PIŠE: Đorđe Vujatović

Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.

Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.

Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.

Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.

Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.

Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.

Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.

„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.

Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.

„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.

Između ignorisanja i “praznih” odgovora

U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.

„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.

Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.

„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.

Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.

Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše

Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.

Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.

„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.

On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.

„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.

Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.

„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.

Administrativne barijere kao alat

Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.

„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.

S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:

„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.

„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.

Granica između privatnog i javnog interesa

Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.

„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.

U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.

Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.

„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.

Zastarjeli zakoni i spora primjena

Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.

„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:

„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.

Sistem koji zavisi od volje institucija

Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.

„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.

Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.

„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.

U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.

Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.

U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.

Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.

U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.

Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.

The post Informacije na čekanju: Kako administracija namjerno usporava novinare i javnost first appeared on Gerila.info.

Piše BIRN BiH

Više od polovine od ukupno 330 miliona maraka, novca prikupljenog za parkiranje na carinskim terminalima u Bosni i Hercegovini tokom posljednje decenije, završilo je na računima tridesetak privatnih firmi dok zviždača koji je upozorio na nepravilnosti u ovom procesu tužilaštvo nije saslušalo duže od godinu dana, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Emir Mešić, zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), kaže da se zbog ovakvog upravljanja carinskim terminalima milioni iz budžeta svake godine preliju u privatne džepove. Nakon što je na to upozorio nadležne, govori da je premješten na 20 posto slabije plaćeno radno mjesto.

“Shvatio sam da nije u pitanju greška već sistemska korupcija i prijavio sve Tužilaštvu BiH”, kaže Mešić za BIRN BiH.

On je od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) dobio zvanični status zviždača.

Direktor APIK-a Hasim Šabotić navodi da APIK ima zadatak da javne službenike na državnom nivou koji prijave korupciju zaštiti od revanšizma i osvete njihovih šefova, ali da ne ulazi u meritum prijave. Šabotić objašnjava da APIK ne može zaštititi zviždača ako on krši ugovor o radu ili propise službe niti može spriječiti interni premještaj.

“Ako UIO u svom internom pravilniku ima predviđenu mogućnost da premjesti svoje zaposlenike sa jednog mjesta na drugo, onda je to nešto što Agencija ne može izmijeniti”, ističe Šabotić.

Mešić govori da mu je u početku bilo nashvatljivo da rukovodioci javne institucije mogu osmisliti čitav sistem kako bi preusmjerili milione maraka javnih prihoda u privatne džepove nekolicine. Danas se čudi inertnosti Tužilaštva BiH koje ga nije ni saslušalo iako je prošlo više od godinu dana od kada je prijavio sumnju u nepravilnosti s upravljanjem milionima maraka godišnje.

Uprkos višegodišnjem pisanju medija, protestima udruženja prevoznika, izvještajima revizora i sada prijavi zviždača, praksa Uprave kojom se umanjuju budžetski prihodi se ne mijenja.

Skupi parking

Vozači koji na carinskim terminalima čekaju da im carinici pregledaju ili carine robu moraju platiti parking po visokim cijenama. Plaćanje su, koristeći javne ovlasti, propisali državni i entitetski ministri finansija i drugi članovi, koji rukovode Upravnim odborom UIO-a. Upravni odbor je 70 posto prihoda od parkinga na većini carinskih terminala usmjerio u džepove privrednika.

Stotine uvozno-izvoznih i prevozničkih firmi, ali i građana su u periodu 2010–2019. za parkiranje na carinskim terminalima platili više od 330 miliona KM. Ali više od polovine tog novca, ili oko 171 milion KM, završilo je na računima tridesetak privatnih firmi.

Njima je Upravni odbor, u kojem sjede državni i entitetski ministri finansija, prepustio posao naplate parkinga na 23 od ukupno 38 postojećih carinskih terminala, i dozvolio da zadržavaju 70 posto prihoda, a da ostatak uplaćuju u budžet, čak i na graničnim prelazima kao što su Bijača ili Gorica, na kojima UIO ima kompletnu vlastitu infrastrukturu čija izgradnja je plaćena milionima KM iz budžeta ili iz donacija Evropske unije (EU).

