Gadno je toliko samopouzdanje iza kojeg stoji „raspucana praznina“, još je gadnija navika tolikog stranačkog amelja da neprestano brine, upozorava i opominje. Šta građanima Republike Srpske, pita zabrinuta Trivan, ne odgovara u toj Srbiji? Iza pitanja se krije podla teza koja kaže da građanima Srpske zapravo ništa ne bi trebalo da ne odgovara u toj Srbiji, jer je ta Srbija građanima Srpske dala kilometre i kilometre auto-puteva, nekoliko domova zdravlja, još više vrtića i škola, punila je naš budžet prazneći svoj, branila nas je kad su nas svi drugi napadali, gledala je u nas kao što tužna mati gleda u problematičnog sina.

Šta građanima Republike Srpske zaista može da ne odgovara u toj Srbiji? Đuka Bizon. Nebojša Krstić. Aleksandar Martinović. Njegov imenjak Vulin. Na primjer. Oni ne odgovaraju ni Srbiji, ali su korisni, a nema vlasti koja ne voli korisne i poslušne. Ne odgovara mi ni Ana Brnabić, ne odgovara mi ni udbaško slijepo crijevo Šešelj, ne odgovara mi ni Dragan J. Vučičević. Ne odgovaraju mi ni njegovi medijski sijamski blizanci Sarapa i Marić. I ne samo da mi ne odgovaraju, no mi se gade. I ne samo da mi se gade, nego ih prezirem onoliko koliko student može da prezire policajca.

Šta još može građanima Srpske da ne odgovara u toj Srbiji? Savamala noću. Diplome Nebojše Stefanovića i Siniše Malog. Gradnja na lijevoj obali Save. Kumovi predsjednika Srbije. Nanogica na skočnom zglobu Aleksandra Obradovića. Kamera manje sa naplatne rampe u Doljevcu. Privredno dobro u Jovanjici. Pad vojnog helikoptera. Kopanje litijuma u dolini Jadra. Trovanje Bora. Predaja i prodaja Kosova. Bure kod Inđije. Nadstrešnica u Novom Sadu.

Zvučni top u Beogradu. Maskirani batinaši koji palicama preoravaju Srbiju uzduž i poprijeko. Nije gotovo. Duga je naprednjačka ruka, pa na njoj ima mnogo krasti. Ima ljudi kojima ne odgovara to što predsjednik Srbije ne umije da nasiječe kulen. Što ne umije da otvori sač. Što klincima pod košem lupa „banane“. Što ne umije da šutne sa linije za „tricu“. Što ne umije da napusti bilijarski sto prije nego što rukom ubaci kuglu u džep koju je prije toga promašio. Što nema društvo za mali fudbal. Što i na reketu za badmington mora da se iživljava. Što ne zna riješiti kvadratnu jednačinu bez ijedne nepoznate, a po tablama crta grafikone i objašnjava kvantnu ekonomiju u kojoj je vidljiv samo rast naprednjačke imovine.

Jeleni Trivan nije jasno, i to je njeno drugo pitanje, kome treba da stvara nove srpsko-srpske podjele nakon posljednjeg građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto je građanima Srpske bitno ko za koga glasa i ko koga voli? Nije sramota biti bahat, ali je sramota biti u toj bahatosti toliko glasan. Što je kuća u kojoj ovakva divna bića prebivaju veća, to je i promaja snažnija. Nisu srpsko-srpske podjele nastale u posljednjih petnaest godina, ali bi se lako moglo desiti da politika koju Trivan tako glasno brani – iako ona ne brani politiku nego sopstveni položaj koji joj je ta politika omogućila – bude upamćena po tome što je te podjele umnožila do posljednjeg broja.

Ko je stvorio podjele među Srbima: Vučić ili građani Srbije? Dodik ili građani Srpske? Ko je svoje protivnike – bili oni opozicioni političari, univerzitetski profesori ili studenti – nazivao ološem, stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima, sitnom fukarom, bitangama, protuvama?

Budalama se, veli Danojlić, ne može zabraniti da vole otadžbinu, ali bi bilo dobro kada bi to radili malo tiše. Oni koje Jelena Trivan brani – a ona ne brani njih nego ono što su joj oni obezbijedili – podijelili su Srbe i gore i dublje nego bilo koja vojska prije njih. Kuga bi ostavila više živih. Dvadeset Vučićevih i Dodikovih godina opustošilo je Srbe, Srbiju i Republiku Srpsku „ko skakavac što polja opusti“.

Ako su se Vučić i njegova naprednjačka kamarila miješali u svake izbore u Republici Srpskoj, pogotovo u one opšte, zašto građanima Srpske ne bi bilo bitno ko za koga glasa i ko koga, kako i koliko voli? Žid veli da malograđani – cijeli taj naprednjački i nezavisni socijal-demokratski krug živi u malograđanskim kvartovima – nikako ne mogu da razumiju da čovjek može da bude pošten i na neki drugi način nego što su oni. Najbolje bi i najlakše bilo da nas gospođa Trivan sve učlani u SNS i u SNSD, pa da nikakvih podjela nema.

Onda bi raspodjela bila konačna: oni bi bili ono što su i sada, pa još i malo gori, a mi bismo tome svakodnevno aplaudirali. Bitno je ko za koga glasa, bitno je i zašto neko za nekoga glasa, bitno je i ko je kome rekao za koga da glasa, ali je to manje bitno u odnosu na nadstrešnicu koja je pala i ubila šesnaest ljudi, na bure u koje je spušten raskomadan čovjek, na prese u kojima su razni klanovi mljeli ljude, na medijske kasapine koji iz sata u sat komadaju one koji drugačije misle. Ako to nije bitno i ako na tim tačkama ne dignemo granice, onda podjela zaista nema. Onda ćemo svi slušati večernji kurs iz strateškog upravljanja kod Jelene Trivan, a pravnu etiku kod Gorana Selaka.

Goran Dakić, Gerila info

The post “Tvoje usne lažljive” first appeared on Gerila.info.

Srpska demokratska stranka poklonila je Stanivukoviću kandidaturu za predsjednika Srpske.

