Stanivukovićevi botovi su ponovo budni i pušteni s lanca – tako se u najkraćem može opisati „komentarisanje“ armije odanih vojnika koji na društvenim mrežama brane cara, a napadaju sve one koji tog istog cara kritikuju. Priroda botova je sadržana u njihovoj poslušnosti i potkupljivosti: što je honorar bolji, oni su odaniji. Posebno su agresivni kada se bliži kampanja, a sticajem nesrećnih okolnosti naši su vajni politički prvaci uvijek u kampanji.

„Draško vam je toliki kompleks da laži iz rukava vadite! Baš se pitam šta ćete sljedeće izmisliti“, još je jedan od „hrabrih“ komentara ispod pomenutog teksta. „Ko vam naređuje da pišete ovakve bljuvotine, lažovčine“, pita nepoznati junak. „Na sve načine pokušavate da ocrnite Draška, ali vam ne ide“, tvrdi anonimna junakinja. Sve se svodi na isto: gradonačelnik je junačina, a novinari bezobzirne lažovčine.

Botovi ne rade, naravno, samo za Stanivukovića i samo za Pokret Sigurna Srpska. Svaka veća stranka u Srpskoj ima svoju bazu botova koja se aktivira po potrebi. Strateški savjetnik za javnu komunikaciju Marija Milić za GERILU kaže kako organizovano i agresivno komentarisanje kratkoročno može da relativizuje činjenice navedene u istraživačkim tekstovima, stvori konfuziju ili promijeni atmosferu oko same teme.

„Ali, ako je istraživanje temeljno, profesionalno i zasnovano na činjenicama, botovi ne mogu poništiti njegov značaj. Botovi mogu pojačati određenu poruku, stvoriti utisak da je neki stav dominantan ili privremeno skrenuti pažnju sa teme i u tom smislu utiču na javni prostor. Ljudi često ne mijenjaju stav zbog organizovanih komentara, ali mogu odustati od učešća u raspravi ako osjete da je javni prostor postao previše agresivan i toksičan. Na taj način botovi ne utiču samo na percepciju određene teme, već i na spremnost građana da uopšte učestvuju u javnoj debati“, kaže Milićeva.

Ipak, dodaje ona, to nije razlog za odustajanje od istraživačkog novinarstva ili javne rasprave. Naprotiv, to je razlog da se ona dodatno ojača. Upravo u vremenu velike buke – provjerene informacije, profesionalno novinarstvo i ljudi koji su spremni da argumentovano razgovaraju postaju još važniji. Javnost, kaže Milićeva, ponekad reaguje sporo, ali to ne znači da ne čuje i ne pamti. Zato ne treba odustajati od činjenica, već istrajati u tome da one budu jasno, odgovorno i dosljedno predstavljene građanima.

„Digitalna kampanja može da smanji povjerenje u javni prostor i oteža građanima da razlikuju autentičnu javnu reakciju od organizovane političke ili društvene hajke. Ali ne može trajno da sakrije ozbiljne činjenice. Povjerenje se i dalje gradi u stvarnom odnosu između političara, medija i građana, a tu botovi ne mogu biti zamjena“, istakla je Marija Milić.

Stranka Milorada Dodika godinama koristi mrežu naloga koji disciplinovano brane svaki potez vlasti, od najvećih političkih odluka do najbanalnijih dnevnih tema. Kada Dodik održi govor, botovi ga proglašavaju istorijskim. Kada izgubi političku bitku, oni objašnjavaju da je zapravo pobijedio. Kada ga kritikuju, botovi ne napadaju argumente nego ljude koji ih iznose. Njihov zadatak nije da ubijede protivnike, već da stvore utisak da je većina već na Dodikovoj strani.

Sličan obrazac posljednjih godina koristi i PSS Draška Stanivukovića. Razlika je uglavnom u stilu, ne u suštini. Dok SNSD-ovi botovi nastupaju kao čuvari nacionalnih interesa i branitelji Republike Srpske od stvarnih i izmišljenih neprijatelja, Stanivukovićevi botovi gradonačelnika predstavljaju kao čovjeka koji ne spava, ne odmara i ne radi ništa osim što rješava probleme građana. Ako se asfaltira deset metara ulice, na mrežama izgleda kao da je izgrađen autoput. Ako
se postavi nekoliko klupa, stvara se utisak urbanističke revolucije.

Glavni i odgovorni urednik „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako stranke prije svega amaterski „botuju“, pa se botovski komentari lako prepoznaju i čitalac koji je medijski iole pismen može da prepozna šta je botovsko komentarisanje. U tome, kaže ona, nema previše uloženog truda, očigledno je i uglavnom se radi o generisanim besmislicama i hvalospjevima. Ono što može da utiče je zatrpavanje prostora ispod teksta, ali ne mogu da umanje značaj. Svakako mogu da odvuku pažnju, što i jeste cilj, i tu onda počinje teror ispod teksta da je napisan s ciljem da diskredituje partiju, funkcionera ili stranku.

„Međutim, uvjerena sam da ta vrsta komentarisanja je već prevaziđena i pomalo gubi smisao ali ono što uzima primat na društvenim mrežama, pogotovo tamo gdje se vode i neke političke bitke, botovsko komentarisanje su preuzeli 'stvarni ljudi' sa stvarnim funkcijama koji taj posao odrađuju na jedan uslovno rečeno softiciraniji način, uz nadu da će to javnosti biti više prijemčivo, ali u konačnici se svodi na isto – radi se o korisnim idiotima i beskičmenjacima koji za sitan ćar odrađuju prljavi posao koji bi svako s iole integriteta s gnušanjem odbio“, rekla je Gojković Arbutina.

Goran Dakić, Gerila info

The post Buđenje Stanivukovićevih botova first appeared on Gerila.info.

Naime, Republička geološka inspekcija pri Sektoru tehničke inspekcije – Odjeljenje Prijedor, eko aktiviste je obavijestila da nosilac geoloških istraživanja na lokalitetu „Petrovo“, bijeljinska kompanija “Lykos Balkan metals” posjeduje sve potrebne dozvole za izvođenje detaljnih geoloških istraživanja olova, cika, bakra, srebra, zlata i prateće asocijacije metala iz novembra 2024. godine. Ali…

Vanrednom inspekcijskom kontrolom utvrđeno je da nosilac geoloških istraživanja “Lykos” ne posjeduje licencu za geološka istraživanja, pa je te poslove povjerio privrednom društvu “Georesursi” iz Zvornika. A da je tom privrednom društvu nadležno Ministarstvo energetike i rudarstva RS izdalo licencu 09.06.2023., i da je ona važila do 09.06.2026.

Dakle, nosilac geo istraživanja ne posjeduje licencu za geo istraživanja, a zvorničkom preduzeću angažovanom da ih provede ona je istekla prije desetak dana!

Simptomatično je i da su vlasnici ”Georesursa” – a prema zvaničnim podacima iz APIF, prvi i u ulozi direktora, a drugi je zamjenik direktora u tom privrednom subjektu – Nenad Toholj i Boban Jolović.

Naime, njih dvojica su tačno prije četiri godine bili u središtu afere, kada je portal Antikorupcija.info razotkrio učešće dvojice tadašnjih rukovodilaca u Republičkom zavodu za geološka istraživanja RS, organizacionoj jedinici pod okriljem Ministarstva energetike i rudarstva RS, u poslovima privatne australijske kompanije. Objelodanivši da su Toholj i Jolović istovremeno i suakcionari u kompaniji “Lykos Metals Limited” i da su čak navedeni i u  njihovom tehničkom timu geologa, koji u geološkim istraživanjima na dijelu prostoru RS vodi programe rada na terenu.

“Navedena lica jesu zaposleni Republičkog zavoda za geološka istraživanja, a o njihovom udjelu u kapitalu “Lykos Metals Limited” nemamo nikakve zvanične informacije. O sukobu interesa nismo u mogućnosti da komentarišemo, jer ne raspolažemo neophodnim informacijama za utvrđivanje istog. Geološki zavod ne podržava ovakve ili slične aktivnosti zaposlenih i ograđujemo se od bilo kakvih istupa pojedinaca iz Zavoda, a koji nisu u skladu sa našim zvaničnim programom rada” – odgovorili su, tada, na upit, iz Geološkog zavoda RS.

Navedene informacije bile su i povod i današnjeg (18.06.2026.) reagovanja iz Ekološkog udruženja „Ozrenski studenac“ iz Sočkovca, opština Petrovo, koje je izrazilo ozbiljnu zabrinutost zbog nastavka obilazaka i aktivnosti na potencijalnim lokacijama nosioca Rješenja za izvođenje geoloških istraživanja, te, ponuda za kupovinu zemlje, iako i nosilac radova i republička vlast čitavo vrijeme tvrde da se radi samo o istraživanjima na području Sočkovca i Ozrena.

Ove aktivnosti nosilac Rješenja čini, iako su vidljive nezakonitosti koje čini ovom prilikom, a koje je naveo Republički tehnički inspektor u aktu od 15.06.2026.. Posebno zabrinjava činjenica da se sa aktivnostima na terenu nastavlja i u trenutku kada su u toku upravni i drugi zakonski postupci pred nadležnim organima…

Zbog toga svaka naredna aktivnost koju izvodi „Lykos“ unosi dodatnu nervozu u lokalno, a i šire stanovništvo Ozrena i Republike Srpske, otkrivanjem ovakvih nepravilnosti i kontroverznih činjenica koje prate aktivnosti geoloških istraživanja u čitavoj Republici Srpskoj a ne samo na Ozrenu” – stoji u obraćanju eko aktivista u svoje, ali i u ime mještana Sočkovca, a podržani su i od strane “bratskog” Ekološkog udruženja “Gostilj Ozren” iz Boljanića, Grad Doboj.

Udruženi, oni su, kako su naveli, pozvali sve nadležne institucije da osiguraju dosljedno poštovanje zakona i procedura, te da zaštite pravo građana da budu ravnopravni učesnici u procesima koji se direktno tiču njihove budućnosti. Istovremeno su apelovali i na sve uključene strane da pokažu odgovornost i uvaže činjenicu da s ovakvim načinom rada nijedna kompanija neće biti dobrodošla na Ozren.