Iz Delegacije EU u BiH su poručili da je Uprava do sada od građana EU dobila skoro13 miliona eura pomoći za finansiranje, između ostalog, i izgradnje graničnih prijelaza. Svaki manjak transparentnosti je ozbiljan razlog za zabrinutost, ali UIO, kao i svaka druga institucija, treba odgovarati prvenstveno svojim građanima.

“Istinska poboljšanja u javnim nabavkama zahijevaju sistemski pristup i ovise o izabranim zvaničnicima koji trebaju da opravdaju odgovornost koju su im povjerili građani”, dodali su iz Delegacije.

Trenutno u BiH na samo devet carinskih terminala parking naplaćuje UIO, a na šest općina i javna preduzeća.

U 2018. UIO je prikupio više od 7,6 milijardi KM prihoda od poreza, carina, akciza, putarina i drugih nameta. Tako se pune budžeti BiH, entiteta i Distrikta Brčko.

Direktor UIO-a Miro Džakula ima svog kolektivnog šefa odnosno Upravni odbor. Njega čine jedan državni i dva entitetska ministra finansija uz tri eksperta koje biraju državne i entitetske institucije.

Upravni odbor utvrđuje kurs i politiku rada UIO-a te odobrava njene planove rada, budžete ili propise koje donosi. Iako su se imena u Upravnom odboru mijenjala u proteklih 15 godina, više-manje nepromijenjene su ostale političke partije koje su ih imenovale.

Taj Upravni odbor UIO-a nije propisao visoke cijene parkinga na carinskim terminalima na osnovu neke ekonomske analize, barem ga nije mogao pokazati revizorima. Propisao ih je u dogovoru sa vlasnicima privatnih firmi kojima je povjerio naplatu tih parkinga, utvrdili su revizori Ureda za reviziju institucija BiH 2015. godine. U Izvještaju o reviziji učinka upravljanja carinskim terminalima piše da je na isti način dogovoreno da 70 posto prihoda ide u korist privatnih firmi.

Komentarišući stanje na carinskim terminalima iz Ureda za reviziju su rekli da je preporuka UIO-a da uradi sveobuhvatnu analizu upravljanja carinskim terminalima ključni preduslov za sistemsko popravljanje stanja u ovoj oblasti.

Objasnili su da je nepostojanje analize prije donošenja odluka značajan nedostatak jer su revizije i kontrole pokazivale da problemi postoje u svim fazama upravljanja i to duži period, na skoro svim carinskim terminalima, a Uprava UIO-a ih nije sistemski rješavala iako su na njih ukazivale interne revizije i kontrole.

UIO nije dostavio sveobuhvatnu analizu koju je BIRN BiH tražio. Naveli su da su većinu preporuka Ureda ispoštovali donošenjem Odluke o carinskom terminalu.

Mešić, dugogodišnji uposlenik Uprave, objašnjava da su promjene koje su urađene nakon revizije kozmetičke, a ne suštinske prirode.

Direktor UIO-a Miro Džakula je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH rekao da je upravljanje carinskim terminalima još uvijek nedorečena materija u svakom segmentu, od zakonodavstva pa do postupanja UIO-a.

“Nažalost svi pokušaji koje UIO pokušava raditi svih ovih godina jednostavno nailaze na zidove, i problema i šutnje i nerazumijevanja. Nikad niko nije tu do sada radio analizu niti se iko ozbiljno posvetio tim problemima”, kaže Džakula, objašnjavajući da je UIO dobio obavezu, ali ne i dovoljan budžet od Upravnog odbora koji je, kako tvrdi, njegove prijedloge redovno odbijao.

