih da neće biti zloupotreba, protivnici kriminalizacije klevete smatraju da će usvajanje izmjena Krivičnog zakonika u domenu koji se tiče klevete dovesti do sistemskog progona medija, autocenzure i uopšte do društva bez kritike.

Izvršna direktorka Transparency International BiH Ivana Korajlić ističe da iz Ti BiH već mjesecima upozoravaju da bi usvajanje izmjena Krivičnog zakonika u ovoj formi kako je to sad predloženo sigurno imalo dalekosežne posljedice na ograničavanje slobode izražavanja svakog pojedinca.

“Daju se ogromna ovlaštenja i diskrecija u odlučivanju da li je počinjeno krivično djelo ili nije. Kada uzmemo u obzir u kojoj vrsti zarobljenosti je naše pravosuđe ovdje, kome odgovara za svoj i rad i pod kolikim je političkim pritiscima, na udaru bi se našli svi oni koji kritikuju na bilo koji način rad vlasti i institucija i pojedinaca iz vlasti”, navodi Korajlić i naglašava da vladajući, uprkos svim upozorenjima da su ovakvi pokušaji u suprotnosti sa najboljim praksama i međunarodnim standardima, ipak neće tako lako odustati od ove incijative.

Naglašava da bi u konačnici mogli imati društvo u kome neće postojati nikakva vrsta kritike.

“Niti će građani adekvatno biti informisani o tome šta se zaista dešava, niti ćemo moći govoriti o jakom nezavisnom novinarstvu, a da ne govorimo o tome da je veoma izvjesno da zavlada potpuna atmosfera straha. S druge strane imamo situaciju u kojoj ovakve odredbe omogućavaju sistemski progon i medija i pojedinaca i organizacija”, naglašava Korajlić.

Advokat Aleksandar Jokić ističe da su ljudi koji shvataju kako funkcioniše krivični postupak i koji shvataju kako uopšte funkcioniše pravosuđe sa dobrim razlogom zabrinuti.

“Imaju osnova da budu zabrinuti i shvataju da ako pređu tu crvenu liniju koju su vlasti zamislile njihov život će postati u jednu ruku noćna mora. Građanima prijetite krivičnim postupkom koji nije najgora kazna u tom biću krivičnog djela. Kaznu možete povećavati i smanjivati”, ističe Jokić i tvrdi da će građanin koji bude optužen biti građanin drugog reda do kraja postupka.

Prema njemu u drugi plan pada priča o visini kazne.

“To je sudski postupak koji će trajati četiri pet godina. Nećete moći da normalno funkcionišete i da normalno živite. Ljudima se indirektno prijeti time i najveća posljedica će biti autocenzura”, navodi Jokić.

Jokić ističe da dolazimo u situaciju da ćemo kao društvo, s jedne strane, štititi izvrnute vrijednosti, a s druge, procesuirati pogrešne ljude.

“Procesuiraćemo one koji slobodno misle a s druge strane mnogo devijantnije pojave nećemo procesuirati niti čak inkriminisati kao krivična djela”, naglašava Jokić.

Direktor Banjalučkog centra za ljudska prava Dejan Lučka izražava bojazan da bi tužilaštva mogla dobiti veoma mnogo posla i da će biti opterećena sa određenim krivičnim prijavama koje će dolaziti od strane različitih dužnosnika u Republici Srpskoj.

“Bojim se da mi još uvijek nismo svjesni kakav ćemo alat dati u ruke vlastima onda kada se usvoje izmjene i dopune Krivičnog zakonika. Nažalost, građani su birali ljude u Narodnoj skupštini a ti ljudi će po svemu sudeći glasati za te izmjene i dopune ne misleći kakve će pravne i faktičke posljedice proizvesti to po stanovništvo”, ističe Lučka.

Viši istraživač/saradnik za pravne poslove u Transparency International BiH Damjan Ožegović smatra se kleveta mogla štititi u građanskom postupku koji je sasvim adekvatan, dok krivični postupak povlači neke druge posljedice kao što su eventualni pritvori, oduzimanje ličnih dokumenata i nemogućnost zaposlenja.

“Strah koji bi mogao da proistekne od eventualnog krivičnog gonjenja može da za sobom povuče autocenzuru kao najveću posljedicu”, ističe Ožegović.

Da se kleveta mogla štititi u građanskom postupku, kao i do sada, smatra i predsjednik UG “Restart Srpska” i novinar portala InfoVeza Stefan Blagić, koji je imao iskustva sa tužbama za klevetu.

“Ja koliko god sam bio tužen za klevetu, to je bilo desetak puta, svaki put sam dobio zato što sam svoj posao radio uvijek časno u skladu sa zakonom, u skladu sa principima i etikom. A do sada, kada sam ja tužio, dobio sam svaki, izuzev jednom, a to je protiv RTRS-a i njihovog urednika Siniše Mihailovića. Iako je Osnovni sud presudio u moju korist, Okružni sud je u potpunosti preinačio presudu, što je po mom mišljenju čisto politička presuda. To nam daje za pravo da možemo da pretpostavimo šta bi se moglo desiti ukoliko se kriminalizacija klevete i uvrede usvoji”, upozorava Blagić.

Blagić naglašava da bi se medijska zajednica, ukoliko se ovaj zakon usvoji, morala prilagoditi po automatizmu.

“Tu imate jedan aspekt koji se zove autocenzura, koji će djelovati na sve novinare, bez obzira da li su oni režimski ili slobodni”, smatra Blagić.

Glavni i odgovorni urednik portala Buka Aleksandar Trifunović, s druge strane, smatra da se medijska zajednica ne smije prilagoditi ovom zakonu i da bi i dalje trebala da svoj posao radi po etičkim standardima novinarstva.

“To bi trebalo da bude jedna od najčasnijih profesija. To su ljudi koji svojim pisanjem čine život malim ljudima lakšim, podnošljivijim, skreću pažnju na njihove probleme. Ako mi budemo zaboravili tog malog nezaštićenog čovjeka i pokušamo da se prilagodimo jednom korumpiranom sistemu, mi smo izgubili. Znači, nikakvo prilagođavanje ne dolazi u obzir i upravo u tom neprilagođavanju će biti najefikasnija borba protiv ovog zakona”, ističe Trifunović.

Kleveta u EU

Ministarstvo pravde Republike Srpske, kao predlagač Zakona o izmjenama i dopunama Кrivičnog zakonika RS kojim se kriminalizuje kleveta, poziva se na činjenicu da su u EU samo četiri članice dekriminalizovale klevetu, u tri zemlje je kleveta tretirana kao krivično djelo, ali nema zatvorskih sankcija, dok je u svim ostalim zemljama EU kleveta kriminalizovana i postoji mogućnost zatvorske kazne.

Predsjednica Evropske federacije novinara Maja Sever ističe da se medijska zajednica u EU uvijek bunila i tražila da se kleveta u potpunosti dekriminalizuje, naglašavajući da je Evropska komisija u direktivama i preporukama koje su sad u postupku u evropskim institucijama preporučila dekriminalizaciju klevete.

Navodi da se u EU sada radi velika kampanja u kojoj se od Parlamenta EU, Evropske komisije i drugih evropskih institucija traži da ostanu pri snažnoj direktivi i preporukama protiv SLAPP tužbi koje će uključivati dekriminalizaciju klevete.

Kada je riječ o situaciji u Hrvatskoj, navodi da su pritisci i tužbe bili prisutni uvijek, i da je nakon ulaska u EU zapravo krenuo pojačani pritisak, odnosno krenula je poplava SLAPP tužbi.

“Onda je Hrvatsko novinarsko društvo, zajedno sa sidnikatom, počelo javno govoriti o tome, upozoravati. Priključili smo se evropskim koalicijama u borbi protiv SLAPP-a. Neke stvari se mijenjaju, unutar recimo Ministarstva kulture i medija guraju se nekakve radionice, edukacije. U Zakonu o medijima najavljuju da će se pokušavati regulisati te stvari iako je Ministarstvo pravosuđa ključno i po mom mišljenju izostaje zapravo onaj ključni znak političke volje da se zaista uhvate ukoštac sa smanjivanjem SLAPP-a i pritiska na novinare u Hrvatskoj”, ističe Maja Sever.

U vezi sa pritiscima na novinare u Hrvatskoj, novinar portala 24sata Denis Mahmutović ističe da njega redovno tuže zbog “duševne boli”.

“To je u suštini SLAPP tužba gdje napišete sve tačne informacije, sve argumentovano, sve činjenicama potkrijepljeno ali vas tuže zbog te famozne duševne boli. Na kraju se sve svodi na isto, svodi se na to da pokušavaju zaplašiti novinara, da ubuduće ne piše o njima, da sam sebi nameće autocenzuru”, naglašava Mahmutović.

Problem sa klevetom je, tvrdi, što je to sistemski problem gdje država “gazi čizmom” po građanima određujući im šta smiju reći, a šta ne.

“Gradira duševnu bol i uvredu na nečemo što je toliko apstraktno kao što je duševna bol koju navodna kleveta može proizvesti. To je izuzetno opasno jer je zmija, Levijatan koji sam sebi jede rep, gdje se zatvara cijeli krug oko toga šta smiješ reći, šta ne smiješ reći. Onda se nađete u tom limbu gdje se sudarate jedni s drugima i ne znate u suštini šta ste rekli, šta ste napravili. Na kraju se desi da ljudi odustanu od pisanja, od postavljanja pitanja zato što je tako lakše a onaj ko je donio takav zakon je postigao svoj cilj”, navodi Mahmutović.

