Presuda je donesena 2. aprila ove godine, a pravni zastupnik Zadruge zaprimio ju je krajem aprila. Njome je ukinuta ranija odluka Okružnog suda u Doboju i otvoren prostor za novi postupak oko zemljišta poznatog kao Crkveno brdo — oko 28,5 hektara plodne poljoprivredne zemlje na kojoj se već mjesecima izvode radovi na izgradnji kompleksa solarnih elektrana.

Uprkos tome, u Podnovlju se uveliko postavljaju šipovi i paneli.

Zbog nastavka radova danas je na lokaciju izašla i policija, nakon prijave stanovnika Podnovlja. Međutim, prema riječima mještana, policijski službenici su sačinili zapisnik i poručili da za dalje postupanje prvo moraju reagovati nadležne inspekcije.

Ana Đukić, stanovnica Podnovlja, kaže za Gerilu da je razočarana odnosom institucija prema građanima koji mjesecima pokušavaju da dobiju odgovore.

„Ljudi iz Etmaxa su ušli u posjed i pored pravosnažne presude, pri tome niko ništa nam ne govori niti nas obavještava, kao da se nas koji ovdje živimo sve ovo ne tiče. Nema reakcije ni od jedne institucije, niko nam nije odgovorio na mnogobrojne upite koje šaljemo već mjesecima. Policija je maloprije došla u Podnovlje i napravila zapisnik, ali su rekli da to nije u njihovoj nadležnosti, odnosno da mora nadležna inspekcija da dođe i utvrdi stanje i da tek tada oni mogu zatvoriti gradilište. Ovo je katastrofa i evidentno je da mi živimo u državi bezakonja“, rekla je Đukićeva.

Slučaj Podnovlje već mjesecima izaziva ozbiljna pitanja o načinu na koji se raspolaže poljoprivrednim zemljištem, ali i o tome kako funkcionišu institucije kada se interesi građana sudare sa interesima investitora.

Grad Doboj je zemljište prepisao na sebe, iako je u katastru kao posjednik i dalje bila evidentirana Zemljoradnička zadruga Podnovlje. Nakon toga zemljište je prodato kompaniji “Etmax”. RUGIP je dva puta odbio zahtjev Zadruge za ponavljanje postupka, a Okružni sud u Doboju prethodno je odbacio njihovu tužbu. Tek je Vrhovni sud Republike Srpske ukinuo takvu odluku i naložio novo odlučivanje.

Paralelno sa sudskim sporovima, otvorena su i pitanja zakonitosti samog projekta.

Ekološka inspekcija Grada Doboja utvrdila je ranije da investitor nema ekološku dozvolu za projekat u Podnovlju, iako je riječ o osnovnom zakonskom uslovu za realizaciju ovakvih zahvata. Investitoru je naloženo da u roku od 30 dana pribavi potrebne dozvole, ali na terenu nije zabilježeno obustavljanje radova.

Stanovnici tvrde da su tokom protesta i obraćanja institucijama nailazili na ćutanje, a dio njih i na pritiske.

„Ovakvim projektima se uništava poljoprivredno zemljište ali i omogućava privatnicima da struju prodaju tržištima gdje oni žele i isti se ne obavezuju da tu struju ostave u našoj zemlji“, upozorio je ranije za Gerilu Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu.

Ekonomista Damir Miljević kaže da je problem dodatno ozbiljan jer se projekat realizuje na vrijednom obradivom zemljištu.

„Sa stanovišta društva, poljoprivredno zemljište je jedan od najvrijednijih prirodnih resursa i u tom kontekstu postavljanje solarnih panela i bilo koja druga djelatnost, kad su u pitanju koncesije koja će upropastiti poljoprivredno zemljište, ne bi se trebala dozvoliti“, rekao je Miljević.

Posebnu sumnju među mještanima izaziva i način na koji je projekat koncipiran. Umjesto jedne velike solarne elektrane, planirana je izgradnja 104 pojedinačne elektrane snage do 150 kilovata — upravo ispod zakonskog praga iznad kojeg se plaćaju koncesione naknade.

„Došlo je do parčanja zemljišta na 104 posebne parcele kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona“, rekao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević iz stručne komisije mjesne boračke organizacije Podnovlje.

Dodatnu zabrinutost izaziva i sama lokacija projekta. Prema navodima Aarhus centra, solarni paneli planirani su „u samom centru naseljenog mjesta, između porodičnih kuća, u neposrednoj blizini osnovne škole, te unutar uže zone eko-sanitarne zaštite“, na prostoru gdje se nalaze izvorišta pitke vode za oko 140 domaćinstava.

U međuvremenu, juče, u nedjelju 17.maja, na teritoriji grada Doboja, a samim tim i u Podnovlju su održani i izbori za savjete mjesnih zajednica. Sagovornici Gerile tvrde da veliki broj stanovnika nije ni znao da se izbori održavaju, te da u samom Podnovlju gotovo nije bilo nikakvog obavještenja.

„Nismo znali za izbore mjesnih zajednica. Ja sam lično tražila da mi naprave zapisnik. Sve je ovo u organizaciji SNSD-a, biraju se između sebe, a niko od stanovnika o tome ništa ne zna. Nikakvog obavještanja, sve u tajnosti“, kaže Ana Đukić.

I drugi mještani sa kojima smo razgovarali tvrde da na oglasnoj tabli mjesne zajednice nije bilo nikakvog obavještenja o izborima. Sve to, kako ističu, budi sumnju u povezanost sa projektom solarnih elektrana u Podnovlju.

Dok institucije ćute, a sudski postupci traju, u Podnovlju se danas direktno sudaraju presuda Vrhovnog suda Republike Srpske i očigledno ignorisanje te odluke od strane gradskih vlasti u Doboju, predvođenih gradonačelnikom Borisom Jerinićem.

Na zemljištu na kojem su se nekada nalazili objekti za uzgoj stoke i skladištenje žitarica danas stoje redovi metalnih nosača i i sve veći broj solarnih panela čiji se broj, iz dana u dan, povećava.

Grad Doboj i kompanija “Etmax” ni nakon višestrukih upita Gerile nisu odgovorili na pitanja o pravnom osnovu prenosa zemljišta, procesu licitacije, ekološkim dozvolama i nastavku radova uprkos presudi Vrhovnog suda Republike Srpske.

Dejan Rakita / GERILA

The post Podnovlje uprkos presudi Vrhovnog suda RS: Šipovi i paneli niču dok institucije ćute, policija nemoćna, mještani ogorčeni first appeared on Gerila.info.

Kroz sedam rijeka – Plivu, Duboku, Neretvu, Kasindolsku rijeku, Neretvicu, Ugar i Kruščicu – film prati višegodišnje borbe lokalnih zajednica protiv izgradnje mini hidroelektrana i drugih zahvata koji mijenjaju prirodna korita rijeka i ugrožavaju životnu sredinu.

U centru priče nisu samo rijeke, već ljudi koji uz njih žive. Aktivisti, mještani, ekolozi, stručnjaci i novinari kroz vlastita svjedočenja govore o pritiscima, protestima, sudskim procesima i pokušajima da sačuvaju ono što mnogi u Bosni i Hercegovini još uvijek smatraju zajedničkim dobrom.

Film je sniman bez klasične naracije. Umjesto naratora, priču nose autentični glasovi ljudi sa terena – onih koji su godinama blokirali bagere, protestovali ispred institucija ili završavali na sudovima zbog borbe za rijeke.

Kroz njihove ispovijesti otvara se mnogo šira slika: sistem u kojem prirodni resursi često postaju predmet privatnih interesa, dok posljedice snose lokalne zajednice.

„Rijeke na ivici“ ne pokušava ponuditi jednostavne odgovore, već postavlja pitanje koliko daleko društvo može otići u ime profita i energetskih projekata prije nego što izgubi ono najvrijednije – pitku vodu i netaknutu prirodu.

Autori filma su Dejan Rakita i Vladimir Kovačević, a film je nastao u produkciji portala Gerila.info.

Dokumentarac će premijerno biti emitovan na BHRT u subotu, 9. maja 2026. godine u 16:15 časova, dok je reprizno emitovanje zakazano za 14. maj u 12:30.

Premijera na FTV planirana je za 21. maj u 20:20, uz reprizna emitovanja 22. maja u 15:10 i 25. maja oko ponoći.

Film je realizovan u okviru programa „Innovation. Media. Minds: EU Support to Public Service Journalism in the Western Balkans“, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Goethe-Institut u ime Evropske komisije u saradnji sa implementacionim partnerom DW Akademie.

Sadržaj filma isključiva je odgovornost redakcije Gerila.info i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

The post Premijera dokumentarca „Rijeke na ivici“: Priča o rijekama BiH koje nestaju pod pritiskom mini hidroelektrana first appeared on Gerila.info.

“Suština cijele priče – čije je zemljište – još je daleko od završetka. Ovom presudom smo se, žargonski rečeno, vratili u igru i dobili priliku da zaštitimo svoja prava”, tako je advokat Zemljoradničke zadruge “Podnovlje” Nebojša Milanović za Radio Slobodna Evropa opisao odluku koja je, makar formalno, prvi pomak u korist mještana sela kod Doboja koji već mjesecima pokušavaju da spriječe ono što sami nazivaju “potpunim parčanjem zakona”.

