Mirko Vereš nije bio „bosanski Hrvat“, kako je napisano u dijelu austrijskih medija. Nije bio ni srpski nacionalista, kako se moglo naslutiti iz prvih tekstova o njegovoj smrti. Bio je iz Subotice. Iz Vojvodine. Pola Mađar, pola Bunjevac. Katolik. Srpski je govorio sa blagim naglaskom. Radio je građevinu. U Austriju je otišao da zaradi više nego što je mogao kod kuće.

Ove razlike nekome mogu izgledati kao nevažni detalji. U ovom slučaju nisu bile nevažne. Upravo na njima se kasnije gradila priča o motivu, sukobu i tome ko je te noći bio agresivan.

Mirko je ubijen u noći između 29. i 30. novembra 2025. godine u stanu prijateljice u drugom bečkom okrugu. Dinko P, muškarac koji ga je usmrtio, rekao je policiji da je došlo do svađe o politici na Balkanu, da je Mirko bio nasilan i da je on potegao nož u strahu. U prvim medijskim izvještajima sve je brzo uklopljeno u poznatu šemu: ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, alkohol, ratovi, nacionalizam, nož.

Međutim, porodica i jedina svjedokinja to vide drugačije.

Mirkova majka Stana govorila je da njen sin nije bio nacionalista i da nije imao ništa protiv bilo koga. Svjedokinja, u tekstovima Balkan Stories označena kao Dijana radi zaštite identiteta, rekla je da Mirko te noći nije pravio problem. Prema njenoj verziji, Dinko P. je poslije alkohola počeo da iznosi hrvatske nacionalističke stavove i da vrijeđa Srbe. Mirko ga je, tvrdi ona, pokušao smiriti. Onda je sve puklo.

Dijana se sjeća pada, krvi i Mirka koji se srušio preko nje. Mirko je imao dvije ubodne rane u leđima. Dinko P. je napustio stan i pozvao hitnu pomoć. Kada je policija došla, imao je više od dva promila alkohola u krvi.

Pred Zemaljskim sudom u Beču Dinko P. nije osuđen za ubistvo. Porota ga je proglasila krivim za namjerno nanošenje teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom. Kazna je 12 godina zatvora, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru. Presuda nije pravosnažna.

Tužilaštvo je tražilo strožu kvalifikaciju. Navodilo je da je Mirko dva puta uboden nožem sa oštricom dugom 25 centimetara, da je jedan ubod prošao kroz lijevo plućno krilo do srca i da je optuženi morao znati da takvi ubodi mogu biti smrtonosni. Odbrana je tvrdila da Dinko P. nije htio ubiti Mirka i da nije bio svjestan da će ubod dovesti do smrti.

Pet od osam porotnika prihvatilo je blažu kvalifikaciju.

Poseban dio priče odnosi se na način na koji je odbrana u sudnici gradila sumnju. Težište se, prema izvještaju Balkan Stories, često pomjeralo sa optuženog na svjedokinju. Dijana je predstavljana kao srpska nacionalistkinja. Ona je to negirala. U jednom trenutku branilac je govorio o „timovima“: Mirko i Dinko kao katolici navodno na jednoj strani, Dijana kao pravoslavka na drugoj.

Tako je suđenje za smrt jednog čovjeka skliznulo u poznatu raspravu o tome ko je ko na Balkanu. Ko je Srbin, ko Hrvat, ko Bunjevac, ko katolik, ko pravoslavac, ko je „na čijoj strani“. To je možda bilo korisno odbrani. Javnosti nije pomoglo da bolje razumije šta se dogodilo.

Još problematičniji su bili medijski izvještaji.

Austrijska agencija APA, čiju su vijest prenijeli brojni mediji, navela je da je Mirko bio „bosanski Hrvat“. Balkan Stories upozorava da to nije tačno i da se takva tvrdnja nije pojavila ni u sudnici. Mirko nije bio hrvatski državljanin. Bio je iz Subotice, iz bunjevačko-mađarske porodice. To nije sitna greška u biografiji. U ovakvom slučaju mijenja način na koji čitalac razumije sukob.

Ako se napiše da su se sukobili Hrvat i Srpkinja, ili da je sve počelo zbog rata na Balkanu, čitalac već dobija gotovu sliku. U toj slici nema mnogo mjesta za nijanse. Nema mjesta za Vojvodinu, za Bunjevce, za mješovite porodice, za ljude koji ne stanu u nacionalne torove. Nema mjesta ni za svjedočenje žene koja tvrdi da Mirko nije bio napadač.

Ostaje najlakša verzija: „Jugosi se posvađali oko politike“.

Balkan Stories zato kritikuje austrijske medije zbog površnog odnosa prema ljudima porijeklom iz bivše Jugoslavije. Autor podsjeća da su migranti prve i druge generacije sa tog prostora najveća migrantska grupa u Beču, ali da ih veliki mediji često tretiraju kao masu o kojoj se ne mora mnogo znati. Bunjevac, Hrvat iz Bosne, Hrvat, Srbin, Vojvođanin, sve se lako pomiješa. Greška se zatim prepiše iz agencijske vijesti, dobije naslov i postane javna slika slučaja.

Niko ne mora znati sve nijanse bivše Jugoslavije. Ali novinar koji piše o sudskom postupku mora razlikovati tvrdnju optuženog, tvrdnju odbrane, iskaz svjedoka i ono što je utvrđeno u sudnici. Mora navesti ono što je važno za razumijevanje slučaja. U ovom slučaju to nije urađeno dovoljno pažljivo.

Zato priča o Mirku Verešu nije samo sudska hronika iz Beča. Ona je i primjer kako se jedna smrt može pogrešno uokviriti čim se pojave riječi Balkan, rat, Srbi i Hrvati. Mirko je u toj verziji postao dio tuđe interpretacije identiteta. A prije svega je bio čovjek iz Subotice, radnik u Austriji, sin Stane Vereš i otac kćerke koja je naslijedila njegovo malo imanje.

Presuda još nije pravosnažna. Mirkovu porodicu ne može vratiti na ono što je bilo prije noći između 29. i 30. novembra. Ali ostaje obaveza da se bar priča ne svede na pogrešnu etiketu.

The post Smrt Mirka Vereša u Beču: Kad mediji sve sa Balkana strpaju u isti koš first appeared on Gerila.info.

Podaci su predstavljeni na okruglom stolu „Jačanje okvira i praksi zaštite zviždača u Bosni i Hercegovini“, koji je TI BiH organizovao povodom Svjetskog dana zviždača, gdje je ukazano da su prijave zviždača jedan od najvažnijih načina za otkrivanje korupcije, zloupotreba položaja i drugih nepravilnosti. Ipak, nejasni, neujednačeni, a u nekim slučajevima i nepostojeći mehanizmi zaštite, strah od odmazde i gubitka posla, nepovjerenje u institucije i uvjerenje da prijave ne dovode do sankcija, i dalje odvraćaju građane od prijavljivanja korupcije.

