KOLUMNE

Đorđe Vuković: Smrtonosna mutacija politike

piše Đorđe Vuković

Po stopi smrtnosti od koronavirusa BiH je vodeća zemlja u regionu i među top šest u svijetu. Jedan je od evropskih lidera u korupciji. Među najsiromašnijim državama na kontinentu. Treća na planeti po tzv. odlivu mozgova. Doajen jadnosti. Da postoji rangiranje prema stopama izliva pameti iz mozga ili etičke umrtvljenosti, BiH i njeni entiteti bili bi apsolutni šampioni, bez konkurencije!

Razlozi za ovako kataklizmičan bilans stanja leže u činjenici da se među nama razvio vrlo opasan i smrtonosan soj politike, autentičan lokalni varijetet, dvostruki, ma desetostruki mutant. Deformisao se godinama unazad, napredovao iz lošije u sve goru fazu, postajući otporan na pravo, pravdu, logiku, kulturu, vaspitanje. Posebno osjetljiva kategorija su skorojevići, prazilukovići i ostali pohlepni i ambiciozni karijeristi, ali ovaj soj prijeti da opustoši sve pred sobom! Društvo, državu, identitet… To je ona jedina i neumoljiva istina koju režimski mediji neće saopštiti, ono sa čega nam korisni idioti i bankomat analitičari odvraćaju pažnju.

Pandemijski pomor svijeta će prije ili kasnije proći i život će nastaviti da teče, ma kojim tokom, svagdje drugo osim ovdje gdje izgleda da civilizacija definitivno ponire ili, u najboljem slučaju, da vrijeme stoji u mjestu. Ostaće BiH kao mrtvaja. Kao bara u napuštenom dijelu rječnog korita, ustajala voda, žabokrečina, od ostatka Evrope odsječeni meander, uklješteni rukavac na Zapadnom Balkanu, vrtložno tle istorijske tragedije naroda koji je vlastitu sudbinu prepustio svojoj najgoroj sorti. Mutantima izniklim iz najotrovnijeg ideološkog taloga, socijalnog škarta. Profiterima višedecenijskog društvenog propadanja. Eliti koja se uzdigla tokom kolektivne pogrebne povorke društvenih vrijednosti.

Prepustili smo im se bez otpora. Gledajući svoja posla. Brinući o ličnim dupetima. Zaokupljeni nagonima svakodnevnog opstanka, strahovima od izmišljenih revolucija i državnih udara, redovnim glasanjem za svoje dželate! Na budućnost mladunčadi nismo mnogo mislili. Mrtvaja je dugo i zavodljivo žuborila o vitalnim nacionalnim interesima. Zbog njih su se međusobno klali, gozbovali, organizovali izbore i vanredne sjednice. Dok smo je mi nazivali otadžbinom, za njih je bila buđelar!

Mutacija koja se isprva razvila u klasteru nekolicine moćnika vremenom se proširila na sve veći broj sljedbenika, onih bez imuniteta koji se stiče vaspitanjem i obrazovanjem. Nastala je asocijacija mladih mutanata. Aktiv žena mutantkinja. Centralni komitet. Akademija mutantskih nauka. Koalicija mutanata. Formirana je reprezentacija mutanata. Krizni štab…

Istovremeno, nije se mijenjalo samo brojčano stanje. Devedesetih su odavde ljudi bježali uplakanih lica. Danas odlaze nasmijani, uz selfije i smajlije sa granice. Procjenjuje se da će do kraja 21. vijeka BiH napustiti polovina stanovništva, a na šta li će ličiti oni koji ostanu, strašno je i pomisliti! Identitetska politika, nacionalna borba, ekonomska strategija, kulturološki program, šatro digitalizacija i inovativnost birokratije oblikuju za svoje interese pogodne mutante koji će se još neko vrijeme smatrati Srbima, Bošnjacima ili Hrvatima, ali sve manje i manje ljudima!

Smrtnost od politike ne podrazumijeva samo fizičku likvidaciju pripadnika drugih vjera i nacionalnosti, eliminaciju poslovne i podzemne konkurencije, političkih neistomišljenika, čak ni spiskove postradalih od gladi i ojađenih brutalnom pljačkom resursa, pomrlih zbog zapuštenih bolesti, ljekarskog diletantizma i korumpiranog zdravstva. Smrt je i ono stanje obezdušenosti, mentalne ispražnjenosti, fatalnih posljedica izopačenog sistema obrazovanja, samoponiženje koje još daje znakove života kroz agresiju, cinizam, podaništvo, apatiju, ravnodušnost. Ali neće zadugo!