Ipak, ističe da je došlo do izvjesnih promjena nakon što je Hrvatska ušla u EU.

“Lako je pronaći zaobilazni put za zaplašiti novinara. Imate taj institucionalni pritisak gdje vam tehnički ne brane pisati ali opet vam se jasno da do znanja o čemu se smije a o čemu se ne smije pisati. Zavisno od sponzora, zavisno od marketinga. Mi imamo sreće što postoji ta famozna Kancelarija evropskog tužioca OLAF, koja ima svoju instituciju EPO u Hrvatskoj koja se bavi evropskim fondovima. EU nije sklona tome da neko krade njihove pare. I onda tu imamo policajca sa evropskom batinom koji svojim primjerom pokazuje da se te stvari ne mogu raditi. To je dosta pozitivna praksa jer oni se ne mogu podmititi, ne mogu se kupiti, i oni se ne boje lokalnih kokošara koji se boje institucije u našim državama”, naglašava Mahmutović.

Da je u EU znatno drugačije, uprkos činjenici da je u većini zemalja kleveta kriminalizovana, smatraju i naši raniji sagovornici, naglašavajući da je u EU pravosudni sistem mnogo drugačiji, da su im institucije mnogo nezavisnije nego u BiH u kojoj su institucije zapravo pod direktnom političkom kontrolu i djeluju pod direktnim instrukcijama predstavnika vlasti.

Aleksandar Jokić smatra da je pogrešno što se predlagač ovog zakona poziva na činjenicu da u EU postoji kleveta kao krivično djelo.

“Prvo, nijedna od tih zemalja nije ukinula klevetu kao krivično djelo pa je vratila u svoj pravni sistem. S druge strane, tendencija svih zemalja i preporuke su da se dekriminalizuje kleveta. U takvom jednom ambijentu tvrditi da neko ima klevetu kao krivično djelo kao argument da mi vratimo klevetu u svoj pravni sistem je logička greška”, naglašava Jokić.

Ponovna kriminalizacija klevete bi, inače, mogla predstavljati veliki problem za evrointegracije Bosne i Hercegovine. Ukoliko Republika Srpska i dalje bude insistirala na ovom pitanju i ukoliko usvoji izmjene Krivičnog zakona koji kriminalizuju klevetu, a sve su prilike da hoće, to će u znatnoj mjeri usporiti napredak BiH na evropskom putu.

Šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini i specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johan Satler izjavio je da bi predloženo zakonodavstvo u domenu klevete značilo nazadovanje u ispunjavanju kriterija EU u ovoj važnoj oblasti.

“Po pitanju klevete, dozvolite mi da podsjetim da je dekriminalizacija klevete u BiH 2002. godine bila velika prekretnica za zemlju. Kriminalizacija klevete može se iskoristiti kako bi se ućutkali aktivisti za ljudska prava, novinari, civilno društvo i građani”, naglašava Satler.

Reagujući na najavu kriminalizacije klevete u Republici Srpskoj, Kancelarija OSCE-a za demokratske institucije i ljudska prava je pozvala vlasti Republike Srpske da ne podrže usvajanje odredaba koje imaju za cilj uvođenje klevete u Krivični zakonik Republike Srpske.

“Zakonodavci bi umjesto toga mogli razmotriti unapređenje postojećeg građanskog prava, tako što će uvesti alternativne pravne lijekove i odštete u građanskim postupcima za oštećene osobe u slučajevima kada pojedini izrazi dostignu izvjesni nivo ozbiljnosti, a istovremeno osigurati da su pomenute odredbe pažljivo sastavljene i da onemogućavaju proizvoljnu primjenu ili zloupotrebu od strane javnih vlasti te da su u potpunosti u skladu s međunarodnim standardima na polju ljudskih prava”, navodi se u Hitnim komentarima na nacrt krivičnih djela protiv časti i ugleda u Republici Srpskoj koje je objavila Kancelarija OSCE-a za demokratske institucije i ljudska prava.

Da li će vladajući u Republici Srpskoj razmotriti kritike i apele da ne kriminalizuju klevetu vidjećemo u utorak (18. jula). Kako sada stvari stoje, pogotovo uzevši u obzir dosadašnju praksu u parlamentu kao i trenutnu političku situaciju, najvjerovatnije da će istrajati u svom naumu čime će dodatno zaoštriti ionako uzavrelu atmosferu u društvu.

Gerila.info

The post U iščekivanju sjednice NSRS o kriminalizaciji klevete: Društvo bez kritike, autocenzura i sistemski progon medija u najavi first appeared on Gerila.info.

Oko čuvanja povjerljivosti izvora informacija od strane novinara – ukratko.

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske propisuje da se ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne, a to je između ostalih i novinar u svrhu zaštite izvora informacija.

Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske navodi da novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koju je dobio informaciju od povjerljivog izvora nije dužan saopštiti izvor informacije.

Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokumenat koji bi mogao da razotkrije identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizuelne ili elektronske materijale.

Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog zakona.

Kodeks za štampane i online medije BiH navodi da novinari imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to jesu li te ličnosti izričito zahtijevale povjerljivost ili nisu.

U slučaju pred Evropskim sudom za ljudska prava Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1996. godine jasno stoji da je zaštita novinarskih izvora jedan od osnovnih uslova za slobodu štampe.

Bez takve zaštite moglo bi doći do odvraćanja izvora od pružanja pomoći novinarima u informisanju javnosti o pitanjima od javnog interesa.

Rezultat bi bio potkopavanje uloge stražara javnosti, a mogućnost štampe da daje tačne i pouzdane informacije mogla bi trpjeti negativne posljedice.

Smjernice za saradnju policije sa medijima, odnosno medija sa policijom Misije OSCE-a u BiH navode da novinari imaju obavezu da štite izvor informacija tokom ispitivanja i provjera od strane policije.

Uz to, policija ne smije da koristi metode prisile i zastrašivanja novinara kako bi novinari otkrili izvor informacija.

AUTOR ovog teksta je direktor Banjalučkog centra za ljudska prava

The post Dejan Lučka: Policija ne smije zastrašivati novinare first appeared on Gerila.info.

Tokom protekle sedmice održana je u Banjaluci velika regionalna konferencija pod nazivom „Koliko će nam slobode ostati“, nakon čega je potpisana deklaracija koja je upućena u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Na sastsanak sa predsjednikom Narodne skupštine Nenadom Stevandićem danas i delegacija potpisnika pomenute Deklaracije, kojom se traži odustajanje od netransparetnog i “brzinskog” donošenja najavljenog seta zakona, izmjene postojećeg Zakona o kleveti RS, jačanje nezavisnog novinarstva i adekvatno procesuiranje prijetnji i napada na novinare.

„Oštro se protivimo inicijativi da se kriminalizuje kleveta u Repubolici Srpskoj ali i da se donese niz drugi zakona, za koje smatramo da će ograničiti slobodu govora, podignuti nivo autocenzure u medijima, te biti usmjereno prema onim objektivnim novinarima, koji će ugroziti kvalitetno novinarstvo u RS i da sve ostalo služi kao izgovor predstavnika vlasti da se oni bore protiv lažnih vijesti“, izjavio je predsjednik Kluba novinara Banjaluka i urednik portala Capital Siniša Vukelić.

Kako je rekao,donošenje ovog seta zakona je veoma opasno, te da pokazuje tendenciju da se ograniči sloboda govora i da se demokratija spusti na još niži nivo.

Napominje i da im je Stevandić rekao da se još uvijek ne može govoriti o tekstu zakona, jer zakon još uvijek nije ušao parlamentarnu proceduru.

„Mi očekujemo od Narodne skupštine, poslaničkih klubova, narodnih poslanika i Vlade, to jeste zahtijevamo- nemojte ulaziti u ovaj proces. Nemojte kriminalizaciju klevete upućivati prema Narodnoj skupštini. Mi ćemo se boriti svim dozvoljenim pravnim sredstvima protiv takvog zakona. Novinarstvo nije zločin. Novinarima je mjesto u redakciji, a ne u zatvoru“, izjavio je nakon sastanka Vukelić.

Predsjednik Banjalučkog centra za ljudska prava kaže da nemaju nakon sastanka definitivne odgovore i zaključke, ali da im je drago što su mogli sa predsjednikom Skupštine razgovarati na ovu temu, te da se nadaju da će i premijer Radovan Višković postupiti na isti način.

„Naš stav je jednostavan. Kleveta ne smije da uđe u Krivični zakon RS jer će to značiti preveliko opterećivanje za slobodu izražavanja u RS. Samim tim će praktično biti neka vrsta gušenja slobode izražavanja u medijima, ali i aktivista koji se često nalaze na udaru određenih političkih struktura. Nama je veoma bitno da je iza dekleracije stalo čak devet organizacija i medija u Banjaluci što je veoma bitan pokazatelj da postoji veliko protivljenje ovim zakonima i da se građani RS bore za svoja prava i da neće dopustiti da se ovakvi zakoni izglasaju ““, izjavio je Lučka.

Iz Kabineta predsjednika NSRS kratko saopštenje, u kojem se navodi da je Stevandić razgovarao sa predstavnicima nevladinih organizacija koji su ranije u skupštinu predali Deklaraciju „Zajedno protiv ograničavanja prava i sloboda“.