Na nivou BiH, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije u periodu od četiri godine primila je šest zahtjeva za status zaštićenog prijavioca, dok je status odobren samo u jednom slučaju. U Brčko distriktu evidentirano je sedam zahtjeva i svi su odobreni, dok su u Republici Srpskoj zabilježena četiri sudska postupka zaštite prijavilaca korupcije. Federacija BiH, izuzev Kantona Sarajevo, i dalje nema zakon koji bi posebno uredio zaštitu prijavilaca korupcije, iako je nacrt zakona prošao javnu raspravu i proceduru u oba doma Parlamenta FBiH, nakon čega je vraćen Federalnom ministarstvu pravde radi usvajanja primjedbi i izrade Prijedloga zakona.

Kanton Sarajevo, koji je nakon usvajanja zakona 2023. godine postao jedina jurisdikcija u Federaciji BiH sa posebnim mehanizmom zaštite, bilježi pomake u ovoj oblasti, pa je Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo od 2023. do 2025. godine primio 27 zahtjeva, od kojih je 21 odobren.

Istovremeno, TI BiH je kroz Centar za pružanje besplatne pravne pomoći u borbi protiv korupcije u istom periodu zaprimio 133 prijave od zviždača, dok je samo u 2025. godini pristiglo 35 ovakvih prijava, što je značajan rast u odnosu na 2024. godinu, kada je evidentirana 21 prijava. Ovaj broj veći je i od ukupnog broja zahtjeva koje su u 2025. godini zaprimile nadležne institucije, što dodatno potvrđuje da građani koji prijavljuju korupciju više povjerenja imaju u organizacije civilnog društva nego u zvanične mehanizme zaštite.

Na okruglom stolu predstavljen je i regionalni izvještaj “Zaštićeni ili izloženi? Zaštita zviždača na Zapadnom Balkanu: Napredak i izazovi”, koji pokazuje da samo usvajanje zakona nije dovoljno ukoliko ne postoji njihova efikasna primjena. Nalazi iz zemalja Zapadnog Balkana ukazuju da se u pojedinim sistemima i dalje primjenjuje standard „dobre vjere“ umjesto „osnovanog uvjerenja da su informacije istinite“, dok praksa pokazuje da ni formalno priznat status prijavioca često ne sprečava odmazdu.

Dodatni problem predstavlja i slab institucionalni odgovor na korupciju pa je tako, prema nalazima TI BiH za 2025. godinu, samo 1,4% svih optužnica podignutih u toj godini odnosilo se na korupciju. Od ukupno 144 optužnice za korupcijska krivična djela, samo pet se odnosilo na visoku korupciju, odnosno zloupotrebe položaja najviših zvaničnika kojima se stiče višemilionska korist na štetu države.

Od 28 sudskih odluka donesenih u predmetima visoke korupcije, 17 je bilo osuđujućih, dok gotovo 40% čine oslobađajuće ili odbijajuće presude. Ovakvi pokazatelji dodatno utiču na povjerenje građana i šalju poruku potencijalnim zviždačima da prijavljivanje korupcije često nosi veći rizik za prijavioca nego za one koji su korupciju počinili.

TI BiH upozorava da zviždači u Bosni i Hercegovini i dalje ostaju izloženi pritiscima, odmazdi i profesionalnim posljedicama, dok institucije ne pružaju dovoljno brzu i efikasnu zaštitu zbog čega se mnogi ne odlučuju prijaviti korupciju ili se, umjesto institucijama, obraćaju nevladinom sektoru.

Povodom Svjetskog dana zviždača, TI BiH apeluje na nadležne u Federaciji BiH da što prije usvoje Zakon o zaštiti prijavilaca nepravilnosti u FBiH te poziva institucije na svim nivoima vlasti da unaprijede primjenu postojećih zakona i obezbijede stvarnu zaštitu osobama koje prijavljuju korupciju, jer bez zaštite zviždača nema ni efikasne borbe protiv korupcije.

(ti-bih.org)

The post Zviždači u BiH bez stvarne zaštite: Institucije primile tri puta manje prijava nego TIBiH first appeared on Gerila.info.

Forum je organizovala grupa građana „Za Plan“, u okviru kampanje „Za grad zajedno“, a sala je, prema riječima organizatora, bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Tokom više od dva sata razgovora građani, predstavnici stručne javnosti i aktivisti govorili su o tome kako se u Banjaluci planiraju i uređuju javne i zelene površine, ali i o tome zbog čega građani često nemaju stvaran uticaj na odluke koje se tiču prostora koji svakodnevno koriste.

Predstavnici naselja Rosulje, Obilićevo i Aleja Centar predstavili su probleme sa kojima se suočavaju u svojim naseljima. Ukazali su na potrebu očuvanja zelenih površina, transparentnijeg planiranja i ranijeg uključivanja građana u procese odlučivanja.

Nakon prezentacija održana je panel diskusija u kojoj su učestvovali prof. dr Igor Kuvač, prof. dr Ljiljana Došenović i predstavnica grupe građana „Za Plan“ Sanda Vukojević.

Učesnici foruma ocijenili su da javni prostor nije samo pitanje izgleda grada, već i kvaliteta života, zdravlja, zaštite životne sredine i načina na koji se Banjaluka razvija.

Zaključeno je da su gradu potrebni otvoreniji i jasniji procesi planiranja, kao i veće učešće građana i stručne javnosti u donošenju odluka o uređenju javnih i zelenih površina.

Forum „Javni prostor je naš prostor“ dio je kampanje „Za grad zajedno“, čiji je cilj unapređenje učešća građana i stručne javnosti u planiranju i uređenju javnih i zelenih površina u Banjaluci.

Saopštenje je nastalo u okviru kampanje „Nepostojanje mehanizma za učešće građana i struke prilikom donošenja odluka o uređenju i izgradnji zelenih i ostalih javnih površina“, koju provodi neformalna grupa građana „Za Plan“. Kampanja je dio projekta PRAGG, koji finansira Vlada Švajcarske, a provodi konzorcijum HELVETAS i NIRAS, u partnerstvu sa lokalnim partnerima Centri civilnih inicijativa i Institut za razvoj mladih KULT.

The post Građani Banjaluke traže veće učešće u odlučivanju o javnom prostoru first appeared on Gerila.info.

