Rock Tech je u zajedničkom preduzeću trebalo da ima 75 odsto, ARCORE 25 odsto, a projekat je predstavljan kao dio nastojanja da se evropska industrija baterija manje oslanja na udaljene i dominantne dobavljače kritičnih sirovina.

Samo nekoliko dana prije nego što su predstavnici dvije kompanije u februaru 2025. primljeni kod Milorada Dodika, tada predsjednika Republike Srpske, domaća kompanija „AR CORE ulaganja“ podnijela je zahtjev za pokretanje postupka dodjele koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina na Majevici.

Kompanija je detaljna geološka istraživanja na području Lopara završila 31. jula 2022. godine, a Ministarstvo energetike i rudarstva RS je u martu 2023. potvrdilo rezerve bora, litijuma, natrijuma, kalijuma, stroncijuma i prateće asocijacije elemenata. Rok u kojem je AR CORE imao prvenstvo da na osnovu svojih istraživanja pokrene postupak za eksploataciju naknadno je produžen do februara 2025. godine.

Direktor kompanije ARCORE u BiH Vladimir Rudić tada je za Gerilu potvrdio da je zahtjev podnesen 14. februara – svega tri dana prije isteka tog roka.

Važno je napomenuti – da zahtjev nije podnesen, prema članu 58 Zakona o geološkim istraživanjima, pravo korištenja rezultata istraživanja prešlo bi na Republiku Srpsku.

Danas od velikog partnerstva sa Rock Techom više nema ništa

Gerila sada prvi put bh. javnosti otkriva da je veliko partnerstvo na kojem je trebalo da počiva razvoj projekta Lopare, u međuvremenu, propalo.

Rock Tech je još 23. oktobra 2025. objavio da prekida planirano zajedničko ulaganje sa ARCORE-om i da namjerava obustaviti aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Kao razlog kompanija je navela odluku da kapital i pažnju uprave usmjeri na konverter u Gubenu i druge strateške projekte. Ova informacija, iako javno objavljena na stranici Rock Techa, do sada praktično nije dospjela u bh. javnost niti je otvorila pitanje šta povlačenje strateškog partnera znači za projekat na Majevici.

U direktnom odgovoru Gerili kompanija je ponovila isto obrazloženje. Na pitanje da li je tokom dubinske analize ARCORE-a i projekta Lopare utvrđeno nešto što je uticalo na odluku o povlačenju nisu odgovorili, navodeći da ne komentarišu sadržaj povjerljivih due diligence procesa niti uslove komercijalnih pregovora.

Ta ograda je važna jer je nekoliko mjeseci prije raskida došlo do ozbiljne promjene u načinu na koji je projekat Lopare predstavljan investitorima.

Od „jednog od najvećih evropskih nalazišta“ do istorijske procjene

U februaru 2025. Rock Tech i ARCORE govorili su o nalazištu koje bi moglo postati jedan od najvećih rudnika litijuma u Evropi. Pozivali su se na izvještaj CSA Global iz 2022. godine i navodili oko 600.000 tona ekvivalenta litijum-karbonata, uz 426,3 miliona tona materijala u kategoriji indicated i 863,7 miliona tona u kategoriji inferred resource.

Međutim, 7. jula iste godine, poslije pregleda osoblja Ontario Securities Commission (regulator tržišta kapitala u kanadskoj provinciji Ontario, nadležan za nadzor kompanija koje prikupljaju kapital i objavljuju podatke investitorima na tom tržištu), Rock Tech objavljuje regulatorno pojašnjenje.

Procjena na koju su se kompanije pozivale mora se, prema kanadskim pravilima, tretirati kao historical estimate, odnosno istorijska procjena, a ne kao aktuelni mineralni resurs prema standardu NI 43-101. Rock Tech je dodatno naveo da nije imao direktan pristup lokaciji projekta i da zato nije mogao nezavisno provjeriti geološke podatke!?

To, naravno, ne mora nužno da znači da procjena automatski nije tačna ili da rude nema. Međutim, jasno je da kvalifikovana osoba nije obavila dovoljno novog rada da bi se stara procjena mogla predstavljati kao aktuelni mineralni resurs u skladu sa kanadskim pravilima. Rock Tech je naveo da bi za takvu potvrdu bili potrebni dodatni terenski radovi, nova dijamantska bušenja i provjera dijela ranijih bušotina.

U trenutku tog pojašnjenja nisu bili završeni ni tehnički ni pravni due diligence, konačni ugovori i regulatorna odobrenja, dok je realizacija planiranog zajedničkog preduzeća zavisila i od strategije prikupljanja najmanje 50 miliona eura novog kapitala.