Branko Blanuša nije stigao da kupi poklon, pa je umjesto toga pred Stanivukovićem pojeo posljednje odluke Glavnog odbora SDS-a i to bez soli i bez bibera.

Baba Gospava je unučetu kupila još jedan stan.

Igor Crnadak je poslao pristupnicu za Partiju demokratskog progresa Republike Srpske.

Darko Babalj je Stanivukoviću poklonio bar trećinu SDS-a.

Adam Šukalo je na poklon donio Babalja.

Igor Radojičić je svom koalicionom partneru poklonio set košulja sa ruskom kragnom.

Branislav Borenović je Stanivukoviću ranije poklonio PDP.

Nebojša Vukanović nije poslao ništa, jer nije pozvan na rođendansku zabavu.

Jelena Trivić je uručila poklon iz Beograda.

Vlado Đajić je poslao bocu tehničkog kiseonika.

Mirna Savić Banjac broji poklone u sobi za poklone.

Nebojša Drinić će mu uzeti trećinu poklona.

Milorad Dodik je Stanivukoviću poklonio knjigu Rajka Vasića „Politička stranka – permanentne izborne aktivnosti“, većinu u oktobru ako mu zatreba i ogledalo sa svojom slikom.

Nenad Stevandić će mu dati glasove umjesto poklona.

Mladen Milanović Kaja će Stanivukoviću kupiti Palatu Republike.

Savo Minić će mu za poklon biti protivkandidat.

Željka Cvijanović mu za poklon neće biti protivkandidat.

Dragan Lukač i Ljubo Ninković donose zajednički poklon: tender za rasvjetu.

Aleksandar Jokić će ga zastupati pro bono.

Goran Selak će mu za poklon pokazati gdje se završava fakultet.

Poklon Siniše Karana poslaće Milorad Dodik.

Radovan Višković će kupiti ćuku.

Ivan Begić će otkupiti snimak.

Gordan Pavlović Goci će kupiti sve poklone koje je Draško dobio.

Nedeljko Elek će, po svom običaju, slagati.

Mladen Ivanić je zaboravio da je Drašku danas rođendan.

Goran Dakić

The post Trideset i tri godine velikog župana first appeared on Gerila.info.

Osam tajnih fondova,
niko popust ne da.
Jedan Zori uteče,
ostalo ih sedam.

Sedam tajnih fondova
muči ista bolest.
Jedan skonča pred zoru
ostade ih šest.

Šest tajnih fondova
traže pare opet.
Jednom otpa glavnica,
ostade ih pet.

Pet tajnih fondova
ka trezoru viri.
Jednom Igor namignu,
ostala su četiri.

Četiri tajna fonda
na grabež su hitri.
Jedan skrh'o noge,
ostala su tri.

Tri su tajna fonda
nesita i alava.
Jedan nam se prejeo,
ostala su – dva.

Dva su tajna fonda
bolje no nijedan.
Jednog nismo priznali,
ostao nam jedan.

Jedan nam je tajni fond
potpuno bezvrijedan.
Nestao je s torbama,
ostade nijedan.

Sad nemamo fondove,
budžet čeka rendgen.
Ali zato imamo:
Make Dodik great again!

Goran Dakić

The post Devet tajnih fondova first appeared on Gerila.info.

(…)

A sad, da kažem nešto što se ne govori. Sa strahom, sa užasom vam velim, da na planeti, po meni, nema opasnijeg virusa od čovjeka, naročito od pohlepna, a silno praktična čovjeka sa novčićima umjesto očiju. I sa čekovima umjesto ruku. Od razljuđenog čovjeka koji ne zna za mjeru i stid. Koji je sav svoj, mada niko sam sebi nije dovoljan. Od nezajažljivog razbojnika, od gramzivog i bezobzirnog insana siromašnog dušom.

(…)

Nijedan čovjek na zemlji, ma koliko osjetljiv bio, ne osjeća ono što drvo osjeća. Jer, kad bi osjećao, ne bi bio čovjek, već drvo. Neću biti neskroman ako kažem, da će čovjek na niske grane pasti ako prestane od prirode da uči, a ne, kao do sada, samo od sebe samog. Ako ne bude živio u skladu s tom beskrajnom i čednom ljepotom. I sa godišnjim dobima. Ako Božju umjetnost ne uvažava, ako se ne osjeća dijelom velikog umjetničkog djela. I ako ne prestane, tu božanstvenu ekonomiju, da pljačka. Da je, u ništa, pretvara.

(…)

U mraku svojih strahova, da vas pitam: Hoće li mister grad, hoće li gospodin napretka, bez obzira koliko mi dobro želi, biti sretniji kada u ponor i tišinu odem? Hoće li tajkuni biti zadovoljniji kad podzemni spomenik postanem? Hoće li biti ispunjeniji i kada me iz postojanja izbrišu? Da li će se osjećati sigurniji kad me budu mogli samo u mašti vidjeti? Kad ne budu znali da li sam bio kad sam bio? I kakav sam bio dok sam bio? I šta sam mislio.

(…)

Kad uporedim ono što je bilo sa onim što jeste, i slijep čovjek vidi da se ovaj grad nezadrživo razvija. Odnosi se poboljšavaju, društveni proizvod raste, višak vrijednosti je sve veći, sve napreduje, standard, demokratija, otuđenost, ali, ne, na žalost, kako bi zapravo moralo biti, na bolje. Ja znam da je grad sam po sebi negacija prirode, ali on mora neku mjeru da nađe. Zato hoću da ti se čovječijim jezikom odratim:

Rodni grade, brate moj dvjestogodišnji, grade moj u pjesmama opjevan, imaš sve da bi se dopao, imaš bezgranično vrijeme koje te okružuje. Vjerujem u vječnost tvoju! Zato budi ono što još nisi bio! I pored svega što si u svojoj burnoj istoriji preživio, budi grad svih nas! Budi svačiji! Sve što pripada tebi, neka pripada svima! Neka svak ima samo ono što mu nedostaje! Neka svak u tebi bude svoj na svome, a ne tuđ i prognan! Budi grad u kojem niko neće strahovati kad mu neko na vrata zakuca! U kojem će svak sa sobom u miru da živi, jer ako sa sobom u miru živi, onda će i sa drugim! I da više niko ne umre drugačije nego sam od sebe!