U Odluci koju potpisuje gradonačelnik Draško Stanivuković stoji da je posao dodijeljen grupi ponuđača koju predvodi „Gradip“ iz Prnjavora, zajedno sa firmama „Geokop“ iz Dervente, te „ABC Solutions“ i „Eko-Euro Tim“ iz Banjaluke.

Ugovor je dodijeljen na najnetransparentniji mogući način, odnosno pregovaračkim postupkom bez objavljivanja obavještenja o nabavci.

U Gradskoj upravi to pravdaju time da se tokom izvođenja radova po osnovnom ugovoru pojavila potreba za dodatnim i nepredviđenim radovima, zbog čega je proveden pregovarački postupak bez objavljivanja obavještenja o nabavci sa istim izvođačem koji je dobio i prvobitni posao.

Procijenjena vrijednost dodatnih radova iznosila je 599.584 KM bez PDV-a, dok je konačna vrijednost ugovora 701.341 KM sa uračunatim PDV-om.

Zanimljivo je da pregovori sa izvođačem nisu rezultirali nižom cijenom, jer je konačna ponuda ostala identična početnoj i iznosila je 701.341 KM sa PDV-om.

Podsjećamo, Grad Banjaluka je krajem marta ove godine za izgradnju obaloutvrde, vodocrpilišta i pješačke staze od Gradskog do Venecija mosta, kao i rekonstrukciju dijela šetališta do Rebrovačkog mosta, dodijelio ugovor vrijedan 3,4 miliona KM.

Grad je ugovor najprije dodijelio grupi ponuđača „Radis“ iz Istočnog Sarajeva i „Jugokop-Podrinje“ iz Šapca koji su se ponudili da posao odrade za 3,4 miliona maraka sa PDV-om.

Kasnije su posao ipak dali grupi predvođenoj firmom „Gradip“ iz Prnjavora i to jer „Radis“ , kako je navedeno, nije ispunio obaveze propisane odlukom, odnosno propustili su dostaviti dokumentaciju koju je Grad tražio.

(capital.ba)

The post Šetalište kod Venecija mosta poskupjelo za 700.000 KM first appeared on Gerila.info.

Predsjednik lokalnog parlamenta Ivan Savičić kaže za naš portal da je povučeno nekoliko tačaka sa današnje redovne kojoj je prethodila tematska sjednica. On dodaje da načelnik Čelinca na to ima pravo po Poslovniku. Neke tačke su usvojene, a neke druge su povučene.

„Povučene tačke ne ugrožavaju rad lokalnog parlamenta. Bilo je određenih organizacionih problema među strankama i to je uzrok povlačenja nekih tačaka sa dnevnog reda. Vjerujem da će otkloniti te nesuglasice među sobom i da će nastaviti da rade. Shvatam da opozicija vidi prostor za djelovanje, ali nema nikakvih problema“, kazao je Savičić.

Sjednica je počela sa zakašnjenjem od oko 30 minuta, jer se čekao dolazak pojedinih odbornika kako bi bio obezbijeđen kvorum za rad. Posebna tematska sjednica bila je posvećena pitanju grijanja, ali predloženi dnevni red nije dobio potrebnu podršku odbornika.

Nakon neusvajanja dnevnog reda, dio odbornika skupštinske većine napustio je sjednicu, dok su u međuvremenu stigli drugi odbornici. I pored toga, načelnik opštine nije uspio da obezbijedi stabilnu skupštinsku većinu.

Predsjednik Skupštine potom je otvorio redovnu 17. sjednicu. Na prijedlog odbornika većine i načelnika opštine, tačke koje su bile planirane za posebnu tematsku sjednicu uvršćene su u dnevni red redovne sjednice. Na taj način su pitanja predviđena za treću tematsku sjednicu razmatrana u okviru redovnog zasjedanja, iako su pojedini odbornici ukazivali da takav postupak nije u skladu sa Poslovnikom Skupštine.

Tokom rasprave dio tačaka je dobio potrebnu podršku, dok pojedine nisu usvojene. Dodatni problem za skupštinsku većinu nastao je nakon što je odbornik SPS-a Velibor Mikać napustio sjednicu, čime je broj odbornika koji podržavaju načelnika dodatno smanjen.

Prelomni trenutak dogodio se kada Informacija o stanju „De-pota“ nije dobila potrebnih 13 glasova odbornika. Nakon toga načelnik opštine zatražio je da povuče preostale tačke koje je predložio. Sekretar Skupštine potvrdio je da je takva mogućnost predviđena Poslovnikom, nakon čega su sa dnevnog reda povučeni.

Predsjednik Kluba odbornika SDS-a u SO Čelinac Dragan Kičić kaže da je problem višestruk: nekoliko odbornika je na odmoru, ali je na snazi i nedostatak discipline. Sjednica je trebala biti održana 18. juna, ali je njeno održavanje pomjereno za danas.

„Imali su komotnu većinu, ali danas je došlo do nekih problema. Pozivani su telefonom odbornici da dođu. Vidi se da ima nekih problema, ali nije jasno do kraja kakvi su to problemi“, kazao je Kičić.

Odbornik Socijalističke partije Dejan Kurtinović kaže da je današnja situacija pokazala da nije bilo skupštinske većine. Većina je možda i bila prisutna u sali, ali nije bila dobro organizovana.

„Tačke koje ne budu izglasane ne mogu da se nađu ponovo na dnevnom redu najmanje tri mjeseca. Nije bilo raspoloženja da se podrže tačke koje su predložene i načelnik opštine ih je skinuo da dnevnog reda. Očigledno danas nije bilo kompromisa među partnerima“, istakao je Kurtinović.

Goran Dakić

The post Načelnik Čelinca povukao 12 tačaka sa dnevnog reda zbog „šumova na vezi“ first appeared on Gerila.info.

Skoro svaku izbornu godinu opozicija u RS dočeka sa istom porukom. Ističu da je potreban jedan kandidat, dogovor i jedinstvo. Onda krenu razgovori, izjave, ultimatumi, razne ponude, stranačke računice i lične ambicije. Na kraju se građani pitaju da li opozicija zaista želi vlast ili joj više odgovara da ostane opozicija?

Još uvijek nisu postigli dogovor o kandidatima za dvije najvažnije funkcije: predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH. Mjesecima traju nagađanja i spekulacije oko kandidata, dogovora, pritisaka, kalkulacija. Naravno, i različita tumačenja ko je zaista opozicija.

Iz SDS-a prije podne saopštavaju jedno, poslijepodne drugo. Draško Stanivuković ne krije svoje ambicije. Nebojša Vukanović se distancirao od ostalih iz opozicije. Iako im je svima zajedničko, bar zvanično, da pobijede vladajući SNSD, očigledno da imaju različito tumačenje pobjede. Jedni smatraju da je dovoljno da zasjednu na mjesto SNSD-a, drugi bi suštinske promjene.