“Zato, jer su se građani Sočkovca na referendumu u ogromnoj većini izjasnili protiv geoloških istraživanja, pri čemu je čak 98% izašlih građana izrazilo negativan stav prema planiranim aktivnostima. Takođe, odbornici Skupštine opštine Petrovo jednoglasno su zauzeli stav protiv ovih aktivnosti, dajući institucionalnu podršku volji građana. U toku je Upravni spor Opštine Petrovo protiv Ministarstva koji nije završen. Ozren nije protiv razvoja. Ozren traži poštovanje, odgovornost i pravo da odlučuje o svojoj budućnosti” – stoji u apelu sa Ozrena.

odgovorno.ba

The post Sporne i licence za geološka istraživanja na Ozrenu – apeli i ogorčenje eko aktivista first appeared on Gerila.info.

Vlast tvrdi da će ova mjera ubrzati zapošljavanje mladih i omogućiti brže uključivanje na tržište rada. Kritičari, međutim, upozoravaju da javnosti nisu predstavljene analize koje bi dokazale da je upravo dužina pripravničkog staža jedan od ključnih razloga nezaposlenosti mladih.

Posebnu pažnju izaziva činjenica da je čitav paket zakonskih izmjena usvojen po hitnom postupku, svega nekoliko mjeseci prije opštih izbora.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik juče na pre konferenciji, dok je sjednica NSRS još trajala, nije krio zadovoljstvo zbog usvajanja izmjena.

„Veoma mi je drago što se jedan programski zadatak SNSD-a ostvarimo – a to je da smanjimo period trajanja pripravničkog staža za visoko obrazovanje, a i za srednje obrazovanje smo uspjeli da završimo na današnjoj sjednici Narodne skupštine RS. Tako da za visoko obrazovanje taj period će biti šest mjeseci, a za srednje tri mjeseca, i to će omogućiti fluktuaciju, brže zapošljavanje mladih ljudi. To je nešto što smo osjetili i to je tražila naša omladinska organizacija da se uradi prije dva-tri mjeseca, a danas već to imamo realizovano“, rekao je Dodik.

Upravo Dodikova izjava legitimno otvara pitanje na osnovu čega je procijenjeno da je skraćivanje pripravničkog staža prioritetna mjera za mlade. Da li je odluka donesena na osnovu sveobuhvatnih analiza tržišta rada ili na osnovu zahtjeva stranačke omladinske organizacije?

Iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske za Gerilu tvrde da su „analize pokazale da je dosadašnji pripravnički staž bio nepotrebno dug“ i da je usporavao ulazak mladih na tržište rada.

„Posebno zabrinjava podatak da se na evidenciji nezaposlenih nalazi oko 3.000 mladih sa visokom stručnom spremom koji nisu imali priliku da odrade pripravnički staž, čime im je otežano zapošljavanje i profesionalna afirmacija u struci za koju su se školovali“, navode iz Ministarstva.

Ministarstvo tvrdi da će kraći pripravnički staž povećati ponudu radne snage, mobilnost zaposlenih i smanjiti troškove poslodavaca.

„Dosadašnje trajanje pripravničkog staža od godinu dana predstavljalo je značajno finansijsko opterećenje za poslodavce, imajući u vidu da pripravnici ostvaruju sva prava iz radnog odnosa, uključujući i pravo na platu u visini od 80 odsto plate radnog mjesta za koje se osposobljavaju. Skraćivanjem trajanja staža na šest mjeseci troškovi poslodavaca biće značajno smanjeni, što će ih dodatno motivisati da zapošljavaju mlade bez radnog iskustva“, saopšteno je iz Ministarstva.

Istovremeno najavljuju i novi program podrške zapošljavanju pripravnika. Rebalansom budžeta za ovu godinu planirano je pet miliona maraka za program kojim bi trebalo da bude obuhvaćeno više od hiljadu mladih sa visokom stručnom spremom.

Međutim, na pitanje Gerile da dostave analize na koje se pozivaju, Ministarstvu je upućen dodatni zahtjev za pristup informacijama, a odgovor u trenutku objavljivanja ovog teksta još nije dostavljen.

Da podaci na kojima se zasniva ova reforma nisu lako dostupni pokazuje i odgovor Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske.

Gerila je od Zavoda tražila podatke o broju pripravnika, njihovim platama, rasporedu po sektorima, kretanju broja pripravnika tokom posljednjih pet godina, kao i eventualnim analizama koje povezuju pripravnički staž i zapošljavanje mladih.

Odgovor je bio kratak:

„Zavod ne raspolaže traženim podacima.“

AApsolutno legitimno je zapitati se – ako institucija koja prikuplja i obrađuje zvanične statističke podatke ne raspolaže podacima o pripravnicima, na osnovu kojih pokazatelja je utvrđeno da je pripravnički staž prepreka zapošljavanju i da ga je potrebno hitno skratiti u čak deset različitih oblasti?

Ekonomska analitičarka Svetlana Cenić smatra da se efekti koje vlast najavljuje ne mogu automatski povezati sa zapošljavanjem.

„Ovo privredi neće pomoći. Trajanje pripravničkog staža je prije svega administrativno i organizaciono pitanje, dok je zaposlenost prvenstveno određena ekonomskom aktivnošću, investicijama i potrebama poslodavaca. U najboljem slučaju, skraćivanje pripravničkog staža može ubrzati prelazak pojedinaca iz statusa pripravnika u status zaposlenog radnika, ali ne znači da će se otvoriti veći broj radnih mjesta“, kaže Cenićeva.

Ona upozorava da bi vlast morala pokazati konkretne ekonomske pokazatelje.

„Trebalo bi pokazati koliki su prosječni troškovi pripravničkog staža za poslodavce po mjesecu i po zaposlenom, koliki dio tih troškova čine plate, doprinosi, mentorstvo i administracija, te kolika bi bila stvarna ušteda nakon skraćivanja staža“, navodi Cenićeva.

Njena ocjena je mnogo oštrija kada govori o stvarnim motivima izmjena.

„Stvarni razlog je partijsko kadriranje i razmještanje u javnoj upravi i državnim preduzećima, pogotovo onih sa kupljenom diplomom. Sa privredom veze nema. Privreda traži nekog ko ima ili znanje ili volju da uči i radi“, kaže Cenićeva.

Slične dileme imaju i u Transparency Internationalu BiH.

Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u ovoj organizaciji, upozorava da obrazloženja hitne procedure ne nude uvjerljive razloge za zaobilaženje redovnog zakonodavnog postupka.

„U svim prijedlozima kao razlog zbog kojeg se zakoni mijenjaju i dopunjavaju po hitnom postupku navodi se opšti interes, brže uključivanje mladih na tržište rada i povećanje dostupnosti stručnog kadra. Međutim, iz dostavljenih obrazloženja nije vidljivo postojanje vanrednih okolnosti, neposredne štete ili drugih razloga koji bi opravdali izuzetak od redovne procedure“, kaže Kljajić Grgić.

Ona podsjeća da nijedno obrazloženje ne razmatra moguće negativne posljedice.

„Nije analizirano da li će kraći period praktičnog osposobljavanja uticati na kvalitet stečenih znanja, stručnu samostalnost kandidata ili kvalitet usluga koje pružaju zdravstvene, obrazovne, kulturne ustanove i javni organi”, dodaje Kljajić Grgić.

Posebno je zanimljivo što su gotovo identična obrazloženja korištena za različite oblasti (?!), od zdravstva i obrazovanja do muzejske djelatnosti i lokalne uprave.

„Neobično je da postoji ista potreba za bržim zapošljavanjem mladih u realnom sektoru, zdravstvu ili, na primjer, u muzejskoj djelatnosti i javnoj upravi. U obrazloženjima nisu navedeni konkretni podaci, analize niti procjene koje bi potvrdile da postojeći period pripravničkog staža predstavlja prepreku zapošljavanju ili da je upravo njegovo trajanje uzrok nedostatka kadrova u pojedinim sektorima“, navodi ona.

Transparency International upozorava i na politički kontekst.

„Činjenica je da se ovako obiman paket zakonskih izmjena predlaže svega nekoliko mjeseci prije održavanja opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Iako vremenska podudarnost sama po sebi ne dokazuje političku motivaciju, izostanak detaljnih analiza i procjena efekata otvara pitanje da li je primarni cilj izmjena stvarno unapređenje tržišta rada ili slanje političke poruke mladim biračima kroz formalno skraćivanje puta do stručnog ispita i zaposlenja”, dodaje Kljajić Grgić.

Za sada ostaje nepoznato ono što bi kod ovakve reforme trebalo biti najvažnije – analiza (ili analize) na osnovu koje je donesena odluka.

Vlada Republike Srpske tvrdi da ona postoji. Zavod za statistiku nema podatke. Javnosti dokument, barem zasad, nije predstavljen. I sve je išlo po hitnoj proceduri i, prema riječima Milorada Dodika, na inicijativu omladinske organizacije njegove stranke.

Zato je teško procijeniti da li će kraći pripravnički staž zaista dovesti do većeg zapošljavanja mladih ili će ostati, prije svega, još jedna politička “igranka” u izbornoj godini. 

Dejan Rakita / GERILA

The post Pripravnički staž prepolovljen: Da li vlast u Srpskoj zapošljava mlade ili vodi predizbornu kampanju? first appeared on Gerila.info.

Član Pokreta Sigurna Srpska Nataša Miljanović Zubac istakla je da će zadatak novog Odbora biti prikupljanje, dokumentovanje i analiza informacija o nezakonitostima, kao i upućivanje prijava nadležnim institucijama.

„Naš cilj nije da preuzimamo posao policije, tužilaštva ili sudova, već da prikupimo dokaze, dostavimo ih nadležnim institucijama i insistiramo na njihovom postupanju. Poseban akcenat biće stavljen na zaštitu izvora i svjedoka koji žele da prijave nezakonitosti“, poručila je Miljanović Zubac.