Ovdje se narod temeljito ubijao na različite načine. Prvo kamama, revolverima i trocjevcima, potom još masovnije i sistematičnije političkom samovoljom, prostaklukom i bahatošću. To što se po ulicama ne vide nagomilani leševi, što Banja Luka, Sarajevo i Mostar naoko ne liče na Bergamo, nije dokaz da ne postoji sveopšte mrtvilo. Naprotiv, ako se ljudi ubijaju u pojam, ako se u njima likvidira politička, pravna i moralna ličnost, onda je ova zemlja sablasnija od mrtvaje! Ako se brutalno gazi izborna volja građana, ako pred sudovima nisu svi jednaki, ako ne važe nikakvi moralni kriterijumi, ako je politička odgovornost predmet sprdnje, ako su veće šanse da vam se neki političar posere pred kućnim vratima nego da pokaže elementarno poštovanje prema javnosti i glasovima koje ste mu povjerili, kakav je to onda život, šta je onda na vidjelu?!

Ili je bukvalno kucnuo posljednji čas da se dosjetimo kako smo rođeni sa obavezom da živimo i umiremo kao ljudi, da se društvo prkosno trzne i preokrene tok sudbine! Ako koroni ima lijeka, ima da ga ima i kriminalu, javašluku, političkoj pokvarenosti… Djeluje nerealno, ali ne bi bio prvi put da se narod uspravio kad su svi bili uvjereni da je definitivno gotov!

Pa onda do naredne prilike…

Comments (6)

  1. šta je vaš prijedlog rješenja?
    je li istina da ste bili u SNSD-u koji ste napustili zbog toga što niste dobili željenu funkciju?
    ne provociram ,samo tražim pojašnjenje
    članak je izvrsno napisan, bez sumnje

    • Naravno da nije istina i ne znam kako možete javno napisati tako nešto besmisleno, a kažete da ne provocirate. Možete li shvatiti da postoje ljudi koji ne žele nikakve funkcije, ne trebaju fotelje, pogotovo ne preko bilo koje partije. Da li prema Vašem mišljenju čovjek može iznositi slobodno stavove o društvenim prilikama? Možda je to početak rješenja.

  2. hvala na odgovoru, ujedno se izvinjavam za opasku za koju se ispostavilo da nije istinita.
    slazem se da je potrebno slobodno iznositi stavove i podrzavam sve sto je napisano.
    šta mislite o naučnim dometima dekana Zdravka Zlokape?
    o moralnoj i strucnoj beskompromisnosti Nenada Kecmanovica?

    • Hvala i Vama na korektnosti. Odgovoriću na Vaša pitanja, iako su vrlo nezgodna. Prije svega, poštujem ih kao starije ljude i kolege. Dva bivša dekana, od kojih je prvi pred penzijom, a drugi je penzioner već nekoliko godina. Prof. Zlokapa nije ostavio naročito bogatu naučnu zaostavštinu, ali se kao izuzetno moralna osoba, pedantan predavač i sasvim solidan rukovodilac u izuzetno teškim prilikama, potvrdio kao dekan koji je zasluživao povjerenje i podršku u odolijevanju političkim pritiscima koja, na žalost, nije bila dovoljna. Prof. Kecmanović je najzaslužniji što je FPN uopšte i napravljen, naročito što danas ima uslove kao rijetko koji fakultet u regionu. Toga vjerovatno ne bi bilo da je bio beskompromisan, ali ja ne odobravam moralne i stručne kompromise sa politikom (ako na to mislite), što sam mu tokom svih godina saradnje potpuno jasno stavljao do znanja. Zahvalan sam mu što je to poštovao . Obojici sam, kao i svakom drugom čovjeku, otvoreno govorio svoja mišljenja i zato imamo sasvim korektne, pa i prijateljske odnose. Žao mi je tokom godina što na fakultetu nije zaposleno više slobodoumnih i perspektivnih mladih ljudi, ali Vam tvrdim da nije krivica samo na njihovim adresama. Takođe, mi sa FPN-a smo dužni da afirmišemo kritičku misao u društvu, idealizam i univerzalne vrijednosti, pa neka svako od nas odgovara za svoja ponašanja pred zajednicom i javnošću (ali na bazi činjenica, opštih interesa, etičkih kodeksa itd., a ne glasila, izmišljotina, konstrukcija, spinova…). Lično prihvatam svaku kritiku bez vrijeđanja. Nadam se da ste zadovoljni odgovorom i da se bilo kojom prilikom možemo pogledati u oči, predstaviti i nastaviti razgovor.

  3. hvala puno, biće mi drago da se upoznamo i ne bih sve ovo pisao da ne cijenim vas rad.
    imamo samo još jedno pitanje, nadam se da nećete zmjeriti:
    kako ste glasali kod pitanja angazmana Mateja Savića na Fakultetu?

    • Kolega Savić je, pretpostavljam da znate, doktorirao pravne nauke i, iako je zaposlen na FPN, njegove izbore u zvanja i naučne kompetencije mogu da komentarišu na Pravnom fakultetu.

Ostavite komentar