(…)

Ovo su dijelovi knjige Oproštajno pismo starog hrasta Tihomira Levajca koja je objavljena 2014. godine. Profesor Levajac, koji je prije četiri godine u šumadijske livade odlutao, napisao je ovu knjigu da bi ukazao na propadanje hrasta koji je bio star više od dva vijeka i koji je bio jedan od simbola grada na Vrbasu. Hrast, koji se nalazio u Ulici Svetozara Markovića, počeo je da se suši kada je površina oko debla asfaltirana. Stručnjaci su govorili da je to bio najstariji hrast ove vrste u Banjoj Luci, ali nikada nije uvršćen na listu zaštićenih spomenika prirode. Zatajila su administracija i gradska uprava.

(…)

Sedam godina kasnije, u junu 2021. godine, gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković uručio je nagradu „Zlatni grb Grada Banje Luke“ upravo Tihomiru Levajcu i to za izuzetan doprinos u oblasti obrazovanja, kulture i umjetnosti. Gradonačelnik koji u posljednjih sedam dana nije posjekao samo ono što nije olistalo tom je prilikom rekao kako „od velikog profesora Tihomira Levajca možemo mnogo da učimo“. Džaba što je profesor veliki kada je student mali.

Goran Dakić, Gerila info

The post Otvaranje perforacija first appeared on Gerila.info.

Da ne dužim: učenici drugih razreda Gimnazije u Banjoj Luci ovog su vikenda išli u obilazak “stare Hercegovine” i taj su put platili 240 maraka. Tačnije – 239 KM. Radi reda i poštenja. Krenuli su u subotu zorom, u četiri sata izjutra, debelo prije svitanja, povratak je planiran u nedjelju prije ponoći ako ne bude nepotrebnih zadržavanja. Dva dana puta i jedan mršavi polupansion – 240 maraka po živom čovjeku. Tačnije – 239 KM. Radi reda i poštenja.

Autobusu do Trebinja treba sedam sati. Vjerovatno i više ako se u obračun dodaju obavezna i neobavezna zaustavljanja. Sat vremena u Mostaru. Sat vremena u Stocu. Sat vremena u zbiru dok se svako olakša i razbije mučninu. Iz Banje Luke se kreće prije zore, u Trebinje se stiže poslije kasnog ručka. Zera odmora u hotelu, potom promenada centrom i kafa pod platanima. Ujutro doručak, obilazak manastira i muzeja i nazad u autobus. Sve to za 240 maraka. Pardon – za 239 KM.

Da bi putovanje bilo opravdano treba ga – opravdati. Kako? Mističnom parolom “obilazak stare Hercegovine”. Nije, doduše, jasno da li tolerantne turističke agencije i čestite školske uprave misle na Staru Hercegovinu koja zapravo obuhvata oblast daleko veću nego što je to trebinjska nahija ili misle na staru Hercegovinu koja se u ranijim vremenima upotrebljavala za označavanje cijele Hercegovine. Kako bilo – učenici će od stare ili Stare Hercegovine vidjeti samo ono što se nalazi uz magistralnu cestu koja od Neretve vodi do Trebišnjice.

“Stara Hercegovina”, potpuno je svejedno da li sa malim ili velikim “s”, treba da opravda onih 240 KM. Tačnije – 239 maraka. Radi reda i poštenja. Kao da će učenici vidjeti nešto što samo odabrani mogu da vide, a ne ono što je svakoj ekskurziji u planu i programu. Obilazak “stare Hercegovine” zvuči kao obilazak kakve mitske zemlje, a ulazak u mit nikada nije jeftin. Iza jeftine reklame se zapravo krije jedno veliko ništa svedeno na uobičajeni polupansion i na dvodnevno mrcvarenje u autobusu visoke druge klase.

Pisao sam danima o roditeljskoj pobuni u Banjoj Luci zbog nenormalnih cijena koje turističke agencije fakturišu školama i učenicima uoči ekskurzija, izleta i škola u prirodi, a moja mi je, kao najvećem slijepom guslaru koji gudi za druge, promakla. Prvo je kuke i motike iz magacina izvadio Branko Radičević, onda se iz mrtvih ponovo digao i vladika Rade, a za njima dvojicom stupila je divizija nezadovoljnih i ljutih, namrgođenih i ogorčenih. Pljačkanje je odavno legalizovano, ali se s vremena na vrijeme pojavi neko ko barem pokuša da podvuče refu.

Sve je jasno: i da su cijene prenaduvane, i da se direktori agencija “tale” sa direktorima škola, i da ono što je na papiru ponuđeno na terenu nikada ne bude i ispunjeno, i da niko živ ne kontroliše ko, šta i kako nudi, baš kao što nikoga nije briga šta učenici na ekskurzijama zaista jedu i koliko plaćaju besplatne obilaske, ali dvije stvari ni najiskusniji špijuni ne mogu da dokuče: na osnovu čega turističke agencije formiraju cijene koje formiraju i koliko nastavnici dobijaju para na ruke da bi išli sa učenicima na put. Agencije ove podatke kriju vještije nego što mačke stare Hercegovine kriju ono što se ne jede.

Kako se formiraju cijene? Koliko busevi potroše goriva? Koliko ode na ulje i na amortizaciju? Koliko dobije šofer za kafu i tristo grama rebara u Jablanici? Koliko dođe dvije stotine polupansiona u hotelu koji se nalazi na prijelazu iz dvije u tri zvijezde? Da li se ulasci u Muzej Hercegovine ili na Oplenac zaista naplaćuju organizovanim školskim posjetama? Ako se i naplaćuju, ima li popusta? Da li postoji famozna ljekarska pratnja? I koliko ona doktora podrazumijeva? I da li zaista na svaki autobus ide po jedan turistički vodič? Ili je sve to samo opsjena servirana nezainteresovanim i umrtvljenim roditeljima?

Bez dna su kace iz kojih direktori i jednog i drugog svijeta vade mast kojom mažu pospane roditeljske oči. Doktori, vodiči, ulaznice, skupovi, izložbe, obilasci, ulasci, izlasci, poštenja, mrežarine, mostarine, naknade za pećinske nakite i planinske prevoje, darovanja beba i mladenaca, prilozi za crkve i manastire, marka za biblioteku, dvije za disko… Kada se tome dodaju i svakodnevne školske akcije skupljanja para za osiguranje, kamere, nove saksije, osmi mart, za tariguz i tečni sapun, za nove police i murale – malo je jedan budžet da zatrpa nenajedene agencijske i školske stomake.