Stanivuković je svojevremeno formirao dva „radna tijela“ koja su ostala da vise u vazduhu – Tim za reviziju i Visoki savjet. Tim za reviziju osnovan je u oktobru 2021. godine. Članovi Tima bili su advokati Dario Sandić i Jovana Kisin Zagajac, kao i Sanja Vukara, Jelena Kos i Diana Cvijić. Sandić i Kisin Zagajac su primali naknadu od 1.800 KM za rad u Timu, dok su Vukara, Kos i Cvijić radili volonterski, jer su bili zaposleni u Gradskoj upravi.

Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković rekao je nakon osnivanja Tima da će on provjeravati svaki ugovor i svaku javnu nabavku. Tim je zvanično konstituisan 29. decembra 2021. godine rješenjem gradonačelnika kao Komisija za utvrđivanje stanja i zakonitosti rada Grada Banje Luke.

Krajem januara 2022. godine predstavljen je prvi izvještaj Tima za reviziju i otkriveno je da pojedini zakupci nisu plaćali naknadu za bilborde u gradu. Objavljeni su i podaci o dugovima „Akvane“ i sumnjivim aktivnostima Civilne zaštite pod upravom bivšeg šefa Mladena Ćućuna. Stanivuković je tada najavio i 2. februara podnio krivične prijave protiv Ćućuna, bivšeg načelnika Odjeljenja komunalne policije Milenka Letića, bivšeg direktora „Akvane“ Vedrana
Mitrovića i bivšeg gradonačelnika Igora Radojičića.

Početkom marta iste godine predstavljen je novi izvještaj Tima za reviziju koji se ponovo bavio „Akvanom“, renoviranjem krova Banskog dvora, ali i navodno nedozvoljenom gradnjom objekta „Kajak terase“ koji je bio u vlasništvu tajkuna Mileta Radišića. Prvi put je najavljeno ekspresno rušenje ovog ugostiteljskog objekta za kojeg su u Gradskoj upravi tvrdili da je nelegalan.

Tada je saopšteno i da je u „Akvani“ nestao ekspres restoran plaćen oko 100.000 KM, a naređeno je da se povuče garancija za izgradnju krova na Banskom dvoru samo dan pred istek roka, jer je nadležna inspekcija utvrdila da izvođač radova iste nije izvodio u skladu sa ugovorom. To je ujedno bio i posljednji „posao“ Tima za reviziju.

Tim je prva napustila predsjednica Diana Cvijić koja je ujedno i ovlašćeni revizor. U ranijim pisanjima medija, Cvijić je Tim napustila nakon 15 dana, a kao razlog je navođeno i potpisivanje Aneksa 4 kojim su gradonačelnik i gradski menadžer Bojan Kresojević „olakšali“ gradsku kasu za 329.999 KM. Novac je odobren firmi ,,Kozara putevi’’ za radove na već završenom mostu u Srpskim Toplicama. Sandić je prije dvije godine tužio Gradsku upravu zato što mu nije isplatila dvije naknade dok je bio član Tima za reviziju.

Most u Srpskim Tolicama bio je okidač za i za odlazak iz Tima advokatice Jovane Kisin. Ona je tada na jednom od sastanaka rekla da je pregovaranje koje je dovelo do nove isplate izvođaču radova bilo protiv interesa Grada kao i da su svi pravni argumenti bili na strani Grada.

„To je iznos koji su mi ostali dužni za dva mjeseca 2022. godine. Dva ili tri mjeseca sam u početku radio bez naknade. Onda su rekli kako bi naš rad trebao da se plati, jer smo sjedili po nekoliko sati u Gradskoj upravi i analizirali dokumentaciju. Ta dva mjeseca nikada nisu plaćena“, rekao je Sandić tada za GERILU.

Stanivuković je u novembru 2021. godine formirao Visoki savjet koji do danas nije uradio gotovo ništa. I ne samo da Savjet nije uradio ništa, nego se nije sastao duže od tri godine i veliko je pitanje da li on danas uopšte i postoji. Podsjećamo, riječ je bila o savjetodavnom tijelu koje je, kako se tada pisalo i govorilo,
jedinstveno po svojoj formi i fuknciji i prvo je takve vrste u Banjoj Luci. Članovi Savjeta bili su

Duško Pevulja (profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci), Dejan Savić (vaterpolista), Miodrag Stojković (genetičar), Zdravko Miovčić (filozof i komparativist), Miodrag Zec (profesor), David Mastikosa (kompozitor), Snježana Mrđa Badža (inženjer arhitekture), Nataša Tešanović (novinar, urednik i bivši direktor ATV-a), Aleksandra Mušić (košarkašica), Radoslav Rade Savić (dugogodišnji radnik u sportskim organizacijama), Ljilja Čekić (glumica), Miljka Brđanin (glumica), Aleksandar Čavić (demograf).

Na početku rada Savjeta predloženo je, između ostalog, objavljivanje enciklopedije ili leksikona Banje Luke, ali ta je ideja ostala mrtvo slovo na papiru. Demograf Aleksandar Čavić kazao je ranije da Savjet nikada nije imao čak ni plenarne sastanke. On kaže da su se jednom ili dva puta godišnje održavali sastanci, ali i to se, kako ističe, prorijedilo.

„U zadnje vrijeme nije bilo nikakvih sastanaka. Ja sam radio na strategiji demografskog razvoja grada. Ona je usvojena na Skupštini Grada, ali ne znam da li je provedena. Koliko je meni poznato, nije imenovan tim za provođenje te strategije. Bila je to jedina takva strategija neke lokalne zajednice na zapadnom Balkanu“, rekao je Čavić.

Prema našim informacijama, Stanivuković se sa članovima Savjeta posljednji put sastao 31. marta 2022. godine. Stanivuković je upravo tada strategiju demografskog razvoja grada označio kao jedan od najvažnijih zadataka Savjeta, kao i Urbanistički plan.

Goran Dakić, Gerila info

The post Stanivukovićevi odbori i savjeti ni na nebu, ni na zemlji first appeared on Gerila.info.

Ovaj priručnik nastao je iz serijala Gerila.info o ljudima koji se često vide tek kada problem postane kriza. Cilj nije da se napravi još jedna tužna priča, nego da se iz konkretnog života postave pitanja ko je odgovoran, šta već postoji, gdje sistem puca i šta bi se moglo uraditi drugačije.

Za koga je ovaj priručnik

Priručnik je namijenjen lokalnim i nezavisnim medijima, dopisnicima, studentskim redakcijama i organizacijama koje proizvode sadržaj od javnog značaja. Posebno je koristan u sredinama gdje nema dovoljno lokalnog izvještavanja, a problemi građana se pojave u medijima tek kada postanu dramatični.

Može se koristiti za teme kao što su stare napuštene osobe, rijetke bolesti, radnička prava, život Roma (manjina), nezaposlenost mladih, samohrano roditeljstvo i slični problemi koji se često guraju na margine.

Osnovna ideja

Jedna dobra priča ne treba da ostane samo na pitanju: “Kako ova osoba živi?” Treba da nastavi dalje: “Zašto je tako?”, “Ko je trebalo da pomogne?” i “Postoji li negdje model iz kojeg se nešto može naučiti?”

U ovom modelu jedna tema ima četiri dijela:

• kratki dokumentarni film, obično 6 do 8 minuta, zasnovan na jednoj osobi ili porodici;
• podkast ili razgovor sa stručnim osobama koje znaju kako se sličan problem rješava u drugoj sredini;
• kratak dokument sa preporukama, napisan razumljivim jezikom;
• plan distribucije: objava na sajtu i društvenim mrežama, slanje institucijama i praćenje reakcija.

Šta je SoJo u ovom modelu

Solutions journalism, odnosno SoJo, ne znači da novinar traži lijepu priču po svaku cijenu. Ne znači ni promociju institucija, donatora ili pojedinaca. U ovom modelu SoJo znači da redakcija, pored problema, provjerava i mogući odgovor na problem.

Dobra SoJo priča odgovara na nekoliko jednostavnih pitanja:

• Šta tačno ne funkcioniše i ko zbog toga trpi posljedice?
• Ko je pokušao riješiti sličan problem i kako?
• Šta pokazuje da taj model radi, makar djelimično?
• Koje su njegove slabosti?
• Šta bi od toga bilo realno pokušati u Bosni i Hercegovini, a šta ne bi?

Važno je ne prepisivati tuđe rješenje kao gotov recept. Austrija, Slovenija ili bilo koja druga zemlja mogu poslužiti kao poređenje, ali svaka preporuka mora proći kroz lokalni kontekst: budžet, nadležnosti, kadar, zakone i političku volju.

Kako smo to koristili u serijalu Gerila.info

Serijal je spojio šest dokumentarnih priča iz BiH sa razgovorima o praksama iz Austrije. Svaka tema je krenula od konkretne osobe, a zatim otvorila pitanje sistema.

• Rijetke bolesti: priča Uroša Živkovića i njegove porodice otvorila je pitanje dijagnoze, terapija, škole i dugoročne podrške porodici.
• Stare i napuštene osobe: priča Dragana Samardžića pokazala je šta znači kada osoba s invaliditetom brine i o nepokretnoj majci.
• Radnici bez zaštite: slučaj Đorđe Piljka otvorio je pitanje šta radnik može uraditi kada ostane bez posla u trenutku bolesti.
• Romi: priča iz Zavidovića pokazala je kako se siromaštvo, stanovanje, posao, zdravlje i politička isključenost vežu jedno za drugo.
• Mladi nezaposleni: priča Sergeja Milanovića otvorila je pitanje prvog posla, povjerenja u konkurse i odlaska mladih.
• Samohrane majke: priča Dijane Popović pokazala je koliko porodica zavisi od sistema koji često reaguje sporo ili nikako.

Kako izabrati priču

Priča nije dobra samo zato što je emotivna. Za ovaj model potrebna je veza između ličnog iskustva i javnog problema. Prije nego što redakcija krene na teren, treba provjeriti sljedeće:

• Da li problem pogađa osobu ili grupu koja se rijetko čuje u medijima?
• Da li postoji institucija, pravo ili usluga koja je trebalo da funkcioniše?
• Da li se tvrdnje mogu provjeriti kroz dokumente, svjedoke, zakone ili odgovore institucija?
• Da li javna objava može dodatno ugroziti osobu, porodicu ili dijete?
• Da li postoji uporedni primjer koji se može ozbiljno analizirati?
• Da li priča osobu prikazuje kao čovjeka, a ne samo kao žrtvu?