“Pa odbiju nas svaki put. Odbiju svaki put. Zato što je to kao proračunska stavka koja je za njih velika. Bolje da imaju za neke druge stvari da oni mogu dijeliti raznorazne donacije nego da se može ulagati u održavanje. Politika”, navodi Džakula.

On kaže da ne može špekulisati kakvi i čiji interesi stoje iza svega i da je njegova osnovna zadaća da javni pozivi i poslovanje UIO-a budu u skladu sa zakonom.

“Ti znaš kako se odlučuje u BiH. Direktor UIO-a je samo posmatrač u Upravnom odboru”, navodi Džakula i dodaje da je odbijen i njegov prijedlog da se osnuje državna agencija koja bi upravljala državnom imovinom.

Procedure upravljanja terminalima su uglavnom postavljene tako da pogoduju privatnom, a ne javnom interesu, kaže Mešić. Objašnjava da i dalje nepravilnostima obiluje i provođenje tih procedura u praksi.

Naprimjer, propisane su cijene parkinga od 40 KM za kamione, odnosno pet KM ako je kamion prazan, dok je cijena za putnička vozila deset KM. Međutim, vozače često parkiranje košta mnogo skuplje.

Željko Bratić, prevoznik iz Bileće, objašnjava za BIRN BiH kako to izgleda u praksi. Na graničnom prelazu Klobuk iznad Trebinja postoji carinski terminal kojim upravlja UIO. Na njemu prevoznici moraju platiti 40 KM bez obzira što im carinici tu ne završavaju carinsku proceduru, već samo evidentiraju transport, rekao je Bratić.

Vozače, kako kaže Bratić, zatim upućuju na privatni terminal u kilometrima udaljenom Trebinju, kojim upravlja firma “Butrex” gdje ponovo moraju platiti za parking. Firma “Butrex” je jedan od najvećih proizvođača konzumne ribe u RS-u i u vlasništvu je trebinjskog privrednika Veljka Buđen, koji je bio jedan od privatnika koji su dočekali Milorada Dodika prilikom njegove posjete Trebinju tokom predizborne kampanje za izbore 2016. godine.

Emir Mešić navodi da je nedavno UIO sličnu situaciju napravio na graničnom prelazu Rača pored Bijeljine, uprkos višemjesečnim protestima prevoznika i špeditera.

Carinski terminal na Rači – najnovija žrtva

Mešić tvrdi da se na taj način pogodovalo kompaniji bijeljinskog privrednika Mitra Perića, “MD-Perić Company”. Perić i ova kompanija su 2018. godine pred Sudom BiH osuđeni za krivično djelo utaje poreza ili prevare.

“I uprkos tome Uprava za indirektno oporezivanje radi sve što je u njenoj moći da Periću preusmjeri 70 posto prihoda, iako ima kompletnu vlastitu infrastrukturu”, kaže Mešić.

Mitar Perić je vlasnik ili je povezan sa više firmi. Više puta je osumnjičen za privredni kriminal i prevare. Prema tadašnjem izvještavanju Novosti.rs, u njegovom objektu je bila smještena carinarnica još 2004. godine. Deset godina kasnije, UIO, odgovarajući na poslaničko pitanje 2014. godine, potvrdio je da od Perića iznajmljuje parking i skladište za 6.400 KM mjesečno.

Bez dozvole je sagradio i objekat u Rači i nelegalno ga priključio na struju. U martu 2013. žalio se Regulatornoj komisiji za energiju RS-a da je 9.500 KM koje mu je “Elektro-Bijeljina” obračunala za neovlaštenu potrošnju previše. Sud BiH ga je 2018. godine za poresku utaju ili prevaru osudio na godinu dana uslovne zatvorske kazne, 5.000 KM novčane kazne i oduzimanje skoro 105.000 KM nezakonite dobiti.

Novinar nije mogao stupiti u kontakt sa Mitrom Perićem.