Učenicima, naravno, ništa od toga nije bitno. Njima je važno da su zajedno, da bar jedan umije u gitaru, da se rastaju sa dušom na sećiji, da prošvercuju flašu vodke, da se sprdaju i kerebeče, da se što kasnije komiraju i da što ranije ustanu. Nije im bitno da li će im za doručak servirati omlet sa slaninom ili ustajalu marmeladu, da li će za ručak imati mariniranu svinjsku šniclu ili zaleđeni pomfrit. Pobuna nije u njihovom nastavnom programu. Oni koji se bune za njih i zbog njih naučiće ih, ako umiju da slušaju i da gledaju, jednu daleko važniju lekciju – da nema plemenitije i herojskije bitke od one koja se bije zbog drugoga.

Goran Dakić

The post Početak bune protiv dahija first appeared on Gerila.info.

Kad ima šta i da se vidi: unuk babe Gospave opet nešto smatra i donosi. Dela, rekoh sebi, primaknider se još malo, možda nešto pametno i čuješ. Priđem, ali slabo šta razumijem. Pitam nesuđenog potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda šta se zbiva, a on mi kaže kako gradonačelnik u parlament šalje nekakvu rezoluciju u kojoj traži da se mlađima od petnaest godina onemogući pristup društvenim mrežama. To se, kažem ponovo samome sebi, mora čuti, jer se drugačije u to ne bi vjerovalo.

Gudi Gospavino unuče, gudi, kiti i veze, smatra i razmatra, ali na koncu dođe čas i za novinarska pitanja. Ne bude mi lijeno, a i urednik mi diše za vratom, ne bude mi, dakle, lijeno, dignem ruku i pitam mladog stratega da li bi on bio voljan da se odrekne društvenih mreža na trideset dana. Da bude uzor, da bude primjer, da bude etalon. Da pokaže djeci kako to nije španska groznica i da osokoli roditelje prije bitke sa mobilnom omladinom.

Moje su mreže, odgovori mladunče, pune kvalitetnog sadržaja, ja ne dijelim ništa opasno, ništa skaredno, ništa ponižavajuće, imam pola miliona pratilaca, to nema niko u regionu, možda ni n Balkanu, sadržaj na mom X nalogu je koristan, postovi na FB profilu ugodni, rilsovi na IG-u zabavni i lagani za stomak. Ne biste, pitam ponovo, suspendovali mreže na mjesec dana i tako promovisali akciju koju ste sami predložili? Mislim da sam odgovorio na vaše pitanje, kaza
gradonačelnik i prepusti se blagodetima narednog upita.

Dođem kući, udanem vazduha, napišem tekst, legnem da odmorim. Zvoni telefon, stižu notifikacije. Šalju sa svih strana svijeta isto pitanje: Matere ti, je li stvarno ovo rekao? Ko je li rekao šta? Tek stiže link. Kliknem. Novi prijedlog, nova rezolucija: unuk babe Gospave najavljuje služenje obaveznog civilnog roka. Nema se više šta čekati: srpski narod je pred istorijskim slomom i čišćenje klozeta na Manjači jedini je spas za posrnule srpske vitezove. U jednoj ruci četkica, u drugoj kašika kojom se grabi posni pasulj i da vidiš kad se srpska vojska na Kosovo vrati.

Ima mali princ još vunice. Nakon što zašije društvene mreže i podijeli gladnoj pješadiji crveni luk, sjeda za šivaću mašinu i niže školsku uniformu za školskom uniformom. Model za dječake nosi oznaku „1/3“, model za djevojčice ima etiketu na kojoj piše „Mirna“. Dan je kratak, noć još kraća. Šilježe ne može da postigne sve što je obećao, ali to i nije tako strašno, jer je svakako obećao ono što nije ni mislio da učini. Dobro je Gospavino unuče naučilo najvažniju maksimu svakog iole uspješnijeg političara na ovom rastresitom tlu: Šta mi je obećati.

Stati i gledati. Grad se guši u magli i u smogu, korito Vrbasa je ograđeno nakaradnim zgradurinama, ulice su prljave, saobraćaj je nemoguć, parkinga nema, grijanje je pod znakom pitanja, voda poskupljuje, snježina je u najavi, a veliki vizionar predlaže ukidanje Snapchata i marširanje manjačkim platoom. Gradski olimpijski će proraditi čim gimnazijalci navuku uniforme, urbanistički plan će biti donesen tek kada vojnički tići pomažu činiju rezanim hljebom, centralno spomen obilježje biće gotovo nakon potpuno blokade youtube kanala. Kakav strateg, takva i strategija.

Ima rezona u svemu tome. Prostačkog i drskog, ali ima. Unuče se, vidjeli smo, ne bi odreklo društvenih mreža trideset dana. Da budemo pošteni: ne bi ni na trideset minuta. Može li neko da ga zamisli kako spava na mokroj zemlji na brdima iznad Sitnice? Može li neko da zamisli Drinića kako sedam dana živi na vojničkom pasulju u kojem nema ni pasulja? Hoće li prve dame maloga princa nositi uniforme na plažama Azurne obale? To je pošteno: njima regulacioni
planovi, stanovi i procenti, ostalima gušterov let i crveni luk koji ujeda.

Društvene mreže je nemoguće zabraniti, od služenja civilnog roka nema ništa, a ni školske uniforme uskoro neće imati ko da nosi. Unuk babe Gospave svakoga dana nešto lupi samo zato što svakoga dana nešto treba lupiti. Važno je da se priča, da se predlaže i da se obećava, malo manje je važno da se radi, da se djeluje i da se stvara. Dan bez slikanje bolje da je ostao u noći.

Dan bez konferencije bolje da nije svanuo. Prazna priča pomnožena sa praznom puškom. Ako je Gospavin unuk hirurg koji treba da spasi srpski narod, plašim se da ćemo svi krepati od sepse.