Ako je jedini razlog za priču to što je slučaj potresan, treba zastati. Emocija može pomoći publici da priđe temi, ali javni interes mora biti jasan.

Kratka prezentacija priče

Prije snimanja korisno je napisati nekoliko rečenica. To pomaže redakciji da zna šta radi i zašto.

• Radni naslov: tema, mjesto i javni problem.
• Ko govori: zašto je baš ta osoba važna za priču.
• Šta ne funkcioniše: institucija, usluga, pravo ili procedura.
• Dokazi: dokumenti, izjave, fotografije, statistika, ranije prijave.
• Rizici: privatnost, bezbjednost, djeca, zdravlje, pravne posljedice.
• Uporedni ugao: zemlja, organizacija ili stručnjak koji može objasniti drugačiji model.
• Moguća preporuka: šta se realno može pokrenuti u narednih šest mjeseci.

Rad sa protagonistima

Ljudi koji učestvuju u ovakvim pričama često su već prošli kroz bolest, siromaštvo, diskriminaciju, gubitak posla, institucionalnu nebrigu ili javno poniženje. Zato redakcija mora objasniti šta radi i kakve posljedice objava može imati.

Prije snimanja treba jasno reći: gdje će priča biti objavljena, da će ostati online, ko je može vidjeti, kakvi komentari ili pritisci se mogu pojaviti i šta osoba ne želi da bude snimljeno. Kod djece treba biti posebno oprezan. Ne treba ih pitati da objašnjavaju traumu, bolest ili porodične sukobe ako to mogu reći odrasli, stručnjaci ili dokumenti.

Dostojanstvo je važnije od dramaturgije. Ne treba snimati detalje koji ponižavaju osobu samo zato što djeluju snažno u videu.

Pitanja za razgovor sa protagonistom

• Kako izgleda jedan običan dan?
• Koji trenutak najbolje pokazuje problem?
• Kome ste se obraćali i šta se desilo?
• Šta vam je pomoglo, a gdje je sistem zakazao?
• Šta ljudi najčešće pogrešno razumiju o vašoj situaciji?
• Šta bi za vas bila prva konkretna promjena?
• Postoji li nešto što ne želite da objavimo ili prikažemo?
• Kome želite da ova priča bude upućena?

Pitanja za razgovor o mogućem rješenju

Podkast ili drugi razgovor ne treba da ponovi dokumentarac. Njegov zadatak je da objasni šta bi se moglo uraditi drugačije.

• Koji problem rješava model o kojem govorite?
• Ko ima pravo na podršku i ko o tome odlučuje?
• Kako osoba ulazi u sistem (preko škole, ljekara, centra, suda, službe za zapošljavanje)?
• Ko plaća uslugu i koliko je model održiv?
• Šta pokazuje da model funkcioniše?
• Koje su slabosti modela?
• Šta ne bi radilo u BiH bez prilagođavanja?
• Koji bi bio prvi realan korak za lokalnu zajednicu ili državu sa skromnim budžetom?

Kako složiti dokumentarni film

Film treba biti dovoljno kratak za online publiku, ali dovoljno pažljiv da osoba ne bude svedena na jednu rečenicu. Preporučena dužina je 6 do 8 minuta.

1. Početi jednom scenom iz svakodnevice, bez dugog uvoda.
2. Pustiti protagonistu da objasni ko je i šta se desilo.
3. Pokazati svakodnevicu: kuću, posao, školu, biro, ambulantu, prevoz ili drugu konkretnu situaciju.
4. Uvesti javni aspekt: koja institucija, pravo ili usluga nedostaje.
5. Završiti pitanjem odgovornosti: šta bi bila prva promjena i ko treba da reaguje.
6. Uputiti publiku na podkast, preporuke ili dodatni tekst.

Kako složiti podkast

Podkast treba da doda ono što dokumentarac ne može: objašnjenje procedure, iskustvo iz drugog sistema i granice tog modela. Dobar razgovor ne tvrdi da je negdje sve riješeno. On pokazuje šta postoji, šta radi, šta ne radi i šta bi se moglo probati kod nas.

Praktična struktura može biti jednostavna: kratak podsjetnik na dokumentarac, objašnjenje modela, praktični detalji, slabosti modela i nekoliko realnih lekcija za BiH.

Kratke preporuke umjesto teškog dokumenta

Policy brief ne mora biti komplikovan. Za širu javnost i lokalne institucije često je korisniji kratak tekst od dvije do četiri stranice. Važno je da čitalac odmah vidi problem, mogući pravac rješenja i ko treba da uradi prvi korak.

Dobar dokument sa preporukama treba da sadrži:

• kratak opis problema;
• šta pokazuje konkretna priča;
• zašto je problem javan, a ne samo privatan;
• šta pokazuje uporedni primjer;
• šta već postoji u BiH, ali ne funkcioniše dovoljno dobro;
• pet do osam konkretnih preporuka;
• ko je odgovoran za svaku preporuku;
• kako se može provjeriti da li je nešto urađeno.

Preporuke ne treba pisati kao opštu poruku da “institucije treba da rade svoj posao”. Bolje je napisati koja institucija, koja mjera, koji rok i koji dokaz da je mjera pokrenuta.

Distribucija: priča nije završena objavom

Objava je samo prvi korak. Ako redakcija želi da priča živi duže od jednog dana, treba imati mali plan distribucije.

• Objaviti dokumentarac, tekst i podkast na sajtu i društvenim mrežama.
• Napraviti kratke video isječke i citate za Facebook, Instagram i YouTube.
• Poslati preporuke institucijama koje su nadležne za temu.
• Poslati materijal lokalnim organizacijama koje rade sa tom grupom.
• Zabilježiti ko je odgovorio, ko je ignorisao, ko je podijelio sadržaj i da li je najavljen bilo kakav korak.
• Nakon nekoliko sedmica provjeriti da li se nešto promijenilo.

Etika i zaštita ljudi u priči

U ovakvom radu najlakše je pogriješiti onda kada se želi napraviti snažna scena. Zato prije objave treba provjeriti nekoliko stvari:

• Da li osoba razumije gdje će sadržaj biti objavljen?
• Da li smo uklonili detalje koji mogu nepotrebno ugroziti dijete ili porodicu?
• Da li smo izbjegli kadrove koji ponižavaju osobu?
• Da li smo čuli glas osobe ili zajednice o kojoj govorimo?
• Da li smo pitali odgovorne institucije za komentar?
• Da li sadržaj ima titlove, kratak opis i jasan jezik?
• Da li imamo plan ako nakon objave dođe do pritiska na protagonistu?

Kako mjeriti uspjeh

Broj pregleda je važan, ali nije jedino mjerilo. Za ovakav model treba pratiti i druge tragove.

• Publika: pregledi, gledanje do kraja, komentari, dijeljenja, poruke redakciji.
• Zajednica: da li protagonisti i lokalne organizacije smatraju da je priča pošteno prikazana.
• Institucije: da li su odgovorile, održale sastanak, najavile mjeru ili nastavile da ignorišu temu.
• Mediji: da li su drugi mediji preuzeli temu ili je dalje razvili.
• Praksa: da li je pokrenuta usluga, radna grupa, procedura, budžetska stavka ili javna rasprava.

Najčešće greške

• Priča se pretvori u humanitarnu akciju, a sistem ostane izvan fokusa.
• Uporedni model se predstavi kao idealno rješenje, bez objašnjenja ograničenja.
• Dokumentarac traje predugo i nema jasno javno pitanje.
• Podkast ponavlja problem umjesto da objasni mogući odgovor.
• Preporuke su opšte i niko nije jasno odgovoran.
• Institucijama se ne pošalje ništa nakon objave.
• Ljudi iz marginalizovanih grupa služe samo kao ilustracija, a ne kao stvarni sagovornici.

Minimalni produkcijski paket

Za jednu temu redakciji je dovoljan jednostavan paket:

• dokumentarni film od 6 do 8 minuta;
• podkast ili razgovor od 20 do 30 minuta;
• kratak tekst sa preporukama;
• tri kratka isječka za društvene mreže;
• jedan email institucijama;
• tabela za praćenje reakcija;
• arhiva: saglasnosti, dokumenti, transkripti, snimci i screenshotovi objava.

Primjeri iz serijala Gerila.info

Ovaj priručnik je nastao na osnovu dokumentarnih filmova i podkast epizoda Gerila.info:

• Život s rijetkim sindromom: priča dječaka Uroša Živkovića i njegove porodice
• Sudbina Dragana Samardžića: iako bez nogu, brine i o nepokretnoj 95-godišnjoj majci
• Dobio otkaz dok je bio na bolovanju: Priča o bolesti, siromaštvu i nepravdi
• Romi u Zavidovićima: Kad imaš jedeš, kad nemaš ne jedeš
• Mladi nezaposleni u Mrkonjić Gradu: Do posla teško bez stranačke knjižice
• Kako izgleda život samohrane majke u BiH: Priča Dijane Popović
• Rijetke bolesti i nevidljive porodice: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Teško je biti star tamo gdje sistem ne pomaže: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Radnik u BiH ostaje sam, u Austriji ima sistem koji ga štiti
• Romi između siromaštva i sistema: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Mladi između diplome i članske karte: Kako Austrija zapošljava, a BiH tjera ljude da odlaze
• Samohrane majke u BiH su prepuštene same sebi: Šta možemo naučiti od Austrije?

Dobra SoJo priča ne završava rečenicom da neko teško živi. Ona ide dalje i daje odgovre na pitanja zašto je tako, ko je odgovoran, gdje postoji drugačiji model, šta su njegove granice i koji je prvi korak koji se može pokušati u lokalnoj zajednici.

The post SoJo priručnik za lokalne medije first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Đorđe Vujatović, gerila.info

Kada je početkom 2018. godine Mark Zuckerberg najavio da će Facebook promijeniti način na koji korisnicima prikazuje sadržaj, obrazloženje je zvučalo gotovo bezazleno. Platforma će, tvrdio je tada osnivač najveće društvene mreže na svijetu, davati prednost objavama koje podstiču „smislene društvene interakcije“, a manje prostora sadržajima koje objavljuju mediji, kompanije i organizacije.