„Predsjednik Stevandić saslušao je sagovornike koji su izrazili svoju zabrinutost kada je u pitanju zakon o kleveti i tom prilikom ih je informisao da takav zakon ne postoji u skupštinskoj proceduri, te kada takav zakon bude ušao u proceduru javnost će biti obaviještena“, navedeno je u saopštenju.

The post Sastanak u NSRS zbog najave kriminalizacije klevete: “Novinarima je mjesto u redakciji, a ne u zatvoru”! first appeared on Gerila.info.

Dodik je u svom govoru tvrdio da je Tanja Topić dokazani agent njemačkog BND-a (Savezna obavještajna služba Njemačke; u originalu na njemačkom jeziku: Bundesnachrichtendienst), koji djeluje preko njene nevladine organizacije. Dodikove izjave objavila je novinska agencija Srna, potom su objavljene i na portalima RTRS i Srpskainfo, da bi kasnije bile povučene sa portala, iako i dalje stoje na agenciji Srna.

U svom obraćanju novinaru Dodik je konkretno izjavio da je Tanja Topić „dokazani agent BND-a njemačkog”, „da je ona u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da je „dokazani kvisling”, da je „spremna da radi za interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona radi za stranu službu”.

Pored toga Dodik je izrekao i više uvredljivih navoda o privatnom živote Tanje Topić i njenoj porodici, kao što su oni da je ona postala „servilna”, da iznosi „određene laži”, da je „izolovana struktura”, „da nema karakter”, da je „jedna obična isfrustrirana osoba”, da „nema nikakvog znanja” o onome što priča, kao i da je njena porodica „izolovana” i „izopštena iz sredine”.

Sud je sve ove izraze stavio u istu ravan i zaključio da svi oni predstavljaju mišljenja, odnosno vrijednosne sudove, i da takvo mišljenje nekoga o drugom licu ne može biti kleveta.

Dok se o izražavanjima kao što su ona da je Tanja Topić „jedna obična isfrustrirana osoba”, da iznosi „određene laži” ili „da nema karakter” može govoriti kao o vrijednosnim sudovima, o direktnoj tvrdnji da je neko agent BND-a to nikako ne može biti slučaj, što ću i analizirati u nastavku teksta.

Presuda je toliko zapanjujuća i iznenađujuća, da se čovjek zapita šta u stvari danas uopšte predstavlja klevetničko izražavanje. Osnovni sud u svojoj ocjeni dokaza više puta ponavlja tvrđenja vezana za to da Tanja Topić radi za stranu fondaciju pod nazivom Fridrih Ebert, i praktično poistovjećuje ovu fondaciju sa njemačkom obavještajnom službom (sic!). Pritom, pri ocjeni cjelokupne situacije sud uopšte ne ispituje pravilno konkretne stvari vezane za klevetu, već se zapetljava u svom veoma lošem obrazloženju slučaja, odnosno analizi izražavanja, više puta ponavljajući identične stvari, ne ulazeći u suštinu izražavanja i svih elemenata povezanih sa njim.

1. METAFORA KOJA SJEČE GLAVU

Nesporno je utvrđeno i to i sud priznaje u svojoj ocjeni da je Milorad Dodik u svom izražavanju Tanju Topić optužio da je agent strane obavještajne službe BND koji se plaća preko njene nevladine organizacije, vrijeđajući nju i njenu porodicu. Kao dio svoje izjave Milorad Dodik je izjavio i sljedeće: „Narod u mom kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, a zna se šta su Nijemci ovdje radili i kako su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Ona je dokazani kvisling.” Pored toga je naveo i da je Tanja Topić „u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da je „spremna da radi za interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona radi za stranu službu”.

Međutim, sud takođe smatra da u spornom izražavanju Milorad Dodik niti jednom nije izjavio (sic!) za Tanju Topić da je špijun već je navodio da je Tanja Topić uposlenik fondacije koja se finansira iz budžeta strane države, što je u suštini i tačno, pa je na taj način metaforički govorio o agentu. Dakle tvrdnje da je Tanja Topić agent BND-a, da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, da radi za stranu službu pokazuju da g. Dodik nije rekao da je Tanja Topić špijun već uposlenik strane fondacije, prema stavu banjolučkog Osnovnog suda. Pravo propitivanje pameti onog ko čita presudu, pa sam morao par puta provjeriti da li stvarno to piše u presudi. Nažalost, piše!

Ovako sramotno tumačenje Osnovnog suda je pravi pokazatelj straha koji sudije imaju da presude protiv interesa nekog od „visokih” političara u BiH.

Naime, apsolutno je jasno da je navođenje da je neka osoba agent strane obavještajne službe BND u stvari i tvrdnja da je ta osoba špijun. U kolokvijalnom govoru se termin „agent” veoma često koristi kao zamjena za termin „špijun”. Pored toga, i relevantne publikacije o srpskom jeziku kao što su Rečnik sinonima od Pavla Ćosića i saradnika ili Pravopisni rečnik srpskog jezika od Milana Šipke navode da se termin „agent” koristi kao sinonim za termin „špijun”. Teško je vjerovati da jedna sudska institucija ne može da pravilno protumači ove pojmove.

Druga stvar koja je veoma bitna je i ta da nazivanje nekoga špijunom, odnosno agentom, predstavlja opasnu klevetu, jer je u Krivičnom zakoniku Republike Srpske propisano da će onaj ko stupi u stranu obavještajnu službu, prikuplja za nju podatke ili na drugi način pomaže njen rad, biti kažnjen kaznom zatvora od jedne do deset godina. Protiv Tanje Topić tužilaštvo nije pokretalo postupak vezan za špijuniranje, te je jasno da je nazivanje gospođe Topić agentom, odnosno špijunom strane obavještajne službe, u stvari klasičan primjer klevetničkog izražavanja.

Kao prilog tome, Milorad Dodik je svojom izjavom Tanju Topić nazvao i kvislingom, uz to navodeći da se zna kako su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Kvisling je pojam koji je nastao po imenu Vidkuna Kvislinga, koji je bio norveški političar i kolaboracionista sa nacionalsocijalistima dok je trajao Drugi svjetski rat.

Dakle, sa nastavkom svoje izjave Dodik je potvrdio svoju namjeru da kleveće Tanju Topić, kako je uz izjavu da je ona agent BND-a izjavio da je Tanja Topić i kvisling, ali i da narod u njegovom kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura.

U javnosti se ponekad može čuti da političar političara nazove npr. izdajicom. Međutim, Dodik gospođu Topić nije samo uopšteno nazvao kvislingom, odnosno špijunom/agentom, nego je i direktno precizirao da ona radi za BND, tj. njemačku obavještajnu službu, ponavljajući kasnije pri kraju izjave da je angažovana u stranoj službi. Ovo upućuje na to da on nije htio samo da izrazi svoje mišljenje o njenom radu, nego i da izrekne klevetu na račun Tanje Topić, čime je nastojao da joj, između ostalog, umanji ugled u društvu.

„Rad za stranu službu” se jasno i nedvosmisleno karakterizuje kao špijunska aktivnost u javnom prostoru. Iako termin „služba” može imati više značenja, on se u smislu u kojem je upotrebljen u navodima Milorada Dodika jasno koristi u smislu strane bezbjedonosne, odnosno obavještajne službe. U slengu se za npr. Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH ili Bezbjedonosno-informativnu agenciju Srbije redovno upotrebljava naziv „služba”, kao odomaćen naziv, što je kolokvijalizam koji je naročito ostao u upotrebi zbog narodnog skraćivanja naziva bivše Kontraobavještajne službe (KOS) i Službe državne bezbjednosti Jugoslavije (SDB). Čak i sam Krivični zakonik Republike Srpske u dijelu o krivičnom djelu „špijunaža”, govori o obavještajnoj službi i stranoj obavještajnoj službi.

Sud pogrešno sve ove izjave Milorada Dodika podvodi pod vrijednosne sudove. Naime, da je g. Dodik naveo samo to da je Tanja Topić „kvisling” to bi se i moglo podvesti pod vrijednosni sud, iako je to veoma teška i vrijeđajuća optužba. Međutim, kada se ovaj izraz pogleda u sadejstvu sa izjavom da je Tanja Topić u stvari agent, odnosno špijun njemačke obavještajne službe, i sa izjavom da narod u kraju g. Dodika zna da je gospođa Topić u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, te da on (Dodik) ne poštuje što ona radi za stranu službu, jasno je da se tu ne radi o čisto vrijednosnom sudu, nego o klevetničkoj izjavi, kojoj je cilj bio napad na ugled Tanje Topić.

Ukoliko bismo termine „agent” i „rad za stranu službu” koji se koriste u ovom slučaju tumačili na način kako to radi Osnovni sud, odnosno smatrali da se radi o običnom „metaforičkom” izražavanju onda bismo svaki termin mogli rastezati do neprepoznatljivosti i postupci u kojima se radi o kleveti bi izgubili svaki smisao. Naravno, sem ako nismo, što reče onomad Dejvid Spic „spremni da se odreknemo svakog značenja svojstvenog našoj normalnoj upotrebi termina”.

