Izvještaj Međunarodne federacije društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca o migracijama stanovništva kroz Bosnu i Hercegovinu: Vlast je nespremna dočekala migrante

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Međunarodna federacija društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca objavila je izvještaj o migraciji stanovništva kroz Bosnu i Hercegovinu u kome se navodi da je kroz BiH između 2015. i 2017. godine prošao mali broj migranata. Međutim, 2018. godine BiH je doživjela značajno povećanje broja dolazaka novih migranata.

Većina migranata je došla iz Pakistana, Sirije, Afganistana, Irana i Iraka, zatim Libije, Palestine, Alžira i Maroka. Stigli su u BiH preko dva različita pravca: jedan preko Turske, Grčke, Albanije i Crne Gore; a drugi preko Turske, Grčke, Sjeverne Makedonije ili Bugarske i preko Srbije. Ulazne tačke u BiH su bile u područjima Trebinja, Foče i Višegrada u Republici Srpskoj i Goražda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Većina tih ljudi se kretala prema Sarajevu i Unsko-sanskom kantonu, pokušavajući ući u EU preko Hrvatske.

U drugoj polovini 2018. godine, broj migranata u zemlji nastavio je da raste, dosegnuvši između 70 i
100 ljudi dnevno. Poslije registracije, gotovo svi migranti su iskazali namjeru da traže azil, nakon čega su bili slobodni da legalno borave u zemlji 14 dana. Od januara 2018. do 28. novembra 2018. godine Služba za poslove sa strancima Ministarstva bezbjednosti BiH zabilježila je preko 23.000 dolazaka, od kojih je 21.000 izrazilo namjeru da traže azil, dok je samo 5% ili 1.050 zahtjeva za azil zabilježeno. To znači da većina migranata nije namjeravala ostati u zemlji, nego je planirala da nastavi put prema EU. S obzirom na njihovo slobodno kretanje u zemlji, nije poznato koliko ih je na kraju napustilo zemlju i koliko dugo su ostali u BiH.

Od ukupnog broja migranata koji su ušli u zemlju do 28. novembra 2018. godine, oko 90% su bili muškarci, prema evidenciji Crvenog krsta na terenu.

Prema procjenama, u periodu od 28. juna do 28. novembra 2018. godine više od 5.000 migranata je boravilo u BiH, od čega je otprilike 4.000 bilo koncentrisano u Unsko-sanskom kantonu blizu Hrvatske, gdje su pokušali ući u manjim grupama. U izvještaju se navodi da nije moguće dati precizan broj migranata u tom području.

Dio migranata nalazio se u improvizovanim centrima u kantonu, ali mnogi su spavali na ulicama, u privatnim smještajima ili u parkovima. Najveći broj migranata, oko 800, bio je smješten u Bihaću, u improvizovanom smještaju u Borićima. Nakon dugog pregovaračkog procesa između UNHCR-a, Međunarodne organizacije za migracije i vlasti u BiH, jedan hotel je otvoren za smještaj porodica i ugroženih grupa. U navedenom periodu u hotelu je bilo smješteno oko 400 ljudi. Treća grupa migranata, oko 300 ljudi, bila je smještena u Velikoj Kladuši u improvizovanim šatorima bez infrastrukture i sa samo četiri tuša i četiri toaleta.

Migratorni put unutar Bosne i Hercegovine pomjeren je tokom vremena. Dok su na početku povećanog priliva migranati, koji su ulazili u zemlju i sa juga (Crna Gora) i sa istoku (Srbija), prvenstveno išli u Sarajevo i nastavljali svoje putovanje u Unsko-sanski kanton, kasnije je sve više migranata išlo direktno u Unsko-sanski kanton pomjerajući rutu više prema sjeveru. Većina migranata je ulazila u zemlju iz Srbije.

U izvještaju se navodi da je vlast u BiH bila nepripremljena zbog neočekivanog povećanja broja migranata. Iako se zima približavala, vlasti nisu odredile adekvatne lokacije u Unsko-sanskom kantonu, niti na drugim lokacijama u zemlji, gdje je mogao biti smješten veći broj ljudi. S tim u vezi, pomenuta skloništa u Bihaću, gdje je boravila većina izbjeglica i migranata, kao i oni u Velikoj Kladuši, nisu bili pogodni za zimske uslove.

Devet od deset migrantskih centara nalaze se na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a većinu aktivnosti sproveo je Crveni krst Federacije Bosne i Hercegovine.

Većina migranata je došla nepripremljena i neopremljena za zimske uslove, a obezbjeđivanje odgovarajuće zimske odjeće bio je prioritet koji su prepoznali svi humanitarni akteri koji su učestvovali u akciji zbrinjavanja migranata.

Veliki problem za migrante predstavljao je i veliki broj mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava koji je i dalje prisutan duž migracijskih puteva.

U nastavku izvještaja navode se podaci o situaciji u prihvatnim centrima za migrante. Ističe se da je značajan broj migranata, uključujući porodice sa djecom, spavao na ulicama, parkovima i napuštenim
zgradama, posebno u Sarajevu i u zapadnoj BiH.

Migranti su rijetko provodili više od 24 sata na istoj lokaciji, osim u Unsko-sanskom kantonu, koji je služio i kao tranzitno područje i kao mjesto produženog boravka. Prelazak u Hrvatsku je bio težak, tako da je većina migranata željela provesti duži period u tom području čekajući priliku da nastave svoje putovanje u zemlje EU.

Naposlijetku, predstavljena je strategija za saniranje posljedica migracijske krize u BiH.