U tom trenutku malo ko je u BiH mogao pretpostaviti da će jedna odluka donesena u sjedištu kompanije udaljenom hiljadama kilometara od Sarajeva, Banjaluke ili Mostara godinama kasnije imati veći uticaj na vidljivost novinarskih sadržaja nego gotovo svi domaći zakoni koji regulišu medijsku oblast.

Nije to bila prva promjena algoritma, niti posljednja, ali bila je jedan od trenutaka kada je postalo jasno da se odnos između medija i publike nepovratno mijenja. Mediji više nisu bili vlasnici vlastitog puta do čitalaca. Između novinara i građana pojavio se novi posrednik – algoritam.

Algoritmi postali novi urednici

Danas, gotovo dvije decenije nakon što su društvene mreže počele oblikovati medijski prostor BiH, posljedice te promjene postaju sve vidljivije. Profesionalni mediji proizvode sadržaj, ali više ne odlučuju ko će ga vidjeti. Redakcije ulažu vrijeme i resurse u istraživanja, ali više ne mogu biti sigurne da će njihov rad pronaći put do publike.

U isto vrijeme, politička propaganda, senzacionalizam, teorije zavjere i sadržaji dizajnirani da izazovu trenutnu reakciju često ostvaruju domet o kojem ozbiljno novinarstvo može samo sanjati.

Zbog toga pitanje budućnosti novinarstva više nije pitanje opstanka jedne profesije ili jedne industrije, nego pitanje opstanka javnog interesa u prostoru kojim sve manje upravljaju novinari i urednici, a sve više algoritmi dizajnirani da zadrže pažnju korisnika.

Milanka Kovačević, urednica portala Direkt iz Trebinja, godinama prati promjene u načinu na koji građani konzumiraju informacije i smatra da je najveća posljedica digitalne transformacije upravo činjenica da su ljudi izgubili mogućnost da razlikuju bitno od nebitnog u ogromnoj količini sadržaja koja ih svakodnevno okružuje.

„Mislim da ni mi u medijima više nemamo potpunu sliku svih posljedica koje digitalne mreže proizvode, ali ono što je sasvim jasno jeste da danas živimo u prostoru u kojem postoji more informacija koje dolaze iz različitih izvora i koji više nisu samo mediji. Taj prostor je toliko zasićen sadržajima da ljudi više ne znaju kome da vjeruju, šta da prate i čemu da poklone pažnju. Pomalo su svi umorni od svega toga. To proizvodi neku vrstu apatije i indiferentnosti prema onome što je zaista važno – prema političkim procesima, prema ozbiljnim društvenim pitanjima i prema informacijama koje su provjerene i kredibilne. S druge strane, i mediji tome doprinose. U trci za klikovima često spuštaju profesionalne kriterije, a društvene mreže dodatno nameću logiku brzine, trenutne reakcije i sadržaja koji mora odmah proizvesti efekat“, kaže Kovačević.

Ekonomija pažnje protiv javnog interesa

Njena ocjena ne odnosi se samo na BiH. Posljednjih desetak godina medijski istraživači širom svijeta upozoravaju da se digitalni prostor sve više pretvara u ekonomiju pažnje u kojoj vrijednost informacije ne određuje njen značaj za javnost nego njena sposobnost da privuče reakciju.

U takvom sistemu istraživanje korupcije i analiza budžetske potrošnje takmiče se za pažnju sa videosnimcima, političkim sukobima, teorijama zavjere i beskonačnim nizom sadržaja čiji je jedini cilj da korisnika zadrže što duže na platformi.

Amer Džihana, medijski istraživač koji godinama prati transformaciju digitalnog medijskog prostora u BiH, smatra da je upravo promjena načina distribucije sadržaja jedna od ključnih promjena koje su pogodile novinarstvo.

„Društvene mreže postale su ključna infrastruktura za distribuciju informacija. To nije samo pitanje tehnologije nego pitanje funkcionisanja cijelog medijskog sistema. Veliki broj medija danas zavisi od platformi poput Facebooka kako bi došao do publike. Posebno se to odnosi na manje i lokalne redakcije koje nemaju razvijene alternativne kanale distribucije. Problem je što mediji nemaju nikakav uticaj na način na koji te platforme funkcionišu. Algoritmi se mijenjaju, pravila se mijenjaju, prioriteti se mijenjaju, a redakcije su prisiljene da se prilagođavaju bez mogućnosti da utiču na procese od kojih direktno zavisi njihova vidljivost“, izjavio je Džihana za Gerilu.

Njegovo istraživanje o upravljanju digitalnim platformama i online medijima u BiH pokazuje da većina domaćih medija društvene mreže koristi kao ključni kanal za distribuciju sadržaja, dok istovremeno veliki broj redakcija nema ni formalne strategije za nastup na platformama, niti ljude koji se isključivo bave tim segmentom rada.

Kriza novinarstva nije samo ekonomski problem

Ali problem nije samo u zavisnosti od platformi, koliko u činjenicu da su platforme promijenile samu logiku informisanja.

Džihana smatra da se kriza profesionalnog novinarstva više ne može objasniti samo ekonomskim problemima medija, padom prihoda ili promjenama navika publike. Po njegovom mišljenju, ključna promjena dogodila se onda kada su digitalne platforme postale glavni posrednici između novinara i građana.

„Nekada su mediji imali direktan odnos sa svojom publikom. Danas je taj odnos u velikoj mjeri posredovan platformama. To znači da mediji proizvode sadržaj, ali više ne kontrolišu uslove pod kojima će taj sadržaj doći do publike. U takvom sistemu redakcije postaju zavisne od pravila koja ne određuju one, a koja se mogu promijeniti preko noći bez ikakvog uticaja lokalnih medija ili lokalnih regulatora“, navodi Džihana.

Ono što se danas događa u BiH nije izolovan slučaj. Riječ je o procesu koji se odvija u gotovo svim zemljama svijeta i koji je posljednjih godina postao jedna od centralnih tema rasprava o budućnosti novinarstva.

Reutersov Digital News Report, jedno od najrelevantnijih svjetskih istraživanja o navikama publike i budućnosti medija, pokazuje da tradicionalni mediji širom svijeta bilježe pad angažmana publike, dok društvene mreže, video-platforme i alternativni izvori sadržaja postaju dominantni kanali putem kojih građani dolaze do informacija. Istovremeno, raste uticaj influensera, podkastera i drugih aktera koji ne podliježu istim profesionalnim standardima kao tradicionalni mediji.

Drugim riječima, ono što danas osjećaju redakcije u BiH osjećaju i njihove kolege u Berlinu, Londonu ili Vašingtonu. Razlika je u tome što razvijenije države raspolažu snažnijim institucijama, većim medijskim tržištima i ozbiljnijim regulatornim kapacitetima, dok Bosna i Hercegovina u taj proces ulazi sa slabim institucijama, fragmentiranom medijskom scenom i veoma ograničenim mogućnostima da utiče na globalne tehnološke kompanije.

Zbog toga Džihana upozorava da pitanje digitalnih platformi odavno više nije pitanje tehnologije.

„Ako društvene mreže postanu glavni kanal kroz koji građani dolaze do političkih informacija, a algoritmi glavni mehanizam koji određuje šta će biti vidljivo, onda govorimo o procesu koji direktno utiče na javnu sferu i demokratske procese. Problem nije samo u tome što mediji zavise od platformi. Problem je što čitavo društvo postaje zavisno od sistema koji funkcioniše prema komercijalnoj logici i čiji primarni cilj nije javni interes“, dodaje on.

Želimo ozbiljne vijesti, ali algoritmi ih ne primjećuju

Slična upozorenja posljednjih godina dolaze i iz međunarodnih organizacija koje se bave slobodom medija i održivošću novinarstva. UNESCO upozorava da algoritamski sistemi društvenih mreža favorizuju novinu, viralnost i emocionalnu reakciju, često na štetu sadržaja od javnog interesa, te da takav model dugoročno doprinosi slabljenju povjerenja u medije i otežava građanima da dođu do pouzdanih informacija.

Posebno je zanimljivo da, uprkos opštem padu povjerenja u medije i sve većoj fragmentaciji publike, istraživanja pokazuju da građani i dalje očekuju upravo ono što algoritmi najmanje favorizuju – ozbiljno, provjereno i odgovorno novinarstvo.

Reutersovi podaci pokazuju da publika želi više istraživačkih priča, više konteksta i više sadržaja koji objašnjavaju složene društvene procese, umjesto površnih i konfliktnih sadržaja koji dominiraju društvenim mrežama.

U tome se krije možda i najveći paradoks savremenog medijskog sistema. U trenutku kada su provjerene informacije potrebnije nego ikada ranije, kada građani pokušavaju da se snađu u prostoru preplavljenom dezinformacijama, manipulacijama i političkom propagandom, upravo oni sadržaji koji zahtijevaju najviše novinarskog rada, vremena i profesionalnih standarda najčešće imaju najmanju vidljivost.

Milanka Kovačević kaže da se taj paradoks vrlo jasno vidi iz perspektive redakcije.

„Nekada ste mogli pretpostaviti da će ozbiljna tema, ako je važna za građane, pronaći put do publike. Danas više ne možete biti sigurni ni u to. Mi često ulažemo ogromno vrijeme i resurse u istraživanja koja se bave pitanjima od javnog interesa, a onda vidite da mnogo veću pažnju izazove neka potpuno marginalna tema ili politička prepirka koja nema nikakvu stvarnu vrijednost za građane. To ne znači da su ljudi postali nezainteresovani za ozbiljne teme. Mislim da problem leži u tome što živimo u sistemu koji stalno traži nove podražaje, nove reakcije i nove konflikte, dok sadržaji koji zahtijevaju vrijeme i koncentraciju sve teže dolaze do izražaja“, napominje ova novinarka.

Upravo tu na scenu stupa pitanje koje postavljaju medijski eksperti, a koje se možda nalazi u samom središtu problema.