Tako bismo za npr. tvrdnju da je „A. A. ukrao deset hiljada maraka iz Doma za nezbrinutu djecu da bi kasnije silovao djevojku B.B. i na svirep način se iživljavao nad njom i onda ubio svoju majku”, a ovaj to nije uradio, mogli reći da takva tvrdnja jednostavno nije klevetnička i lažna.

Zašto?

Pa zato što se riječ „ukrasti” može koristiti u prenesenom, metaforičkom značenju, te se nekome može npr. „ukrasti srce” što označava odraz ljubavi i u tome nema ništa loše. Riječi „silovanje” i „iživljavanje” se takođe mogu koristiti kao metafora, jer i navijači kada njihov klub pobijedi drugi tim sa velikom razlikom, govore da je njihov tim „silovao” drugu ekipu, a da se njihov najbolji igrač „iživljavao” nad suparničkom odbranom. Riječ „ubistvo” u stvari može biti isto tako metafora, jer čovjek može da npr. ubije svoje strahove.

E upravo takvo je tumačenje suda. Pravno silaženje sa uma, ukratko.

2. AKO NE RADITE ZA DOMAĆU KOMPANIJU ILI DRŽAVU, ONDA STE ŠPIJUN

Osnovni sud navodi da Tanja Topić nije osporavala da je i prije i nakon sporne izjave bila i jeste zaposlena u kancelariji Fondacije Fridrih Ebert u Banjoj Luci, pa je zato izražavanje Milorada Dodika u spornoj izjavi u suštini bilo istinito i razumno.

Hajde da vidimo zbog čega je sramotno i ovo tvrđenje suda.

Fondacija Fridrih (Friedrich) Ebert je osnovana 1925. godine i predstavlja neprofitnu organizaciju i političku fondaciju  sa najdužom tradicijom u Njemačkoj. Ime je dobila po predsjedniku Vajmarske republike i prvom demokratski izabranom njemačkom predsjedniku Fridrihu Ebertu. Njen rad je usmjeren  prema osnovim vrijednostima socijalne demokratije: slobodi, pravednosti i solidarnosti, a djeluje samostalno i nezavisno. Ova fondacija teži slobodnom i solidarnom društvu sa jednakim mogućnostima za učešće u politici, privredi, socijalnom i kulturnom životu, živoj i snažnoj demokratiji, privredi sa održivim rastom i sa dobrim radnim mjestima za sve, kao i socijalnoj državi. Fondacija nije ogranak njemačkog BND-a niti ima veze sa njim.

Dakle, tvrđenje da je Tanja Topić dokazani agent BND-a koji se plaća preko njezine, nevladine organizacije nije ni istinito ni razumno, već je najobičnija laž i kleveta.

U suprotnom, saradnici BND-a bi bili i svi oni koji su sarađivali i/ili primali novac od Fondacije Fridrih Ebert proteklih godina, i to svojevoljno i veoma entuzijastično, a to je popriličan broj ljudi upravo iz partije gospodina Dodika (Savez nezavisnih socijaldemokrata), kao i sama stranka SNSD, što, složićemo se, nije tačno. Kao što nije tačno da je Tanja Topić špijun/agent BND-a. Međutim, to sud uopšte ne uzima u obzir već lakonski, bez ispitivanja rečenog, odlučuje da je klevetničko izražavanje istinito i razumno.

Uz sve ovo, sa izjavom da se zna šta su Nijemci ovdje radili i povezujući te radnje sa kažnjavanjem kvislinga nakon rata (Drugog svjetskog), uključujući tu i poistovjećivanje, odnosno nazivanje gospođe Topić kvislingom, Milorad Dodik je direktno „nacrtao metu” na čelo Tanji Topić. Kolaboracionisti, odnosno kvislinzi su nakon Drugog svjetskog rata stavljani u zatvore i radne logore, prolazili su kroz različite oblike torture, a nerijetko su bili i mučeni do smrti i strijeljani zbog saradnje sa nacionalsocijalistima.

Milorad Dodik je, i to kao najviši predstavnik države, praktično na taj način ciljao na osvetu i napad na fizički integritet Tanje Topić, i pozvao građane da se Tanji Topić svete na način na koji je to rađeno sa kvislinzima, vjerovatno kada dođe „trenutak”. Tako je predstavnik države svojim izjavama pozvao na napadanje osobe koja mu nije po volji, odnosno sa čijim se stavovima on ne slaže, po uzoru na napade na kolaboracioniste iz Drugog svjetskog rata, čime je stvorio atmosferu straha u kojoj se nalazi Tanja Topić, kao i njena porodica i ljudi koji sa njom profesionalno sarađuju.

3. MA KAKAV UGLED…

Osnovni sud smatra i da izražavanjem bivšeg člana Predsjedništva BiH, Tanji Topić nije povrijeđen ugled.

Tanja Topić je politička analitičarka i ličnost koja radi na mnogim projektima u zajednici na poboljšanju ljudskih prava i sloboda, shvatanja socijalne demokratije, demokratizacije društva, komunikacije građana, nevladinih organizacija i institucija. Kao takva, ona uživa visok ugled u društvu. Tvrdnja da je takva osoba agent/špijun strane države očigledno narušava taj ugled.

Zašto?

Zato što Tanja Topić više od 90% svoje djelatnosti obavlja u Bosni i Hercegovni, odnosno konkretno u Republici Srpskoj, u Banjoj Luci. Sarađuje sa domaćim ljudima i organizacijama, a njena fondacija uplaćuje poreze i doprinose od kojih se finansiraju budžeti u okviru države. Radi na projektima kojima se poboljšava politički, socijalni, ekonomski i opštedruštveni život u entitetu, odnosno državi. Pomaže mnoge mlade ljude, aktiviste i akademske građane i daje doprinos izgradnji jednog boljeg i srećnijeg društva kod nas. Ukratko, radi ogroman posao koji doprinosi boljitku i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Ili drugačije rečeno: patriotski pomaže, na konkretan način, a ne praznim floskulama, zemlju u kojoj živi.

Tvrdnja da ona radi za interese druge države na štetu vlastite, i to za stranu obavještajnu službu druge države, što je veoma negativno ponašanje i krivično djelo u Republici Srpskoj, teško narušava ugled Tanje Topić. Takvim izjavama se praktično omalovažava njen rad, gazi se njeno zalaganje i njen renome borca za demokratiju i slobodu, te se ugled koji posjeduje na krajnje bezobrazan i brutalan način nastoji urušiti.

Sud praktično kaže da se mogu iznositi „mišljenja” (i to u formi činjeničkih navoda) o bilo kome, bez ikakvog pokrića, jer to predstavlja vrijednosni sud. Međutim, za nekoga ko kao Tanja profesionalno radi svoj posao, i uživa dobar glas kao naučna saradnica fondacije, nepristrasna komentatorka i politička analitičarka, njen ugled se sastoji upravo (i) u tome da svoj posao obavlja bez pristrasnosti, u potrazi za istinom i želeći da doprinese društvu u kom živi. Izjava gospodina Dodika napada upravo na to, želeći da njen cjelokupan radni opus predstavi u smjeru rada za stranu obavještajnu službu i interese druge države.

Kada se ove činjenice stave u ravan sa sadržinom cjelokupne Dodikove izjave, jasno je da je njegovo izražavanje, između ostalog, usmjerno upravo i na povredu ugleda Tanje Topić, jer se direktno optužuje da je agentica BND-a, da radi protiv interesa svoje države, te da time ne obavlja svoj posao na profesionalan način. „Vrijednosni sud” kojim se govori da je neko špijun i da dobija novac za rad protiv svoje države, što su lako dokazive neistine, očigledno predstavlja atak na ugled, a ne slobodno iznošenje mišljenja o određenim stvarima.

Međutim, to sud očigledno ne interesuje, jer se nije ni trudio da se upusti u razmatranje ovih pitanja.

4. PRAKSA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA KOJA SE OD STRANE OSNOVNOG SUDA TUMAČI ODOKATIVNO

Određeni standardi postavljeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) se navode u ovoj presudi, međutim, to se radi veoma jednostrano, bez citiranja vodećih slučajeva i paragrafa na koje sud treba da se poziva i ne gledajući sve potrebne elemente u tim ali i u drugim slučajevima koji se ne navode, niti se poziva na standarde postavljene u njima.

Tako se npr. uopšte ne spominje činjenica da pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života” zaštićenog članom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija); ne stavlja se ovaj član u kontekst člana kojim se štiti sloboda izražavanja (član 10. Evropske konvencije); i ne citiraju se slučajevi kao što su Chauvy i drugi protiv Francuske ili Petrina protiv Rumunije niti standardi postavljeni u njima.

Ne spominju se ni „dužnosti i odgovornosti” koje su propisane u članu Evropske konvencije kojim se štiti sloboda izražavanja i stav da se tamo gdje se sloboda izražavanja koristi neodgovorno, prednost može biti data pravu na ugled.

Sasvim je jasno da se onda kada pojedinci uđu u „javnu arenu”, oni ujedno izlažu kritici javnosti i stoga treba da pokažu veći stepen tolerancije prema kritici od drugih. Međutim, to ne znači i apsolutnu toleranciju prema određenim izražavanjima.

Evropski sud je u nekoliko slučajeva iz novije prakse presudio da upotreba izraza kao što su „nacista”, „lud” ili „neofašista” ne opravdava automatski ograničenje prava na slobodu izražavanja, ali i da upotreba termina kao što su npr. „dželat” ili „šef bande ubica” prevazilazi dozvoljene granice pretjerivanja i provokacije.