Istovremeno, počinje i borba za liste. Milan Savanović, bivši poslanik Liste za pravdu i red, mogao bi se naći na listi SDS-a u Izbornoj jedinici 3. Pominju se i Saša Lazić, Milan Blagojević i Slavko Grbić. Predsjednik Gradskog odbora SDS-a Banjaluka Željko Raljić podnio je ostavku nakon odluke da nosilac liste za Narodnu skupštinu Republike Srpske u Izbornoj jedinici 3 bude Biljana Lukić.

Banjaluka je, inače, godinama mjesto na kojem opozicija pokazuje istovremeno i svoju snagu i svoju slabost. Tu je 2020. godine ostvarena jedna od najvećih pobjeda opozicije u posljednje vrijeme, ali se kasnije otvorio i najdublji sukob između nekadašnjih opozicionih saveznika.

Svaka stranka i svaki lider u opoziciji misle da su oni najvažniji. SDS vjeruje da kao najstarija i najveća opoziciona stranka ima pravo prvog izbora. Bar dio SDS-a koji nije u kalkulacijama i pod uticajima “sa strane”. Stanivuković računa na Banjaluku i na lični uspjeh. Vukanović računa na imiž jedinog iskrenog opozicionara i na birače koji ne žele kompromise. Jelena Trivić i Narodni front traže svoje mjesto pod suncem, odnosno u raspodjeli funkcija. PDP, odnosno ono što je ostalo od njega, pokušava ostati posrednik, ali više nema poziciju iz vremena kada je mogao govoriti u ime cijelog opozicionog bloka.

Ovo što se sada dešava u opoziciji, inače, nije ništa novo. Dvije decenije se ponavlja gotovo isti obrazac.

Poslije poraza SDS-a 2006. godine krenuli su unutrašnji obračuni i odlazak Dragana Čavića iz stranke 2008. godine.

SDS, PDP i SRS RS 2010. godine pokušavaju da naprave zajednički opozicioni nastup kada potpisuju sporazum za funkcije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. Međutim, opozicija nije bila potpuno objedinjena jer je Čavićeva Demokratska partija već djelovala samostalno i na tim izborima osvojila mandate u NSRS.

Godine 2012. opozicija se u Banjaluci podijelila oko kandidata za gradonačelnika. Jedni su stali uz Nenada Stevandića, drugi uz Čavića.

Prije 12 godina, činilo se da je pronađena dobitna kombinacija. Savez za promjene okupio je SDS, PDP, NDP i druge partnere, pa su Ognjen Tadić i Mladen Ivanić bili zajednički kandidati. Ivanić je tada pobijedio u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, što je opoziciji pokazalo da objedinjavanje ipak može dati rezultat. Ali ni taj savez nije riješio osnovni problem opozicije, a to je šta poslije izbora i ko zaista upravlja zajedničkom politikom.

Za razliku od 2012, opozicija 2016. godine u Banjaluci formalno staje iza jednog kandidata. Dragan Čavić je bio kandidat Saveza za promjene. Međutim, rezultat je bio slab.

Savez za promjene 2018. godine mijenja ime u Savez za pobjedu, sa Mladenom Ivanićem i Vukotom Govedaricom kao ključnim kandidatima. Nakon poraza dolazi do novog raspada. NDP Dragana Čavića odlazi prema vlasti, dok je ostatak opozicije spao na Draška Stanivukovića, Jelenu Trivić i Nebojšu Vukanovića, tada istinske opozicione borce protiv režima.

Opozicija 2020. godine ostvaruje jednu od najvećih pobjeda u posljednje vrijeme. Draško Stanivuković pobjeđuje u Banjaluci, a Ljubiša Petrović u Bijeljini. Činilo se da su te pobjede mogle predstavljati zamajac za promjene.

Prije četiri godine opozicija je imala dobre kandidate. Jelena Trivić za predsjednicu Republike Srpske, Mirko Šarović za Predsjedništvo BiH. Poslije izbora ulaze u spor oko krađe glasova, traže ponovno brojanje i podnose prijave. Nakon toga je uslijedio slom opozicije. Trivićeva je napustila PDP i osnovala Narodni front. Vukanovićeva lista se dodatno profilisala kao samostalna politička opcija. Stanivuković je gradio vlastiti pravac. SDS je tražio novi početak.

Na lokalnim izborima prije dvije godine opozicija se u Banjaluci praktično bori sama protiv sebe. Stanivuković pobjeđuje dok Jelena Trivić doživljava težak poraz.

Na prijevremenim izborima za predsjednika krajem 2025. činilo se da je postignuto jedinstvo. Međutim, to jedinstvo je očigledno bilo oročeno. Redovni izbori se približavaju a opozicija je opet na starim stazama razjedinjenosti.

Za razliku od opozicije koja “vječno” pregovara, u vladajućoj koaliciji jedan centar odlučuje a ostali se prilagođavaju. Vlast funkcioniše kao gruba i bahata mašina, ali sa jasnim komandnim lancem. Opozicija funkcioniše kao skup ljudi koji se slažu da mašinu treba zaustaviti, ali se ne slažu ko će biti na čelu.

Vremena je sve manje, opozicija izgleda sve više razjedinjena. Ukoliko ne postignu dogovor uskoro, ili ukoliko ne dođu drugačije instrukcije, sve su prilike da će opet u više kolona “na crtu” vladajućoj kolaciji.

Mladen Bubonjić

The post Dvadeset godina istog problema: Opozicija u Republici Srpskoj opet ne može da se dogovori first appeared on Gerila.info.

Konferencija je okupila predstavnike institucija sa svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini (BiH), agencija za državnu službu, međunarodnih organizacija, stručnjake za reformu javne uprave i evropske integracije, s ciljem razmatranja trenutnog stanja reforme javne uprave i njene uloge u procesu pristupanja Evropskoj uniji (EU).

Polazna osnova diskusije je bila da reforma javne uprave predstavlja jednu od ključnih oblasti procesa evropskih integracija i sastavni dio Klastera „Temeljna pitanja“ (Fundamentals), koji se prvi otvara i posljednji zatvara tokom pristupnih pregovora. Kao horizontalna reforma, javna uprava utiče na sposobnost institucija da kreiraju i provode javne politike, upravljaju reformama i primjenjuju pravnu stečevinu EU u svim oblastima. Zbog toga njen uspjeh direktno utiče na uspjeh svih drugih reformskih procesa neophodnih za članstvo u EU.