Riječ je o sporu oko zemljišta poznatog kao Crkveno brdo, površine 28.5 hektara plodne poljoprivredne zemlje koju je Grad Doboj prepisao na sebe i potom prodao privatnom investitoru, dok je u katastru još uvijek kao posjednik bila vođena upravo Zadruga.

“Imamo dokumenta iz katastra u Doboju u kojima se Zadruga vodi kao posjednik tog zemljišta, a taj posjednik uopšte nije bio pozvan u postupak”, kaže Milanović.

Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIPP) dva puta je odbila zahtjev Zadruge da se postupak ponovi. Okružni sud u Doboju odbacio je tužbu. Tek odluka Vrhovnog suda RS otvorila je vrata koja su do prije mjesec dana bila zatvorena.

Radovi bez dozvola, institucije bez odgovora

Prije nekoliko dana pojavila se informacija da Etmax nema nijednu ekološku dozvolu za projekat u Podnovlju koja je osnovni zakonski uslov za realizaciju ovakvog projekta, a to je utvrdila ekološka inspekcija Grada Doboja, koja je nakon izvršenog nadzora naložila investitoru da u roku od 30 dana pribavi potrebne dozvole. Na terenu, međutim, uprkos tome, nije zabilježeno zaustavljanje radova. Stanovnicima Podnovlja i zadrugarima nadležni iz ekološke inspekcije Grada Doboja nisu se javljali na pozive da odgovore na pitanja zašto radovi i dalje traju ako Etmax nema potrebnu dozvolu.

Kako je Gerila pisala prije mjesec i po, na oko 28,5 hektara obradive površine investitor “Etmax” planira izgradnju 104 pojedinačne solarne elektrane snage do 150 kW. Tačno ispod zakonskog praga iznad kojeg se plaćaju koncesione naknade. Prve informacije su govorile  o 92 elektrane, da bi se na kraju ispostavilo da je ta cifra zapravo i veća, a to je sve poizilazilo iz totalne netransparentnosti Grada Doboja i firme Etmax, gdje su građani “tumarali u mraku” tražeći osnovne informacije, kao i zaštitu svojih prava i poštovanje zakona.

“Došlo je do parčanja zemljišta na 104 posebne parcele kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona”, kazao je tada za Gerilu Slobodan Dragičević, član stručne komisije mjesne boračke organizacije Podnovlje.

Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu kaže za Gerilu da mu je drago da vidi ovakvu odluku Vrhovnog suda RS.

“To pokazuje da nije legalno došlo do radova od strane firme Etmax i grada Doboja. Ali očekujemo sada i konkretne mjere, prvo da građevinska inspekcija zatvori gradilište, a onda i da grad Doboj zaustavi proceduru izdavanja 104 ekološke dozvole koje firma nije imala. A zatim da se sve vrati u prvobitno stanje u obradivo zemljište koje mještani nogu koristiti”, ističe Topić.

Između zakona i stvarnosti: Selo koje čeka rasplet, ali sada ima i nadu

Mještanin Podnovlja, Milorad Blagojević, čija se kuća i preko stotinu košnica nalaze uz ovo zemljište, za Gerilu kaže da je “poništavanjem presude Okružnog suda u Doboju djelimično je zadovoljena pravda”.

“Napokon je omogućeno pravo učešća kao stranka u postupku ZZ Podnovlje, u ponovljenom Izlaganju RUGIPP-a RS. Ovom presudom je vraćena nada u bolje sutra žiteljima sela Podnovlje, te zagarantovanu poljoprivrednu budućnost, a ne instaliranje 104 elektrane u centru, srcu, naseljenog mjesta. Nada u opstanak života na selu je vraćena, da priroda i čovjek žive u skladu”, rekao je Blagojević za Gerilu.

Ekonomista Damir Miljević dodatno naglašava da se „u normalnim zemljama ne gradi na poljoprivrednom zemljištu jer je to blago”, upozoravajući da se ovakvim projektima dugoročno gubi jedan od najvrijednijih resursa.

“Sa stanovišta društva, poljoprivredno zemljište je jedan od najvrijednijih prirodnih resursa i u tom kontekstu postavljanje solarnih panela i bilo koja druga djelatnost, kad su u pitanju koncesije koja će upropastiti poljoprivredno zemljište, ne bi se trebala dozvoliti”, izričit je Miljević u razgovoru za naš portal.

Kancelarija visokog predstavnika u BiH potvrdila je za Gerilu da je zaprimila zahtjev u vezi sa zaštitom imovine u Podnovlju i izvršila uvid u dokumentaciju.

“Ovaj slučaj izaziva ozbiljnu i osnovanu zabrinutost u pogledu raspolaganja poljoprivrednim zemljištem i mogućeg uticaja na zaštitu životne sredine. Takve okolnosti ukazuju na moguće povrede važećeg zakonodavstva koje zahtijevaju odgovarajuće postupanje”, stoji u odgovoru OHR-a.

Iz Kancelarije visokog predstavnika poručuju da nadležni organi treba da pokrenu “temeljitu, nezavisnu i transparentnu istragu”, uz upozorenje da bi nepostupanje moglo “dovesti u pitanje pravnu sigurnost, imovinska prava i povjerenje javnosti u vladavinu prava”. OHR će, kako navode, “pažljivo pratiti razvoj događaja”.

Slično poručuje i Pravobranilaštvo BiH, koje je formiralo predmet radi zaštite državne imovine, dok je Tužilaštvo BiH potvrdilo da je predmet o “uzurpaciji državnog zemljišta” u fazi analize. Prema važećem zakonodavstvu i odlukama Ustavnog suda BiH, poljoprivredno zemljište je državna imovina kojom entiteti i gradovi ne mogu raspolagati bez odluke države.

Prenos na Grad Doboj, navode iz Aarhus centra, izvršen je netransparentno, nakon čega je zemljište “u vrlo kratkom roku dalje preneseno na privredno društvo Etmax d.o.o. Banja Luka, i to prije okončanja postupka licitacije”.

Iz Aarhus centra naglašavaju i ono što stanovnici sela najviše plaši: solarni paneli planiraju se “u samom centru naseljenog mjesta, između porodičnih kuća, u neposrednoj blizini osnovne škole, te unutar uže zone eko-sanitarne zaštite”, na zemljištu na kojem se nalaze dva izvorišta pitke vode i vodozahvati za oko 140 domaćinstava, školu i stočni fond.

Mještani su se, kažu iz centra, više puta obraćali ministarstvima, Inspektoratu RS i lokalnim inspekcijama, pozivajući se i na Zakon o slobodi pristupa informacijama. Tražene dozvole investitora — do danas nisu dobili.

“Dodatno zabrinjava činjenica da nadležne inspekcije nisu postupile po zahtjevima građana i nisu izašle na teren kako bi izvršile nadzor, uprkos ozbiljnim sumnjama na nezakonitosti i potencijalnim rizicima po okoliš i zdravlje ljudi”, navode iz Aarhus centra, uz ponovljeno upozorenje na mogućnost ekološke katastrofe.

Redakcija Gerile pisala je i Gradu Doboju i firmi “Etmax” sa konkretnim pitanjima o pravnom osnovu prenosa vlasništva, o procesu licitacije i o dozvolama za izgradnju u zoni eko-sanitarne zaštite. Mjesec i po dana kasnije, ni Grad ni investitor nisu odgovorili na ijedno pitanje.

Bageri su već uklonili objekte za uzgoj stoke i skladištenje žitarica, kako tvrde mještani. Većina šipova — nosača za panele — već je postavljena na spornom zemljištu.

U Podnovlju danas, između presuda i saopštenja, između institucija i investitora, ostaje prostor u kojem se odluke tek čekaju, a posljedice se već žive. Umjesto usjeva, iz zemlje su iznikli šipovi. Umjesto zelenila — utabana, ogoljena površina. Današnnje prvomajske praznike u Podnovlju kod Doboja neće obilježiti roštilji i druženja, nego neizvjesnost i pitanja na koja odgovori uporno izostaju.

Ipak, prvi put nakon dugo vremena, među mještanima se nazire i nešto drugo — nada da će najveći i najplodniji dio Podnovlja ponovo biti oran i sijan, a ne prekriven panelima.

Dejan Rakita / GERILA

The post Podnovlje poslije presude: Pravna borba otvorena, šipovi umjesto usjeva, muk iz kabineta Borisa Jerinića i Etmaxa first appeared on Gerila.info.

Prema zvaničnom rješenju, investitoru je jasno naređeno da pribavi ekološku dozvolu za izgradnju preko stotinu malih solarnih elektrana snage do 149 kW, što predstavlja osnovni zakonski uslov za realizaciju ovakvog projekta. Uprkos tome, na terenu nije zabilježeno zaustavljanje radova.

Istovremeno, inspekcija potvrđuje da Etmax raspolaže sa čak 104 građevinske dozvole za pojedinačne objekte, izdate u periodu 2024. i 2025. godine. Ta činjenica otvara ključno pitanje – kako je moguće da su izdane desetine građevinskih dozvola za projekat koji nema osnovnu ekološku saglasnost, koja bi po zakonu trebalo da prethodi ili makar prati takve aktivnosti?