Ta korekcija zato nije beznačajna. U februaru je Lopare predstavljano kao ključni dio budućeg evropskog lanca litijuma, u julu se javno konstatuje da Rock Tech nije nezavisno provjerio geološke podatke i da dubinska analiza nije završena, a tri mjeseca kasnije kompanija raskida posao i izlazi iz Bosne i Hercegovine!

Šta je Rock Tech u međuvremenu saznao i zbog čega je od projekta koji je početkom godine predstavljao kao strateški na kraju potpuno odustao, ostalo je bez odgovora.

Pitanje dobija dodatnu težinu ako se pogleda istorija Majevice. Prije ARCORE-a na ovom prostoru istraživala je Rio Sava, kompanija povezana sa Rio Tintom, a kasnije i Lithium Balkan, koji je dobio istražnu koncesiju. Nijedan od tih projekata nije stigao do rudnika.

Razlozi njihovog odustajanja nikada nisu potpuno razjašnjeni. Ipak, činjenica je da je Majevica najmanje treći put prošla kroz ciklus istraživanja, velikih najava i promjena investitora.

Mijenjale su se i javno plasirane brojke. Govorilo se o 2,4 miliona tona litijum-karbonata, potom o 1,5 miliona, dok je Rock Tech 2025. govorio o oko 600.000 tona LCE. Te vrijednosti nisu nužno izračunate istom metodologijom niti predstavljaju isti nivo geološke sigurnosti, pa ih nije korektno direktno porediti, ali razlika svakako zahtijeva objašnjenje.

Vladimir Rudić, direktor ARCORE u BiH, je ranije za Gerili govorio:

„Po potvrđenim rezervama i onom što smo radili u istraživanjima konstatovali smo depozit od 1,5 miliona litijum-karbonata. To nije konačna količina projekta, a to će kasnije, kako je zakon propisao, da se mijenja, a mi očekujemo na više. Što se tiče učešća litijuma u kvantitativnoj strukturi cjelokupne mineralne strukture ležišta, on je najmanje prisutan, odnosno najviše je prisutan magnezijum.“

Švajcarski online istraživački portal Republik je još 2024. razgovarao sa Cyril Chelle-Michoua, stručnjakom ETH Zürich, jednog od vodećih evropskih tehničkih univerziteta, koji je koncentraciju litijuma u Loparama ocijenio niskom u poređenju sa drugim litijumskim ležištima i projektima površinske eksploatacije.

Gerila je zato ponovo kontaktirala profesora Cyrila Chelle-Michoua sa ETH Zürich, kojem smo poslali dodatna pitanja o tome šta postojeći podaci zapravo govore i koliko je projekat Lopare danas udaljen od mogućnosti stvarne rudarske eksploatacije.

Chelle-Michou naglašava da oznaka „historical estimate“ sama po sebi ne znači da je ranija procjena bez vrijednosti. Procjena je, kaže, izrađena prema australskom JORC standardu, koji se u značajnoj mjeri može porediti sa kanadskim NI 43-101. Ipak, postojeći podaci još nisu dovoljni da bi se Lopare moglo predstavljati kao potvrđen budući rudnik.

„Koliko mogu vidjeti, trenutno nema dovoljno saznanja da bi se Lopare moglo kvalifikovati kao ozbiljan rudarski projekat. To je i dalje geološki potencijal koji zahtijeva dodatna istraživanja i studije iskorištenja, kao i najmanje pre-feasibility studiju kako bi se procijenio njegov tehno-ekonomski potencijal. Širom svijeta postoje hiljade projekata sa sličnim statusom, ali samo će mali broj njih na kraju zaista postati ozbiljni budući rudarski projekti. Lopare možda jeste jedan od njih, ali to u ovom trenutku jednostavno ne znamo“, kaže Chelle-Michou za Gerilu.

Dodaje da se, prema onome što je trenutno poznato, čini da je pred projektom još dug i neizvjestan put prije nego što bi se mogla ozbiljno razmatrati eksploatacija. Za pouzdanu tehno-ekonomsku procjenu, kaže, bila bi potrebna dodatna bušenja, metalurška ispitivanja, studije iskorištenja i detaljne pre-feasibility i feasibility analize.