Govoreći na otvaranju konferencije, ambasadorica Kraljevine Švedske u Bosni i Hercegovini Helena Lagerlöf, istakla je da je reforma javne uprave jedan od ključnih preduslova za unapređenje kvaliteta života građana i napredak BiH na evropskom putu:

„Reforma javne uprave znači stvarne promjene u svakodnevnom životu građana – kvalitetnije javne usluge, efikasnije institucije i izgradnju povjerenja građana u . Na osnovu relevantnih izvještaja i statistika, BiH se i dalje  nalazi u ranoj fazi razvoja reforme javne uprave i najslabije je rangirana među zemljama Zapadnog Balkana. Istovremeno, izgradnja moderne, profesionalne i odgovorne javne uprave od ključnog je značaja za održiv napredak BiH na putu ka članstvu u EU. Pozivamo sve nivoe vlasti da preduzmu konkretne i koordinisane korake kako bi se reformski proces pokrenuo i ostvario vidljiv napredak.“

Posebna pažnja posvećena je zabrinjavajućem stanju reformskog procesa u BiH. Prema posljednjim procjenama Evropske komisije i SIGMA-e, BiH se nalazi između rane faze pripremljenosti i određenog nivoa pripremljenosti za reformu javne uprave, dok je u većini reformskih oblasti na začelju među zemljama Zapadnog Balkana. Istovremeno, proces reforme javne uprave suočava se sa ozbiljnim zastojem usljed nedostatka političke podrške i neusvajanja ključnih strateških dokumenata. Revidirani akcioni plan za reformu javne uprave 2023–2027 usvojen je samo na nivou F BiH i Brčko distrikta, dok još uvijek nije usvojen na nivou BiH i RS. Kao posljedica toga, blokiran je i dalji razvoj reformskog procesa, uključujući stavljanje u funkciju Fonda za reformu javne uprave, u kojem se trenutno nalazi oko 10 miliona KM namijenjenih podršci reformama.

Tokom prvog panela, posvećenog spremnosti javne uprave za pristupne pregovore, učesnici su razgovarali o administrativnim kapacitetima potrebnim za vođenje složenog procesa pregovora sa Evropskom unijom, uključujući koordinaciju institucija, razvoj javnih politika i  reformama. Posebno je naglašeno da će uspjeh pregovaračkog procesa u velikoj mjeri zavisiti od sposobnosti institucija da koordiniraju i provedu obaveze koje proizlaze iz članstva u EU.

Drugi panel bio je posvećen profesionalizaciji državne službe i značaju zapošljavanja, napredovanja i upravljanja ljudskim resursima zasnovanih na meritornim principima. Učesnici su naglasili da profesionalna, kompetentna i politički neutralna državna služba predstavlja jedan od osnovnih preduslova za efikasnu javnu upravu, kvalitetno kreiranje javnih politika i uspješnu provedbu reformi.

Na konferenciji je predstavljen i prijedlog inicijative TI BiH  „EU Readiness Facility for Public Administration Reform“, koja predviđa deblokadu i ponovno stavljanje u funkciju Fonda za reformu javne uprave te njegovo usmjeravanje ka jačanju administrativnih kapaciteta potrebnih za vođenje pristupnih pregovora. Poseban fokus stavljen je na razvoj kompetencija rukovodećih državnih službenika, koji će imati ključnu ulogu u koordinaciji reformi, usklađivanju zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU i upravljanju složenim procesima evropskih integracija.

Učesnici konferencije saglasili su se da je potrebno hitno obnoviti politički momentum reforme javne uprave, osigurati političko vodstvo i usvojiti Revirani akcioni plan i osigurati adekvatne finansijske i institucionalne pretpostavke za nastavak reformskog procesa.

Među ključnim preporukama izdvojene su:

• usvajanje Revidiranog akcionog plana za reformu javne uprave 2023–2027 na svim nivoima vlasti;
• deblokada i stavljanje u funkciju Fonda za reformu javne uprave;
• jačanje administrativnih kapaciteta za vođenje pregovora o pristupanju EU;
• razvoj posebnih programa za jačanje kapaciteta rukovodećih državnih službenika;
• unapređenje sistema zapošljavanja, napredovanja i rukovođenja u državnoj službi u skladu sa principima meritornosti i evropskim standardima.

Zaključeno je da uspjeh procesa evropskih integracija neće zavisiti isključivo od političkih odluka i usvajanja propisa, već prije svega od sposobnosti institucija da provedu reforme u praksi. Zbog toga reforma javne uprave mora biti vraćena među prioritete svih nivoa vlasti u BiH, kako bi zemlja bila spremna odgovoriti na obaveze koje proizlaze iz procesa pristupanja EU.

(ti-bih.org)

The post Vrijeme je za deblokadu reforme javne uprave i jačanje kapaciteta za pregovore sa EU first appeared on Gerila.info.

Novinari s kojima smo razgovarali kažu da su se ove godine prvi put dešavale čudne stvari prilikom žiriranja. Novinari obično na vrijeme dobiju saopštenje žirija i obrazloženje da bi imali spreman „materijal“ za sutrašnje izdanje novina. Ovaj put su ta obrazloženja izostala, a žiriranje je trajalo do kasno u noć. Članovi žirija su bili reditelj Dušan Petrović, dramaturg Molina Udovički Fotez i glumica Nataša Perić.

“Ja ne mislim da to ima veze jedno s drugim”, rekao je kratko za GERILU novinar Milan Rakulj koji godinama piše o kulturnim dešavanjima u Banjoj Luci.

Novinar Branislav Predojević za GERILU kaže kako nije siguran da je Pejaković uopšte više kućni reditelj Narodnog pozorišta Republike Srpske, jer dugo nije ništa postavio ni na maloj, ni na velikoj sceni nacionalnog teatra. Bez jasnih dokaza se, kaže on, ništa ne može tvrditi.

“Predstava „Gospa Nola“ je dobra predstava. Ona nije bila moj favorit. Moj favorit je bila predstava „Bolivud“ Kokana Mladenovića, ali je ona bila previše radikalna za ukus članova žirija. Ipak, zanimljiva je koincidencija koju pominjete. To djeluje veoma zanimljivo i intrigantno”, kazao je Predojević.

Lider „ReStarta“ Stefan Blagić kaže da je u najmanju ruku sumnjivo to što glavnu nagradu „Teatar festa“ dvije godine zaredom dobijaju predstave pozorišta u kojem je Pejaković direktor Drame. U pitanju je, dodaje on, dodjeljivanje nagrada „sa tezom“.