UIO je, prema dokumentu odnosno odgovoru od Uprave koji je na svojoj stranici objavio poslanik Narodne skupštine Republike Srpske Nebojša Vukanović, u martu potpisao ugovor sa firmom “MP Company Pro” iz Bijeljine, jedinim ponuđačem na javnom pozivu kojim je UIO birao partnera. Njen vlasnik je, prema dostupnom online registru kompanija, Miroslav Perić. On nije odgovorio na poruku ostavljenu na zvanični broj telefona firme.

Probleme na carinskim terminalima na svojim novčanicima najviše osjete autoprevoznici. Razgovor o toj temi diže pritisak Nikoli Grbiću, predsjedniku Udruženja prevoznika Republike Srpske. On kaže da je “ u pitanju lični interes” i da je svima jasno “ko to i kome daje (milione)”.

“Država daje nekima koji su podobni kao što je taj Perić. (…) Pa zar smo mi toliko jaki da jednom Periću dajemo milione KM godišnje?”, kaže Grbić i dodaje da je terminal na prelazu Rača moguće održavati uz mala ulaganja jer je riječ o [relativno] novom i ogromnom terminalu na koji može stati 300 kamiona.

“Zamislite na Rači nema mokri čvor. Pa zamislite ljeto i 200 vozača koji fiziološke potrebe obavljaju ispod kamiona. Pa to je užas. Ubireš milione KM godišnje sa tog terminala, a nisi u stanju dati 100.000 godišnje da to blista sve”, ogorčenim glasom govori Grbić.

Grbić dodaje da je cijeli koncept carinskih terminala prevaziđen u EU.

“Pa koji crni terminali? Toga više nema u svijetu. Odete u Italiji ili u Njemačkoj u fabriku gdje imate najavljen utovar. I dok utovarite tu je koverta spremna na kapiji sa dokumentacijom. A onda dođete u BiH i počinju muke”, kaže on.

Iz kabineta državnog ministra i dvije entitetske ministrice finansija, kazali su da je za odgovore o carinskim terminalima nadležna Uprava za indirektno oporezivanje.

U godišnjem izvještaju o radu UIO-a u 2018. godini piše da je te godine potrošio oko 62 posto raspoloživih sredstava i da je neutrošeno ostalo skoro 62 miliona KM. UIO je također odbio dostaviti tražene kopije ugovora koje je sklopio sa 23 privatne firme navodeći kako su ugovori tipski uz to što su dostavili jedan tekst ugovora, ali sa zatamnjenim podacima iz ugovora.

Aleksandar Džombić, koji je bio ministar finansija RS-a od 2006. do 2010. godine, rekao je da je prezauzet da bi razgovarao o terminalima. Kratko je prokomentarisao da nije učestvovao u bilo kakvim direktnim pregovorima sa firmama o carinskim terminalima i da ne bježi od odgovornosti za odluke za koje je glasao kao član UO-a UIO-a.

Godinu dana čekanja na tužioce

Ivana Korajlić, izvršna direktorica organizacije Transparency International BiH, govori da je takvo ponašanje Tužilaštva postalo pravilo, a ne izuzetak, i da prijave koje se ne procesuiraju godinama i prijavitelji korupcije koje Tužilaštvo ne saslušava govore u prilog tezi o neefikasnom pravosuđu.

“Ako nema volje da se radi i pogotovo ako je politički osjetljiv predmet ili ako se treba nekog zaštititi, oni će tu prijavu što duže zadržati tako. (…) Ako je zviždač svjedok, oni bi morali već u fazi provjere navoda iz prijave da razgovaraju sa njim. Nažalost, nije prva prijava koja u Tužilaštvu BiH stoji godinama, a da ništa po njoj nije urađeno”, kaže Korajlić.

Tužilaštvo nije odgovorilo na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor o odnosu prema zviždaču.