„Takve studije obično zahtijevaju godine rada i milionska kapitalna ulaganja. Pored tehničkih i ekonomskih aspekata, i pravni, društveni i okolišni faktori morali bi se povoljno poklopiti i biti uzeti u obzir, jer upravo ti elementi u većini zemalja često odlučuju o konačnoj sudbini rudarskih projekata.“

Chelle-Michou istovremeno ne odbacuje argument ARCORE-a da bi kombinacija litijuma sa borom, kalijumom i magnezijumom mogla poboljšati ekonomsku računicu ležišta sa niskim sadržajem litijuma. Takav model, kaže, može imati smisla, ali tek ako se dokaže da je različite proizvode iz iste stijene tehnički moguće izdvojiti i da su troškovi takvog procesa ekonomski prihvatljivi.

Drugim riječima, veličina procijenjenog ležišta sama po sebi još ne daje odgovor na ključno pitanje- može li se ono zaista pretvoriti u tehnički izvodljiv i ekonomski održiv rudnik.

IRMA „sertifikat“ koji nije sertifikat

Još jedan detalj iz velikih najava iz februara 2025. do sada je ostao gotovo neprimijećen.

Rock Tech i ARCORE tada su saopštili da će ležište razvijati u saradnji sa lokalnim akterima, uz „najstrože“ ESG standarde, te da kompanija planira dobiti sertifikat prema standardu Initiative for Responsible Mining Assurance – IRMA.

IRMA je međunarodni sistem nezavisne procjene rudarskih projekata prema okolišnim, društvenim i upravljačkim kriterijumima, zbog čega pozivanje na njen standard investitorima i javnosti treba da pokaže da će projekat biti razvijan prema strožim pravilima odgovornog rudarstva.

Problem u ovm jeste što je sama IRMA, gotovo godinu ranije, javno objasnila da više ne koristi izraze „certification“ i „certified“. Umjesto toga govori o nezavisnoj procjeni i nivoima postignuća poput IRMA Transparency, IRMA 50, 75 ili 100, upravo kako bi izbjegla stvaranje utiska da organizacija rudniku daje svojevrsni pečat odobrenja.

Još važnije, tada važeći IRMA Standard 1.0 bio je namijenjen industrijskim rudnicima koji već rade i nije se primjenjivao na mineralna istraživanja, što prijekat na Majevici definitivno jeste. Za projekte u fazi istraživanja i razvoja postojao je nacrt IRMA-Ready standarda, dok je širi Standard 2.0, koji treba obuhvatiti i istraživanje, razvoj i izdavanje dozvola, još bio u izradi.

U prevodu, projekat Lopare tada nije imalo nikakav IRMA „sertifikat“ niti je projekat prošao nezavisnu IRMA provjeru. Ono što su Rock Tech i ARCORE javno predstavili bila je tek najava namjere da se jednog dana usklade sa IRMA standardima, i to u trenutku kada se tada važeći standard nije ni primjenjivao na projekat u fazi istraživanja.

Stečajni postupak nad matičnim ARCORE AG

Redakcija Gerile je, istražujući ovaj slučaj, došla i do novih, možda još šokantnijih podataka – nekoliko mjeseci poslije izlaska Rock Techa iz projekta na Majevici otvoren je potpuno drugi problem, i to u Švajcarskoj!

Dokumenti koje je Gerila pribavila od institucija Kantona Zug pokazuju da je 13. maja 2026. pokrenut postupak za otvaranje stečaja nad ARCORE AG.

Kantonalni sud zakazao je ročište za 3. juli. Otvoreni iznos, zajedno sa kamatama i troškovima, bio je svega 650,25 švajcarskih franaka, uz 500 franaka sudskih troškova. Strane nisu došle na ročište, a u odluci suda navodi se da se ARCORE ni na drugi način nije oglasio, pa je stečaj otvoren 3. jula u 9.15 časova.

Cantonal Court of Zug’s decision dated 3 July 2026

Iz neanonimizovane dokumentacije pribavljene iz trgovačkog registra vidi se da je postupak pokrenuo Kanton Luzern, Dienststelle Steuern, odnosno poreska služba Kantona Luzern.

URKUNDE 13420 06.07.2026 CHE-107.831.072 HK02536910 (HK02536910) Volkswirtschaftsdirektion des Kantons Zug– javni registracioni primjerak odluke EK 2026 739 sa identitetom povjerioca i brojem Betreibung Nr. 303195.

ARCORE je 20. jula podnio žalbu, a Obergericht Kantona Zug dan kasnije joj je dao suspenzivno dejstvo. Upis „ARCORE AG in Liquidation“ potom je izbrisan iz trgovačkog registra i kompanija je ponovo evidentirana kao aktivna. Žalbeni postupak, prema posljednjem zvaničnom odgovoru koji je Gerila dobila iz Zuga, tada još nije bio završen.