Odgovor na to pitanje dodatno komplikuje činjenica da Grad Doboj odbija da javnosti omogući uvid u te dozvole. Zahtjevi medija, građana i organizacija poput Aarhus centra ostali su bez odgovora, iako se radi o projektu koji direktno utiče na prostor i resurse od javnog interesa.

Gerila je pisala i Etmaxu i Gradu Doboju prije mjesec i po dana i još uvijek nismo dobili odgovore na pitanja.

Struka i mještani upozoravali, institucije ostale nijeme

Stanovnici ovog mjesta kod Doboja su danima protestovali protiv izgradnje solarnih elektrana na poljoprivrednom zemljištu u neposrednoj blizini kuća i izvorišta vode iz kojeg se snabdijeva lokalno stanovništvo. Pozivali su sve institucije da obrate pažnju na ovaj slučaj, a zauzvrat su dobili naredbe za informativne razgovore u policijskoj stanici što su, kako kažu za Gerilu, osjetili kao pritisak na njih a ujedno i podršku investitoru, zbog čega se jedan dio stanovnika povukao iz protesta a samim tim su izostali i dugotrajniji i masovniji protesti.

„Mi smo pvdje okupljeni iz dva osnovna razloga. Prvi je zaštita izvorišta vode za vodosnabdijevanje mještana jer se radovi izvode na jedan do dva metra od samog izvorišta, a drugi je protest protiv nelegalno oduzetog zemljišta Zemljoradničke zadruge Podnovlje koje je grad prenio u svoje vlasništvo i prodao kompaniji Etmax”, istakao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević iz Podnovlja prilikom jednom od protesta.

Na problem ukazuje i struka.

„Ovakvim projektima se uništava poljoprivredno zemljište ali i omogućava privatnicima da struju prodaju tržištima gdje oni žele i isti se ne obavezuju da tu struju ostave u našoj zemlji”, upozorio je Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu.

Ekonomista Damir Miljević dodatno naglašava da se „u normalnim zemljama ne gradi na poljoprivrednom zemljištu jer je to blago”, upozoravajući da se ovakvim projektima dugoročno gubi jedan od najvrijednijih resursa.

“Sa stanovišta društva, poljoprivredno zemljište je jedan od najvrijednijih prirodnih resursa i u tom kontekstu postavljanje solarnih panela i bilo koja druga  djelatnost, kad su u pitanju koncesije koja će upropastiti poljoprivredno zemljište, ne bi se trebala dozvoliti”, izričit je Miljević u razgovoru za naš portal.

Šta je starije: Sistem ili rupa u sistemu?

Slučaj Podnovlja sve više ukazuje na obrazac u kojem formalno postoje određene dozvole, ali izostaje ona ključna – ekološka. Upravo ta dozvola treba da procijeni uticaj projekta na okoliš, vodu i zemljište, i da definiše uslove pod kojima se radovi mogu izvoditi.

Bez nje, svaki zahvat ove vrste ostaje bez osnovne procjene rizika.

Paralelno s tim, projekat je koncipiran tako da se umjesto jedne velike solarne elektrane gradi više od stotinu manjih objekata snage do 150 kW. Takav model omogućava investitoru da ostane ispod određenih zakonskih pragova, što u praksi znači izbjegavanje koncesionih obaveza i lakši pristup podsticajima za obnovljive izvore energije.

I dok se administrativni i pravni okvir projekta pokazuje sve složenijim, spor oko zemljišta na kojem se gradi dodatno komplikuje cijelu situaciju. Parcela koja je bila u posjedu Zemljoradničke zadruge Podnovlje prešla je u vlasništvo Grada Doboja, a potom prodata investitoru, zbog čega se postupak vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, dok je predmet formiran i u Tužilaštvu BiH.

Dodatno, Pravobranilaštvo BiH pokrenulo je postupak zaštite državne imovine, pozivajući se na odluke Ustavnog suda koje poljoprivredno zemljište tretiraju kao imovinu države.

Tek nakon što su radovi već uznapredovali, a sporovi otvoreni na više nivoa, u javnost dolazi potvrda da projekat nema ekološku dozvolu. Upravo taj redoslijed, a čega smo se nagledali u Republici Srpskoj i BiH, prvo gradnja – pa dozvole, predstavlja suštinu problema na koji ukazuju i stručnjaci i lokalna zajednica.

U Podnovlju, gdje su mještani na vrijeme upozoravali na rizike po vodu i zemljište, ova činjenica dodatno razotkriva način na koji se sprovodi „zelena tranzicija“, pretvarajući je, u očima javnosti Republike Srpske, u još jedan primjer prodaje magle pod okriljem institucija.

Dejan Rakita / GERILA

The post Bez ekološke dozvole grade preko stotinu solarnih elektrana, Podnovlje kod Doboja u fokusu inspekcije first appeared on Gerila.info.

To nije upozorenje koje dolazi samo od aktivista. Prema analizi Bankwatcha, Buk Bijela nije izolovan projekat, već dio šireg sistema od 14 planiranih hidroelektrana na gornjoj Drini i njenim pritokama, a njena izgradnja bi onemogućila migraciju mladice i nanijela štetu i lokalnom rafting turizmu. U istoj analizi se navodi da nova procedura procjene uticaja, pokrenuta 2024. godine, izgleda tako da bi mogla isključiti veći dio kumulativnih uticaja planiranih postrojenja u tom području, iako upravo ti zbirni efekti određuju stvarnu razmjenu štete .

U praksi, to znači da se javnosti i institucijama formalno predstavlja jedan projekat, dok bi stvarne posljedice bile mnogo šire. Buk Bijela je dio kompleksa „Gornja Drina“, zajedno sa hidroelektranama Foča i Paunci, a dodatno su planirane i druge intervencije na pritokama, uključujući pregrade i radove za kontrolu sedimenta. Kritičari upozoravaju da se tako umanjuje stvarni obim zahvata i prikriva koliko bi rijeka zapravo bila fragmentisana.

Posebno ozbiljan problem je planirani vršni režim rada. Prema dostupnim podacima iz nacrta studije, protoci kroz turbine varirali bi od 22 do 450 kubnih metara u sekundi, uz tvrdnju da to neće imati negativan uticaj na ekosistem Drine. Stručnjaci i organizacije civilnog društva tvrde suprotno: da je riječ o tvrdnji koja je u direktnoj suprotnosti sa postojećim naučnim saznanjima o uticaju vršnog rada hidroelektrana na akvatične sisteme.

„Hidroelektrana Buk Bijela sa visokom branom i režimom rada predstavlja najdestruktivniji tip hidroelektrane koji se može zamisliti i, u ovom osjetljivom ekosistemu, dovešće do teške i trajne ekološke degradacije“, navodi se u kritikama nacrta studije.

Najveći udar mogao bi pretrpjeti upravo živi svijet rijeke. Gornji tok Drine i njene pritoke predstavljaju jedno od najvažnijih preostalih staništa mladice (Hucho hucho), vrste koju Međunarodna unija za zaštitu prirode klasifikuje kao ranjivu, dok je u Evropskoj uniji tretirana kao ugrožena. Bankwatch podsjeća da je Drina najznačajnije stanište mladice upravo po dužini očuvanog riječnog toka, te da bi izgradnja Buk Bijele, zajedno sa drugim branama na pritokama, ozbiljno ugrozila njenu migraciju i mriještenje 

Mladica nije bilo kakva riba. Ona traži čistu, hladnu i dobro oksigenisanu vodu i često prelazi desetine kilometara kako bi došla do pogodnih mjesta za mrijest. Upravo zbog toga su slobodni tokovi i povezane pritoke presudni za njen opstanak. Ako se te rute presijeku branama, posljedice nisu samo lokalne – one pogađaju čitavu populaciju vrste u regionu.

„Riba mladica, čije je stanište ovdje zastupljeno s oko 40 posto ukupne populacije, mogla bi biti potpuno uništena u roku od deset godina nakon formiranja akumulacije“, upozorio je Vuk Ivković iz Crnogorskog društva za ekologiju.

Kritike se ne zaustavljaju na ribama. Iz organizacija koje prate slučaj godinama upozoravaju da bi izgradnja hidroelektrana u ovom dijelu sliva značila i trajnu promjenu riječnog i priobalnog ekosistema, sa posljedicama po klimu, vlažnost, kvalitet života i razvoj turizma. Drina bi, umjesto rijeke koja nosi brzinu, kiseonik i život, na gotovo 30 kilometara postala niz akumulacija, dok bi slobodan tok bio sveden na tek manji dio u zoni Foče.

„Izgradnja hidroelektrane ‘Buk Bijela’, koja je dio kompleksa Hidroenergetskog sistema ‘Gornja Drina’, zajedno sa hidroelektranama ‘Foča’ i ‘Paunci’ potpuno će ‘ujezeriti’ gornji tok rijeke Drine koji je ujedno i njen najljepši dio. Odnosno, ukoliko dođe do izgradnje ovih hidroelektrana, rijeka Drina će postati jezero čime će se promijeniti ekosistem rijeke, ali i klima ovog područja. Posljedice ovog projekta najviše će osjetiti stanovništvo“, upozorili su iz Centra za životnu sredinu.