„Te stvari je nemoguće dokazati. O tome jedino mogu da govore članovi žirija, ali je svakako neobično i sumnjivo da se dvije godine zaredom nagrađuju predstave Pejakovićeve ‘druge kuće’. Kao da je kućni reditelj nagradio direktora Drame. Pejaković je svakako uticajan u kulturnim krugovima i čovjek sa mnogobrojnim vezama i angažmanima“, kazao je Blagić.

Član žirija Dušan Petrović kaže da eventualna veza „kućni reditelj – direktor Drame“ nema nikakve veze sa dodjeljivanjem nagrada na „Teatar festu“. Nagrade idu, dodaje on, pozorištu, a ne pojedincima ili upravi.

„Dali smo nagradu predstavi za koju smo smatrali da je najbolja. Upravi pozorišta se tako desilo i to je to. To nema nikakve veze jedno sa drugim. Ja sam kritičan prema SNP-u i načinu na koji ta kuća luta i tone. Žiri je donio odluku na osnovu predstave i to je sve“, kazao je Petrović.

Pejaković je kućni reditelj Narodnog pozorišta Republike Srpske od 2009. godine, dok je u oktobru 2024. godine imenovan za direktora Drame Srpkog narodnog pozorišta u Novom Sadu. I prošle i ove godine su na festivalu pozorišta u kojem je Pejaković kućni reditelj pobijedile predstave pozorišta u kojem je on direktor Drame. Prošle godine je to bila predstava „Iskupljenje“, ove godine je to „Gospa Nola“.

Pejaković je istovremeno poznat i kao pristalica Dodikove politike, ali i Vučićevih naprednjaka. Dodik je svojevremeno odlikovao Pejakovića Ordenom časti sa zlatnim zracima za izuzetan doprinos u kulturi.

U decembru 2023. godine otkazan je koncert grupe „Kolja i Grobovlasnici“ koji je trebalo da bude održan u beogradskoj MTS dvorani. Promoterska kuća „Long Play“ je objavila da koncert neće biti održan iz tehničkih razloga, a nakon toga se oglasio i pijanista tog benda Ivan Aleksijević Pančevac navodeći da „Grobovlasnici“ više ne postoje zbog Pejakovićeve odluke da podrži Vučićev SNS. Vučić je u februaru naredne godine Pejakovića odlikovao Ordenom Karađorđeve zvezde prvog stepena.

Goran Dakić

The post Kućni reditelj nagradio direktora Drame: Gdje je Kolja, tu su i priznanja first appeared on Gerila.info.

Ovaj priručnik nastao je iz serijala Gerila.info o ljudima koji se često vide tek kada problem postane kriza. Cilj nije da se napravi još jedna tužna priča, nego da se iz konkretnog života postave pitanja ko je odgovoran, šta već postoji, gdje sistem puca i šta bi se moglo uraditi drugačije.

Za koga je ovaj priručnik

Priručnik je namijenjen lokalnim i nezavisnim medijima, dopisnicima, studentskim redakcijama i organizacijama koje proizvode sadržaj od javnog značaja. Posebno je koristan u sredinama gdje nema dovoljno lokalnog izvještavanja, a problemi građana se pojave u medijima tek kada postanu dramatični.

Može se koristiti za teme kao što su stare napuštene osobe, rijetke bolesti, radnička prava, život Roma (manjina), nezaposlenost mladih, samohrano roditeljstvo i slični problemi koji se često guraju na margine.

Osnovna ideja

Jedna dobra priča ne treba da ostane samo na pitanju: “Kako ova osoba živi?” Treba da nastavi dalje: “Zašto je tako?”, “Ko je trebalo da pomogne?” i “Postoji li negdje model iz kojeg se nešto može naučiti?”

U ovom modelu jedna tema ima četiri dijela:

• kratki dokumentarni film, obično 6 do 8 minuta, zasnovan na jednoj osobi ili porodici;
• podkast ili razgovor sa stručnim osobama koje znaju kako se sličan problem rješava u drugoj sredini;
• kratak dokument sa preporukama, napisan razumljivim jezikom;
• plan distribucije: objava na sajtu i društvenim mrežama, slanje institucijama i praćenje reakcija.

Šta je SoJo u ovom modelu

Solutions journalism, odnosno SoJo, ne znači da novinar traži lijepu priču po svaku cijenu. Ne znači ni promociju institucija, donatora ili pojedinaca. U ovom modelu SoJo znači da redakcija, pored problema, provjerava i mogući odgovor na problem.

Dobra SoJo priča odgovara na nekoliko jednostavnih pitanja:

• Šta tačno ne funkcioniše i ko zbog toga trpi posljedice?
• Ko je pokušao riješiti sličan problem i kako?
• Šta pokazuje da taj model radi, makar djelimično?
• Koje su njegove slabosti?
• Šta bi od toga bilo realno pokušati u Bosni i Hercegovini, a šta ne bi?

Važno je ne prepisivati tuđe rješenje kao gotov recept. Austrija, Slovenija ili bilo koja druga zemlja mogu poslužiti kao poređenje, ali svaka preporuka mora proći kroz lokalni kontekst: budžet, nadležnosti, kadar, zakone i političku volju.

Kako smo to koristili u serijalu Gerila.info

Serijal je spojio šest dokumentarnih priča iz BiH sa razgovorima o praksama iz Austrije. Svaka tema je krenula od konkretne osobe, a zatim otvorila pitanje sistema.

• Rijetke bolesti: priča Uroša Živkovića i njegove porodice otvorila je pitanje dijagnoze, terapija, škole i dugoročne podrške porodici.
• Stare i napuštene osobe: priča Dragana Samardžića pokazala je šta znači kada osoba s invaliditetom brine i o nepokretnoj majci.
• Radnici bez zaštite: slučaj Đorđe Piljka otvorio je pitanje šta radnik može uraditi kada ostane bez posla u trenutku bolesti.
• Romi: priča iz Zavidovića pokazala je kako se siromaštvo, stanovanje, posao, zdravlje i politička isključenost vežu jedno za drugo.
• Mladi nezaposleni: priča Sergeja Milanovića otvorila je pitanje prvog posla, povjerenja u konkurse i odlaska mladih.
• Samohrane majke: priča Dijane Popović pokazala je koliko porodica zavisi od sistema koji često reaguje sporo ili nikako.

Kako izabrati priču

Priča nije dobra samo zato što je emotivna. Za ovaj model potrebna je veza između ličnog iskustva i javnog problema. Prije nego što redakcija krene na teren, treba provjeriti sljedeće:

• Da li problem pogađa osobu ili grupu koja se rijetko čuje u medijima?
• Da li postoji institucija, pravo ili usluga koja je trebalo da funkcioniše?
• Da li se tvrdnje mogu provjeriti kroz dokumente, svjedoke, zakone ili odgovore institucija?
• Da li javna objava može dodatno ugroziti osobu, porodicu ili dijete?
• Da li postoji uporedni primjer koji se može ozbiljno analizirati?
• Da li priča osobu prikazuje kao čovjeka, a ne samo kao žrtvu?