Drugim riječima, iako ARCORE danas nije moguće nazvati pravosnažno bankrotiranom kompanijom, činjenica je da je prvostepeni sud otvorio stečaj nad matičnom firmom koja preko svoje kompanije u Banjaluci traži pravo na eksploataciju jednog od najvećih najavljenih rudarskih projekata u Republici Srpskoj!

Ko/šta je zapravo ARCORE?

Domaća kompanija ARCORE, punog imena „AR CORE ulaganja“ osnovana je 2018. godine i danas je registrovana na adresi Bulevar vojvode Stepe Stepanovića 181b u Banjoj Luci. Njen vlasnik je švajcarski ARCORE AG, a direktor Vladimir Rudić. Prema javno dostupnim poslovnim podacima, kompanija je i dalje malo preduzeće, sa svega nekoliko zaposlenih.

Gerila je obišla adresu na kojoj je AR CORE registrovan u Banjaluci. Na objektu nismo zatekli jasno istaknutu oznaku ove kompanije, dok se na istoj adresi pojavljuju druge firme iz, zanimljivo, rudarskog sektora.

Među njima je Western Mining, takođe registrovan na broju 181b. Direktor Western Mininga je Sava Mandić, dok je Vladimir Rudić, već pomenuti direktor ARCORE, zamjenik direktora. Među vlasnicima je britanski Mineco Limited, uz ECT, Conto Di i LA Energy.

Na istoj adresi, u poslovnom prostoru broj 13, registrovan je i Antimon d.o.o., čiji su vlasnici Mineco Limited i Energy Construction Trade, a direktor ponovo Sava Mandić. Antimon ima dugoročnu koncesiju za istraživanje i eksploataciju antimona u Novom Goraždu, prenesenu sa Mineco Limited.

Gerila je ponovo pokušala dobiti Vladimira Rudića za komentar, ali se nije javio na telefonski poziv.

U ranijem razgovoru za našu redakciju upravo je transparentnost strukture isticao kao jednu od karakteristika kompanije.

„Ar Core nema kćerke firme, ima samo centralu u Banjaluci. Nemamo partnerske firme. Ar Core AG kao švajcarska kompanija radimo vrlo transparentno. Mi smo akcionarsko društvo i registrovani u Švajcarskoj, a kompanija Ar Core d.o.o. u Banjaluci je ćerka firma tog akcionarskog društva u apsolutnom vlasništvu. Ne postoji nikakva veza između naše firme i političara u Srpskoj, niti imamo akcionare sa naših prostora. Radi se o internacionalnim investitorima i sve je transparentno.“

Vlasništvo nad domaćom kompanijom „AR CORE ulaganja“ danas je jasno – njen jedini vlasnik je švajcarski ARCORE AG. Mnogo je složenije odgovoriti na pitanje ko stoji iza same švajcarske kompanije i kako je nastala njena današnja struktura.

Iza ARCORE-a se posljednjih godina prije svega pojavljuju dva imena i Mathias Schmid i Aleksandar Petrović. Schmid je u vrijeme istraživanja švajcarskog magazina Republik bio izvršni direktor kompanije i jedan od njenih ključnih ljudi, dok je Petrović njemački preduzetnik i njegov dugogodišnji poslovni partner. O samom Petroviću javno je dostupno vrlo malo podataka, a novinarima Republika nije odgovorio na pitanja.

Prema internoj prezentaciji ARCORE-a do koje je došao Republik, Petrović je u tom trenutku držao 40 odsto kompanije, još 40 odsto pripadalo je holandskoj investicionoj grupi ND Group, dok je preostalih 20 odsto bilo raspoređeno među privatnim i poluinstitucionalnim investitorima. Međutim, Schmid je istim novinarima rekao da je američka Nowea Energy još uvijek imala približno 11 odsto udjela u ARCORE-u, što pokazuje da se vlasnička slika kompanije ne može jednostavno iščitati iz jedne javno dostupne strukture.

Još zanimljivija je istorija nastanka današnjeg ARCORE AG. Republik je rekonstruisao da su Schmid i Petrović 2020. godine u Cirihu preuzeli kompaniju koja se do tada zvanično bavila trgovinom orijentalnim tepisima. Njen tadašnji likvidator opisao ju je kao praktično praznu kompanijsku „ljušturu“, bez poslovnih prostorija, zaposlenih i kapitala. Schmid i Petrović potom su tu firmu spojili sa drugim društvom pod imenom ARCORE AG, nakon čega je uslijedio složen niz promjena naziva, spajanja i prenosa imovine iz kojih je nastala današnja kompanija.

