Nešto je trulo u državi Danskoj. Lud narod a još luđi predstavnici vlasti. Svi na biciklu

  • 210
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Piše: Bojan Nikić

Nešto je trulo u državi Danskoj. Zaista jeste. Što više vremena provodim u ovoj maloj skandinavskoj zemlji, sve više otkrivam marčne navike njenog domicilnog stanovništva, koje nemilice gutaju i u taj vrtlog uvlače sve pridošlice od Grenlanda, preko nesretnog Balkana, pa sve do Afrike, i svi vremenom u jednoj stvari postaju kao Danci. Voze bicikl.

danci na biciklima
Zemlja sa jako puno kišnih i sivih dana je u samom vrhu po sreći i zadovoljstvu njenih stanovnika. Kako!? Kiša, sivilo i bicikl sa jedne i sreća sa druge strane ne idu zajedno.
Jedna izreka rješava sve: “Nema lošeg vremena, samo loša odjeća”
Danska, sa nepunih 5 miliona stanovnka je druga zemlja u Evropi po broju ljudi koji koriste bicikl kao prevozno sredstvo, odmah iza Holandije. Bicikl se koristi kako u rekreativne svrhe, tako i kao ozbiljno prevozno sredstvo.
parking u Kopenhagenu
Svima je poznata fotografija danske princeze (buduće kraljice) Mary kako u svome biciklu vodi djecu (jedan od njih budući kralj Danske) u vrtić. Taj bicikl je ručne izrade ali ne iz neke svjetske poznate radionice, nego iz Christiania-e, kako Danci zovu bivši vojni kompleks, danas slobodnu zonu, gdje se uz gledanje kroz prste od strane vlasti, legalno prodaju neke zabranjene cigarete i duvan u rinfuzi za iste.
Pored kraljevske porodice savim je normalno da i zaposlenici državnog parlamenta, kod nas poznati kao poslanici od Boga dati, na posao dolaze biciklima i pokazuju skromnost koja se ovdje smatra obavezom, a ne vrlinom. Jer kako i sama jedna od njih kaže: “Ovo je samo posao. Kada završim sa poslom ovdje, trebam komšiju pogledati u oči i nastaviti normalan život”
vozni park ispred danskog parlamenta
Običan puk, danska raja, voze svoje bicikle nemilice kako u slobodno vrijeme tako i za transport. Najviše ga koriste oni koji putuju na posao između 2-5km, a nisu rijetki ni oni koji voze preko 10ak km u jednom pravcu. Na pitanje (one koji voze bicikle) zašto, da li su siromašni pa nemaju za auto!? Odgovaraju u stilu skromnog i dobro proračunatog Germana da auta služe da se sa njima putuje, a ne da se vozi 3km. Osim očigledne finansijske uštede, put kuća-posao-kuća, koriste za rekreaciju (skoro sva radna mjesta imaju tuševe za zaposlene), a i čuvaju prirodu o čemu jako vode računa. Budale! Što bi rekao Zoran Kesić.
Veliki gradovi poput Kopenhagena imaju jako ozbiljan biciklistički saobraćaj. Po mojim ličnim iskustvima, mnogo je lakše voziti automobil nego bicikl. Mnogo je tu pravila koje jedan Banjalučanin može tako brzo i lako usvojiti- pokaži da kočiš, jer nemaš štop svjetla, pokaži da skrećeš jer nemaš žmigavac, ne vozi po trotoaru jer ćeš platiti kaznu 100€, obavezna svjetla na biciklu ili 100€ po zaustavljanju od strane policije, sa kojima btw nema puno rasprave, a o mitu neću ni pokušati pričati…
U špicama 7h-9h i 15h-17h u velikim gradovima (Kopenhagen, Orhus ili Odense) za put u autu od 5km se koristi isto vremena koliko na autoputu za rastojanje od 30ak km. Lično iskustvo.
Kao i svaka ozbiljna država, tako i Danska potrebe svojih građana shvata ozbiljno. U svim gradovima postoje kilometri i kilometri biciklističkih staza. (Samo Fyn, najmanja regija u Danskoj, ima 1200 km obilježenih biciklističkih ruta (površina Fyn-a 3099,7 km2 sa populacijom od 466284 stanovnika), dok u svim gradovima sve veće ceste imaju obilježene, a negdje i fizički odvojene biciklističke staze. Koje, gle čuda, idu cijelom njihovom dužinom, a ne nestaju kao ponornice, pa opet, tamo negdje, izbijaju na površinu.
crvena oznaka upozorava da je staza zahtjevnija od staze sa plavom oznakom a održavanje posttojećih i gradnju novih staza moguće je dobrovoljno finansijski podržati
Komuna (to je kao kod nas, odnosno kod vas, grad ili još preciznije kanton) pomaže finansijski izgradnju rekreativnih, prije svega šumskih biciklističkih staza, tako što daju finansijska sredstva, dok korisnici istih staza daju na raspolaganje svoje srce, ruke i lopatu.
Biciklisti u saobraćaju su posebna kategorija, bolje je zapaliti sopstveno vozilo nego ugroziti ili ne daj Bože udariti, biciklistu. Primjera radi, prilikom polaganja vozačkog ispita kandidat je obavezan prilikom skretanja u desno pogledati sva tri retrovizora, pogledati nazad preko desnog ramena i uvjeriti se da ne dolazi biciklista i tek nakon toga može slobodno da skrene sa glavnog puta. Prilikom skretanja u lijevo, preporučuje se izlazak iz vozila.
Parkiranje vozila na biciklističku stazu – jako skup sport!
Meni lično ova kultura pedalanja nije teško pala. Oduvijek sam koristio bicikl kao prevozno sredstvo-srednja škola, fakultet sve na dva točka ali pravila, e to je bilo malo teže usvojiti ali sa finansijske strane je bilo korisno jako brzo usvojiti ista. Takođe je bilo teško shvatiti i prihvatiti da se bicikl može voziti svih 365 dana, a ne samo u mjesecima koji nemaju r.
Zato dragi moji, kišna odijela na sebe, bicikl pod sebe i ud’ri po pedalama.