Goran Dakić, Gerila info

The post Velike ideje malog junaka first appeared on Gerila.info.

Ovo je u izvanrednom izmišljenom razgovoru za naš portal rekao premijer Hrvatske Andrej Plenković koji je nedavno posjetio Banju Luku. I dok mnogobrojni prevodioci i lingvisti prevode i tumače najavljene odgovore Petra Đokića, Plenkoviću je pitanja “postavljao” bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji ima viška slobodnog vremena i ljubavi prema susjedima. Razgovor je rađen na imanju Dodikove porodice u župi bakinačkoj i vođen je u opuštenoj, prijateljskoj atmosferi.

Dopada li Vam se Banja Luka?

Dopada, ali…

Ali?

Previše Srba. Pardon: premalo Hrvata.

Šta Vam se najviše dopalo prilikom Vaše posjete Banjoj Luci?

Djedova rakija. Onome tko je to napravio treba dati Orden Ante Starčevića.

Kako ste ušli u Republiku Srpsku?

Nisam preko Jasenovca i Stare Gradiške.

Kako ocjenjujete odnose Republike Srpske i Hrvatske?

Bolji su od odnosa Republike Srpske i Srbije.

Kako komentarišete to što je Rusija prekinula vojne sporazume sa 11 zemalja NATO?

Ne komentiram Rusiju zbog ličnoga zdravlja.

Sjedinjene Američke Države su danas, 19. decembra, uvele sankcije članovima porodice i saradnicima predsjednika Venecuele Nikolasa Madura. Je li to opravdano?

Uvjeren sam da i vi sami znate da je opravdano sve što radi Bijela kuća.

Kakva je turistička sezona iza Hrvatske ove godine?

Odlična.

Kakva je turistička sezona pred Hrvatskm ove zime?

Bilo bi lijepo kad bismo imali bar još i Jahorinu.

Koja je Vaša omiljena grupa?

Zbor narodne glazbe.

Ko je Vaš omiljeni pjevač?

Zar zbilja to morate da pitate?

Najdraža pjevačica?

Zorana Milanović.

Omiljena boja?

Crna. Ne poglavito zbog košulje.

Šta najviše volite da jedete?

Džigericu Milanoviću.

A da pijete?

Krv SDP-u.

Koja je vaša predstava o savršenoj sreći?

Da smanjim i ova tri procenta.

Koji je vaš najveći strah?

Da se da tri procenta uvećaju. Mada nema kako.

Sa kojom istorijskom figurom se identifikujete?

Ne identifikujem se ni sa kime, ali recimo da volim stroge kancelare.

Kojoj živoj osobi se najviše divite?

Otac domovine je otac domovine čak i kada nije živ.

Koja je vaša osobina koju ne podnosite kod sebe?

Odveć sam tolerantan.

Koje je vaše omiljeno putovanje?

U Argentinu.

U kojim prilikama lažete?

Kad god mi postave neko pitanje.

Ko je ljubav Vašeg života?

Dok sam premijer – moja domovina.

Koji talenat biste voljeli da imate?

Volio bih da znam trgovati hrvatskim interesima kao Vi srpskim.

Šta je za Vas oličenje patnje?

Hrvatska koja nije nezavisna država.

Kojim zanimanjem biste voljeli da se bavite?

Volio bih da budem redatelj povijesnih filmova.

Ko je Vaš omiljeni fiktivni junak?

Kapetan Dragan.

Šta najviše mrzite?

A bože moj, bože moj…

Koja su Vaša omiljena imena?

Ante, Vjekoslav i Dinko.

Šta najviše cijenite kod prijatelja?

To što prave dobru rakiju.

Kako biste voljeli da umrete?

Poslije Milanovića.

(Grupa prevodilaca i dalje radi na odgovorima koje je Petar Đokić dao na engleskom jeziku. Radakcije GERILE moli Milorada Dodika da nam dostavi broj žiro-računa da bismo mu mogli uplatiti honorar za intervju sa premijerom Hrvatske.)

Goran Dakić

The post “Izvanredni” intervju Andreja Plenkovića: Republika Srpska je naš treći entitet first appeared on Gerila.info.

Pratim proteklih dana da su se napokon oglasili Milorad Dodik i Draško Stanivuković svako sa svoje instance, konstatovali su da je vazduh opasan po zdravlje, da ovako više ne može, jedan od gorepomenutih je čak i ponudio jedno polurješenje, ali mislim da se time ne rješava apsolutno ništa.

Sada ćemo malo proći kroz uzroke, posljedice i moguća rješenja ovog problema, a rješenja ima nekoliko od brzog do onog sporijeg. Prvo da vidimo ko je uzročnik aero zagađenja. Uzročnik su isključivo individualna ložišta, to jest da budemo narodski rečeno konkretniji, zagađenje dolazi iz dimnjaka porodičnih kuća.

Kako to znamo, tako što ljeti imamo isti broj automobila kao i zimi, ali je ljeti vazduh čist, a zimi je otrovan. Dakle saobraćaj uopšte ne učestvuje u zagađenju vazduha ili učestvuje na nivou statističke greške, iako bi bilo idealno da svi jednog dana napustimo motore sa unutrašnjim sagorijevanjem. Dakle, suzili smo problem, individualna ložišta, kojih kako reče gradonačelnik ima oko 5000 u gradu, ali mislim da je taj broj još i veći. Zašto je danas 2025. zagađenje daleko veće nego recimo 2018. godine, šta se dogodilo u međuvremenu ? Dogodila se takozvana Eko toplana, koja je od rješenja problema postala samo problem, a evo i zašto.

Do otvorenja Eko toplane većina individualnih ložišta su koristila drvo kao ogrev, ali je nakon otvorenja Eko toplane cijena ogreva znatno porasla, jer je Eko toplana zahtijevala velike količine istog, pa je daleko manje drveta ostajalo za individualna ložišta, a ako je ponuda daleko manja, a potražnja je ostala ista ili veća, onda je logičan slijed događaja da je i cijena ogrevnog drveta znatno porasla.