„Ono što smo nekada sami tražili više nije tako. Nekada smo sadržaje uglavnom vidjeli hronološki. Danas ih ne vidimo tako. Danas platforme odlučuju šta će nam ponuditi na osnovu procjene s kojim ćemo se sadržajem najviše angažovati. Ja vidim jedan sadržaj, vi vidite drugi, neko treći vidi nešto sasvim drugo. Platforme nas profiliraju i nude nam sadržaje za koje misle da najbolje odgovaraju našim interesovanjima i obrascima ponašanja“, napominje Maida Ćulahović, medijski ekspert iz organizacije „Zašto Ne“.

Na prvi pogled, takav sistem djeluje bezazleno. Korisnik dobija sadržaje koji ga zanimaju i provodi više vremena na platformi. Međutim, posljedice su mnogo dublje od toga.

Nestankom hronološkog prikaza sadržaja nestao je i veliki dio zajedničkog javnog prostora. Nekada su građani mogli imati različita mišljenja, ali su uglavnom raspravljali o istim temama. Danas se sve veći broj korisnika kreće unutar vlastitih informacionih mjehurova koje oblikuju algoritmi. Ono što jedna osoba smatra centralnim političkim pitanjem za drugu možda uopšte ne postoji.

„Problem nije samo u tome što vidimo različite sadržaje. Problem je što često ne vidimo sadržaje koji bi mogli dovesti u pitanje naše stavove ili proširiti naše razumijevanje određene teme. Platforme nisu dizajnirane da promovišu javni interes ili pluralizam informacija. One su dizajnirane da zadrže pažnju korisnika“, podsjeća i Ćulahović na pogubnost trenutne postavke algoritama.

Upravo u toj rečenici krije se možda najveća opasnost za profesionalno novinarstvo.

Njegova funkcija nije da zabavi publiku nego da joj omogući da donosi informisane odluke. Društvene mreže, s druge strane, funkcionišu prema logici angažmana, bez interesa o važnosti informacije, nego da li će ona proizvesti reakciju.

Milanka Kovačević smatra da su posljedice toga već vidljive.

„Mi svakodnevno vidimo na šta ljudi reaguju. To su senzacije, trivijalne vijesti, sadržaji koji izazivaju trenutnu emociju. Ozbiljan sadržaj uglavnom nije ni čitan ni praćen. Čak i kada su u pitanju teme poput korupcije, javnog novca ili zloupotreba institucija, reakcije su često mnogo slabije nego na stvari koje nemaju gotovo nikakav značaj za život građana. To nije nešto što se dešava povremeno. To postaje obrazac“, tvrdi Kovačevićeva, uz ocjenu da taj obrazac ne utiče samo na redakcije, nego na kvalitet javne rasprave.

Izbori u eri algoritma

Posebno zabrinjava činjenica da Bosna i Hercegovina ulazi u novi izborni ciklus u trenutku kada su političke kampanje već dobrim dijelom preseljene na digitalne platforme.

„Mislim da se političke kampanje danas prije svega vode na društvenim mrežama jer je to najlakši način da se dopre do ljudi. Čim postoji prostor koji nije dovoljno regulisan, to postaje prilika za sve one koji imaju političku ili finansijsku moć da ga ispune sadržajem koji njima odgovara“, nastavlja Kovačevićeva.

I tu se najviše vidi nemoć čak i mnogo jačih država, a kamoli institucija koje djeluju u BiH, koje po ocjenama medijskih eksperata, uglavnom kasne za promjenama koje se odvijaju mnogo brže nego što ih regulatorni sistemi mogu pratiti.

„Bosna i Hercegovina nema jedinstven regulatorni okvir za digitalne platforme. Imamo različite propise koji se odnose na pojedina pitanja, ali nemamo sistem koji bi mogao odgovoriti na sve izazove koje donose društvene mreže. To ne znači da rješenje treba tražiti u cenzuri ili kontroli sadržaja. Ali znači da pitanje odgovornosti platformi postaje jedno od ključnih pitanja za budućnost medijskog sistema“, govori Amer Džihana.

Slično misli i Maida Ćulahović.

„Ne govorimo o regulaciji sadržaja. Ne govorimo o tome da neko odlučuje šta ljudi smiju govoriti ili objavljivati. Govorimo o odgovornosti platformi, o transparentnosti algoritama, o političkom oglašavanju, o sistemima preporuke i o načinima na koje se određeni sadržaji promovišu ili potiskuju. Bez toga ćemo uvijek kasniti za problemima koje pokušavamo riješiti“, smatra Ćulahović.

Možda upravo u toj rečenici leži suština cijele priče jer, kako kaže, problem nije u tome što postoje društvene mreže, čak ni u tome što postoji ogromna količina informacija.

Problem nastaje onda kada informacije od javnog interesa postanu manje vidljive od sadržaja koji proizvode reakciju, sukob ili zabavu. U tom trenutku ne slabi samo novinarstvo, već sposobnost društva da razumije procese koji oblikuju njegovu budućnost.

The post Facebook i TikTok važniji od urednika: Kako algoritmi potiskuju kvalitetno novinarstvo u BiH? first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Đorđe Vujatović

Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.

Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.

Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.

Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.

Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.

Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.

Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.

„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.

Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.

„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.

Između ignorisanja i “praznih” odgovora

U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.

„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.

Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.

„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.

Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.

Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše

Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.

Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.

„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.

On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.

„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.

Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.

„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.

Administrativne barijere kao alat

Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.

„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.

S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:

„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.

„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.

Granica između privatnog i javnog interesa

Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.

„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.

U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.

Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.

„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.

Zastarjeli zakoni i spora primjena

Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.

„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:

„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.

Sistem koji zavisi od volje institucija

Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.

„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.

Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.

„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.

U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.

Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.

U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.

Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.

U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.

Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.

The post Informacije na čekanju: Kako administracija namjerno usporava novinare i javnost first appeared on Gerila.info.

Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić i ministar saobraćaja i veza Zoran Stevanović obišli su danas gradilište u Ivanjskoj kod Banjaluke, gdje su istakli da se radovi odvijaju bez zastoja, ali su istovremeno priznali da još postoje sudski sporovi koji utiču na potpuno uvođenje izvođača u posao.

„Ostali su još neki neznačajni problemi kada je riječ o eksproprijaciji. Radi se o tridesetak predmeta koji su sada u nadležnosti sudova. Očekujemo da će se ti sporovi vrlo brzo riješiti kako bi izvođač radova bio uveden u posao cijelom dužinom trase i mogao da radi u punom kapacitetu“, rekao je Stevanović.

Minić je poručio da će od Ministarstva pravde tražiti da se postupci koji se vode pred sudovima ubrzaju, uz negiranje da je riječ o pritisku na sudove.

„Dinamika radova ide u predviđenom roku bez bilo kakvih zastoja. Međutim, važno je da se što prije okončaju postupci o imovinsko-pravnim odnosima. To su jedine stvari koje bi mogle praviti probleme na određenim sekcijama trase“, rekao je Minić.

Iako zvaničnici govore o planiranoj dinamici, upravo su imovinsko-pravni sporovi godinama jedan od ključnih problema projekta čija je ukupna dužina oko 40 kilometara.

Prema podacima izvođača, trenutno je otvoreno oko 22 kilometra trase. Na gradilištu se gradi pet vijadukata, četiri mosta, šest nadvožnjaka i dvadeset propusta, dok je angažovano više od 50 inženjera i preko 200 mašina.

Predstavnici Vlade su najavili da će sve biti završeno u naredne dvije godine.

Kineski partner i ugovor koji je godinama bio skriven

Koncesioni ugovor za izgradnju autoputa Banjaluka-Prijedor Vlada Republike Srpske potpisala je krajem 2018. godine sa kineskom državnom kompanijom Shandong Hi-Speed International (SDHS), dijelom velike kineske grupacije Shandong Hi-Speed Group sa sjedištem u provinciji Shandong na istoku Kine.

Prvobitna vrijednost projekta procijenjena je na oko 297 miliona eura, dok je koncesija ugovorena na period od 30 godina. Prema ranije objavljenim podacima, kineski partner trebalo je da finansira i izgradi auto-put, a prihode ostvaruje kroz naplatu putarine i druge ugovorene mehanizme tokom trajanja koncesije.

Međutim, od samog početka projekat je pratio problem netransparentnosti.

Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske godinama je odbijalo da javnosti dostavi ugovor sa kineskom kompanijom, pozivajući se na zaštitu poslovnih interesa investitora. Zbog toga su Transparency International BiH i druge organizacije pokrenule više upravnih sporova protiv Ministarstva.

Okružni sud u Banjoj Luci u više navrata presudio je da Ministarstvo nezakonito uskraćuje pristup informacijama. U jednoj od presuda sud je naveo da je zadatak institucija da štite interes građana, a ne poslovne interese koncesionara kojem je dato pravo da decenijama upravlja javnom infrastrukturom.

Posebnu pažnju izazvala je činjenica da je čak i kineska kompanija u jednom trenutku pristala da dio ugovora bude objavljen, osim određenih dijelova finansijskog modela, ali je Ministarstvo i nakon toga odbijalo da dostavi dokumentaciju, što je dovelo do novih tužbi i novih sudskih presuda protiv institucija Republike Srpske.

Ministar Zoran Stevanović danas ipak govori da se u vezi ovog ugovora ništa ne krije.

Poskupljenje projekta za 90 miliona evra

Pored pitanja transparentnosti, projekat prati i značajno povećanje troškova.

Vrijednost izgradnje u međuvremenu je povećana za približno 90 miliona eura, pa se ukupna procijenjena cijena približila iznosu od 388 miliona eura. Kao razlog navedeni su rast cijena građevinskog materijala, energenata i troškova izvođenja radova u odnosu na period kada je dostavljena prvobitna ponuda.

Govoreći o aneksima ugovora, Stevanović je danas potvrdio da su cijene korigovane, ali je istakao da nije upoznat sa svim detaljima tih izmjena.

„Prvobitni ugovor potpisan je 2019. godine i nije realno očekivati da se šest ili sedam godina kasnije radovi izvode po istim cijenama. Konsultantska kuća je napravila određene parametre povećanja cijena i pristupilo se potpisivanju aneksa. Ne znam sve detalje jer se to dešavalo u periodu prethodnog ministra. Ne vjerujem da će biti novih korekcija cijena“, rekao je Stevanović.