Na to se nadovezuju i zdravstvene i bezbjednosne dileme. Dragana Drakul, mještanka Foče i profesorica Medicinskog fakulteta, upozorila je da Foča već ima specifične klimatske uslove, sa povišenom vlagom tokom godine, te da tvrdnje da akumulacija neće dodatno uticati na vlažnost vazduha nisu dovoljno obrazložene. Podsjetila je i na negativna iskustva sa drugim hidroenergetskim projektima u ovom području, navodeći da se ne smije ponoviti scenario u kojem se građani upozoravaju unaprijed, a budu ignorisani.

Osim ekološkog, cijeli projekat ima i dubok pravni problem. Još od 2020. godine traje spor pred Ustavnim sudom BiH zbog pitanja da li Republika Srpska uopšte može samostalno dodjeljivati koncesije za hidroelektrane na Drini, rijeci koja čini dio državne granice i koja se, prema stavovima Ustavnog suda i zakonu o zabrani raspolaganja državnom imovinom, smatra državnom imovinom. U julu 2021. godine Ustavni sud je utvrdio da spor postoji i naložio Komisiji za koncesije BiH da ga riješi, ali to do danas nije završeno.

Na taj aspekt upozorava i Nina Kreševljaković iz Aarhus centra BiH:

„Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže državnom imovinom suprotno odredbama ovog zakona, ništavan je. S obzirom na navedeno, sasvim je jasno zašto je sporan projekat hidroelektrane Buk Bijela. O raspolaganju rijekom Drinom može odlučiti isključivo država BiH, a nikako entitet samostalno.“

Ni finansijska strana projekta ne djeluje stabilno. Bankwatch navodi da je još 2017. godine potpisan memorandum sa kineskom kompanijom AVIC-ENG, ali da do septembra 2025. godine izgleda da finansiranje nije bilo osigurano, dok nijedan ugovor nije bio potpisan. U istoj analizi podsjeća se i da su Evropska banka za obnovu i razvoj i Svjetska banka potvrdile da neće finansirati projekat, a da je izvještaj Svjetske banke iz 2021. ukazao na ozbiljne nedostatke u tadašnjoj procjeni uticaja na životnu sredinu i predložio potpuni redizajn projekta.

Tek nakon svega toga, 20. februara 2026. godine u Foči je održana javna rasprava o nacrtu nove Studije uticaja na životnu sredinu, a potom i rasprava u Plužinama u Crnoj Gori. Umjesto da ta rasprava otvori prostor za ozbiljna pitanja, iz Centra za životnu sredinu tvrde da su učesnici koji su izražavali zabrinutost nailazili na podsmijeh i paušalne odgovore.

„Svi koji su postavljali pitanja ili davali komentare u kojima je izražena zabrinutost zbog mogućih negativnih posljedica ovog projekta na stanovništvo, osjetili su neku vrstu pritiska i podsmijeha u sali“, rekla je Jelena Ivanić, koordinatorka programa Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu.

Pored toga, stručnjaci upozoravaju da čak ni nova studija nije dala odgovore na neka od ključnih pitanja. Nataša Mazalica, magistar hidrobiologije iz Centra za životnu sredinu, navela je da u studiji nema podataka o obračunu velikih voda, odnosno o tome kako bi projekat mogao uticati na opasnost od poplava nizvodno. Bez tih podataka, upozorava ona, nije moguće ozbiljno procijeniti bezbjednost stanovništva.

Upravo tu leži i suština spora oko Buk Bijele. Nije riječ samo o tome da li će jedna brana biti izgrađena ili neće. Riječ je o pitanju da li je moguće jedan složen, osjetljiv i međunarodno važan riječni sistem svesti na tabelu energetskih koristi, a da se pri tome zanemare fragmentacija staništa, gubitak biodiverziteta, pravna nesigurnost i posljedice po ljude koji žive uz rijeku.

Zato protivnici projekta već godinama ponavljaju isto: da Buk Bijela nije samo građevinski zahvat, nego prelomna tačka za budućnost gornjeg toka Drine. A ako se Drina jednom pretvori u jezero, to više neće biti pitanje obećanja, studija i konferencijskih sala, nego nepovratno stanje na terenu.

Dejan Rakita / GERILA

The post Hidroelektrana Buk Bijela: Kako bi projekat na Drini mogao uništiti mladicu i promijeniti rijeku first appeared on Gerila.info.

Drugim riječima – radovi su bili nelegalni.

Ovaj nalaz dodatno komplikuje ionako kontroverzan projekat planiranog rudnika hroma u Varešu, o kojem je Gerila već ranije pisala. Još u prethodnim mjesecima 50 organizacija civilnog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama iz sliva Krivaje, zatražilo je hitni raskid ovog koncesionog ugovora.

U međuvremenu, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije odbija staviti na uvid rješenje o odobrenju geoloških istraživanja na Duboštici i Tribiji. Aktivisti najavljuju da će i to pitanje završiti pred sudom.

„Pa potvrdile su se naše sumnje da su radovi na Duboštici obavljani bez valjanih dozvola, odnosno vodnih akata. Problem je što je već počinjena velika šteta na šumi, koja je isječena za potrebe bušotina“, poručili su iz UG „Fojničani“.

Prema dokumentaciji koju je Gerila imala na uvid, zahtjevi za inspekcijski nadzor slani su još tokom ljeta 2025. godine. U zahtjevu Mreže Aarhus centara upućenom Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove ZDK 30. jula 2025. godine tražen je „hitan inspekcijski nadzor“ nad radovima na lokalitetu Duboštica–Tribija . U dokumentu se navodi da se sječa šume i devastacija terena vrše „bez njihovog znanja i saglasnosti i bez obaveznih dozvola“.

Ipak, vodni inspektor je na teren izašao tek 5. februara 2026. godine – dva dana nakon što je zaprimljen zahtjev za pristup informacijama kojim je zatraženo da se precizira da li je postupano po ranijim prijavama i, ako nije, zašto nije. Prethodne prijave, prema dostupnoj dokumentaciji, upućivane su još u julu i novembru prošle godine. Na obe prijave, saznajemo, nije izašla nadležna vodna inspekcija.

Šest mjeseci bez reakcije, a onda nadzor – i potvrda da vodne dozvole nisu postojale.

Ovakav slijed događaja otvara pitanje institucionalne odgovornosti: da li bi nadzor bio izvršen da nije bilo formalnog zahtjeva za pristup informacijama? I koliko je radova već izvedeno prije nego što je inspekcija utvrdila ono na šta su lokalne zajednice upozoravale?

Projekat rudnika hroma u Varešu već mjesecima izaziva zabrinutost zbog mogućeg uticaja na šumske ekosisteme, vodotokove i izvorišta u slivu Krivaje, a prvenstveno za zdravlje stanovništva u radijusu od 120 km od planiranog mjesta istraživanja i potencijalne eksploatacije. Riječ je o području koje ima izuzetan značaj za lokalno stanovništvo, ali i širi ekološki kontekst.

Pitanje koje sada nadilazi sam projekat jeste – kako je moguće da istražni radovi započnu bez osnovnih vodnih akata? I ko je u institucijama bio dužan da reaguje ranije?

Investitor i dalje ćuti, a nadležna ministarstva selektivno odgovaraju na zahtjeve za informacijama, a ostaju činjenica da su bušotine izvedene, šuma posječena, a zakon, prema nalazu inspekcije, sada i zvanično, prekršen.

U zemlji u kojoj se koncesije često dodjeljuju bez ozbiljne javne rasprave i uključivanja lokalne zajednice u porocese odlučivanja, a inspekcije reaguju tek pod pritiskom, slučaj „Vareških Metala“ mogao bi postati presedan – ili još jedna potvrda da sistem funkcioniše tek kada ga neko natjera da radi.

Dejan Rakita / GERILA

The post Šest mjeseci bez reakcije, pa zabrana: Radovi za rudnik hroma u Varešu izvođeni bez vodnih dozvola first appeared on Gerila.info.

Zanimljivo, iako se o ovom problemu mjesecima piše u medijima, tek sada je neko od političara napokon obratio pažnju na ovo pitanje.

U središtu spora je koncesija koju je Vlada ZDK 2021. godine dodijelila firmi „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, danas preregistrovanoj u „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, sa sjedištem upravo u ovom planinskom gradu. Riječ je o istraživanju i potencijalnoj eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, iznad doline Krivaje, rijeke koja odavno nije samo vodotok, nego identitet čitave regije.

Na press konferenciji u Varešu, ekološki aktivisti, univerzitetski profesori i stanovnici doline Krivaje uputili su dramatičan apel javnosti širom Bosne i Hercegovine. Govorili su o, kako tvrde, grubom kršenju koncesionog ugovora, ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, potpunoj netransparentnosti kantonalnih institucija, ali i o pritiscima na lokalne aktiviste i mještane. Iznad svega, upozorili su na ono što smatraju najvećom prijetnjom: opasnost da sliv Krivaje bude trajno zatrovan heksavalentnim hromom – jednim od najtoksičnijih i najkancerogenijih oblika teških metala.

„Organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama u slivu rijeke Krivaje – njih ukupno 49 – i službeno su uputile premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za hitan raskid koncesionog ugovora sa firmom Seven Plus, odnosno Vareški minerali, kako se odnedavno zove“, rekao je eko aktivista Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani.