Schmid je Republiku objasnio da je, nakon ulaska u raniji ARCORE, detaljnom provjerom utvrdio postojanje određenih „starih opterećenja“ koja su u budućnosti mogla predstavljati problem, zbog čega je formirana nova struktura i u nju prenesen dio imovine. Međutim, analiza transakcija koju je uradio Republik pokazala je da su neke od tih veza ipak prenesene zajedno sa poslovanjem.

Posebno mjesto u toj priči zauzima Nowea Energy Inc. iz Sjedinjenih Američkih Država. Prema dokumentima koje je analizirao Republik, značajan dio novca kojim je formirana nova struktura ARCORE-a došao je upravo od Nowea Energy, dok je nova kompanija preuzela i njen zajam vrijedan više od milion švajcarskih franaka. Schmid je potvrdio i da je Nowea u to vrijeme još imala vlasnički udio u kompaniji.

Nowea je, međutim, već bila predmet ozbiljnih kontroverzi. Kompanija se suočavala sa optužbama investitora za prevaru, a njemački finansijski regulator BaFin je u decembru 2020. zabranio ponudu odnosno izdavanje njenih vrijednosnih papira u Njemačkoj bez odgovarajućeg odobrenog prospekta. Njemački advokat Jochen Resch, koji zastupa više investitora u predmetima povezanim sa Nowea Energy, naglasio je da se njegovi slučajevi ne odnose prvenstveno na današnji ARCORE AG niti na Schmida i Petrovića, već na Nowea Energy i druge poslovne ljude. Zato ta veza sama po sebi nije dokaz bilo kakve nezakonitosti ARCORE-a, ali jeste važan dio njegove finansijske i korporativne geneze.

Interni dokumenti pokazivali su i da je ARCORE najavljivao izlazak na berzu već u trećem kvartalu 2021. godine. Do kraja 2024. godine taj izlazak se nije dogodio, dok su se rokovi za početak eksploatacije u Loparama više puta pomjerali.

Tako se iza domaće kompanije koja je u Banjaluci predstavljana kao dio „transparentnog“ međunarodnog investicionog projekta nalazi švajcarska matica sa prilično složenom vlasničkom, finansijskom i korporativnom istorijom, od kompanijskih preuzimanja i promjena strukture, preko novca Nowea Energy, do neostvarenog izlaska na berzu i, na kraju, stečajnog postupka otvorenog 2026. godine!

Još početkom 2024. ARCORE je u vlastitoj prezentaciji kao glavne ciljeve za narednih 18 mjeseci navodio obezbjeđivanje 50 miliona eura finansiranja i izlazak na berzu, završetak dodatnih bušenja, metalurških testiranja, pilot-postrojenja, pre-feasibility i feasibility studija, tehničkih rudarskih planova i okolišnih procjena. U istoj prezentaciji početak proizvodnje bio je projektovan već za 2026. godinu. ARCORE prezentacija sa skupštine akcionara, februar 2024.

Danas je septembar 2026. godine, proizvodnja nije počela, strateški partner je otišao, a postupak za koncesiju tek je na početku ili je možda bolje rečeno – u magli.

Ekonomista i energetski stručnjak Damir Miljević za Gerilu kaže da se u rudarskom sektoru BiH često pojavljuju male razvojne kompanije koje same nemaju kapacitet da jednog dana upravljaju velikim rudnikom, “tzv. shell kompanije (ljuska) koje gotovo nemaju zaposlenih, značajnog kapitala niti prihoda a osnovane su u tzv. poreskim rajevima ko što su Zug u Švicarskoj, Deleware u USA, Kipar i neke od ostrvskih zemalja u ekvatorijalnom pojasu”.

„Iza njih obično stoje velike rudarske kompanije čija su oni produžena ruka ili tzv. developeri, oni koji razvijaju projekte, pa kada razviju projekat u nekoj zemlji preprodaju ga velikim rudarskim kompanijama. Takav posao sam po sebi nije problematičan ukoliko je sve zasnovano na zakonu i ispoštovanim procedurama.“

Problem vidi u odnosu domaćih institucija prema takvim investitorima.

„Najveća krivnja nije u ovim kompanijama nego u domaćim vlastima koje idu u korist investitora umjesto da štite javni interes. Uloga vlasti je da štiti interese društva i građana, a ne interese investitora, ma ko oni bili”, kaže Miljević za Gerilu.

Povratak “u igru” dobro poznatog imena?

U cijeloj priči ponovo se pojavljuje i ime slovenačkog biznismena Andreja Rautnera.