U slučaju Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske Evropski sud je bio stava da su termini „šef bande ubica” i „vampir” neprihvatljivi jer nisu bili samo vrijednosni sudovi već činjenični navodi. Naime, kako navodi Evropski sud, porediti pojedinca, pa čak i kada se radi o političaru koji je izložen oštrim kritikama, sa „šefom bande ubica”, tvrditi da je ubistvo, pa čak i ono koje je izvršio izmišljeni lik, „naručeno” sa njegove strane, i opisivati ga kao „vampira koji se hrani gorčinom svog biračkog tijela, a ponekad i njihovom krvlju” prelazi granice dopuštenog u takvim stvarima. Oni koji se upuštaju u političke borbe moraju da demonstriraju minimalan stepen umjerenosti i pristojnosti. Tekst koji odražava namjeru da stigmatizuje oponenta i koji bi mogao da potakne na nasilje i mržnju, izlazi iz okvira prihvatljivog u političkoj debati, čak i kada je usmjeren na osobu koja zastupa ekstremističke stavove u političkom spektru.

Isto tako, u drugom slučaju Ivanciuc protiv Rumunije Evropski sud se složio da je upotreba izraza „dželat” bilo klevetničko izražavanje kada se odnosi na osobu kojoj je suđeno i koja je oslobođena optužbe za ubistvo dok je upravljala vozilom.

Kada se ovi slučajevi stave u ravan sa izražavanjem g. Dodika jasno je da je njegovo izražavanje o Tanji Topić bilo usmjereno ka njenoj stigmatizaciji, da je bilo lišeno minimalnog stepena umjerenosti i pristojnosti, da je čak moglo da potakne na nasilje i mržnju prema njoj, i da je izašlo iz okvira prihvatljivog u političkoj debati. Osnovni sud u Banjoj Luci ništa od ovog nije analizirao niti obuhvatio u svojoj odluci.

Takođe, prema praksi Evropskog suda pravo na ugled se primjenjuje kao posebno pravo onda kada napad na reputaciju neke osobe dostigne određeni nivo težine i prouzrokuje štetu uživanju njenog prava na privatni život i narušava njen lični integritet. Potpuno odsustvo dokaza za činjeničnu izjavu ili bilo kakvu činjeničnu osnovu za vrijednosni sud često je dovodilo do toga da Evropski sud odluči u korist prava na ugled pojedinca. U ovom kontekstu, Evropski sud je stava da što je neka tvrdnja ozbiljnija, to mora biti čvršća njena činjenična osnova. Standard koji je upravo trebalo primjeniti u slučaju izražavanja g. Dodika. Ukoliko nema dokaza da je gospođa Topić agent BND-a, onda je ona oklevetana. Sasvim jednostavan princip.

Pored toga, potrebno je i da se u okviru određenih izražavanja pokaže „dobra vjera”; odnosno stav da onda kada onaj ko koristi slobodu izražavanja a ne pokuša da provjeri pouzdanost svojih izvora ili ne može da potkrijepi svoje klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove, ne postupa u dobroj vjeri.

U slučaju Alithia Publishing Company protiv Kipra radilo se o građanskoj presudi za klevetu zbog objavljivanja novinskih članaka u kojima se navodi da je bivši ministar odbrane korumpiran. Evropski sud je u ovom slučaju izričito naveo da je pravo na pretpostavku nevinosti relevantno za balansiranje koje sud mora da preduzme, a u ovom slučaju je odlučeno da nije bilo povrede prava na slobodu izražavanja jer nije pokazana dobra vjera u izražavanju kako se flagrantno zanemarila dužnosti odgovornog novinarstva objavljivanjem izjava koje potkopavaju prava drugih.

Nepostojanje dobre vjere je bio odlučujući faktor i u slučaju Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, gdje je u pitanju bio znatan javni interes. U ovom slučaju se radilo o tome da podnosilac predstavke nije mogao da potkrijepi svoju činjeničnu optužbu, iznijetu u novinskom članku, da je određeni ministar prijetio da će ubiti novinarku dok je u nju uperio pištolj. Evropski sud je u ovom slučaju riješio sukob između slobode izražavanja i prava na ugled u korist prava na ugled kako nije ispoštovana dužnost i odgovornost u ostvarivanju slobode izražavanja. Naime, sloboda izražavanja nije neograničeno pravo čak i kada je riječ o o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici, kako ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti”. „Dužnosti i odgovornosti” dobijaju na važnosti kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju „prava drugih”. Zato se izražavanje treba vršiti u dobroj vjeri.

Apsolutno je jasno da Milorad Dodik u svom izražavanju nije pokazao „dobru vjeru”. On nije pokušao da provjeri pouzdanost svojih izvora, ukoliko ih je uopšte imao, i nije mogao da potkrijepi svoje klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove da je Tanja Topić agent BND-a. Dakle, njegove riječi su laž kojom se kleveta gospođa Topić. Naravno, banjolučki sud ni ovo nije uzeo u obzir pri odlučivanju.

Pored toga, Evropski sud je utvrdio da se mora napraviti razlika između slučajeva u kojima postoji pravo javnosti da bude informisana i onih u kojima objavljivanje služi samo da zadovolji radoznalost određenog čitaoca. Tako je u predmetu Leempoel protiv Belgije našao da su ograničenja slobode izražavanja bila opravdana kada je objavljivanje članka u časopisu, koji se sastojao od povjerljive prepiske sudije, narušilo privatni život sudije, a da nije dalo nikakav doprinos debati o pitanju od opšteg interesa.

Evropski sud je u svojoj praksi utvrdio i da određene izjave predstavljaju neopravdane lične napade van okvira slobode izražavanja. Tako je npr. u predmetu Aguilera Jiménez i drugi protiv Španije, sud potvrdio otpuštanje članova sindikata koji su objavili sugestivan crtež direktora njihovog preduzeća i dvoje zaposlenih propraćen grubim izjavama. Uprkos činjenici da su oni uživali dodatnu zaštitu slobode izražavanja kao članovi sindikata, Evropski sud je smatrao da njihova prava nisu povrijeđena, kako je postojala uvredljiva priroda publikacije i njen uticaj na ugled dvoje zaposlenih, kao i da lični napadi nisu bili neophodni za odbranu interesa sindikata.

Dakle, kada se sloboda izražavanja, pa i od strane javnih ličnosti, koristi  za izražavanje koje nema veze sa debatom od javnog interesa, već služi samo za napad na određenu osobu na ličnom nivou, onda se sloboda izražavanja pokušava ostvariti na način koji nije u skladu sa njenom svrhom kao ni sa debatama od javnog interesa. Upravo onako kako se desilo u slučaju izražavanja gospodina Dodika.

Jasno je da gospodin Dodik kao uvaženi političar i čovjek koji je stalno pod svjetlima javnosti uživa dodatnu zaštitu slobode izražavanja. Međutim, ona nije apsolutna. Njegovo izražavanje je bio klasičan lični napad na Tanju Topić, bez ikakvog doprinosa debati o pitanjima od javnog interesa. Pri tome, lični napadi koje je putem riječi izrekao g. Dodik uopšte nisu bili potrebni da on iskaže neslaganje sa stavovima ili radom Tanje Topić. Neslaganje ili kritika su mogle da se izraze na mnogo primjereniji i pristojniji način. Osnovni sud i u ovom pogledu nije izrekao niti jednu rečenicu!

Veoma značajan standard Evropskog suda, naročito za slučaj izražavanja g. Dodika, govori da lica koja daju izjave koje direktno optužuju imenovanu osobu i koje su potpuno lišene činjenične osnove ne mogu imati koristi od slobode izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno pretjerivanje ili provokacija, pa čak i kada su u pitanju debate od javnog interesa.

U slučaju Petrina protiv Rumunije radilo se o političaru koji je bio neuspješan u svojoj domaćoj tužbi za klevetu protiv novinara koji je tvrdio da je političar sarađivao sa Sekuritateom, rumunskom tajnom službom tokom komunističkog režima, te su u tom slučaju domaći sudovi dali prednost slobodi izražavanja nad reputacijom političara. Evropski sud je u svom odlučivanju jasno utvrdio da su članci uvrijedili političara, budući da nisu postojali dokazi da je on ikada pripadao Sekuritatei. Kako je sama poruka sadržana u člancima bila jasna i neposredna, data bez ikakve note ironije ili humora, bez odslikavanja „mjere preterivanja” ili „provokacije” koji su normalno dozvoljeni novinarima u kontekstu slobode štampe, Evropski sud je smatrao da članak iskrivljeno predstavlja realnost bez činjenične osnove. Evropski sud je odlučio da lice koje izjavama direktno optužuje imenovanu osobu, a same izjave su potpuno lišene činjenične osnove, ne može imati koristi od slobode izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno pretjerivanje ili provokacija.

Sličnost ovog slučaja sa slučajem izražavanja g. Dodika je ogromna. Ukratko rečeno, i u slučaju izražavanja Milorada Dodika desilo se iskrivljeno predstavljanje realnosti bez činjenične osnove i to putem izjave koja direktno optužuje Tanju Topić da je strani agent i koja je potpuno lišena činjenične osnove. Baš zato lica koja daju ovakve izjave ne mogu imati koristi od slobode izražavanja jer prelaze granice dozvoljenog pretjerivanja ili provokacije. Pogađate, o ovome nema niti jednog slova u presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci.