Ako je jedini razlog za priču to što je slučaj potresan, treba zastati. Emocija može pomoći publici da priđe temi, ali javni interes mora biti jasan.

Kratka prezentacija priče

Prije snimanja korisno je napisati nekoliko rečenica. To pomaže redakciji da zna šta radi i zašto.

• Radni naslov: tema, mjesto i javni problem.
• Ko govori: zašto je baš ta osoba važna za priču.
• Šta ne funkcioniše: institucija, usluga, pravo ili procedura.
• Dokazi: dokumenti, izjave, fotografije, statistika, ranije prijave.
• Rizici: privatnost, bezbjednost, djeca, zdravlje, pravne posljedice.
• Uporedni ugao: zemlja, organizacija ili stručnjak koji može objasniti drugačiji model.
• Moguća preporuka: šta se realno može pokrenuti u narednih šest mjeseci.

Rad sa protagonistima

Ljudi koji učestvuju u ovakvim pričama često su već prošli kroz bolest, siromaštvo, diskriminaciju, gubitak posla, institucionalnu nebrigu ili javno poniženje. Zato redakcija mora objasniti šta radi i kakve posljedice objava može imati.

Prije snimanja treba jasno reći: gdje će priča biti objavljena, da će ostati online, ko je može vidjeti, kakvi komentari ili pritisci se mogu pojaviti i šta osoba ne želi da bude snimljeno. Kod djece treba biti posebno oprezan. Ne treba ih pitati da objašnjavaju traumu, bolest ili porodične sukobe ako to mogu reći odrasli, stručnjaci ili dokumenti.

Dostojanstvo je važnije od dramaturgije. Ne treba snimati detalje koji ponižavaju osobu samo zato što djeluju snažno u videu.

Pitanja za razgovor sa protagonistom

• Kako izgleda jedan običan dan?
• Koji trenutak najbolje pokazuje problem?
• Kome ste se obraćali i šta se desilo?
• Šta vam je pomoglo, a gdje je sistem zakazao?
• Šta ljudi najčešće pogrešno razumiju o vašoj situaciji?
• Šta bi za vas bila prva konkretna promjena?
• Postoji li nešto što ne želite da objavimo ili prikažemo?
• Kome želite da ova priča bude upućena?

Pitanja za razgovor o mogućem rješenju

Podkast ili drugi razgovor ne treba da ponovi dokumentarac. Njegov zadatak je da objasni šta bi se moglo uraditi drugačije.

• Koji problem rješava model o kojem govorite?
• Ko ima pravo na podršku i ko o tome odlučuje?
• Kako osoba ulazi u sistem (preko škole, ljekara, centra, suda, službe za zapošljavanje)?
• Ko plaća uslugu i koliko je model održiv?
• Šta pokazuje da model funkcioniše?
• Koje su slabosti modela?
• Šta ne bi radilo u BiH bez prilagođavanja?
• Koji bi bio prvi realan korak za lokalnu zajednicu ili državu sa skromnim budžetom?

Kako složiti dokumentarni film

Film treba biti dovoljno kratak za online publiku, ali dovoljno pažljiv da osoba ne bude svedena na jednu rečenicu. Preporučena dužina je 6 do 8 minuta.

1. Početi jednom scenom iz svakodnevice, bez dugog uvoda.
2. Pustiti protagonistu da objasni ko je i šta se desilo.
3. Pokazati svakodnevicu: kuću, posao, školu, biro, ambulantu, prevoz ili drugu konkretnu situaciju.
4. Uvesti javni aspekt: koja institucija, pravo ili usluga nedostaje.
5. Završiti pitanjem odgovornosti: šta bi bila prva promjena i ko treba da reaguje.
6. Uputiti publiku na podkast, preporuke ili dodatni tekst.

Kako složiti podkast

Podkast treba da doda ono što dokumentarac ne može: objašnjenje procedure, iskustvo iz drugog sistema i granice tog modela. Dobar razgovor ne tvrdi da je negdje sve riješeno. On pokazuje šta postoji, šta radi, šta ne radi i šta bi se moglo probati kod nas.

Praktična struktura može biti jednostavna: kratak podsjetnik na dokumentarac, objašnjenje modela, praktični detalji, slabosti modela i nekoliko realnih lekcija za BiH.

Kratke preporuke umjesto teškog dokumenta

Policy brief ne mora biti komplikovan. Za širu javnost i lokalne institucije često je korisniji kratak tekst od dvije do četiri stranice. Važno je da čitalac odmah vidi problem, mogući pravac rješenja i ko treba da uradi prvi korak.

Dobar dokument sa preporukama treba da sadrži:

• kratak opis problema;
• šta pokazuje konkretna priča;
• zašto je problem javan, a ne samo privatan;
• šta pokazuje uporedni primjer;
• šta već postoji u BiH, ali ne funkcioniše dovoljno dobro;
• pet do osam konkretnih preporuka;
• ko je odgovoran za svaku preporuku;
• kako se može provjeriti da li je nešto urađeno.

Preporuke ne treba pisati kao opštu poruku da “institucije treba da rade svoj posao”. Bolje je napisati koja institucija, koja mjera, koji rok i koji dokaz da je mjera pokrenuta.

Distribucija: priča nije završena objavom

Objava je samo prvi korak. Ako redakcija želi da priča živi duže od jednog dana, treba imati mali plan distribucije.

• Objaviti dokumentarac, tekst i podkast na sajtu i društvenim mrežama.
• Napraviti kratke video isječke i citate za Facebook, Instagram i YouTube.
• Poslati preporuke institucijama koje su nadležne za temu.
• Poslati materijal lokalnim organizacijama koje rade sa tom grupom.
• Zabilježiti ko je odgovorio, ko je ignorisao, ko je podijelio sadržaj i da li je najavljen bilo kakav korak.
• Nakon nekoliko sedmica provjeriti da li se nešto promijenilo.

Etika i zaštita ljudi u priči

U ovakvom radu najlakše je pogriješiti onda kada se želi napraviti snažna scena. Zato prije objave treba provjeriti nekoliko stvari:

• Da li osoba razumije gdje će sadržaj biti objavljen?
• Da li smo uklonili detalje koji mogu nepotrebno ugroziti dijete ili porodicu?
• Da li smo izbjegli kadrove koji ponižavaju osobu?
• Da li smo čuli glas osobe ili zajednice o kojoj govorimo?
• Da li smo pitali odgovorne institucije za komentar?
• Da li sadržaj ima titlove, kratak opis i jasan jezik?
• Da li imamo plan ako nakon objave dođe do pritiska na protagonistu?