„Mi tražimo raskid koncesionog ugovora zbog grubog kršenja ugovornih obaveza, zato što je koncesionar bio dužan da započne radove do kraja 2022. godine, ali to se nije dogodilo. Koncesionar je čak sam javno objavio da je započeo radove u ljeto ove godine, čime je prekršen jedan od temeljnih elemenata ugovora“, dodao je Šupuković.

Dok javnost još nema uvid u sam koncesioni ugovor – Ministarstvo privrede ZDK odbija da ga objavi, pozivajući se na „komercijalne interese“ investitora – rokovi iz pratećih odluka Vlade govore dovoljno: najprije 12 mjeseci za početak istražnih radova, pa dodatnih 8 mjeseci aneksom. Sve je isteklo krajem 2022. godine, a šuma u Duboštici počela je da se sječe tek sredinom 2025.

„Vidi se iz samog izvještaja o koncesijama Vlade ZDK za 2022. godinu da ovaj rok nije ispoštovan i to je, samo po sebi, bio dovoljan razlog da Vlada ZDK započne proceduru raskida koncesionog ugovora“, upozorava Šupuković.

Ali lokalna zajednica ne problematizuje samo rokove i papire. U pitanju je i ono što bi se, prema tvrdnjama aktivista i stručnjaka, dešavalo ispod i iznad zemlje ako rudnik hroma zaživi.

Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka BiH, podsjeća da se sve dešava usred jedne od najvrednijih šumskih cjelina u BiH.

„Ta šuma nije nikakva ‘šikara’, to su naše najproizvodnije šume i to zbog bogatstva minerala tog tla gdje se nalaze. Kad nestane tih minerala u tlu, tu više nikad neće biti takve šume“, ističe Ballian.

„Šumu možemo uništiti za jednu minutu, a za obnovu je potrebno 200–300 godina. Mi, zahvaljujući koncesijama, imamo tih ‘rekultivisanih’ područja, a to su tzv. industrijske pustinje, oko 100 hiljada hektara. Sada je koncesija za rudnik hroma data na 3.200 hektara površine – 32 kvadratna kilometra – od sadašnjeg rudnika Rupice do budućeg rudnika hroma u Duboštici. Izgradnjom ovog rudnika, stanje u rijeci Krivaji će biti takvo da u njoj ne da neće biti riba i rakova, nego neće biti ni bakterija“, upozorava Ballian.

U igri nije samo šuma. Hidrolog Muriz Spahić, jedan od najeminentnijih stručnjaka za riječna korita i podzemne vode u BiH, već ranije je upozorio da hrom u obliku u kojem bi se mogao pojavljivati kao nusprodukt rudarenja – heksavalentni hrom – predstavlja direktnu prijetnju zdravlju ljudi, ekosistemima i izvorima pitke vode. Hrom VI se akumulira u sedimentima, prolazi kroz pukotine u karbonatnim masivima, stiže do izvorišta i ulazi u lanac ishrane.

„Jednom kontaminirana, voda može dugo ostati opasna za sve – prirodu, poljoprivredu, ljude“, naglasio je Spahić u ranijim upozorenjima, zbog čega i ne čudi što se otpor u dolini Krivaje širi iz sela u selo, iz grada u grad.

Za Azida Kaknjaševića, stanovnika Olova i inženjera rudarstva, paradoks je dodatni razlog za pobunu.

„Apsurdno, ja sam inženjer rudarstva, a u prilici sam da govorim protiv ovih programa vezano za rudarenje. Kada govorimo o planiranom rudniku hroma, u pitanju je ekološka bomba iz različitih aspekata zagađivanja prirode. Ovdje su prekršeni mnogi zakoni, kao i odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, a najbitnije je da su ovdje ugrožena osnovna ljudska prava. Iz Olova i doline rijeke Krivaje poručujemo da se narod koji tu živi mora ujediniti kako bi se ova koncesija raskinula”, kaže Kaknjašević.

Kada aktivisti govore o „bombi“, ne misle samo na metaforu. Ballian procjenjuje da bi u slučaju otvaranja rudnika i separacije hroma toksična prašina mogla zagađivati krug od 120 kilometara oko Duboštice–Tribije.

„U krugu od 120 kilometara stalno će biti zagađenje koje ulazi u pluća, kožu, hranu, vodu… To znači da će biti ugroženi Sarajevo, Zenica, Doboj, praktično do Tuzle“, posebno upozorava profesor.

U pozadini svega je čovjek čije se ime već godinama vezuje za najkontroverznije rudarske projekte u BiH – Miloš Bošnjaković.

Kao vlasnik firme Seven Plus, danas Vareški minerali, u javnosti je poznat po projektu Rupice, kasnije prodatom stranoj kompaniji za više od milijardu dolara, bez ijedne marke koja je kao direktna korist završila u kasi Vareša.

U Republici Srpskoj, u opštini Petrovo, isti vlasnik je ostao bez istražnih prava nakon što su inspekcije i institucije konstatovale niz nepravilnosti.

„To nam jasno govori kakav je to partner. Neko ko gubi istražna prava u jednoj opštini zbog neregularnosti, a ovdje dobija koncesiju na državnom zemljištu, bez javne rasprave, bez učešća lokalne zajednice“, upozorava Šupuković. Podsjeća i na prijavljene slučajeve zastrašivanja aktivista i mještana u oba entiteta: nezakonita geološka istraživanja iz zraka, prijetnje, ucjene, pokušaji zastrašivanja onih koji se protive „investiciji“.

Za Miroslava Pejčinovića, stanovnika Vareša i predsjednika inicijativnog odbora novoosnovanog udruženja „Opstanak“, obrazac je već viđen: prvo se simboličnim iznosima finansiraju sportski klubovi, kulturna društva, „donacije“, a potom dolaze bageri, kopovi i devastacija.

„Koncesionar koji se pojavio za taj rudnik hroma je isti kao i prvobitni za rudnik u Rupicama i on je vrlo izverziran, jer prvo uđe u sve pore društva i finansira neka sportska društva, kulturna udruženja, pridobije na svoju stranu dio lokalne zajednice time što im ‘zamaže oči’, a u suštini oni dijele naš novac“, kaže Pejčinović.

„Pozivamo vas sve zajedno da se borimo jer Bosnu žele da pretvore u jedan veliki rudnik, a tu ostanka i opstanka onda neće biti.“

U cijeloj priči možda je najglasnije odsustvo – onih institucija koje bi morale da štite javni interes.

Ministarstvo privrede ZDK odbija da objavi koncesioni ugovor, iako je Aarhus centar, u ime više organizacija, tražio uvid pozivajući se na pravo na pristup informacijama. Odgovor je bio da investitor nije dao saglasnost zbog „komercijalnih razloga“ i „reputacijskih rizika“.

„Ja pitam vlasti u Opštini Vareš i u ZDK – zašto se krije koncesioni ugovor?“, poručio je Šupuković na skupu u Varešu.

„Ono što znamo je da je 1,5 KM koncesiona naknada po toni rude, 150 KM po hektaru zemljišta, a to nam govori da je prodavanje prirodnih resursa ove države u bescjenje. To su resursi svih građana BiH, a ne resursi vlade ili opštinskih vlasti”, ističe on.

Jedan od stanovnika Vareša, koji je želio ostati anoniman, brutalno je sažeo ono o čemu mnogi šapuću: „Naše lokalne i kantonalne vlasti ćute, ignorišu sve. Svi su oni uzeli svoj dio da sramno ćute. Ovo treba dići na nacionalni nivo jer se tiče svih građana ove zemlje, a bojim se da mnogi toga još nisu svjesni.“

Dimenzija priče koja ovu koncesiju dodatno izdvaja od drugih je namjena rude. Prema informacijama kojima raspolažu aktivisti, hrom iz Duboštice–Tribije bio bi korišten u vojnoj industriji. „Da li Bosna i Hercegovina, nakon godina krvavog rata, smije i treba da učestvuje u proizvodnji oružja koje će sutra ubijati u Ukrajini, Palestini ili negdje drugdje?“, pita Šupuković.

Potpisnice inicijative podsjećaju da je BiH zemlja sa svježim traumama ratnih stradanja, masovnih zločina i razaranja, te da njeni resursi ne smiju služiti proizvodnji oružja, već miru, razvoju i dobrobiti ljudi.

Upravo zato, inicijativa 49 organizacija i mjesnih zajednica nije ostala samo na saopštenju i press konferenciji.

Upravo danas, na 46. sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, predsjednik Kluba zastupnika SDP BiH Damir Memić pokrenuo je Inicijativu za raskid koncesionog ugovora o istraživanju i eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, naglasivši da će planirani rudnik najviše pogoditi upravo područja u slivu rijeke Krivaje.

Time je borba mještana i organizacija iz doline Krivaje izašla iz šumskih puteva i mjesnih zajednica na kantonalnu političku scenu. Vlada ZDK više ne odgovara samo aktivistima i lokalnim ljudima, već i zastupnicima u Skupštini – a preko njih i javnosti koja će ovu priču pratiti mnogo pažljivije nego kada su šumske parcele i državna imovina dijeljene tiho, u vrijeme pandemije i pravnog vakuuma.

Redakcija portala Gerila poslala je pitanja kompaniji Vareški minerali, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili; ukoliko ga dobijemo, objavićemo ga u cijelosti.