Iako je obaveza Osnovnog suda u Banjoj Luci prema Zakonu o zaštiti od klevete Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine da pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potrebu za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja jasno utvrdi u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda, to u ovom slučaju nije učinjeno.

Formulacije i način na koje su one izražene u presudi upućuju na to da su se u izradi presude samo prepisivali izabrani navodi iz različitih priručnika za primjenu prakse Evropskog suda koji su napisani na našem jeziku, ali da se Osnovni sud nije upustio u istinsko istraživanje prakse i čitanje originala presuda na francuskom i engleskom jeziku, a ne samo navoda o njima u skraćenim formama.

5. „STRAH ŽIVOTU KALJA OBRAZ ČESTO”

Jasno je da se određeni sudovi boje izvršne vlasti. Jasno je i da se boje pojedinaca iz te vlasti, kao i političkih moćnika. Jasno je i da sudovi nerijetko trpe veliki pritisak od strane različitih struktura.

Međutim, jasno je i da sudovi treba da sude po „po zakoniku, pravo, kako piše u zakoniku, a da ne sude po strahu od carstva mi”, kako veoma lijepo navodi poznati srpski pravni dokument, srednovjekovni Dušanov zakonik. Ako ne mogu da sude tako, onda je izlišna svrha njihovog postojanja. Ukoliko sudije ne mogu da primjenjuju pravo „ni po babu, ni po stričevima”, onda treba da se bave drugim, manje zahtjevnim i manje stresnijim poslom…

Sve u svemu, čini se da je u ovom slučaju strah od „carstva” i onog ko upravlja njime ipak bio jači od onog što piše u pravnim paragrafima. Naravno, ukoliko je u pitanju samo strah suda to može donekle biti i ljudski razumljivo, ali ne i prihvaćeno i opravdano! Međutim, ukoliko je u pitanju namjerna pristrasnost, a sama presuda odnosno njen ton bi možda i mogli uputiti na takvo nešto, onda je to ogroman problem. Problem koji je mnogo veći od samo ove jedne presude. Iskreno se nadam da to nije u pitanju u ovom slučaju.

Osnovni sud ovakvom aljkavo donesenom i obrazloženom presudom vrši svojevrsno iznevjerivanje povjerenja građana u pravo i vladavinu prava uz indirektno zastrašivanje javnosti. Naime, ovakva presuda je veoma opasna, jer sa jedne strane ne priznaje Tanji Topić njena prava, a sa druge posredno zastrašuje sve one koji se drznu govoriti o određenim stvarima, poručujući im da je protiv njih dozvoljena hajka za koju niko neće odgovarati. Dakle, ćuti i trpi, jer svoje pravo ne možeš dobiti na sudu, iako si u pravu.

Strašno! Na kvadrat!

6. UDRI OKLEVETANE – DOPUŠTENO JE!

Kada se uzmu sve okolnosti nastanka izjave g. Dodika i činjenice u vezi sa njom (samo izražavanje i izrečene rečenice u njemu, način, oblik, sadržaj i vrijeme pronošenja teksta sa tim izražavanjem, njegov kontekst, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost, poštovanje standarda i sl.), jasno je da je došlo do klevete na račun Tanje Topić.

Ukoliko govorenje i objavljivanje izmišljenih informacija u ovom smislu, onako kako to tumači Osnovni sud u Banjoj Luci, nije udar na ugled i čast, onda je veliko pitanje šta u stvari predstavljaju ugled i čast koje bi sudovi trebalo da štite. Veliko je pitanje i zašto uopšte imamo Zakon o zaštiti od klevete i zašto sudovi uopšte sude po njemu. Ako banjolučki sud smatra da je dozvoljeno govoriti šta god hoćeš, o kome god hoćeš, onda nema smisla da de iure imamo neke zabrane u tom smjeru.

Sloboda izražavanja, a naročito sloboda izražavanja političara jeste nešto što je prijeko potrebno i bez čega se ne može zamisliti demokratsko društvo. Međutim, ta sloboda ne smije da bude ujedno i sloboda uništavanja nečijeg života, podsticanje napada na nekoga ili srozavanje ugleda određenog lica putem plasiranja neistina. Društvo koje dopušta uništavanje ugleda i podsticanje mržnje prema licima sa kojima se određene osobe ne slažu u stavovima je društvo u kome je jednoumlje vrlina, napadi na ugled onih koji misle drugačije pozitivna stvar, a ponašanje suprotno tome, ono koje treba istrijebiti.

U stvarnosti, u javnosti Republike Srpske stvoren je i postoji otvoreni prezir i mržnja prema ljudima za koje se tvrdi da su špijuni, odnosno strani agenti, samo zato što rade za strane organizacije, iako sa špijuniranjem nikakve veze nemaju. Pogotovo onda kada javni mediji, vladine-nevladine organizacije i političari upiru prstom na te ljude samo zato što dobijaju određena sredstva od organizacija za koje rade, a koje dolaze iz inostranstva. Iako se država i mnogi radnici u javnim organima plaćaju i finansiraju baš novcem koji dolazi iz tog inostranstva, jer se tako puni budžet. Ali to se, naravno, ne gleda tako. Dvostruki aršini neka vladaju!

Ukoliko sudovi, kao banjolučki Osnovni sud, prihvate da se neistina može izreći, i to tako da se targetiraju ljudi kao Tanja Topić, onda se postavlja opasan princip u društvu, u kome sudovi ne brinu za pravo. Takve laži mogu da dovedu ne samo do štete po ugled jednog lica, nego i do fizičkih napada na njega.

Već sam pisao o tome da se može desiti da bi se zbog takve sudske prakse na svakog novinara koji istražuje korupciju mogli obrušiti brojni portali, u privatnom i javnom vlasništvu, koji bi pisali razne laži o njemu, u cilju njegove diskreditacije i indirektnog poziva na napad na njega ili bi se na nekog zviždača mogao okomiti cjelokupan interesni aparat u cilju rušenja njegove slike u javnosti i mnogih drugih stvari koje idu uz to… i za te radnje niko ne bi odgovarao.

Izgleda da Osnovni sud ovakvim tumačenjem želi da kaže da je dozvoljeno javno, u medijima, lagati o tome da je neko špijun/agent, da radi za interese strane službe, a protiv svoje države, sve dok to predstavlja „nečije izneseno mišljenje”.

Pitanje na koje (ni)je lako dati odgovor je da li to sud ukazuje na to da sada svi građani mogu da počnu da pišu i objavljuju tekstove u kojima će direktno lagati, iznositi različite metafore, odnosno kako sud kaže „iznositi svoje mišljenje”, o bilo kome ko se nalazi u javnoj sferi, da je taj neko primio određene pare od nekoga, pokrao nekoga, da je prevario suprugu, da je špijun i da je izdao svoju zemlju radeći za drugu državu itd.? I da takve izjave, tekstove, fotografije svako može da objavljuje javno, ponekada crtajući mete na čelu svakog ko bude targetiran na taj način?

Da ponovim i malo preformulišem ono što sam napisao u nekim prethodnim tekstovima u kojima sam komentarisao presude za klevetu u pravnom sistemu:

Sloboda izražavanja – uvijek; Sloboda medija – uvijek; Sloboda jačeg izražavanja političara – uvijek; Sloboda kritike i provokacije – uvijek; Sloboda nekažnjenog pisanja proskripcija i narušavanje ugleda kroz laži i neistinite optužbe – nikad! 

Još samo da i svi sudovi to shvate.

Tekst je preuzet sa sajta Dejana Lučke

The post Dejan Lučka: Sramota kod suda ne postoji, ali postoje metafore i strah od “Carstva” first appeared on Gerila.info.

Banjalučki Okružni sud odbio je žalbu Vladimira Kovačevića, novinara BN televizije i portala Gerila info, na presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci kojom je odbijena njegova tužba protiv ATV-a i glavnog urednika tog medija Nenada Trbića.

Naime, navode ATV-a da je Kovačević novinar naklonjen opoziciji Okružni sud smatra iznošenjem sopstvenog mišljenja, odnosno vrijednosnim sudom, kojima ne može da se povrijedi njegov ugled kao novinara, pravdajući to pravom na slobodu izražavanja. Uz to, sud navodi da povredu ugleda ne predstavlja ni dio teksta u kome se kaže da je Kovačević od USAID-a dobio 80 000 dolara za internet portal. Ovo opravdava time da je iznijeto mišljenje da neko koristi sredstva iz programa USAID-a javnog značaja i da nema elemente klevetničkog izražavanja. Uz to, sud je potvrdio da su iznesene tvrdnje u stvari neistinite, ali je zaključio da one spadaju pod obuhvat slobode izražavanja, a ne pod klevetu.

OVO JE LOŠE NA MNOGO NIVOA.