Kako mjeriti uspjeh

Broj pregleda je važan, ali nije jedino mjerilo. Za ovakav model treba pratiti i druge tragove.

• Publika: pregledi, gledanje do kraja, komentari, dijeljenja, poruke redakciji.
• Zajednica: da li protagonisti i lokalne organizacije smatraju da je priča pošteno prikazana.
• Institucije: da li su odgovorile, održale sastanak, najavile mjeru ili nastavile da ignorišu temu.
• Mediji: da li su drugi mediji preuzeli temu ili je dalje razvili.
• Praksa: da li je pokrenuta usluga, radna grupa, procedura, budžetska stavka ili javna rasprava.

Najčešće greške

• Priča se pretvori u humanitarnu akciju, a sistem ostane izvan fokusa.
• Uporedni model se predstavi kao idealno rješenje, bez objašnjenja ograničenja.
• Dokumentarac traje predugo i nema jasno javno pitanje.
• Podkast ponavlja problem umjesto da objasni mogući odgovor.
• Preporuke su opšte i niko nije jasno odgovoran.
• Institucijama se ne pošalje ništa nakon objave.
• Ljudi iz marginalizovanih grupa služe samo kao ilustracija, a ne kao stvarni sagovornici.

Minimalni produkcijski paket

Za jednu temu redakciji je dovoljan jednostavan paket:

• dokumentarni film od 6 do 8 minuta;
• podkast ili razgovor od 20 do 30 minuta;
• kratak tekst sa preporukama;
• tri kratka isječka za društvene mreže;
• jedan email institucijama;
• tabela za praćenje reakcija;
• arhiva: saglasnosti, dokumenti, transkripti, snimci i screenshotovi objava.

Primjeri iz serijala Gerila.info

Ovaj priručnik je nastao na osnovu dokumentarnih filmova i podkast epizoda Gerila.info:

• Život s rijetkim sindromom: priča dječaka Uroša Živkovića i njegove porodice
• Sudbina Dragana Samardžića: iako bez nogu, brine i o nepokretnoj 95-godišnjoj majci
• Dobio otkaz dok je bio na bolovanju: Priča o bolesti, siromaštvu i nepravdi
• Romi u Zavidovićima: Kad imaš jedeš, kad nemaš ne jedeš
• Mladi nezaposleni u Mrkonjić Gradu: Do posla teško bez stranačke knjižice
• Kako izgleda život samohrane majke u BiH: Priča Dijane Popović
• Rijetke bolesti i nevidljive porodice: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Teško je biti star tamo gdje sistem ne pomaže: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Radnik u BiH ostaje sam, u Austriji ima sistem koji ga štiti
• Romi između siromaštva i sistema: Šta BiH može naučiti od Austrije?
• Mladi između diplome i članske karte: Kako Austrija zapošljava, a BiH tjera ljude da odlaze
• Samohrane majke u BiH su prepuštene same sebi: Šta možemo naučiti od Austrije?

Dobra SoJo priča ne završava rečenicom da neko teško živi. Ona ide dalje i daje odgovre na pitanja zašto je tako, ko je odgovoran, gdje postoji drugačiji model, šta su njegove granice i koji je prvi korak koji se može pokušati u lokalnoj zajednici.

The post SoJo priručnik za lokalne medije first appeared on Gerila.info.

RTRS je objavio kratku vijest, odnosno saopštenje iz “Puteva Republike Srpske”, u kome se navodi da će vršilac dužnosti direktora „Puteva RS“ Miroslav Janković ozvaničiti početak sanacije Stare prijedorske ceste u banjalučkom naselju Dragočaj. Svečanost je zakazana ispred objekta Savjeta mjesne zajednice, a predviđene su i izjave za novinare.

Nije navedeno koliko radovi koštaju. Ne navodi se ko ih izvodi. Nema podatka o roku završetka. Ne piše kako će se odvijati saobraćaj, da li će biti zatvaranja puta, alternativnih pravaca ili posebnih obavještenja za mještane. Nema ni objašnjenja zašto se cesta sanira sada i u kakvom je stanju bila prije početka radova.

Naravno, nije problem kada javno preduzeće obavijesti javnost da počinju radovi. To i treba da radi. Problem nastaje kada se redovan posao javnog preduzeća pretvara u ceremoniju. Sanacija ceste nije poklon građanima. To nije dobra volja funkcionera. To je posao plaćen javnim novcem.

Ceremonije za infrastrukturne projekte postoje i u uređenijim zemljama. Svečano se otvaraju mostovi, obilaznice, velike saobraćajnice, željezničke stanice ili projekti vrijedni desetine i stotine miliona. Takvi događaji, bar u pravilu, prate projekti za koje su poznati vrijednost, izvođači, rokovi i očekivane koristi.

Kod redovnog održavanja puteva naglasak je obično na servisnim informacijama. Objavi se kada radovi počinju, koliko traju, koje ulice su obuhvaćene, ko izvodi radove, koliko je novca izdvojeno i šta građani mogu očekivati dok mašine budu na terenu. To je razlika između informisanja i promocije.

U ovom slučaju javnost je dobila najavu svečanosti, ali ne i osnovne podatke o poslu. A upravo ti podaci pokazuju da li institucija radi odgovorno. Koliko će sanacija koštati? Ko je dobio posao? Da li je izabran tenderom? Koliko dugo će radovi trajati? Ko će kontrolisati kvalitet? Postoji li garancija na izvedene radove?

Ovakve najave nisu neuobičajene u Republici Srpskoj. Javna preduzeća, lokalne vlasti i republički funkcioneri često predstavljaju redovne poslove kao posebna dostignuća. Posebno u izbornim godinama. Popravljena cesta, obnovljena rasvjeta, asfaltiran prilaz ili saniran kvar lako postanu povod za izjave, fotografije i političke poruke.

Građani, međutim, ne plaćaju institucije da bi im one svečano saopštile da rade svoj posao. Plaćaju ih da putevi budu bezbjedni, da radovi budu ugovoreni zakonito, da rokovi budu poštovani i da novac ne nestaje u magli javnih nabavki.

Zato pitanje nije da li treba sanirati Staru prijedorsku cestu. Naravno da treba, ako je sanacija potrebna. Pitanje je zašto se od početka radova pravi svečanost, dok javnost ostaje bez podataka koji bi trebalo da budu prvi objavljeni.

Mladen Bubonjić

The post Kad asfalt postane svečanost first appeared on Gerila.info.