Rautner nije novo ime u Loparama. Upravo autor ovog članka je još 2024. pisao o firmama iz njegovog poslovnog kruga koje su se pojavljivale u ranijoj strukturi kompanija povezanih sa projektom, prije nego što je ARCORE AG iz Švajcarske postao jedini vlasnik domaćeg AR CORE ulaganja, odnosno bosanskog ARCORE-a.

Gerila sada iz više dobro obaviještenih izvora ima informaciju da se Rautner ponovo interesuje za poslove vezane za projekat Majevica. Prema istim izvorima, nedavno je pokrenuo i proceduru za regulisanje dužeg boravka u Bosni i Hercegovini. Redakcija ovu informaciju još nije uspjela zvanično potvrditi kod nadležne institucije, pa je ne tretiramo kao dokaz da je Rautner ponovo formalno ušao u vlasništvo ili upravljanje projektom.

Ko je Rautner pokušali smo dodatno provjeriti sa slovenačkim istraživačkim novinarom Klemenom Košakom, koji godinama prikuplja podatke o njegovim poslovima.

„Andrej Rautner je misteriozna osoba. Mislim da u javnosti ne postoji nijedna njegova fotografija, a o njemu ne želi govoriti niko ko sa njim sarađuje. Sve dostupne informacije, međutim, ukazuju na to da je riječ o veoma uticajnom i operativno sposobnom biznismenu koji se dobro snalazi iza kulisa poslovnih operacija. Činjenica je da se pojavljuje u brojnim zanimljivim pričama povezanim sa poznatim osobama. Najčešće je riječ o otkupu i prodaji potraživanja i nekretnina, ali se bavi i mnogim drugim poslovima“, kaže Košak za Gerilu.

Rautnerova poslovna mreža, prema Košakovim riječima, seže nekoliko decenija unazad i uključuje ljude iz veoma različitih poslovnih i političko-bezbjednosnih krugova Slovenije i regiona. Košak navodi da je Rautner svojevremeno sarađivao sa tadašnjim šurjakom Nicholasom Omanom, kojeg opisuje kao jednog od glavnih aktera afera vezanih za trgovinu oružjem tokom devedesetih godina. Kasnije se, kaže, pojavljuje u poslovima sa Dušanom Dolamičem, biznismenom i nekadašnjim saradnikom slovenačke Službe državne bezbjednosti, kao i sa nekadašnjim šefom SDV-a Janezom Zemljaričem, sa kojim je bio povezan kroz nekretninski projekat u Izoli.

Prema Košaku, Rautner je sarađivao i sa kompanijama iz koncerna Kolektor, između ostalog na projektima malih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini, gdje je, prema njegovim informacijama, njegova uloga bila povezana i sa pribavljanjem koncesija. Među Rautnerovim nekadašnjim poslovnim saradnicima Košak navodi i bivšeg slovenačkog ministra pravde Marjana Dikaučiča, sa kojim je vodio kompaniju Ferma e derrave na Kosovu.

Ipak, za priču o litijumu na Majevici najvažnija je Rautnerova dugogodišnja poslovna veza sa državljaninom BiH Jozom Mikulićem.

„Prema javno dostupnim informacijama, najčešće sarađuje sa državljaninom BiH Jozom Mikulićem, između ostalog i na projektu Lopare“, kaže Košak.

Stečaj u Švajcarskoj, koncesija na Majevici i dalje u proceduri

Bez obzira na sve ove, do sada javnosti nepoznate, promjene, projekat u Republici Srpskoj formalno nije ugašen.

Ministarstvo energetike i rudarstva RS potvrdilo je Gerili 10. septembra ove godine da se postupak pokrenut po zahtjevu „AR CORE ulaganja“ za dodjelu koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina na Majevici nalazi u početnoj fazi.

„Vlada Republike Srpske još nije donijela odluku po ovom zahtjevu niti je ovo pitanje razmatrano u bilo kom obliku.“

Situacija je, trenutno, zbog svih ovih informacija neobična: strateški partner se povukao, nad matičnom kompanijom u Švajcarskoj otvoren je pa žalbom privremeno zaustavljen stečajni postupak, Rock Tech je morao pojasniti da se procjena resursa iz Lopara ne može tretirati kao aktuelni mineralni resurs (prema kanadskom standardu), a zahtjev za koncesiju za eksploataciju litijuma i drugih minerala i dalje čeka u Vladi RS

ARCORE je procjenjivao da bi razvoj kompletnog projekta mogao zahtijevati stotine miliona, pa i do oko milijardu švajcarskih franaka. Bez Rock Techa i bez javno predstavljenog novog velikog investitora ostaje otvoreno ko bi danas finansirao, izgradio i tehnološki vodio takav projekat.