Prvo, očigledno je da sudovi drugačije odlučuju u istim ili sličnim slučajevima. Naime, u identičnom predmetu protiv RTRS-a, sud je presudio u korist Vladimira Kovačevića, u postupku u kome je utvrđeno da je istovjetan tekst koji je objavljen klevetnički. I u drugim slučajevima vezanim za klevetu, u kojima su postojale slične činjenice, sudovi su nalazili da postoji klevetničko izražavanje. Različite presude sudova u istovjetnim slučajevima ne bi trebalo da postoje u pravnom sistemu. Sudovi primjenjuju identične zakone i pravne standarde, a zakoni i sudije koje sude po njima ne smiju da prave razlike među građanima. Građani koji „idu na sud zbog identičnih činjeničnih okolnosti moraju dobiti istu presudu, a sudovi jedne države moraju rješavati identična pravna pitanja na isti način, bez obzira gdje se nalazili”. Kada se odlučuje suprotno tome, kao u ovom slučaju, pravna sigurnost je veoma poljuljana, jer se za identične ili veoma slične slučajeve mogu očekivati totalno drugačiji rezultati.

Drugo, sud izgleda ovime želi da kaže da je dozvoljeno javno, u medijima, lagati o tome da je neko primio određen novac, sve dok to predstavlja „nečije izneseno mišljenje”. Da li to sud ukazuje na to da sada svi novinari i građani mogu da počnu da pišu i objavljuju tekstove u kojima će direktno lagati, odnosno kako sud kaže „iznositi svoje mišljenje”, o tome da je komšija, kolega sa posla ili neki predstavnik vlasti ili opozicije primio 200 000 dolara od npr. Fonda za otvoreno društvo, poznatijeg kao Soroš fondacija!? I da takve tekstove objavljuju u člancima i prilozima u kojima pišu da se sprema ukidanje Republike Srpske, napadi na institucije i novo stradanje srpskog naroda, izrežiranog od strane stranih plaćenika koji su potpomognuti i finansirani iz inostranstva.

Treće, Okružni sud je potvrdio nalaze Osnovnog suda u kojima stoji da nije dokazana istinitost informacije o dodjeli 80 000 dolara Kovačevićevom portalu, ali da takva informacija ne dovodi do povrede njegovog ugleda, te da to što USAID finansira nezavisne medije nije kleveta jer se radi o zakonitom načinu finansiranja medija. Ocjena Osnovnog suda je u slučaju Kovačevića bila da dodjela novca od strane USAID-a nije nešto što bi trebalo da bude sramota i da zbog toga ne bi trebalo da prema njemu bude iskazivana mržnja, prezir ili podmijeh. U idealnim okolnostima, dodjela novca od strane USAID-a zaista nije nešto što bi trebalo da bude sramota. Međutim, uopšte se ne uzima u obzir stvarnost, u kojoj je u javnosti Republike Srpske kontuniranim i dugotrajnim naporima provladinih medija i vlasti stvoren otvoreni prezir i mržnja prema stranim donatorima, kao i prema licima koja dobijaju sredstva od njih. Lica koja se finasiraju iz inostranstva se u javnosti često podrugljivo nazivaju „stranim plaćenicima” i „špijunima” koji rade protiv interesa svog naroda.

Sam novinar Kovačević je spornim tekstom okarakterisan kao neko ko zahvaljujući novcu dobijenom od USAID-a (kojeg nije dobio!) i za strane interese učestvuje u (nepostojećem!) državnom udaru i to je bilo jasno svakom prosječnom čitaocu. Ipak, sudski rezon praktično kazuje da se može izmisliti priča o bilo čemu i bilo kakvom finansiranju, ukoliko je to finansiranje generalno zakonito, iako se kroz priču može jasno ukazivati, provući ili snažno aludirati na to da se takvim finansiranjem podstiču nezakonite radnje i mogući državni udar, jer to predstavlja samo vrijednosni sud pisca, a ne udar na ugled pojedinca (sic!).

Četvrto, sud praktično govori da se neistina uz targetiranje može izreći, čak i u naelektrisanoj situaciji u kojoj postoji prijetnja po život lica na koje se laž odnosi. Naime, nakon izvještavanja sa protesta grupe „Pravda za Davida” Vladimira Kovačevića su brutalno, uz pomoć metalnih teleskopskih palica, pretukli Marko Čolić i Nedeljko Dukić, pokušavajući ga lišiti života. Sporni tekst je objavljen nakon toga, a Kovačević je u njemu okarakterisan kao novinar koji je naklonjen opoziciji, a napad na njega kao slučaj koji služi tome da se animiraju širi društveni slojevi i da se pozove na odbranu od „diktature Dodika i njegove stranke”. U tekstu je navedeno i da se za Vladimira zna da je nedavno od USAID-a dobio osamdeset hiljada dolara za internet portal i da „ti portali, otkad su te pare upumpane, niču kao pečurke poslije kiše”.

U atmosferi koja je vladala tih dana u Banjoj Luci, u kojoj policija nije htjela da na pravilan način izvrši istragu zbog smrti Davida Dragičevića, zbog čega su se održavali svakodnevni protesti grupe „Pravda za Davida” i u kojoj je pokušano Vladimirovo ubistvo, tekst sa takvim sadržajem mogao je samo da izvrši dodatnu polarizaciju među stanovništvom, posije još mržnje i iscrta mete na čelima pripadnika grupe „Pravda za Davida” i novinara Kovačevića. Apostrofiranje dobijanja novca od USAID-a u okviru priče o nelegalnom rušenju vlasti u Srpskoj je išlo u jasnom smjeru: ka označavanju Vladimira kao nekoga ko je plaćen stranim novcem da piše tekstove i podstiče javnost na pobunu i svrgavanje vlasti, kao i ka tome da on sam učestvuje u državnom udaru. Određeni pasus u tekstu ne bi trebalo gledati izdvojeno od njegove cjeline i poruke, a tumačeći cjelinu i poruku, jasno je da se aludiralo na Vladimirovu „izdaju”. Da li se ovim u stvari na mala vrata uvodi apsolutna dopuštenost etiketiranja, nazivanja ljudi izdajnicima i stranim plaćenicima i crtanja mete na čelo kroz „izražavanje mišljenja”, kao prihvatljiv obrazac ponašanja, kao što je to onomad bilo sa Slavkom Ćuruvijom!? Već sutra bi se na svakog novinara koji piše o kriminalu, mogli obrušiti brojni portali, koji bi ga pokušali diskreditovati uz pisanje laži i indirektno pozivati na napad na njega. Tako to, nažalost, biva u društvima u kojima pravne stranice služe za potpalu i brisanje cipela.

Peto, ovo može biti shvaćeno i kao opravdanje sekundarne viktimizacije. Naime, nije bilo dovoljno što je Kovačević krvnički pretučen, nego su kroz tekst nađeni i opravdani razlozi nasilja prema njemu. Uz to, on se označavao i kao neko ko radi protivno interesima Republike Srpske i učestvuje u nepostojećem državnom udaru zastupajući interese strane države. Time je bio dodatno izložen ponovnom riziku da postane meta istog ili novih fizičkih napada, da bude odbačen i osuđen od strane poznanika, kolega i zajednice u kojoj živi, i da mu se još više oteža proces oporavka nanošenjem novih psihičkih povreda. Dakle, sljedeći put kada neko bude napadnut ili ubijen, potrebno je samo da se sve začini sa medijskim opravdavanjem zločina, narušavanjem ugleda žrtve, i za to niko neće odgovarati.

Šesto, sud kaže i da se mogu iznositi „mišljenja” (u formi činjeničkih navoda) o bilo kome, bez ikakvog pokrića, jer to predstavlja vrijednosni sud. Međutim, za novinara koji profesionalno radi svoj posao, i koji uživa „dobar glas” kao nepristrasan izvještač, njegov ugled se sastoji upravo u tome da novinarski posao obavlja poštujući pravo svakoga da kaže svoju stranu priče, da nije naklonjen samo jednoj strani i da je njegov novinarski rad u stvari delanje u potrazi za istinom. Kada se ovo poveže sa sadržinom ostatka spornog teksta, jasno je da je tekst, između ostalog, usmjeren upravo i na povredu ugleda novinara Kovačevića, jer se direktno optužuje da je naklonjen jednoj strani kojoj je neetički naklonjen u svom radu, te da time ne obavlja svoj posao na profesionalan način. „Vrijednosni sud” kojim se govori da je neko naklonjen opoziciji i koji dobija novac da bi učestvovao u pobuni protiv vlasti, što su dokazane neistine, očigledno predstavlja atak na ugled, a ne slobodno iznošenje mišljenja o određenim stvarima.

Sedmo, sud ovime vrši i svojevrsno iznevjerivanje povjerenja građana u pravo i vladavinu prava uz indirektno zastrašivanje javnosti. Naime, ovakva presuda je veoma opasna, jer sa jedne strane ne priznaje Vladimiru Kovačeviću njegova prava, a sa druge posredno zastrašuje sve one koji se drznu govoriti o određenim stvarima, poručujući im da je protiv njih dozvoljena hajka za koju niko neće odgovarati. Dakle, ćuti i trpi, jer svoje pravo ne možeš dobiti na sudu, iako si u pravu.