Sticajem takvih okolnosti, ljudi su se snalazili kako znaju i umiju, pa je tako primat u individualnim ložištima počeo da uzima ugalj i ostali energentni koji nisu ekološki, ali su jeftiniji od ogrevnog drveta. To je jedan dio problema, drugi dio problema je divlja gradnja koja je svoju kulminaciju doživjela zadnjih pet godina, a metastaza divlje gradnje se ogleda kroz novo predložene regulacione planove za naselja Rosulje i Mejdan/Obilićevo.

Zašto je divlja gradnja uzročnik još većeg zagađenja, pa jer je blokirano kretanje vazduha i nema prirodne cirkulacije koja je postojala do samo par godina unazad. Gradonačelnik je pomenuo izgradnju hidroelektrane Bočac, da istina je da je izgradnjom blokirano prirodno strujanje vazduha u gradu, ali brana je izgrađena početkom osamdesetih, a mi se gušimo tek par godina unazad, stoga brana nema nikakve veze sa tim što se mi gušimo ovih dana.

Kako smo definisali problem i uzroke, da vidimo i posljedice, ako ništa ne učinimo po ovom pitanju. Posljedice trpimo svi, i djeca i odrasli i običan narod i političari, kao privilegovani sloj društva. Niko nije pošteđen ove pošasti, stoga se mora djelovati odmah i snažno. Banja Luka je najzagađeniji grad Evrope, a često i svijeta, to je naša sramota, ali pored toga što je sramota to je tiho ubijanje svih nas. Troškovi liječenja na hiljade nas građana će biti daleko veći od troškova eliminacije uzroka.

Sada da vidimo i rješenja

Rješavati problem treba u dva pravca, odmah i dugoročno.
1) Rješenje problema odmah:

Ne treba biti previše pametan pa vidjeti primjer iz naše okoline, a to je Tuzla. Grad Tuzla već 12 godina subvencioniše ugradnju toplotnih pumpi za individualna domaćinstva, kao što smo primjetili Tuzle više nema na mapi zagađeni gradova u BiH, dakle može se, ako politika ima viziju i sprovodi svoju misiju, kao što je to slučaj u Tuzli.

Ako je politika sama sebi svrha, onda to završi tako što Banja Luka postane najzagađeniji grad na svijetu, ali bukvalno, ovo nije figurativno, nažalost. Pošto nismo djelovali proteklih dvanaest godina kao Tuzla, mi moramo da djelujemo odmah bez odlaganja. Kao hitna odluka zajedno Vlada Republike Srpske i grad Banja Luka moraju da finansiraju ili sufinansiraju ugradnju toplotnih pumpi u sva individualna domaćistva u Banja Luci koja trenutno koriste fosilna goriva.
To nije mali broj, u Banja Luci je to oko 5000 pumpi, a zašto i ne proširiti akciju na Prijedor, Doboj, Istočno Sarajevo, pa da svi prodišemo.

Mala usporedba 5000 pumpi, gdje je prosječna cijena ugradnje po individualnom objektu u zavosnosti od tipa pumpe oko 7500 KM, mi za oko 40 miliona KM rješavamo problem zagađenja u Banja Luci, a dali smo nevjerovatnih 120 miliona KM na rješavanje slučaja Vijadukt, za te pare smo mogli da riješimo ovaj problem u čitavoj Republici Srpskoj, mogli. Pošto je u pitanju veliki broj pumpi, zašto ne razgovarati sa kompanijom Termofluks Jajce da otvori pogon u Banja Luci ili vidjeti sa Toplingom iz Prnjavora mogu li oni da naprave pumpe i da se odatle snabdijeva čitava Republika Srpska sa pumpama iz naših pogona, ovime bi riješili problem zagađenja, a i zaposlili bi ljude i pokrenuli privredu. Dakle svakog vlasnika individualnog ložišta treba ili sufinansirati ili cjelokupno isplatiti da pređe na toplotnu pumpu, a ukoliko to ne uradi staviti ogromne takse za one koji ostanu da se griju na fosilna goriva. Pored ovog procesa išao bi paralelno proces povećavanja energetske efikanosti za iste ove objekte koji bi počeli da koriste pumpe, narodski rečeno ugrađivala bi se nova energetski efikasna izolacija na objekte.

2) Rješenje problema na duge staze:

Ovo rješenje je dugoročno na rok od deset godina gdje bi cijeli grad prešao da se grije na toplanu.
Vidjeli smo da je rješenje Eko toplane jedno veoma nesrećno rješenje po grad, prije svega jer ta toplana nije u stanju da grije ako je temperatura niža od prosjeka, a to vidimo uvijek kada stara toplana na mazut upali svoje peći i crni dim počne da kulja iz starih dimnjaka toplane. Dakle ovaj projekat je prevaziđen i mora biti napušten, Banja Luci treba nešto novo za novo doba. Ono što je nama sam Bog dao, a mi smo neuki da to iskoristimo je geotermalna energija.
Dan grada je 22. april, dan planete Zemlje, a Zemlja nam je dala sve, a mi to nismo iskoristili, vrijeme je da se vratimo Zemlji.
Dakle imamo geotermalnu energiju, nju moramo da iskoristimo u saradnji sa onima koji ju iskorištavaju već decenijama, prije svega Island i slične zemlje.
Najveća potrošnja energije u sadašnjoj toplani je da se zagrije voda Vrbasa koja je oko 5 stepeni celzijusa zimi do temprature od oko 35 stepeni celzijusa, a to je temperatura geotermalne vode na Vrućici u Šeheru/Toplicama.

Dakle imamo vodu koju samo treba dogrijati i takvu koristiti za grijanje čitavog grada. Pored toga što ju treba dogrijati treba naći te količine vode, a to bi nam pomogli neki od gorepomenuih partnera sa zapada koji u tome imaju velikog iskustva. E, nakon što imamo vodu iz zemlje, Bog nam dao, od 35 stepeni celzijusa, sada ide proces dogrijavanja te vode, a to možemo da uradimo na sljedeći način.

Da napravimo veliku spalionicu otpada, regionalnu, u samom centru grada, kao što je to uradio grad Beč, gdje se u samom centru grada nalazi jedna od najvećih spalionica otpada u Evropi. To je velika investicija, ali uz pomoć Evropske Unije i dugoročnih kredita i uz pomoć onih koji su već napravili takvo potrojenje u Beču, možemo da riješimo puno stvari odjednom. Ta spalionica otpada bi dogrijavala getermalnu vodu i grijala bi cijeli grad, a pored toga riješili bismo i problem otpada ne samo u Banja Luci nego i u cijeloj Krajini.