Azra Berbić iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT smatra da upravo slučaj Lopare pokazuje problem domaće regulative.

„Nažalost, u BiH zakoni o geološkim istraživanjima, rudarenju ili koncesijama ne regulišu na adekvatan način obavezu da se provjeri status potencijalnog investitora i njegova sposobnost da zaista realizuje projekat. Ovo je savršen pokazni primjer nedostatka regulative koja treba da osigura zaštitu javnog i ekonomskog interesa kada se otvara put eksploataciji zajedničkih prirodnih dobara.“

Problem je, dodaje, i što javnost poslije godina priče o „razvojnoj šansi“ i dalje ne zna ko bi projekat finansirao, kakva bi mu bila konačna tehnologija i koliko bi koristi ostalo lokalnoj zajednici.

„Godinama se takvi projekti najavljuju kao velike investicije koje će donijeti prosperitet, dok se potencijalna šteta po okoliš, život i zdravlje ljudi često ne tretira sa istom ozbiljnošću”, dodaje Berbić za Gerilu.

Koncesija prije rudnika: Ko plaća ceh ako projekat propadne?

To otvara i pitanje šta Republika Srpska preuzima na sebe ukoliko eventualno odluči dodijeliti koncesiju.

RS već ima skupa iskustva sa projektima koji nisu završili onako kako su najavljivani.

Slučaj slovenačkog „Viaducta“, nakon raskida hidroenergetske koncesije, završio je međunarodnom arbitražom i isplatom od oko 110,7 miliona KM.  U slučaju „Comsar Energy“ i Rašida Serdarova pravni model je drugačiji – nije riječ o arbitražnoj presudi, nego o otkupu kompanije i prava povezanih sa ugljem u Ugljeviku. Dogovorena cijena bila je oko 240 miliona KM.

Ta dva slučaja nisu pravno ista i ne mogu, barem zasad, se direktno preslikati na Lopare. Pokazuju, međutim, koliko loše koncipirani ili propali koncesioni projekti mogu postati ozbiljan finansijski problem za budžet Srpske, a samim tim i svih njenih građana.

Berbić upozorava upravo na takav rizik.

„Ne bi me iznenadilo da i ovaj projekat bude jedan od takvih gdje se izda koncesija, a investitor nije u stanju da realizuje projekat, pa onda tuži entitetsku vladu. Problem je i što nema obaveze osiguranja finansijskih garancija, a ugovorima se nerijetko predviđa arbitražno rješavanje eventualnih sporova”, ističe ona u razgovoru za Gerilu.

Upravo zbog Viaducta, Comsara i drugih skupih koncesionih iskustava legitimno je pitanje šta država provjerava prije nego što potpiše ugovor: samo formalno pravo podnosioca zahtjeva ili i njegovu finansijsku snagu, tehničku sposobnost, završene studije, izvore finansiranja i mogućnost da projekat stvarno realizuje.

Dok institucije odlučuju, građani pokušavaju zaštititi Majevicu

Dok postupak za koncesiju stoji otvoren, lokalne organizacije, zajedno sa eko aktivistima, posljednje dvije godine pokušavaju da Majevicu od prostora predviđenog za rudarske aktivnosti pretvore u zaštićeno područje.

Tokom 2024. i 2025. godine provedeno je dvogodišnje istraživanje biodiverziteta kao osnova za izradu Studije zaštite. Rezultati predstavljeni početkom ove godine u Loparama pokazali su prisustvo brojnih rijetkih, endemskih i zakonom zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, očuvanih šumskih ekosistema i vrijednog geološko-paleontološkog nasljeđa.

Na Majevici je evidentirano i oko 40 lokaliteta sa stećcima, a aktivisti smatraju da rezultati dodatno potvrđuju argument da ovo područje treba zaštititi kao park prirode.

„Rezultati istraživanja jasno pokazuju da Majevica ima neprocjenjivu prirodnu i kulturnu vrijednost. Naša poruka je jednostavna- zaštita Majevice nije prepreka razvoju, već jedina garancija da će ovaj kraj imati budućnost“, izjavila je tada Andrijana Pekić iz Udruženja građana „Čuvari Majevice“ na izložbi rezultata dvogodišnjeg istraživanja u Loparama.

Prema najnovijim informacijama Gerile iz izvora bliskih institucijama Republike Srpske, inicijativa za zaštitu Majevice je prihvaćena, a trenutno se završava prikupljanje podataka za Studiju zaštite. Kompletna dokumentacija mogla bi u narednih mjesec ili dva biti dostavljena Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.