Hoće li se koncesioni ugovor raskinuti, ili će Duboštica–Tribija postati još jedno „industrijsko pustinjasto polje“ u nizu, zavisi od odluke iste one vlasti koja je šume nazvala „šikarom“, a državnu zemlju tretirala kao privatno dvorište.

Ali ovog puta, ljudi iz Vareša, Olova, Maglaja i čitave doline Krivaje poručuju da neće ćutati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rudnik hroma prijeti Varešu: Inicijativa protiv projekta Miloša Bošnjakovića stiže pred Vladu ZDK first appeared on Gerila.info.

piše etrafika

Iz „Aarhus” centra u Bosni i Hercegovini ističu da stanovnici Tuzle, Zenice, Sarajeva, Lukavca i drugih industrijskih gradova udišu vazduh koji višestruko prelazi dozvoljene koncentracije štetnih čestica. Dodaju da u nekim dijelovima BiH nadzor uopšte ne postoji ili je ograničen, što znači da mnogi građani ne znaju koliko je vazduh koji udišu opasan po zdravlje.

Iako je BiH potpisnica Aarhuske konvencije (Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti i pristupu pravdi), ni nakon 22 godine nije ratifikovala PRTR protokol (Protokol o registrima ispuštanja i prenosu zagađujućih materija). Upravo to je razlog zašto nemamo sistemske podatke o zagađivačima, što direktno ugrožava pravo građana na informaciju i onemogućava efikasnu zaštitu životne sredine.

Dvije inicijative za bolju budućnost

Mreža „Aarhus” centara u BiH uputila je dvije važne inicijative nadležnim institucijama s ciljem unapređenja pristupa informacijama o zagađivačima i ispunjavanja međunarodnih obaveza u oblasti zaštite životne sredine.

„Obje inicijative su ključne za unapređenje zaštite okoliša i prava građana. Pristupanje PRTR protokolu bi značilo da javnost ima pristup preciznim informacijama o tome ko, gdje i koliko zagađuje. To je prvi korak ka odgovornosti. S druge strane, Zakon o građanskoj inicijativi za zaštitu aktivista bi omogućio zaštitu onih koji se usude progovoriti – bilo da je riječ o zagađenju, devastaciji rijeka ili ilegalnoj gradnji. Građani bi dobili snažniji mehanizam za učestvovanje i zaštitu svojih sredina. Povratne informacije još uvijek čekamo. Inicijative su proslijeđene nadležnim institucijama, ali formalni odgovori još nisu stigli”, potvrdila je Azra Šehić Kustura iz „Aarhus” centra.

Kako kaže, BiH do sada nije ratifikovala PRTR protokol zbog birokratske neefikasnosti, nedostatka političke volje i pritisaka određenih lobija koji ne žele transparentnost.

„Najveći zagađivači su termoelektrane (Tuzla, Kakanj, Ugljevik, Gacko), cementare, rudnici, metalna industrija (Zenica), kao i pojedine deponije koje zagađuju tlo i vode. Uz njih, i saobraćaj i individualna ložišta značajno doprinose zagađenju zraka. Moguće je stati im u kraj kroz pooštravanje inspekcijskog nadzora, uvođenjem ekoloških taksi, obavezu postavljanja filtera, javnu transparentnost, ali prije svega kroz političku volju i pritisak javnosti” , napominje naša sagovornica.

Pokušali smo dobiti i informacije iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH o tome zašto Protokol do sada nije ratifikovan i kakav je njihov stav  po pitanju inicijativa koje su im upućene, ali nismo dobili odgovor.Republika Srpska, Federacija BiH i Brčko distrikt imaju određene registre i baze podataka. Entitetski hidrometeorološki zavodi prikupljaju veliki broj podataka o kvalitetu vazduha i podaci su javno dostupni. Na mobilnoj aplikaciji i veb portalu zrakubih.ba mogu se naći aktuelni podaci s indeksom kvaliteta vazduha i koncentracijama najvažnijih zagađujućih materija.

Međutim, BiH i dalje nema jedinstven sistem koji omogućava objedinjavanje tih podataka i njihovo izvještavanje prema međunarodnim tijelima poput Evropske agencije za životnu sredinu i Evropske komisije.

Neophodno je što prije donijeti pravilnik ili uputstvo kojim bi se jasno definisale obaveze, rokovi i metode izvještavanja, u cilju usklađivanja s evropskim standardima i olakšanja procesa pristupanja EU.

Samir Lemeš iz Udruženja građana „Eko forum Zenica” ističe da podaci koji nisu javno dostupni su podaci o tome koliko ko doprinosi zagađenju vazduha, što bi trebalo da daju registri zagađivača. Objašnjava da su to onlajn baze podataka u kojima bi se prikupljali podaci od velikih industrijskih zagađivača, termoelektrana i drugih velikih izvora, a podatke o ostalim izvorima (saobraćaj, kotlovnice, kućna ložišta, deponije…) trebalo bi procijeniti ili izračunati na osnovu statističkih podataka.

„Bilo je nekoliko pokušaja da se takve baze podataka uspostave. Posljednji pokušaj bio je prošle godine, kad su uz finansijsku podršku Njemačke kreirane četiri baze podataka (FBiH, RS, Distrikt Brčko i jedna za nivo BiH iz koje bi se podaci slali u evropske i međunarodne registre). Sistem je uspostavljen, nabavljena je oprema, operateri su obučeni za unos podataka, nadležna ministarstva i agencije obučeni su za održavanje tih registara, ali ti podaci još uvijek nisu javno dostupni. Dio tih portala dostupan je na veb stranicama: prtrportal.fmoit.gov.ba i prtrportal.rhmzrs.com”,  pojasnio je Lemeš.

Emina Veljović direktorka „Aarhus” centra u BiH napominje da, Bosnu i Hercegovinu nemar nadležnih svakako udaljava od EU. Ističe da je više riječ o bahatom ponašanju koje se ne kažnjava nego o nemaru.

„Uredno se očekuju nove investicije i programi podrške od EU, dok se ne radi ili se radi na sabotiraju primjene zakona i donošenja novih po uzoru na njih, a koje smo obavezni kao kandidat donositi i uvažavati. EU pokušava reagovati, ali poprilično slabo, odnosno usporeno, jer se sve više koristi mehanizmom ‘soft-power’, što u prevodu znači pružanje javne podrške u cilju promocije nužnosti poštivanja EU pravila, ali ne i nužno poduzimanja konkretnih mjera sankcija za one koje ih krše u BiH”, govori Veljović.

Evropska komisija je Izvještajem iz 2021. o BiH, izvršila pritisak na BiH da uspostavi funkcionalnu mrežu za praćenje vazduha u cijeloj zemlji i provede strategiju dekarbonizacije.  Prema riječima Veljović, za četiri godine, nije se ništa naročito promijenilo.

Krivi zagađivači, ali i nadležni

Naši sagovornici su saglasni da su za trenutno stanje jednako krivi zagađivači, ali i nadležni. Prema riječima Lemeša, zagađivači su krivi jer ispuštaju zagađujuće materije u vazduh, a institucije su krive jer imaju pravo i obavezu da te zagađivače disciplinuju, ali to ne čine.

„To su ministarstva koja izdaju okolinske dozvole, inspekcije koje kontrolišu provođenje propisa, ovlaštena tijela koja vrše mjerenja i održavanje sistema za automatski monitoring, kao i sudovi i tužilaštva koji bi trebalo da kažnjavaju sve koji krše propise. Indirektni krivci su i oni koji se bave provođenjem dokumenata prostornog planiranja i koji odlučuju gdje će se graditi nove betonske građevine, industrijska postrojenja, deponije, svi zagađujući objekti. Oni odlučuju i o uništavanju zelenila i šuma, koji su prirodni prečistači zraka i koji bi mogli barem ublažiti posljedice zagađenja”, govori za eTrafiku.

Dodaje da je složen politički sistem često izgovor za nedjelovanje, jer se prebacuje odgovornost s države na entitete, s entiteta na kantone, s kantona na gradove, i na kraju „niko nije nadležan”.

„Nikako ne možemo reći da se čini dovoljno, jer više energije trošimo na izgovore nego na traženje rješenja. Trud u približavanju EU standardima završava se na usvajanju propisa i njihovim usklađivanjem s EU propisima, ali primjena tih propisa na terenu izostaje iz brojnih razloga. Ti razlozi kreću se od neznanja do korupcije, od nekompetentnosti do nedostatka kapaciteta”, poručuje.

Da je BiH napravila minimalne korake u zaštiti životne sredine, potvrđuju i izvještaji o napretku BiH ka EU. Lemeš govori da se ogromna energija troši na politička prepucavanja i borbu za uske interese, a vrijeme prolazi.

„Proces EU integracija nije obaveza, to je bilo naše opredjeljenje, ali oni koji bi trebalo da provedu procese prilagođavanja EU standardima to ne vide kao prioritet”, iskren je naš sagovornik.

Kako kaže, bh.  zakoni jesu usklađeni sa evropskim, ali je problem u njihovoj primjeni. Smatra da je vrijeme da se prizna da problem postoji te da se utvrde uzroci, prioriteti i da se krene u rješavanje problema.