Kineski koncesionar se često pojavljuje u pričama o kontroverznim infrastrukturnim projektima

Shandong Hi-Speed Group (SDHS) jedna je od najvećih kineskih državnih infrastrukturnih kompanija sa sjedištem u gradu Jinan, u provinciji Shandong.

Prema javno dostupnim podacima, grupa upravlja imovinom vrijednom više od 200 milijardi dolara i posluje u oblasti autoputeva, željeznica, mostova, logistike, energetike i velikih međunarodnih infrastrukturnih projekata.

Posljednjih godina kompanija se pojavljuje u velikom broju projekata širom Afrike, Azije i Evrope, ali njen međunarodni rast često su pratila pitanja transparentnosti, političkih veza, finansijskih aranžmana i povećanja troškova.

Jedan od najvećih udara na reputaciju kompanije dogodio se 2022. godine kada su kineske antikorupcijske vlasti pokrenule istragu protiv tadašnjeg predsjednika Shandong Hi-Speed Group Sun Lianga. Kineski poslovni medij “Caixin” objavio je da se istraga odvija u okviru šire kampanje protiv korupcije u velikim državnim kompanijama, dok su mediji ukazivali na njegove veze sa drugim visokoprofilnim finansijskim i političkim aferama u Kini.

Samo nekoliko sedmica kasnije nestao je iz javnosti i bivši izvršni direktor kompanije Wang Huabing, za kojeg je Caixin objavio da je najvjerovatnije takođe pod istragom kineskih vlasti.

U Africi je među najpoznatijim projektima kompanije izgradnja puta Juba-Rumbek u Južnom Sudanu, projekta vrijednog više od 736 miliona dolara finansiranog kroz kontroverzni model „nafta za puteve“. Projekat je godinama bio predmet političkih sukoba, optužbi za netransparentno upravljanje novcem i sporova oko kvaliteta izvedenih radova.

Južni Sudan je 2020. godine čak privremeno suspendovao dio radova nakon žalbi na kvalitet izgradnje, dok su pojedini državni zvaničnici javno pozivali kineskog izvođača da preuzme odgovornost za oštećenja na već izgrađenim dionicama.

Situacija je dodatno eskalirala nakon što je revizorski izvještaj iz 2023. godine ukazao na sumnje u finansijske nepravilnosti i moguće zloupotrebe povezane sa projektom Juba-Rumbek, što je izazvalo novu političku raspravu o ulozi kineskih izvođača i načinu finansiranja infrastrukturnih projekata u toj zemlji.

Kompanija se posljednjih godina nalazi i među glavnim kineskim partnerima u velikim saobraćajnim projektima u Keniji. Krajem 2025. godine Shandong je zajedno sa kineskom kompanijom CRBC dobio posao izgradnje autoputa Nairobi-Nakuru vrijedan oko 1,5 milijardi dolara, nakon što je prethodni evropski aranžman propao. Projekat je odmah izazvao političke polemike zbog dugoročne koncesije, modela naplate putarine i mogućeg finansijskog rizika za državu.

Kenijski mediji objavili su da su vlasti u jednom trenutku odbile prvobitne prijedloge kineskih kompanija. I pojedini opozicioni političari upozoravali su na netransparentne pregovore i pokušaje da se veliki infrastrukturni ugovori zaključuju izvan pune javne kontrole.

Dodatne polemike izazvao je i izvještaj kenijskog Ministarstva finansija koje je upozorilo da bi, u slučaju manjeg saobraćaja od planiranog, poreski obveznici mogli snositi dio finansijskog tereta kroz modele javno-privatnog partnerstva povezane sa velikim putnim projektima. Sličan model predviđen je i za autoput od Banjaluke do Prijedora.

Đorđe Vujatović, gerila.info

The post Od tajnog ugovora do skupljeg projekta: Šta danas znamo o autoputu Banjaluka-Prijedor? first appeared on Gerila.info.

Kompanija Etmax ne odustaje od namjere da na najplodnijem zemljištu u Nevesinjskom polju gradi solarne panele, uprkos zaključcima koje je Skupština opštine, pod pritiskom građana, jednoglasno usvojila u februaru ove godine.

Javnost u ovoj opštini dodatno su uznemirile informacije o parcelizaciji lokaliteta Kovačice, navodno s ciljem zaobilaženja propisa i skupštinskih zaključaka.

Pitanje koje se među zabrinutim poljoprivrednicima u Nevesinju sve glasnije postavlja jeste da li pojedinci iz opštinske vlasti u svemu imaju lični interes.

Da uprkos skupštinskim zaključcima i jasno izraženoj volji građana kroz peticiju koju je potpisalo oko 5.000 stanovnika ove opštine, investitori, ali ni predstavnici vlasti, ne odustaju od svojih namjera, upozorava i Bojan Pejičić, odbornik u lokalnom parlamentu.

„Priča o solarnim panelima se definitivno nastavlja. Načelnik je to i rekao javno u video-prilogu Federalne televizije. Djeluje mi da se traže modaliteti na koji način bi mogle da se realizuju pojedine lokacije, a kako sam informisan, na terenu se već dešavaju određene aktivnosti po pitanju parcelisanja jedne od njih“, kaže Pejičić.

Zaobilaženje propisa

On ističe da se ipak nada da se neće pribjegavati praksi dijeljenja jednog velikog projekta na više manjih, s ciljem izbjegavanja obaveze usvajanja prostornog plana, koji je ranije odbijen.

Upozorava da bi takav model bio posebno sporan, jer bi opština ostala bez finansijske koristi koja je upravo predstavljala jedan od glavnih argumenata za podršku ovim projektima.

„U svakom slučaju, realizacijom bilo koje elektrane, i na bilo koji način, prekršili bi se zaključci usvojeni na posebnoj sjednici SO Nevesinje, u kojima se jasno definiše da neće biti izgradnje solarnih elektrana na poljoprivrednom zemljištu“, kaže Pejičić.

Pojedini poljoprivrednici tvrde da su na lokalitetu Kovačice primijećeni geometri koji rade na parcelizaciji zemljišta, čiji je cilj, kako smatraju, zaobilaženje propisa i zaključaka koje je Skupština opštine polovinom februara jednoglasno usvojila.

Istovremeno, predstavnici lokalne vlasti ništa ne preduzimaju kako bi zaštitili interese građana ove opštine, naročito poljoprivrednika, na šta su se skupštinskim zaključcima obavezali.

Uvrede u skupštinskoj sali

Načelnik opštine Milenko Avdalović odbija da odgovori na pitanja javnosti, pa tako nije odgovorio ni na jedan upit portala Impuls.

Načelnikovo ignorisanje javnosti samo dodatno podgrijava sumnje u njegove iskrene namjere prema poljoprivrednicima i drugim građanima opštine čije se interese obavezao da štiti.

Dodatnu konfuziju izazvala je njegova, u najmanju ruku, neprimjerena reakcija na odborničko pitanje Bojana Pejičića.

Nakon što ga je sa skupštinske govornice pitao da li i dalje stoji iza zaključaka Skupštine opštine Nevesinje koji se odnose na postavljanje solarnih panela, Pejičić je načelnika pozvao i da demantuje glasine o njegovoj povezanosti sa određenim investitorima.

„Razne priče kruže po gradu — da ste ili lično vi ili neko iz opštinske administracije dobili određena sredstva, odnosno mito. Meni to zaista zvuči nevjerovatno i ne vjerujem u to, pa vam ovim putem dajem priliku da to javno demantujete.“

Umjesto konkretnog odgovora, uslijedila je salva uvreda.

Pejičić kaže da je načelniku već prešlo u naviku da se, nakon pitanja od opšteg interesa i značaja, opozicionim odbornicima obraća sa velikom dozom nepristojnosti i omalovažavanja.

„Na posljednjoj sjednici bio sam izložen neprimjerenim komentarima, uključujući i bespotrebno pominjanje moje porodice, što smatram potpuno nepovezanim sa temom rasprave, ali i određenom vrstom poruke. Umjesto odgovora na više pitanja koja sam postavio u vezi sa već poznatim slučajem izgradnje solarnih elektrana, vladajući su nastavili sa pokušajima moje lične diskreditacije“, kaže Pejičić.

On napominje da bi načelnik morao pokazati punu političku i institucionalnu odgovornost prema Skupštini i odbornicima, jer upravo odbornici predstavljaju građane i imaju mandat da kontrolišu njegov rad, a ne obrnuto.

Petrović pokrenuo sumnje

Sumnje da čitavu priču o postavljanju solarnih panela na poljoprivrednom zemljištu u Hercegovini prate nezakonite radnje, odnosno mito i korupcija, pokrenuo je još krajem novembra prošle godine generalni direktor Elektroprivrede Republike Srpske Luka Petrović.

On je 20. novembra 2025. godine obavijestio javnost da je Policijskoj upravi i Okružnom javnom tužilaštvu Trebinje podnio krivičnu prijavu protiv lica S. D. iz Banjaluke, koje mu je, kako tvrdi, dan ranije ponudilo mito od 500.000 KM.

Petrović je tada rekao da smatra da mu je mito ponuđeno kako bi, koristeći njegov politički i privredni uticaj u Hercegovini i Republici Srpskoj, omogućio realizaciju projekta solarne elektrane u Trebinju, u vlasništvu strica prijavljenog S. D.

Puno ime osobe koju je Petrović prijavio nikada nije objavljeno, a trebinjsko Tužilaštvo je još u februaru potvrdilo da je slučaj proslijeđen Republičkom javnom tužilaštvu. Istraga je, kako saznajemo, još u toku.

Građani ne odustaju od borbe

Veso Radić, predstavnik građanske inicijative „Stop panelima na poljoprivrednom zemljištu, vodozaštitnim zonama i naseljenim mjestima“, smatra da su upravo nakon Petrovićeve izjave počele razne priče i spekulacije o tome ko je sve i kome u Hercegovini nudio mito u zamjenu za omogućavanje postavljanja solarnih panela.