Duga je historija prijavljivanja nepravilnosti u UIO-u i dugotrajnih istraga Tužilaštva BiH. Kada je 2011. godine Miro Džakula preuzeo rukovođenje UIO-a od svog prethodnika Kemala Čauševića, naredio je kontrolu poslovanja carinskih terminala. Utvrđeno je da je devet firmi, koje su naplaćivale parking, napravilo 12,5 miliona KM duga, tako što su utajile promet u periodu od 2006. do 2014. godine.

UIO je naknadno naplatio većinu duga, ali je nenaplaćeno ostalo više od 2.6 miliona KM, utvrdili su revizori 2015. godine. Nema podataka da je Tužilaštvo BiH optužilo bilo koga po ovom osnovu.

Džakulin prethodnik Čaušević je bio direktor UIO-a od 2003. do 2011. godine. Uhapšen je u ljeto 2014. godine u policijskoj akciji “Pandora”, skupa sa još 30 zaposlenika Uprave i carinskih terminala. Nakon hapšenja je dao iskaz i inkriminirao sam politički vrh BiH, opisujući poslove za koje je tvrdio da je obavljao za Nikolu Špirića, Dragana Čovića, Sulejmana Tihića i druge.

Slikovito je i opširno objasnio nekoliko načina na koje političari izvlače novac iz UIO-a, među kojima i ubiranje miliona KM od parkinga na carinskim terminalima posredstvom firmi svojih prijatelja.

Ispričao je da je doniranim novcem uredio 13 graničnih prelaza gdje su uspostavljeni carinski terminali u vlasništvu UIO-a, među kojim je i Rača pored Bijeljine. Međutim, u unutrašnjosti države je i dalje opstajao poslijeratni “sistem unajmljivanja terminala za skupe pare od privatnika” naslijeđen od entitetskih carinskih uprava.

“Čim sam preuzeo UIO shvatio sam da se radi o pravom kriminalu i pokušao sam to da promjenim”, rekao je Čaušević navodeći da je predložio da UIO kupi zemljište i sam izgradi terminale. To mu, međutim, nije dozvolio Upravni odbor, koji je to pravdao nedostatkom sredstava u budžetu. Čaušević je na 25 stranica svog iskaza dao mnogo detalja tuđih, ali i vlastitih postupaka, nudeći i materijalne dokaze.

Pravosudna akcija “Pandora” će kazniti kriminal u UIO-u kojim je iz budžeta izvučeno oko dvije milijarde KM, govorio je tada novi direktor Džakula.

Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, nije odgovorila na zahtjev za razgovor carinskim terminalima ni nakon dva mjeseca upornih pokušaja.

Akcija “Pandora”, koju je prije šest godina ponosno najavilo Tužilaštvo BiH, završila je neslavno. Čaušević je nakon tri mjeseca pušten iz pritvora, a optužnica protiv njega, umjesto protiv organizovane kriminalne grupe, podignuta je tek tri godine nakon njegovog hapšenja, 2017. godine. Tada je u pismu Sudu BiH, Tužilaštvu BiH i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) Čaušević napisao da je prevaren, da su tužioci zataškali kriminal o kojem je detaljno svjedočio te da je njegov život zbog toga ugrožen. Suđenje Čauševiću traje već tri godine.

Tužilaštvo BiH je tokom 2017. i 2018. godine podiglo dvije optužnice u predmetima visoke korupcije, navodi se u prošlogodišnjem izvještaju o procjeni rada pravosuđa u procesuiranju korupcije koji je uradila Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). U izvještaju se navodi da visoka korupcija u BiH ostaje faktički nekažnjena te da je na sceni “fenomen zarobljene države, odnosno sistematska politička korupcija”.

Na pitanje da li se danas kaje što je prije više od godinu dana krenuo u borbu protiv korupcije, Emir Mešić bez razmišljanja kaže da nije i da bi opet uradio isto.

“To je jednostavno savjest. Savjest nam determiniše postupke”, govori ovaj zviždač.

The post BIRN BiH: Uprkos prijavama, firme ubiru milione od parkinga na carinskim terminalima first appeared on Gerila.info.