Takvo postrojenje bi zapošljavalo veći broj radnika, a sam proces obrade otpada bi povezao i naučnu zajednicu u cijeli proces. Nakon što ovo dovršimo imali bismo ekološku Republiku Srpsku. Naravno trebalo bi proširiti infrastrukturu za grijanje po cijelom gradu, ali to je proces koji se može uraditi u narednih deset godina. Elem, opasnostima ovdje nije kraj. Ide još jedno važno pitanje. Banja Luka pije vodu iz Vrbasa, ali Vrbas nije nositelj vode, nego rijeka Pliva. Vrbas je jedna mala rječica sa veoma malim protokom vode, sve do ušća rijeke Plive u centru Jajca u Vrbas, tako da bi pravilnije bilo reći da kroz Banja Luku protiče Pliva, a ne Vrbas.

E sad ide ona glavna opasnost, jer ne da ćemo se boriti za vazduh, nego uskoro nećemo imati ni šta da pijemo, jer se našao neki pametnjaković da kopa rude na samom izvoru Plive, a šta država radi, kao i obično ništa, jer ovdje država ne postoji, nažalost.

Aljoša Dimitrijević, ovo sam morao napisati zbog svoje dvoje male djece, koja se truju ovih dana u najzagađenijoj prestolnici Evrope.
P.S. Treba svi da se uključimo, jer tiče se svih nas.

The post Zagađenje vazduha u Banjaluci, uzroci, posljedice i rješenja first appeared on Gerila.info.

Ovo je samo jedan u nizu tretmana za kosu o kojima bi satima mogla da priča u izmišljenom razgovoru samostalni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Nikolina Šljivić koja je samostalna taman koliko je samotalan i Srđan Mazalica. Od DNS-a do Ujedinjene Srpske, od nemuštog poslanika do zblanutog zamjenika direkora, od jednog beauty salona do čitavog lanca – to je vektor njenog rasta. Kada je imenovana za zamjenika direktora RUGIP-a, ne zna se ko se više iznenadio: ona ili famozna javnost.

Znate li šta je RUGIP?

Znam.

Pa, šta je?

Rekla sam da znam.

Koja je razlika između katastra i gruntovnog?

Pa katastar je ono što se vadi, a gruntovno valjda samo izađe.

Znate li ko je direktor RUGIP-a?

Stevandić?

Kada ste saznali da ste postali zamjenik direktora RUGIP-a?

Kad sam bila na filerima.

Znate li kakva su Vam ovlašćenja?

Nadam se da imam službeno auto.

Kolika će Vam sada biti primanja?

Nedovoljna.

Zašto ste napustili DNS?

Ne znam.

Zašto ste pristupili Ujedinjenoj Srpskoj?

Ne znam. Zapravo to znam.

Ko je bolji stranački lider – Nenad Nešić ili Nenad Stevandić?

Onaj koji nije u zatvoru.

Zašto se nikada ne javljate za riječ u Narodnoj skupštini Republike Srpske?

Ne znam šta bih rekla.

Zašto niste postavili nijedno poslaničko pitanje?

Ne znam šta bih pitala.

Kako komentarišete povlačenje zakona u Narodnoj skupštini?

Jesam ja glasala za to?

Priznajete li Vi Kristijana Šmita?

Svaka mušterija u mojim salonima je dobrodošla.

Priznaje li Republika Srpska Ustavni sud BiH?

Znala sam to, ali sad više ne znam.

Koliko Republika Srpska ima predsjednika?

Računa li se Karan?

Gdje ste studirali?

Ko kaže da sam studirala?

Pa imate diplomu Pravnog fakulteta…

A to! To imam. Ali ne znam gdje sam studirala.

S obzirom na to da su Vam primanja, kako ste rekl, nedovoljna – kako ste otvorili beauty salone na koje ste ponosni?

Pa od primanja.

Koliko imate salona?

Mislim da je to poslovna tajna.

Da li planirate da otvorite još salona?

Ako budem stizala od posla.

Zagorka Grahovac pita kako frizerka može postati zamjenik diretra RUGIP-a. Kako to komentarišete?

Ja nisam frizerka, ja sam diplomirana frizerka.

Kako komentarišete rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske?

Blanuši treba mezoterapija lica koja vraća elastičnost i sjaj te poboljšava tonus kože. U mojim salonima je i to moguće dobiti, kao još sedam najsavremenijih tretmana lica među kojima su najvažniji hemijski piling i skinpen terapija mikroiglicama.

Mandat ste osvojili sa kompenzacione liste i sa svega 600 glasova. Smatrate li to poštenim i opravdanim?

Jako sam se nasekirala.

Hoćete li preći u SNSD?

Samo ako bude trebalo.

Znate li bar jednog potpredsjednika Republike Srpske?

Pa nema Republika Srpska potpredsjednika, nego predsjednika.

Hoćete li juriti novi poslanički mandat naredne godine?

To svakako drugi rade za mene.

Podržavate li poskupljenje struje?

Hoće li i nama privatnicama poskupiti?

Pratite li sudbinu bivšeg stranačkog šefa Nenada Nešića?

Bivši je bivši.

Kako komentarišete inicijativu Nenada Stevandića o suzbijanju narko-mafije zdravstvenim pregledima učenika srednjih škola?

Nije tu nešto kako treba, ali ne znam šta.

Dolazite iz Izborne jedinice osam. S kakvim se problemima susreće ovaj dio Republike Srpske?

Ja lično nemam nikakvih problema.

(Sljedeće sedmice objavljujemo intervju koji je stranim novinarima ministar energetike Petar Đokić dao na engleskom jeziku)

Goran Dakić

The post Katastarski intervju zamjenice direktora: Zaista ne znam šta bih rekla first appeared on Gerila.info.