Šta će se dogoditi nakon toga –  da li će postupak zaista ući u zakonsku proceduru proglašenja ili će ponovo biti zaustavljen – za sada je neizvjesno.

Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu podsjeća da zaštita Majevice nije nova ideja niti zahtjev nastao tek kao odgovor na projekat rudnika. Ovo područje je, kaže, već Prostornim planom Republike Srpske do 2025. godine bilo predviđeno za zaštitu u kategoriji parka prirode, dok su lokalna udruženja formalnu inicijativu podnijela još 2024. godine.

„U međuvremenu su organizovani istraživački kampovi i prikupljeni vrijedni podaci o prirodnom i kulturnom nasljeđu. Izradom Studije zaštite, koja je u toku, biće ispunjeni svi uslovi za zaštitu i na institucijama je da provedu proceduru i Majevicu napokon proglase zaštićenim područjem. Da, takoreći, izađu u susret građanima koji su svojim resursima i uz pomoć, između ostalih, i našeg udruženja praktično uradili sve neophodne korake kako bi se priroda Majevice očuvala“, kaže Mazalica za Gerilu.

Ona naglašava da se taj proces ne može odvojiti od višegodišnjeg otpora planiranom rudniku.

„Pored svih ovih aktivnosti, građani se aktivno odupiru planovima za otvaranje rudnika litijuma. Vrlo je jasno šta narod Majevice želi, a to nisu rudničke aktivnosti i devastacija prirode.“

Snežana Jagodić Vujić iz Eko puta kaže da su aktivisti, nakon što Zavod nije pristupio izradi Studije na osnovu završenih bioloških istraživanja, angažovali nezavisne stručnjake.

„Proces je još u toku i pri kraju je. Da li bi koncesija mogla biti dodijeljena prije nego što se završi proces zaštite, mogu samo reći da je sve moguće.“

Podsjećamo, svojevremeno je više od šest hiljada građana Bijeljine, Zvornika, Lopara i Ugljevika ranije je potpisalo peticiju kojom je od Narodne skupštine RS tražen moratorijum na istraživanja i eksploataciju ruda na Majevici. NSRS inicijativu nije prihvatila, ali je Skupština opštine Lopare u julu 2025. jednoglasno usvojila rezoluciju kojom se protivi otvaranju rudnika litijuma.

Krajem 2025. godine usvojen je i trogodišnji Operativni plan „Da Majevica bude Park prirode“, kroz koji lokalna zajednica pokušava razvijati drugačiju ekonomsku perspektivu – od brendiranja domaćih proizvoda do poljoprivrede, stočarstva i zdravstveno-turističkih sadržaja.

Jagodić Vujić tvrdi da godine protivljenja nisu oslabile otpor rudniku.

„Otpor rudniku nipošto nije splasnuo. Sva ova dešavanja posljednjih godina dovela su do toga da ljudi shvate da su za naš opstanak najbitniji čista voda, zdravo zemljište i zdravi ljudi.“

Slično govori i Azra Berbić, koja podsjeća da su stanovnici Lopara i okolnih gradova više puta jasno rekli da svoju razvojnu šansu vide u turizmu, poljoprivredi, stočarstvu i zaštiti prirodnih dobara.

„Lopare su savršen primjer kako lokalne zajednice nisu jasno i transparentno informisane ni o geološkim istraživanjima, a kamoli o projektu potencijalne eksploatacije. Sve to doprinosi tome da ljudi nemaju povjerenja u vlasti da će štititi njihove interese.“

Tako se, skoro tri godine nakon što je priča o litijumu na Majevici eksplodirala u javnosti, projekat nalazi u neobičnoj poziciji.

Rock Tech je otišao. Kompanija koja je trebalo da donese kapital, tehnologiju i vezu sa evropskim tržištem više nije dio projekta. Nad matičnom kompanijom, švajcarskim ARCORE AG, prvostepeni sud otvorio je stečajni postupak. Proizvodnja, koju je ARCORE ranije projektovao za 2026. godinu, do danas nije počela. Zahtjev za koncesiju i dalje čeka u Ministarstvu energetike i rudarstva Republike Srpske.

Do kada, šta i zašto se čeka konačna odluka za Majevicu, ali i sve gradove, opštine i sela u okolini – odgovor je koji ćemo vjerovatno uskoro saznati. Možda već 6.oktobra.

Dejan Rakita / GERILA

The post GERILA ISTRAŽUJE Od evropskog lanca snabdijevanja litijumom do stečajnog postupka: Ko danas zapravo stoji iza projekta Lopare? first appeared on Gerila.info.