„Niko ne može narodu začepiti usta i zabraniti šta će pričati. Vrijeme će vjerovatno pokazati šta je istina i da li je neko uzeo mito za solarne elektrane. Za sada nema čvrstih dokaza, ali svjedoci smo da su od tada počele razne spekulacije. Kada Luka nije uzeo 500.000 KM, postavlja se pitanje ko je i šta uzeo u Nevesinju. A u Nevesinju je bilo mnogo toga u igri  čak 1.100 hektara zemljišta“, kaže Veso Radić u izjavi za Impuls.

On takođe tvrdi da ima nezvanična saznanja da je u toku parcelacija zemljišta na Kovačicama.

„Naglašavam, riječ je o nezvaničnim informacijama, ali navodno je namjera da se Kovačice parcelišu i da se napravi što više malih solarnih elektrana. Time bi se, vjerovatno, lakše dolazilo do građevinskih dozvola, a prema onome što smo se raspitivali, vjerovatno ne bi bila potrebna izmjena prostornog plana“, ističe Radić.

Bez obzira na sve, poručuje da narod u ovoj opštini neće odustati od borbe da zaštiti plodno zemljište Nevesinjskog polja, kao ni vodotokove i naseljena mjesta.

„Puno je truda uloženo da spasimo Nevesinje i uložićemo sve da ga zaštitimo od tog zla“, poručio je Radić.

impuls portal

The post Etmax ne odustaje od solara na plodnoj zemlji u opštini Nevesinje: Čiji interes zastupa načelnik Avdalović? first appeared on Gerila.info.

Dok se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nalazi u Ruskoj Federaciji zajedno sa ministrom unutrašnjih poslova Željkom Budimirom, u Banjaluci se održava skup koji bi mogao predstavljati jedan od najozbiljnijih pokušaja međunarodnog političkog pozicioniranja Republike Srpske prema američkim konzervativnim krugovima bliskim Donaldu Trampu.

“Prvi evropski samit o ekonomiji i bezbjednosti”, koji organizuje američki Gold institut za međunarodnu strategiju, formalno je predstavljen kao platforma za razgovor o ekonomiji, regionalnoj saradnji i međunarodnoj bezbjednosti.

Međutim, spisak govornika, politička prošlost organizatora i poruke koje su poslane iz Banjaluke pokazuju da događaj ima daleko širi politički značaj.

Na jednom mjestu okupili su se bivši Trampovi saradnici, evropski desničarski političari, protivnici globalizma, kritičari NATO-a i zagovornici “multipolarnog svijeta”, dok vlasti Republike Srpske pokušavaju pokazati da, uprkos sankcijama i političkoj izolaciji sa dijelom Zapada, još uvijek mogu otvoriti vrata određenim međunarodnim političkim centrima moći.

Upravo zato ovaj samit nije samo konferencija o ekonomiji i bezbjednosti. On predstavlja pokušaj stvaranja političkih i ideoloških veza između Republike Srpske i međunarodnih konzervativnih mreža koje posljednjih godina rastu u SAD i Evropi.

Flin: “Mi imamo veliki uticaj”

Centralna figura samita je Majkl Flin, bivši direktor američke Odbrambene obavještajne agencije (DIA) i nekadašnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Donalda Trumpa.

Flin je danas jedna od najkontroverznijih figura američke desnice. Njegova politička biografija uključuje FBI istragu zbog kontakata sa ruskim ambasadorom Sergejem Kisljakom, priznanje da je lagao federalnim istražiteljima, kasnije povlačenje priznanja, tvrdnje da je bio meta “duboke države” i konačno pomilovanje koje mu je dao sam Donald Tramp.

Posljednjih godina Flin se profilisao kao simbol tvrde anti-establišmentske politike u SAD. Povezivan je sa QAnon pokretom, teorijama zavjere o američkim izborima i narativima prema kojima su američke institucije pod kontrolom skrivenih centara moći.

NEtom prije otvaranaj samita Flin je novinarima govorio o “slobodi” kao centralnoj ideji oko koje je okupljen Gold institut.

“To je naša misija – da promovišemo slobodu. Gdje god da idemo u svijetu, želimo da promovišemo slobodu. Sloboda omogućava ljudima, društvima i državama da budu inovativni i preduzetnički orijentisani. Ona omogućava ljudima da misle, govore i vjeruju slobodno”, rekao je Flin.

Na prvi pogled riječ je o univerzalnim političkim porukama. Međutim, Flinov politički background i profil ljudi okupljenih oko njega daju tim izjavama drugačiji kontekst.

U političkom vokabularu američke tvrde desnice, “sloboda” posljednjih godina često podrazumijeva otpor liberalnim institucijama, globalizaciji, međunarodnim organizacijama i establišmentu u Vašingtonu i Briselu.

Dan prije otvaranja samita Flin je tokom prijema organizovanog za goste govorio mnogo direktnije.

“Svi mi iz Gold instituta prepoznajemo da smo dio rješenja. Naši glasovi, naročito ljudi koje smo doveli ovdje, znače mnogo. Mi imamo veliki uticaj”, rekao je Flynn.

Flynn je tom prilikom poručio i da mediji “uvijek pokušavaju sve da omalovaže”, govoreći o kritikama upućenim organizaciji i učesnicima samita.

Kontraverzni  učesnici skupa

Među učesnicima samita u Banjaluci nalaze se norveški profesor Glen Diesen, poznat po tvrdnjama da Zapad dijeli odgovornost za rat u Ukrajini zbog širenja NATO-a, američka novinarka Lara Logan koja je posljednjih godina postala jedna od glavnih figura konzervativnih medija i širenja teorija zavjere o COVID-u i američkim izborima, kao i Džordž Papadopulos, bivši savjetnik Trampove kampanje koji je bio jedna od ključnih figura FBI istrage o ruskom uticaju na izbore 2016. godine.

Papadopoulos je priznao da je lagao FBI o kontaktima sa osobama povezanim sa Rusijom, nakon čega je osuđen, ali kasnije pomilovan od strane Trumpa.

Na samitu učestvuju i evropski desničarski političari poput Roba Roosa i Derka Jana Eppinka, poznati po kritikama Evropske unije, migracione politike i centralizacije Brisela.

Kritičari Gold instituta upravo zbog toga tvrde da organizacija funkcioniše više kao političko-ideološka mreža nego kao klasični think tank.

Međutim, profil ljudi okupljenih oko organizacije pokazuje da je riječ o mnogo političkijem projektu nego što sugeriše formalni naziv instituta.

Gold institut okuplja bivše Trumpove saradnike, američke konzervativne aktiviste, evropske suvereniste i medijske ličnosti bliske desnim političkim pokretima.

Republika Srpska i milioni za lobiranje

Pojavljivanje Gold instituta u Banjaluci dio je višegodišnjeg pokušaja vlasti Republike Srpske da preko lobističkih mreža poprave svoju poziciju u Vašingtonu.

Prema podacima objavljenim kroz američki zakon FARA, Republika Srpska je tokom prethodnih godina potrošila više miliona dolara na lobističke kuće i konsultantske firme u SAD.

Cilj tih ugovora bio je popravljanje međunarodnog imidža Republike Srpske, ublažavanje političkog pritiska iz Vašingtona, skidanje sankcija političkim prvacima i uspostavljanje direktnih kontakata sa američkim političkim strukturama.

Ali posljednjih godina vidljiva je promjena pristupa, a umjesto klasične diplomatije prema institucijama američke administracije, fokus se sve više prebacuje na konzervativne i pro-Tramp političke mreže.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i saradnju sa Gold institutom, a u Banjaluci je prije samita  otvorena i kancelarija Gold instituta, prva u Evropi.

Vršilac dužnosti direktora Kancelarije za međunarodnu saradnju Republike Srpske Ana Trišić-Babić otvoreno je govorila o tome da je ideja za organizaciju samita nastala tokom februarske posjete Vašingtonu, kada su Milorad Dodik I Željka Cvijanović razgovarali sa ljudima okupljenim oko Gold nstitute.

“Tada smo prvi put dobili priliku da pričamo o Republici Srpskoj i svim nepravdama koje nstit zadesile prethodnih godina”, rekla je Trišić-Babić.

Ona je navela da su Flin, predsjednik nstitute Eli Gold I saradnici organizacije delegaciji Republike Srpske organizovali posebnu večeru u Vašingtonu kojoj su prisustvovali ljudi bliski Trumpovoj administraciji.

Trišić-Babić je posebno naglasila da je delegacija u Vašington otišla zahvaljujući Ranku Ristiću, jednom od osnivača Srpsko-američkog političkog akcionog komiteta I direktoru kompanije Zastava Arms USA. Ristić je danas u Banjaluci jedan od panelista na samitu.

Time je praktično potvrđeno da su veze između vlasti Republike Srpske I Gold nstitute nastajale kroz mrežu američko-srpskih konzervativnih političkih I poslovnih kontakata.

Dodik u Moskvi, Trampovi ljudi u Banjaluci

Ono što je posebno zanimljivo, na samitu nije prisutan Milorad Dodik.

Dok Flin i njegovi saradnici govore o jačanju odnosa Republike Srpske i SAD, Dodik se nalazi u Rusiji zajedno sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Srpske  Željkom Budimirom.

Ta paralelna slika možda najbolje pokazuje spoljnopolitičku strategiju vlasti Republike Srpske – pokušaj održavanja veza i sa Moskvom i sa američkim konzervativnim krugovima bliskim Donaldu Trampu.

U tom smislu samit u Banjaluci djeluje kao pokušaj stvaranja alternativne međunarodne mreže u slučaju daljeg udaljavanja od tradicionalnih zapadnih političkih institucija. Organizatori samita tvrde da žele Republiku Srpsku predstaviti kao regionalni centar dijaloga i međunarodne saradnje.

Predsjednik Gold instituta Eli Gold rekao je da organizacija želi “graditi mostove” između Republike Srpske, Balkana, Evrope i SAD.

 “Kako širimo naše prisustvo u regionu, posebno na Balkanu, koji je izuzetno važan iz ekonomskog i bezbjednosnog ugla, ovo je prilika da povežemo Sjedinjene Države i Republiku Srpsku”, rekao je Gold.

Đorđe Vujatović, gerila.info

The post Banjaluka između Moskve i MAGA Amerike: Kako je Gold institut doveo Trampove ljude u Republiku Srpsku? first appeared on Gerila.info.