“Naša ideja je da našu djecu i mlade ljude zaštitimo od društvenih mreža tako što ćemo pristup istih ograničiti našim mladim ljudima do navršenih 15 godina. Zato smo pripremili rezoluciju i set zakona koji treba to da uradi. Ovdje nije pitanje da li su društvene mreže dobre ili nisu, nego da li je svijest naših mladih ljudi i djece do 15 godina spremna za sav onaj sadržaj koji se nudi na društvenim mrežama od internet nasilja, lažnih života, idola do čak izazova opasnih po život. Zato smatramo da je ovo veoma važno i želimo čuti vaše mišljenje”, poručio je Stanivuković u objavi na svom fejsbuk profilu.

Stanivuković godinama gradi imidž mladog, modernog političara koji uz pomoć društvenih mreža nastoji da privuče pažnju, prije svega mladih. Njegove objave su ispunjene pažljivo režiranim snimcima, emotivnim nastupima, performansima, spektakularnim ulascima na skupove i “bliskostima” s građanima. Društvene mreže su mu bile megafon i teren za kampanju. Međutim, sada mladi, koji su mu nekada trebali za klikove i lajkove, odjednom dobijaju etiketu “ugroženih” koje treba zaštititi od mreža.

Umjesto da priča o regulaciji političkog oglašavanja na društvenim mrežama, suzbijanju govora mržnje, jačanju medijske i digitalne pismenosti u školama, Stanivuković predlaže zabrane. Umjesto da podstiče i osnažuje građane da se bolje snalaze u digitalnom okruženju, on predlaže ograničavanje pristupa. Posebno je problematično što se mladi tretiraju kao pasivni objekti, a ne kao subjekti koji imaju pravo na informisanje, komunikaciju i učešće u javnom životu.

Slične rasprave vode se i u drugim državama, ali rješenja ne idu u pravcu zabrana. Francuska je, recimo, uvela koncept “digitalne punoljetnosti” koji nalaže da djeca mlađa od 15 godina ne bi smjela imati profile na društvenim mrežama bez saglasnosti roditelja, dok Ujedinjeno Kraljevstvo kroz Online Safety Act fokus stavlja na odgovornost samih platformi od kojih se traži da procijene rizike za djecu, uklanjaju štetan sadržaj i uvedu provjere uzrasta. Na nivou EU, Digital Services Act zabranjuje ciljano oglašavanje prema maloljetnicima i nameće dodatne obaveze velikim platformama da mijenjaju algoritme i prakse koje djecu izlažu štetnim sadržajima.

Paralelno s tim, sve više zemalja ograničava korištenje telefona i društvenih mreža u školama, ali ne tako što djeci brišu digitalni život, nego tako što školski prostor pokušavaju da pretvore u “analognu zonu” za učenje i socijalizaciju. UNESCO ističe da desetine obrazovnih sistema uvode zabrane ili stroga ograničenja pametnih telefona u nastavi, uz istovremeno jačanje programa medijske i digitalne pismenosti. Ideja je da se djecu nauči kako da se snađu u onlajn svijetu, a ne da se pravi iluzija da će problem nestati ako se zabrani pristup.

Na drugom kraju spektra su modeli poput kineskog, gdje Douyin (kineska verzija TikToka) za djecu uvodi “youth mode”. On ograničava korištenje na nekoliko desetina minuta dnevno i strogo kontroliše sadržaje. Takva rješenja formalno štite djecu, ali otvaraju i ozbiljna pitanja nadzora i cenzure. Upravo zato je važno kako se i zašto uvode ograničenja. Da li je cilj da se zaista pomogne mladima, ili da država i političari dobiju još jedan alat za kontrolu onlajn prostora, dok istovremeno nastavljaju da ga koriste za sopstvenu promociju.

Upravo to predstavlja ključnu kontradiktornost u slučaju Draška Stanivukovića. Društvene mreže su bile dobre dok su radile za njega, dok su podizale njegov rejting, donosile lajkove i preglede. Međutim, postaju problem onog trenutka kada se u javnosti pokrene priča o štetnim sadržajima, mentalnom zdravlju i zavisnosti, što su svakako veoma ozbiljne teme, ali zahtijevaju ozbiljne, sistemske odgovore, a ne populističke rezolucije. Ako zaista vjeruje da društvene mreže kvare mlade, logično pitanje je da li je spreman prvo sebe da ograniči? Da li će prestati da ih koristi za vlastitu promociju, ili zabrana važi samo za one koji nemaju plaćene kampanje?

Uz to, svaka zabrana društvenih mreža predstavlja opasnost i podlogu za dalja ograničenja digitalnih prava. Danas je to “briga za mlade”, sutra može biti “briga za bezbjednost”, “borba protiv lažnih vijesti”, “zaštita poretka”, “zaštita pravih vrijednosti”… U društvu u kojem su kritički mediji ionako pod stalnim pritiskom, ideja da vlast dobije još jedan instrument da kontroliše onlajn prostor nije nimalo bezazlena.

Iskustvo drugih zemalja pokazuje kako “briga za djecu” može postati izgovor za širi nadzor. U autoritarnijim državama ograničenja pristupa mrežama često prate zahtjevi za obaveznu registraciju korisnika, masovno filtriranje sadržaja i praćenje onlajn aktivnosti, pri čemu se granica između zaštite i kontrole lako briše. Kada se jednom uspostavi princip da je prihvatljivo gasiti pristup mrežama u ime “višeg cilja”, mnogo je lakše nakon toga ograničavati rad medija ili građanski aktivizam.

Ako se zaista želi “zdravija” omladina, rješenje nije u rezolucijama koje, ironično, privlače lajkove i preglede, nego u ulaganjima u mentalno zdravlje, psihološku podršku u školama, obuku nastavnika, programe medijske i informacijske pismenosti, ograničavanje agresivnog oglašavanja, uključujući i političkog. Ali to ne donosi brze političke poene, niti veliki domet i lajkove.

Ova inicijativa, u principu, više govori o načinu na koji političari doživljavaju društvene mreže, nego o brizi za mlade. Dok god ih vide kao alat koji treba da bude slobodan dok služi njima, i kao “problem” koji treba riješiti čim se krene u novu kampanju, ovaj i slični prijedlozi će predstavljati samo političku hipokriziju.

Mladen Bubonjić

The post Od lajkova do zabrana: Dvostruki standardi Draška Stanivukovića first appeared on Gerila.info.