„Za neke procese su potrebne godine, za neke decenije, ali rezultat neće izostati ako se nešto radi. Ako ne počnemo, ne možemo ni završiti, a mi nikako da počnemo. Čak i kad počnemo, ponekad krenemo i unazad. Pristupanjem Energetskoj zajednici preuzeli smo obaveze da postepeno smanjujemo emisije u zrak iz energetskih objekata, ali skoro ništa nije urađeno da se to provede. Nema ni najave postrojenja za odsumporavanje dimnih plinova, a čak smo prekršili obavezu postepenog gašenja zastarjelih postrojenja, da bi se obezbijedila jeftinija električna energija za industriju”, jasan je Lemeš.

Zagađen vazduh ne ubija odmah

Ukoliko bi se brže prešlo na obnovljivu energiju, ali i pronašlo efikasnije rješenje za zagrijavanje stambenih objekata, u velikoj mjeri bi se riješio i problem zagađenosti vazduha. Time bi se ujedno ispunile i obaveze prema Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama čime bi BiH bila bliže EU.

Prema podacima iz izvještaja Svjetske banke o zagađenosti vazduha u svijetu, u BiH godišnje oko 3.300 ljudi umre prije vremena, a smrtnost se vezuje za zagađenost vazduha, od čega se trećina slučajeva odnosi na Republiku Srpsku.

„To čini otprilike devet odsto svih smrtnih slučajeva, dok su najveći zdravstveni rizici povezani s respiratornim i kardiovaskularnim bolestima, rakom pluća i infekcijama disajnih puteva. Zbog aerozagađenja (prisustvo hemikalija, čestica ili bioloških materijala koji nanose štetu kod čovjeka i drugih živih bića), na nivou čitavog Balkana, očekivani životni vijek stanovništva je smanjen za 1,3 godine”, potvrdio je pulmolog dr Ranko Glamočak.

Govori da većinu vremena provodimo u zatvorenom prostoru, posebno u zimskim mjesecima, te da najštetniji uticaj na respiratorni sistem ima duvanski dim, kao i sagorijevanje čvrstih goriva u ložištima.

„Visoka vlažnost pogoršava zagađenje u zimskim mjesecima jer doprinosi formiranju smoga i magle, koja ‘zarobljava’ zagađujuće čestice blizu tla te ih osobe udišu u većim koncentracijama. Najčešći respiratorni problemi uzrokovani aerozagađenjem su bronhitis i posljedično suženje donjih disajnih puteva koji dovode do pojave otežanog disanja, kašlja, bržeg zamaranja pri izvođenju fizičkih aktivnosti. Kod hroničnih bolesnika, osoba sa astmom, aerozagađenje izaziva pogoršanje postojećih simptoma”, objašnjava dr Glamočak.

Osim navedenog, mogu se javiti i simptomi kao što su: sekrecija iz nosa, suzenje iz očiju, svrab, peckanje i osjećaj suvoće u očima, nosu i grlu. Rjeđe se viđaju simptomi kao što su: mučnina, neobičan okus u ustima, glavobolja  kao i osjećaj težine u grudima. Posljedice hronične izloženosti su hronična oštećenja pluća, veći rizik od respiratornih infekcija, smanjena funkcija pluća kod djece, kardiovaskularne bolesti kao i povećan rizik od nastanka tumora pluća.

„Zagađen vazduh ima ozbiljne štetne efekte na zdravlje, posebno kod djece, starijih osoba i ljudi s hroničnim bolestima. Aerozagađenje nosi rizike i kod trudnica i male djece. Najčešće posljedice izloženosti zagađenom vazduhu u ovim grupama stanovništva su: pojava niske porođajne težine, prijevremeni porod, zaostajanje u razvoju pluća kod djece, kao i veći rizik od pojave alergija i astme u dječijem uzrastu. Trudnice, djeca, starije osobe i osobe s bolestima srca/pluća moraju biti posebno oprezni i po potrebi se posavjetovati s ljekarom za dodatne mjere zaštite”, jasan je Glamočak.

Građanima savjetuje da, u slučaju da se vazduh ocijeni kao „nezdrav”, djeca, stariji i hronični bolesnici izbjegavaju boravak na otvorenom te da se koriste maske sa filterima. Fizičke aktivnosti treba planirati u dijelovima dana kada je vazduh čišći i što manje biti izložen saobraćajnim gužvama. U zatvorenim prostorima, preporuka je da se prozori zatvaraju u slučaju zagađenja vazduha napolju, te da se koriste prečišćivači vazduha s HEPA filterima, posebno u spavaćim sobama i dječijim sobama.„Prvenstveno je potrebno donijeti, na nivou države, zakonska rješenja vezana za kontrolu industrijskih emisija štetnih čestica i termoelektrana, zakonska rješenja o emisiji gasova iz automobila, uvođenje zona bez motornog saobraćaja, ulaganja u čistiji javni prevoz i biciklističke staze, zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Važno je i stalno informisati javnost o zagađenosti vazduha putem javnih medija”, rekao je dr Glamočak.

Ako BiH ne preduzme hitne mjere, predviđa se da će do 2030. godine smrtnost zbog zagađenog vazduha porasti na 4.000 ljudi godišnje.

The post Građani BiH umiru prije vremena zbog zagađenog vazduha first appeared on Gerila.info.

Rezultati su ovo nastali prema sedmom izdanju izvještaja Bankwatcha “Uskladiti ili Zatvoriti”, koji je danas objavljen u saradnji sa Centrom za životnu sredinu i Aarhus Centrom u BiH.

Upravo su iz Centra za životnu sredinu upozorili da je “zagađenje prašinom i dušikovim oksidima iz termoelektrana na ugalj ponovo prekoračilo maksimalne dozvoljene granice”.

BiH postala najveći regionalni zagađivač

Prvi put otkako se vodi evidencija, termoelektrane u Bosni i Hercegovini emitovale su najviše SO₂ u regionu – 212.840 tona, što je 11,3 puta više od sopstvene NERP kvote.

Čak četiri od šest najvećih zagađivača – blokova nalaze se u BiH: Ugljevik 1, Gacko 1, Tuzla 6 i Kakanj 7. Time je BiH pretekla Srbiju, koja je godinama držala neslavno prvo mjesto, a ukupna bh. emisija veća je od zbirne SO₂ emisije svih termoelektrana u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori zajedno.

Bankwatch procjenjuje da su prošlogodišnje emisije SO₂ iz bh. termoelektrana mogle uzrokovati više od 1.100 prijevremenih smrti u regionu i EU.

„Emisije SO₂ u Bosni i Hercegovini se iz godine u godinu povećavaju… Ukoliko institucije ne reaguju što prije, uskoro ćemo moći da kažemo da smo zakasnili sa energetskom transformacijom“, upozorava Dragan Ostić iz Centra za životnu sredinu.

Ugljevik: 85 miliona eura za filtere koji „nisu isplativi“

Termoelektrana Ugljevik ponovo je zabilježila najveće apsolutne emisije u Jugoistočnoj Evropi – 112.943 tone SO₂ u 2024., iako je u pogon još 2021. stavljen postrojen-je za odsumporavanje vrijedno 85 miliona €. Operater RiTE Ugljevik priznaje da sistem ne radi jer predstavlja „ekonomsko opterećenje“  .

TE Ugljevik danas ispušta 50 puta više SO₂ nego poljski Belchatów – najveći zagađivač u EU – dok je 80 miliona € potrošeno na nefunkcionalne filtere.

Gacko obara rekorde u prašini

Blok Gacko 1 ostvario je neslavnu titulu najvećeg emitera lebdećih čestica u regionu: 3.339 tona PM ili 13,7 puta iznad dozvole u 2024, pokazuje najnoviji izvještaj Bankwatcha. Podaci GEM-a za prethodnu godinu (3.241 t PM u 2023.) potvrđuju da zagađenje kontinuirano raste, uprkos obećanoj modernizaciji elektrofilterskih jedinica koja od 2022. nije prošla ni početnu fazu nabavke.

Da se višak čestica preliva u svakodnevni život, demonstrira i platforma IQAir: prosječna 24-časovna koncentracija PM10 od oko 260 µg/m³ u Gacku tokom decembra 2024. bila je pet puta viša od smjernice Svjetske zdravstvene organizacije (50 µg/m³).

Tuzla i Kakanj rade mimo „opt-out“ roka

Blokovi Tuzla 3, Tuzla 4 i Kakanj 5 morali su se ugasiti do 31. decembra 2023. jer su iskoristili 20.000 sati rada bez filtera. Ipak, svi su i dalje u pogonu, zbog čega je Sekretarijat Energetske zajednice pokrenuo novi postupak protiv BiH.

„Nisu ugradili postrojenja za smanjenje emisija i nelegalno su produžili rad blokova… Očigledno im se više isplati trovati svoje građane“, kaže Denis Žiško iz Aarhus centra BiH.

Prema internim podacima Elektroprivrede BiH, samo u prva četiri mjeseca 2025. sporne jedinice ispustile su dodatnih 18.000 tona SO₂ i oko 2.600 tona prašine, čime su premašile godišnje limite predviđene NERP-om. Sekretarijat Energetske zajednice najavljuje mogućnost novčanih kazni i ograničenja izvoza električne energije ako blokovi nastave rad do kraja godine. Istovremeno, kantonalne ekološke inspekcije već su izdale prekršajne naloge u ukupnom iznosu od 1,5 miliona KM, no EPBiH se žalila, pa su postupci i dalje na čekanju.