Osmo, sud govori da novinari koji objavljuju takve tekstove mogu da pišu šta god žele, bez kontaktiranja druge strane, razumne i pravilne pripreme i istrage činjenica, kontra novinarske etike i standarda koji traži da se ponašaju i djeluju u dobroj vjeri u cilju pružanja tačnih i pouzdanih informacija javnosti. Sasvim je jasno je da je sporni tekst pun lažnih informacija, da nije objavljen u dobroj vjeri, da nije izvršena priprema za njega (npr. nije kontaktiran USAID ili Kovačević da potvrde ili demantuju doniranje novca), da nije služio javnosti već pojedinačnim interesima, te da mu je cilj bio napad na grupu „Pravda za Davida” i označavanje i urušavanje ugleda Vladmira Kovačevića putem navoda da dobija novac iz inostranstva i da je naklonjen opoziciji. Uz to, sam tajming objavljivanja teksta se može lako podvesti pod to da mu je svrha bila i opravdavanje napada na Vladimira. Standardi poput onih da „novinari neće objavljivati „netačne ili krivonavodeće materijale” te da će se kod izvještavanja „potruditi da saslušaju i predstave sve strane u sporu”, očigledno nisu toliko bitni za sudske organe.

Sudovi moraju štititi slobodu izražavanja, ali uz nju moraju da štite i ugled pojedinaca, kao i da sprečavaju targetiranja lica koje određeni mediji sprovode kroz objavljivanje lažnih vijesti. Slobodno saopštavanje mišljenja mora da bude uokvireno i da služi istini i javnom interesu, a sloboda medija ne smije da bude ujedno i sloboda uništavanja nečijeg života, podsticanje napada na nekoga ili srozavanje ugleda određenog lica putem plasiranja neistina. Sudovi ne bi trebalo da, kao u ovom slučaju, kažu da očigledan primjer klevete, u stvari i nije kleveta.

Kada se uzmu sve okolnosti nastanka teksta i činjenice u vezi sa njim (način, oblik, sadržaj i vrijeme pronošenja teksta, njegov kontekst, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost, poštovanje profesionalnih standarda i sl.), jasno je da je došlo do klevete na račun Kovačevića. Ukoliko objavljivanje izmišljenih informacija u ovom smislu, onako kako to tumače Osnovni i Okružni sud u Banjoj Luci, nije udar na ugled i čast novinara, onda je veliko pitanje šta u stvari predstavljaju ugled i čast koje bi sudovi trebalo da štite.

Da ponovim ono što sam napisao u prethodnom tekstu:

Sloboda izražavanja – uvijek; Sloboda medija – uvijek; Sloboda nekažnjenog pisanja proskripcija i narušavanje ugleda kroz laži i neistinite optužbe – nikad.

Još samo da i svi sudovi to shvate.

The post Dejan Lučka: KLEVEĆITE KRVNIČKI PRETUČENE NOVINARE – IZGLEDA DA JE DOPUŠTENO SLUČAJ KOVAČEVIĆ – VOL 2 first appeared on Gerila.info.

Jasno je da je država tada bolje funkcionisala nego neke današnje zemlje nastale na njenim ruševinama. Jasno je da se pametnije ulagalo u socijalni, obrazovni i zdravstveni sistem, a da je i spoljnja politika bila mnogo jača nego današnje.

Jasno je i da je sistem rada bio više usmjeren ka izgradnji, a ne razgradnji institucija (ali, naravno, uz partijsko srastanje sa istim).

Međutim, to samo govori o tome koliko je današnji sistem loš, a ne o tome koliko je nekadašnji bio idealan.

U mnogim segmentima, prijašnje funkcionisanje države je bolje od današnjeg.

To veoma snažno govori u prilog tome koliko smo u stvari pali u provaliju, iz koje nikako da se iskobeljamo, o degradaciji države i državnog sistema do krajnjih granica, i o tome koliko su nas uništila nova politička strujanja predvođena strankama koje su usvojile apsolutističke principe rada, nadajući se da će one biti predvodnice nove forme višepartijskog jednostranačja, nakon sloma komunista.

Bivša Jugoslavija, predvođena jednom Partijom, Josipom Brozom i ideologijom kapitalističkog komunizma je sprovodila masovno oduzimanje i podržavljenje privatne imovine.

Ubijala je i protjerivala je nepodobne. Imala je Goli otok i ostala kaznilišta. Zabranjivala je slobodno izražavanje. Javno je potencirala bratstvo i jedinstvo, dok je Partija kroz frakcije, iza zatvorenih vrata gajila nacionalizam.

Koliko god se trudila da bude pravedna, dijelila je stanove, prihode i imovinu lijevo i desno, od čega su neki dobijali i po 3-4 stana i milione, a neki ništa, čime je stvarala novu klasu crvene buržoazije.

Imovina koju je dijelila često je bila baš ona ukradena od prijašnjih vlasnika, ili napravljena od novca koji je akumuliran zahvaljujući nacionalizaciji.

Takva Jugoslavija se nije libila da tuče svoje studente, ili da protjeruje profesore zbog naučnog istraživanja i slobodnih riječi. Njoj nije bilo strano da uništi i zabrani djela jednog Slobodana Jovanovića, ili da pošalje tenkove na goloruk narod. U takvoj zemlji si članstvom u Partiji sebi otvarao vrata uspjeha, a rijetko ko je uspjeh ostvarivao, u domaćim okvirima, mimo Saveza komunista.

Juga je znala i da izdaje prijatelje, ali i da naplati svoje prijateljstvo. Imala je sistem poštovanja dijela ljudskih prava, ali ne svih.

Imala je donekle izgrađenu vladavinu prava, ali samo do neke granice. Imala je načelnu ravnopravnost građana, ali su neki bili ravnopravniji od drugih…

Daleko je Juga bila od SSSR-a, Sjeverne Koreje i sl. tvorevina komunizma, ali nije bila ni idealna ni bajna, kako joj danas mnogi tepaju. Stvari se moraju realno sagledati.

Ondašnja Jugoslavija je bila jaka država, suverenija od bilo koje države nastale njenim raspadom. Bila je veoma dobra za popriličan broj građana. Imala je čak i dobre ideje i sprovođenja istih u djelo, u cilju postizanja veće socijalne pravde.

Ipak, sve to je ne eskulpira od loših stvari. Socijalna pravda, jednakost i bolji život se ne mogu graditi na uništavanju jednih, a podizanju drugih na njihov račun. Ne, do njih se mora doći radom u kome će i drugi da se popnu na nivo prvih i da zajedno napreduju.

Sreća ne treba da se gradi na jadu i nesreći onih koji nisu po volji sistema. To je i jedan od brojnih razloga što Juga, takva kakva je bila, nije preživjela i što se tako lako u krvi ugušila.

Jugoslavija i njen socijalizam su slojevite pojave, koje se moraju gledati realno, bez roze naočara i bez emocija. Niti je bila najgora na svijetu, niti je ideal socijalizma.

Niti je jedina kriva za svoj krvavi raspad, niti je bez krivice za isti. Niti je svima bila majka, a bome nije svima bila ni maćeha (pogotovo onima koji i danas uživaju plodove razgrabljene u njoj).

Jednostavno je bila jedinstvena, sa dobrim i lošim stvarima, i tako bi trebalo da je posmatramo. Bez idolizacije i podizanja u nebesa, ali i bez pljuvanja i posipanja pepelom.

The post Dejan Lučka o Jugoslaviji: Nije bila ideal socijalizma, ali pokazuje koliko smo sada duboko u provaliji first appeared on Gerila.info.

Time se u široj javnosti stvorila i sumnja da su članovi najveće i najuticajnije stranke Srpske krenuli sa ispunjenjem prijetnji Milorada Dodika, svog šefa, koji je na skandaloznoj konferenciji za medije 16.11. odnosno svega dan nakon izbora, najavio opstrukciju Banjaluke, ali i da će “ukoliko bude problema u Banjaluci promijeniti zakone i statut”. Nije precizirao na koji način misli to da uradi.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković je odmah reagovao te za naš portal rekao da je taj potez vladajuće koalicije na čelu sa SNSD neprihvatljiv za njega i PDP.

“Neprihvatljiva je do te mjere da će uslijediti politički odgovor kakav ne vole i kojem su se žestoko suprotstavili 2018. godine, ljudima koji su nezadovoljni i hoće pravdu i istinu, a onda čitajte između redova. Nemojte da idete u te stvari. Napravite jednake aršine, spreman sam na to”, poručio je Stanivuković.

Obrazlažući svoju inicijativu po hitnom postupku, Dragoslav Topić je objasnio da bi njenim odlaganjem mogla nastupiti šteta za građane i povrijeđen njihov javni interes. „Upućujemo inicijativu Savezu opština i gradova, jer, između ostalog, želimo da zaštitimo našeg gradonačelnika. Pročitajte kaznene odredbe zakona i ovoga što sam predložio. Da li znate da gradonačelnik može dobiti krivičnu prijavu ako ne ispoštuje rokove i procedure za imenovanje načelnika i ako te odredbe što prije ne izmijenimo? Takođe, moramo riješiti i pitanje viška radnika, jer se Banjaluka ne može posmatrati kao manje opštine i gradovi. Moramo zaštiti radnike, da nam se ne dogodi da više nikog ne možemo zaposliti“, obrazložio je Topić.

Ovaj Zaključak podijelio je i odbornički klub PDP-a, budući da je od sedam odbornika, njih dvoje (Dijana Ješić i Milko Grmuša) bilo suzdržano.

On smatra da, kada su u pitanju najavljene izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi, da se to može direktno povezati sa prijetnjama koje su pripadnici republičke vlasti iznosili nakon izbora, o tome da će taj zakon mijenjati u cilju razvlašćenja gradonačelnika.

The post Lučka: Ako je i postojala potreba za izmjenom Zakona o lokalnoj samoupravi, to se trebalo dogoditi prije izbora! first appeared on Gerila.info.