Račun stiže 2026: EU uvodi CBAM

Od 1. januara 2026. na snagu u punom obimu stupa Mehanizam EU za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM), koji će oporezivati struju s visokim ugljičnim otiskom.

Profesor Šemsudin Kušljugić već je upozorio za Gerilu da će „CBAM sa svim posljedicama povući otežan izvoz“ ako BiH nastavi da se oslanja na ugalj.

Trenutna tržišna cijena emisijskih jedinica u EU ETS-u kreće se oko 85 € po toni CO₂, pa bi elektroprivrede iz BiH – prema sadašnjem intenzitetu ugljika – morale plaćati i do 100 miliona eura dodatnih nameta godišnje za izvoz kilovat-sata u Hrvatsku ili Italiju. Time bi električna energija iz starih blokova postala skuplja od prosječne cijene koju već nude solarni i vjetroparkovi u regionu.

Regionalni koordinator Bankwatcha Davor Pehchevski podsjeća: „Ove stare termoelektrane postaće još manje ekonomične – potrebni su nam jasni, izvodljivi planovi gašenja i tranzicije.“

Zašto vlade odlažu neizbježno?

Uprkos rekordnom zagađenju, vlasti i elektroprivrede odlažu ulaganja u filtere ili planove zatvaranja. Dio odgovora leži u političkoj cijeni skuplje struje: EPBiH i ERS i dalje subvencionišu ugalj, dok istovremeno uvozimo energiju a kilovat-sat poskupljuje prema građanima.

Dok se vladajuće strukture bave „kupovinom vremena“, one rizikuju nove tužbe Sekretarijata Energetske zajednice, gubitak prihoda od izvoza struje ka EU i, najvažnije, daljnje narušavanje zdravlja stanovništva.

Šta možemo naučiti od onih koji su uspjeli?

U rješavanju zagađenja iz termoelektrana ima primjera koji dokazuju da se problemi sa zagađenjem nastalim iz termoelektrana na ugalj itekako mogu uspješno riješiti.

Španija je, recimo, 2020. zatvorila 7 od 15 svojih preostalih blokova preko noći. Vlada je istovremeno odobrila “Plan za pravednu tranziciju” vrijedan 250 miliona eura, kojim je nadoknadila gubitak radnih mjesta – rudari su postali tehničari za solarne farme, a dijelovi starih postrojenja pretvoreni su u pogone za reciklažu opreme obnovljivih izvora.

Danska je otišla korak dalje u TE Kalundborg: umjesto da samo stavi filtere, spojila je elektranu s lokalnom rafinerijom, farmom algi i gradskom toplifikacijom. Otpadna para sada grije 23.000 domaćinstava, a sumporni gips se prodaje cementarama. Emisije SO₂ pale su za 95 %, a elektrana posluje s pozitivnom nulom i bez državnih subvencija.

Na Veliko polje kod slovenačkog Velenja država uvodi pilot-projekt “ugljeničnih obveznica” – rudnik dobija sredstva samo ako dokaže pad emisija iznad 10 % godišnje i paralelno zaposli bivše rudare u industriji baterija. Za tri godine, koncentracija lebdećih čestica u obližnjem Šoštanju pala je ispod EU graničnih vrijednosti, a 82 % radnika zadržalo je stalno zaposlenje.

Ako su Španija, Danska i Slovenija pokazale da je moguće spojiti niže emisije, nova radna mjesta i stabilnu mrežu, onda i BiH može prestati da bira između čistog zraka i jeftine struje.

Dejan Rakita / Gerila

The post Preko crvene linije zagađenja: Zastarjele termoelektrane guraju BiH u CBAM sankcije već od 1.januara 2026?! first appeared on Gerila.info.

Predstavnički dom Parlamenta FBiH je početkom mjeseca juna usvojio Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o električnoj energiji FBiH, kada su gotovo svi prisutni zastupnici glasali “ZA.“ Međutim, da bi Zakon stupio na snagu, bilo je potrebno da ga usvoji još jednom i Dom naroda.

S pravnog aspekta, Zakon sada daje jasnu definiciju šta su male hidroelektarne (mHE), a to su svi hidroenergetski objekti do 10 MW. Iako je već postojala definicija u Uredbi o podsticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i efikasne kogeneracije i određivanju naknada za podsticanje FBiH, ona se u praksi nije uvažavala te bi srednji hidroenergetski objekti  od 2, 5 i više MW pred očima javnosti bili plasirani kao “mali.”

Naročito bitna promjena jeste da se  za sve hidroenergetske objekte do 10 MW,  neće više izdavati energetske dozvole, bez kojih se ovi objekti ne mogu graditi! Upravo na taj način dolazi do “obustave”, odnosno do “moratorijuma na mHE.”

Ovakav pozitivan rezultat može se pripisati snažnom aktivizmu svih članova Koalicije za zaštitu rijeka u BiH koji su zadnjih godina, na terenu i u medijima vršili snažan medijski pritisak kako bi se zabranila dalja izgradnja malih hidroelektrana.

“Zagovaranje za pravne izmjene je posebna niša djelovanja Udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH“ koja je sada postala i neizostavni dio djelovanja Koalicije za zaštitu rijeka u BiH. Naše Udruženje je svakako već specifično bilo po tome jer smo jedino Udruženju u FBiH koje pruža besplatnu pravnu pomoć svim građanima BiH iz oblasti zaštite okoline, gdje smo u zadnje četiri godine aktivno bili uključeni u gotove sve slučajeve koji se tiču izgradnje mHE, naravno, na osnovu molbi građana. Još uvijek se jasno sjećam okruglog stola, organizovanog  baš u julu 2019. tokom kojeg smo sa članovima Koalicije za zaštitu rijeka u BiH diskutovali kako pomoći građanima u Jablanici oko slučaja izgradnje mHE “Zlate,“ na rijeci Doljanki. Tog dana, jače su se počele spominjati te sada istorijske riječi: „moratorijum na mHE.“ Naime, dok smo dobivali „bitku po bitku“ odnosno, „slučaj po slučaj“, u tom momentu, moja kolegica Nina Kreševljaković i ja smo uvidjele da gubimo „rat“ protiv mHE, a kojih je bilo planirano više od 500! Iz tog razloga, kolegama, aktivistima, smo predložili da borbu protiv tzv. „cunamija izgradnje mHE u BiH,“ vodimo na dva fronta, i to na način da nastavimo borbu „slučaj po slučaj“ a zatim i da krenemo na novi front: „pravno zagovaranje izmjena pravnog okvira.“ Ta ideja se zatim pretočila u Deklaraciju o zaštiti rijeka Zapadnog Balkana , u čijem kreiranju smo aktivno učestvovale. Nakon toga, započeli smo sa lobiranjem usvajanja ove Deklaracije, što je i Predstavnički dom Parlamenta učinio 23. juna 2020. kada je uistinu i započela prava zagovaračka borba za zakonske izmjene u odnosu na zaustavljanje izgradnje novih mHE u FBiH.  A ostalo je postala istorija,“ ističe Emina Veljović, izvršna direktorica Udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH.”

Podsjećamo, nakon što je 27. aprila 2021. godine sa dnevnog reda Predstavničkog doma Parlamenta FBiH vraćen u redovnu proceduru, te nakon obavljene rasprave, usvojen je  Zaključak Predstavničkog doma Parlamenta FBiH kojim se prihvata Nacrt Zakona o električnoj energiji u FBiH i prema kojem je Vlada FBiH, kao predlagač bila zadužena da do 15.6.2021. godine izradi Prijedlog zakona i dostavi ga u parlamentarnu proceduru.

Međutim, kako tokom 2021. godine Dom naroda nije razmatrao pomenuti Nacrt, Vlada nije bila u mogućnosti da nastavi uobičajnu proceduru i da izradi Prijedlog Zakona. Iz tog razloga, Udruženje “Resursni Aarhus centar u BiH“ je tokom mjeseca septembra i oktobra 2021. pokrenulo kampanju ubrzavanja usvajanja navedenog Zakona od strane Doma naroda u prvom čitanju. Toj kampanji su se zatim aktivnije priključile i druge članice Koalicije za zaštitu rijeka u BiH, a naročito snažno Fondacija “ACT“ i Eko akcija, Sarajevo. Nakon toga, i održanih javnih rasprava bilo je potrebno da se za Zakon još jednom glasa u oba doma Parlamenta FBiH.

“Krajem prošle godine, u saradnji sa Koalicijom za zaštitu rijeka u BiH, a posebno uz pomoć građana širom BiH, izvršili smo snažan administrativni pritisak na Dom naroda kako bi Zakon prošao u prvom krugu. Zatim je bilo potrebno uraditi dodatan pritisak da se Zakon usvoji i u drugom, finalnom procesu usvajanja od strane oba doma. Veoma nam je drago da su delegati opet poslušali apel građana diljem BiH, te da su podržali ovaj istorijski Zakon”, navodi Nina Kreševljaković, pravna savjetnica Udruženja Resursni Aarhus centar u BiH.

The post Kako je BiH postala svjetski lider za spas rijeka od mHE? first appeared on Gerila.info.